Koji bi to razuman i dobronamjeran čovjek mogao imati išta protiv toga da on i njegovi potomci žive u čišćem okolišu? Niti jedan. Uvođenje ekološki prihvatljivijih standarda u promet, industriju i općenito gospodarstvo svakako predstavlja poželjnu dugoročnu intenciju. Problem nastaje onda kad se briga za klimu i okoliš pretvori u oblik sekularne religije koja ima svoje sljedbenike, svoje zelote, ali i svoje žrtvenike. A upravo tome svjedočimo danas. Klimatsko-ekološki fundamentalizam poprima sve opasnije i sve grotesknije oblike.
Brzina kojom ekološki udarnici žele provesti zelenu transformaciju potpuno je nerealna i opasno zaudara na ideološku agendu. Stupanj tehnološkog razvoja ne korespondira s postavljenim ciljevima. Riječ je o tehnoprogresivističkom utopizmu, no – s obzirom na to da neki već danas žele zauzeti monopolističke pozicije u zelenim tehnologijama – i o vrlo vjerojatnim partikularnim korporativnim interesima. Bogatije zemlje možda mogu pokušati provesti zelene eksperimente, no one siromašnije teško će imati novca za takve pothvate, za što je ponajbolji primjer Šri Lanka koju je radikalna zelena ideologija dovela na prosjački štap. I današnje bogate zemlje (sjevero)zapadne Europe razvijale su se na temelju teške industrije. Nerealno je očekivati da će zemlje u razvoju – figurativno govoreći – preko noći skočiti od pluga do digitalne farme.
Da se već sutra na cijelome Zapadu u potpunosti eliminiraju fosilna goriva, kakve će to efekte imati na globalnoj razini ako znamo da se u Kini najveći dio električne energije još uvijek proizvodi iz ugljena, a da brojne zemlje u razvoju ne će poštivati zapadne ekološke standarde? Tzv. zelene politike nedvojbeno će dovesti do restrukturiranja mnogih gospodarskih grana i oblikovanja novih kultura korporativne odgovornosti, no razlike u stupnju razvoja mogle bi izazvati nove sporove između velikih sila. Zapad (EU i Sjeverna Amerika) inzistiraju na što bržoj transformaciji, a već danas vidimo da Kina i Rusija predvode one zemlje u razvoju koje se tome odupiru. Svojevrsni glasnogovornik globalističkih krugova Yuval Harari svojedobno je pisao o tehnološkim promjenama koje bi, zbog posljedičnog gubitka radnih mjesta, mogle stvoriti klasu „nezapošljivih ljudi“. I nerealno postavljeni ciljevi zelene politike idu u sličnome pravcu.
Kod klimatskih fundamentalista sve se jasnije može razaznati revolucionarno-destruktivni impuls. Tako je, primjerice, s nedavno klimatskog marša inicijative Extinction Rebellion Zagreb jasno poručeno: „Jedina solucija – klimatska revolucija!“. Revolucionari su posljednjih mjeseci postali posebno aktivni pa tako gotovo svakog tjedna svjedočimo nekome performansu, bilo da je riječ o pokušajima uništavanja umjetničkih djela, o ljepilo-performansima ili o valjanjima po podu.
Ingeniozna rješenja za spas klime
Neiscrpan je rezervoar rješenja kojima klimatski fundamentalisti žele spasiti okoliš i klimu. Jedno od ingenioznih rješenja je to da svi već sutra prestanemo jesti meso, jaja i žitarice jer je – kažu oni – njihova proizvodnja skopčana s prevelikom emisijom štetnih plinova. Nizozemski i kanadski političari ove su ideje već krenuli provoditi u praksi što je prošloga ljeta dovelo i do masovnih prosvjeda, posebno nizozemskih poljoprivrednika.
Što ćemo jesti ako ne meso, jaja i žitarice? Svjetski ekonomski forum ima rješenje za naše probleme! U okviru politike „Velikog reseta“ kao poseban specijalitet WEF-ovi nam kuhari, u studiji „Što ćemo jesti u 2030.“, nude sljedeće: „Mislimo da će se potražnja mijenjati i da će više ljudi htjeti jesti zdravu prehranu, onu koja je manje intenzivna (i rasipna) u pogledu resursa. Sve veći broj pokreta koji podržavaju upotrebu ‘organske hrane’ znak je toga – barem za dio populacije. Dakle, u našoj prehrani može biti više povrća i voća, cjelovitih žitarica i vegetarijanske hrane ili novih alternativa (proizvodi od soje, ili možda insekti), a manje prženih i slatkih stvari. I dalje ćemo jesti meso, ali, možda više poput naših roditelja i baka i djedova, doživljavat ćemo ga kao poslasticu u kojoj ćemo uživati svakih nekoliko dana“.
Insekti su, dakle, specijalitet budućnosti! Već danas stotine državnih osnovnih škola diljem progresivne Nizozemske – pod izlikom „spašavanja planeta“ – nude mladim učenicima mogućnost „kušanja“ crva i insekata. Internetom tako kruži video na društvenim platformama koji prikazuje nasmijanog političara kako dijeli kukce učenicima predškolske dobi u osnovnoj školi u gradu Zwolleu.
