Reakcije značajnog dijela ljevice na smrt američkoga konzervativnog aktivista Charlieja Kirka otkrile su staru, gotovo arhetipsku crtu toga dijela političkog spektra – uživanje u smrti političkog protivnika i otvoreno likovanje nad tragedijom. Mnogi su komentari na društvenim mrežama jasno pokazali da današnja ljevica, premda se deklarativno zaklinje u toleranciju i „inkluzivnost“, zapravo baštini nasilnu, destruktivnu i isključivu tradiciju koja je pratila sve njezine ideološke inkarnacije i iteracije, od Francuske revolucije, preko boljševičke diktature, do suvremenih „woke“ pokreta.
Nasilje se u tom svjetonazoru ne pojavljuje slučajno, nego kao organski element. To već vidimo kod Denisa Diderota, glavnog urednika Francuske enciklopedije, književnika i filozofa, koji nije dočekao Francusku revoluciju (umro je pet godina ranije), ali je pripravio njezine intelektualno-ideološke temelje. Njegov je cilj bio vrlo jasan: „Svijet ne će biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevom posljednjeg svećenika“. Od Diderotovih riječi do toga da se u naše doba ubijaju konzervativni aktivisti zato što propovijedaju kršćanske istine prošlo je mnogo vremena, ali se logika nije promijenila.
Takva sklonost nasilju posebno je došla do izražaja u 19. i ranom 20. stoljeću, kada su socijalistički i anarhistički pokreti često posezali za atentatima i ubojstvima političkih protivnika. Anarhisti su ubili španjolskog premijera Antonia Cánovasa del Castilla 1897., talijanskog kralja Umberta I. 1900. godine, a bilo je pokušaja atentata i na druge vladare.
Ono što su anarhisti i socijalisti prakticirali u političkoj zbilji, Fjodor Mihajlovič Dostojevski književno je opisao u romanu Bjesovi (1872.), inspiriran djelovanjem ruskog revolucionara Sergeja Nečajeva. U tom djelu razotkriva se kako se iza parola o „slobodi“ i „napretku“ krije fanatična mržnja, spremnost na ubojstvo i destrukcija kao svrha samoj sebi. Dostojevski je lucidno pokazao ono što povijest potvrđuje: nasilje nije slučajna popratna pojava, nego imanentni element revolucionarne ljevice. Genijalno je anticipirao mnoge buduće obrasce ponašanja socijalističko-anarhističkih skupina.
Danas se nasilna logika opravdava kroz ideološki izokrenutu retoriku o „govoru mržnje“. Ljevica tvrdi da „nema tolerancije za netolerantne“, čime sebi daje monopol na određivanje što jest, a što nije tolerancija. Tako svaku kritiku svojih ideja proglašava „govorom mržnje“, iako se zapravo radi o govoru koji oni mrze, a ne o mržnji u pravom smislu riječi. Na taj način ponovno dolazimo do starog obrasca: protivnika ne treba pobijediti argumentom, nego ga treba ušutkati, diskreditirati, pa i eliminirati iz javnog života. „Da bi nasilje bilo moguće, potrebno je demonizirati onoga koga želimo pretvoriti u žrtvu“, zapisao je davno René Girard u knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade. Upravo se u toj demonizaciji rađa opravdanje za represiju i nasilje.
Tu logiku vidimo i u pisanju domaćih lijevih komentatora. Tako je novinar Tomislav Klauški napisao kako je Kirk nakon smrti postao ikona „rasističke, klerofašističke i trumpovske desnice“. Time ne daju mira Kirku ni kada je mrtav. Optužuju ga i za ono što se događa nakon njegove smrti. U toj konstrukciji vidi se nastavak iste kulture otkazivanja: ne samo da je kriv dok je živ, nego mu se i nakon smrti oduzima pravo na dostojanstvo. A kada Klauški govori o „klerofašistima“, valja podsjetiti na to da su upravo oni koji su koristile takve narative o „klerofašistima“ u Hrvatskoj nakon 1945. ubili više od 600 svećenika, redovnika i redovnica.
U hrvatskom kontekstu, nasilna je narav ljevice najjasnije očitovana upravo u svibnju i lipnju 1945., kada su jugoslavenski komunisti provodili masovne likvidacije političkih protivnika. Umjesto milosti ili makar suđenja, partizanska ljevica posegnula je za masovnim smaknućima i genocidnim metodama. Njihov cilj bio je jasan: fizički uništiti protivnika, izbrisati svaku opoziciju i zastrašiti narod. Nasilje nije bilo tek popratna pojava, nego sam temelj političke egzistencije.
Isto naslijeđe, premda u drukčijem obliku, živi i u demokratskoj Hrvatskoj. Kada je saborski zastupnik Nenad Stazić izjavio da je „šteta što 1945. posao nije do kraja obavljen“, jasno je prizivao duh Bleiburga i Križnih putova. Slično tome, Krešo Beljak – predsjednik jedne parlamentarne stranke – opravdavao je politička ubojstva UDBA-e, dajući time legitimitet likvidacijama stotina Hrvata u inozemstvu. Nikša Klečak pak, nekadašnji SDP-ov aktivist, javno je izražavao želju za smrću političkih protivnika urušavanjem MiG-a nad Čavoglavama. Sjetimo se i divljačkog napada na dr. Ružicu Ćavar i volonterke udruge U ime obitelji.