Ako insektivna prehrana ne bude dovoljna za misiju spašavanja klime, moguća su i neka još inventivnija rješenja. Bihevioralni znanstvenik i marketinški stručnjak Magnus Söderlund iz škole Stockholm School of Economics još pred koju godinu iznio je ideju „jedenja ljudskog mesa u budućnosti, unatoč gotovo univerzalnom kulturnom tabuu protiv kanibalizma”. Ovaj „znanstvenik” i „stručnjak” smatra da bi se ovaj „konzervativni“ tabu „mogao savladati, malo pomalo, počevši s nagovaranjem ljudi da samo okuse ljudsko meso“. Jedan švedski startup već je zasukao rukave i napravio veganski burger s okusom ljudskog mesa. Za sada to nije ljudsko meso, nego je samo okus ljudskog mesa. Žaba se kuha na duge staze. Za klimatske udarnike budućnost je očito u kanibalizmu?
Iako bi se ideju očuvanja okoliša moglo lako uklopiti u konzervativni svjetonazor koji ističe potrebu čuvanja tradicije (u tom smislu ponešto je govorila Margaret Thatcher), ekološko-klimatska agenda u potpunosti je monopolizirana od strane tzv. progresivne ljevice. Ona već desetljećima iznosi kvazikatastrofičarske prognoze od koji su se već mnoge pokazale potpuno suludima. Prema prognozama nekih „znanstvenika“ već je odavno trebao doći kraj životu na planetu Zemlji.
Krak kulture smrti
Ovdje dolazimo do ključnoga elementa klimatskog fundamentalizma, a to je kultura smrti. Klimatski fundamentalizam predstavlja jedan od krakova ove pogubne ideologije. Već smo istaknuli da je klimatski fundamentalizam oblik sekularne religije. Najvažnija dogma ove religije je ta da treba smanjiti broj ljudi na Zemlji jer već broj ljudi znači i veće zagađenje okoliša. Lijevo-liberalni Le Monde tako se pred koju godinu zapitao „moramo li smanjiti svjetsku populaciju da bismo spasili planet?“.
Sljedbenici neomaltuzijanskog kulta financijski stimuliraju „odgovorno roditeljstvo“ kod poznatih javnih osoba. A odgovorno roditeljstvo danas bi značilo imati samo jedno dijete. Kina je sama odustala od politike jednoga djeteta, jer joj do kraja stoljeća prijete crne demografske prognoze (do 2100. prema procjenama UN-a broj Kineza će se smanjiti više od dva puta), no zato Zapad, nakon lockdowna i ovdje crpi svoje uzore u Kini. Sljedeći iskorak bit će stav da uopće ne treba imati djecu, što je dijametralno suprotno ne samo vrijednostima kršćanstva koje je oblikovalo zapadnu civilizaciju („Plodite se i množite…“), nego i zdravome razumu.
Tako je, primjerice, mlada gimnazijska profesorica u Njemačkoj, Verena Braunschweiger, prije četiri godine izdala manifest u kojemu ističe da nova djeca nisu potrebna jer će njihovo rađanje pogoršati klimatsku situaciju na Zemlji. Nova „gladna usta“ znače novu tonu ugljičnog dioksida. „Uskoro ne ćemo imati što disati. Ledenjaci će se istopiti i svi ćemo propasti. Prestanite rađati!“ stoji u manifestu, u kojemu autorica apelira na žene da se dragovoljno odreknu majčinstva.
Ova klimatska fundamentalistica s jedne strane zaziva dragovoljno odricanje od majčinstva, a druge govori o tome da ne ćemo imati što disati. Ako sve žene odustanu od majčinstva, tko će sutra uopće disati? Na ovo pitanje nismo dobili odgovor. No ovakve logičke falacije potpuno su svojstvene klimatskim radikalima čije ponašanje nerijetko nije u dogovoru sa zdravim razumom.
Švedska eko-aktivistica Greta Thunberg nedavno je u Londonu predstavila „svoju” knjigu – „The Climate Book“ – u kojoj tvrdi (tj. tvrde oni koji u tu knjigu napisali!) da se svijet „nikada više ne će vratiti u normalu”, a globalno zatopljenje može se riješiti samo „transformacijom cijelog sustava“. Fosilna goriva za Gretu su rasistička.
Novo-normalno trebalo bi tako postati standardom, a zazivanje „transformacije cijelog sustava“ tipičan je revolucionarni impuls koji se može zamijetiti kod svih totalitarnih sustava. Svi takvi sustavi žele transformaciju cijelog sustava. U Manifestu komunističke partije tako se ističe da komunizam „proturječi cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku“. Promjenu „cijelog sustava“ željeli su i šezdesetosmaški revolucionari. Uobičajeno je mišljenje da je studentski pokret 1968. doživio potpuni neuspjeh, no sȃm je Herbert Marcuse – ideolog šezdesetosmaša i član Frankfurtske škole koja je odigrala jednu od ključnih uloga u destrukciji Zapada – prvi naglasio da „nije bila riječ o porazu 1968., nego o pobjedi, dugoročnom trijumfu, jer su ideje iz 1968. duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta”.
Rebrendirana eugenika
I klimatski fundamentalizam želi promjenu sustava i stvaranje „novoga čovjeka”. Nakon prosvjetiteljstva došlo je do zaokreta od teocentrične prema antropocentričnoj viziji svijeta, no čini se da je i potonjoj došao kraj i da se krećemo prema vremenu u kojemu će se interesi zaštite prirode i okoliša pretpostavljati interesima ljudi. Očita je namjera do kraja dekonstruirati biblijsku sliku svijeta i čovjeka. Ipak, čini se da ni genderizam (koji negira sve antropološke datosti kao što je recimo razlika žene i muškarca) ni klimatski fundamentalizam nisu krajnji stadij protuživotne i protubožje pobune.
Zadnji stadij odigrat će se onda kad transgender koji jede kukce i ne želi imati djecu evoluira u kiborga i pokuša se uzdići na razinu Boga. „Bit ćete kao Bog”, rekao bi frankfurter Erich Fromm, a već spomenuti Harari najavljuje da će se već ovo stoljeće ljudi uzdići na razinu bogova: naučit će kako proizvesti životinje i biljke, pa i ljude prema svojim željama. Koristit će se genetski inženjering da bi se stvorile nove vrste organskih bića, a izravna povezanost mozga i računala da bi se stvorili kiborzi. Predsjednik Svjetskoga ekonomskog foruma Klaus Schwab nije bez razloga izjavio da će četvrta industrijska revolucija dovesti do spajanja našeg fizičkog, našeg digitalnog i našeg biološkog identiteta. Korona eksperimenti bili su savršeni za testiranje odgovora na ovakve ideje.
U odnosu čovjeka i tehnike Nikolaj Berdjajev uočio je ponavljanje prvotne pobune stvora protiv Stvoritelja. Ideologija transhumanizma u pravilu se krije iza plemenitih motiva kao što je zdravlje za sve, no u krajnji je cilj transhumanizma jako daleko od jednakosti za sve. Upravo suprotno: u korijenu transhumanizma ideja je stvaranja superelita i njihovih robova koji nemaju ništa, jedu insekte, ali su, eto, sretni.
U knjizi „Homo deus: kratka povijest sutrašnjice” savjetnik Svjetskoga ekonomskog foruma Yuval Harari bio je vrlo jasan: „Na početku dvadeset prvog stoljeća vlak napretka ponovno polazi s kolodvora – i vjerojatno će biti posljednji vlak koji će ikad napustiti postaju zvanu Homo sapiens. Oni koji ga propuste nažalost ne će dobiti novu priliku. Da biste osigurali mjesto u tom vlaku, morate dobro razumjeti tehnologiju dvadeset prvog stoljeća, posebice moć biotehnologije i računalnih algoritama. Te su sile mnogo moćnije od pare i telegrafa i ne će se upotrebljavati samo za proizvodnju hrane, tkanina, vozila i oružja. Glavni proizvodi u dvadeset prvom stoljeću bit će tijela, mozgovi i umovi, a jaz između onih kojih znaju projektirati tijela i mozgove te onih koji to ne znaju bit će mnogo veći od jaza između Dickensonove Britanije i Mahdijeva Sudana. Zapravo će biti veći jaz nego između sapiensa i neandertalaca. U dvadeset prvom stoljeću oni koji se ukrcaju na vlak napretka steći će božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji će ostati iza suočit će se s izumiranjem“.
Aldous Huxley bio je poznati pisac antiutopijske proze, no možda je manje poznato da je važnu ulogu imao i njegov brat Julian. Ovaj je bio predsjednik Britanskoga eugeničkog društva. Pišući o svojoj viziji UNESCO-a 1947. je zapisao: „Moramo nezamislivo ponovno učiniti zamislivim“. Deset godina kasnije, 1957., skovao je izraz „transhumanizam“ i opisao ga kao eugeniku kroz spajanje čovjeka sa strojem. Današnje transhumanističke ideje nisu ništa drugo nego rebrendirana eugenika kao pseudoznanost koja je direktno suprotstavljena kršćanstvu koje je prvo inauguriralo ideju dostojanstva svake ljudske osobe.
U knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura” papa emeritus Benedikt XVI. piše: „Moralna snaga nije rasla zajedno s razvojem znanosti, štoviše, čak se umanjila, jer tehnički mentalitet ograničava moral na subjektivno područje, dok je nama upravo potreban javni moral, moral koji će odgovarati prijetnjama koje su se nadvile nad egzistenciju svih nas. Prava i najveća opasnost ovoga trenutka nalazi se upravo u toj neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne energije. Sigurnost koja nam je potrebna kao pretpostavka naše slobode i našega dostojanstva ne može proizići u konačnici iz tehničkih sustava kontrole, nego samo iz moralne snage čovjeka: tamo gdje nje nema, ili gdje je nedostatna, moć koju čovjek ima sve više će se pretvarati u razarajuću moć“.
Parafrazirajući Ortegu y Gasseta samo će se nadovezati na papina zapažanja i kratko dodati: „Moramo to pozorno poslušati. Taj čovjek znade što govori”.