Sve to svjedoči o kontinuitetu. Iako današnja ljevica više ne može posegnuti za masovnim egzekucijama, njezina retorika i reakcije, poput likovanja nad smrću konzervativaca, pokazuju da se mentalni sklop nije promijenio. Umjesto elementarnog dijaloga i poštivanja političkog pluralizma (bez minimalnog konsenzusa društvo se dugoročno raspada), na djelu je agresivna netrpeljivost, koja se manifestira ili kroz otvorene prijetnje ili kroz hladan cinizam.
Nasilna narav današnje ljevice jasno se očituje i u suvremenim oblicima kulturnog rata. Kada konzervativci brane temeljne istine o braku, obitelji i pravu nerođenih, odmah ih se proglašava „fašistima“ i „fundamentalistima“. Kada branitelji kritiziraju jugoslavenski mit, odmah ih se etiketira kao „revizioniste“ i „ustašofile“. A kada netko zagovara klasični zapadni poredak slobode, prava i kršćanskih vrijednosti, odmah ga se proglašava „reakcionarom“ i „mrziteljem“. To je savršeni primjer Girardove logike demonizacije: najprije protivnika prikaži kao monstruoznog, a onda će svaka represija prema njemu izgledati opravdana. Kao u onoj priči o Apoloniju i kamenovanju prosjaka.
Posebno je zabrinjavajuće što se takva logika danas prelila i na digitalno polje. Društvene mreže i internetski portali postali su nove „tribune“ na kojima se provode linčevi. Tzv. „cancel culture“ (kultura otkazivanja) predstavlja modernu verziju političkog progona: čovjeka se nastoji ne samo ušutkati, nego i uništiti egzistencijalno. Moguće je tako izgubiti posao, biti izopćen iz akademske zajednice, ostati bez platforme za izražavanje stavova. U Hrvatskoj to vidimo u orkestriranim medijskim hajkama protiv glazbenika poput Marka Perkovića Thompsona ili protiv „branitelja – zabranitelja“ gdje se ponavljaju uvijek isti narativi: desnica je „mračna“, „nazadna“ i „opasna“.
Kada usporedimo te reakcije s komentarima nakon pokušaja atentata na Donalda Trumpa – gdje se također moglo čuti kako bi „sljedeći put trebalo biti više sreće“ (i to od profesorice ustavnog prava) – postaje jasno da nasilje nije slučajni eksces, nego obrazac. Od Diderotovih vizija zadavljenih kraljeva i svećenika, preko anarhističkih atentata, boljševičkog i partizanskog terora, do današnjih digitalnih „linčeva“ i cinizma na društvenim mrežama, linija je neprekinuta: nasilje je i ostalo konstanta ljevičarskog mentaliteta. Čast iznimkama! I upravo je u tome najveća hipokrizija: desnicu se neprestano optužuje za nasilnost, a da desničari koriste samo jedan postotak verbalnog i fizičkog nasilja koje dolazi s ljevice – već bi se tražilo da ih se proglasi neustavnom kategorijom.
Dok se ljevici i tzv. progresivcima sve oprašta – od prijetnji i huškanja do otvorenih simpatija prema totalitarnim režimima – desnici se ne prašta ni pravo na govor. U slučaju ubojstva Charlieja Kirka čak se odbija jasno reći tko je, ideološki gledano, atentator i koji su mu motivi. Umjesto toga isprva su lansirane teorije da su ga možda ubili njegovi „još desniji“ istomišljenici, kako bi se pažnja skrenula s očitog ideološkog okvira. Ljevicu se, dakle, ni u kojem slučaju ne smije proglasiti nasilnom. Ona mora ostati sveta, sakrosanktna i bezgrješna – dok se desnicu neprestano demonizira i kriminalizira, pa čak i kada je sama žrtva. Da je neki desničar ubio lijevog aktivista sa svih bi naslovnica vrištalo kako je riječ o ekstremnom desničaru. U ovom slučaju toga nema. Štoviše, vrlo vjerojatno će se mainstream potruditi dokazati kako se uopće ne radi o ljevičaru, nego o nekom psihičkom bolesniku koji s ljevicom, dakako, nema baš nikakve veze.
Nasilje nikada ne započinje metcima i konopcima, nego riječima, diskreditacijom i demonizacijom. Kada se jednom prihvati da protivnik nije čovjek, nego „neprijatelj čovječanstva“, put do fizičkog obračuna postaje vrlo kratak. Situacija je danas takva da je stvorena atmosfera u kojoj se konzervativce na lijevom spektru ne tretira kao legitimne političke aktere, nego kao „opasnost“ koju treba nadzirati, ograničiti i na koncu isključiti iz javnog života. Ako ni to ne uspije, očito ih je dopušteno i ubiti.
