Davor Marijan: O ‘hrvatskom’ antifašizmu i njegovim vrijednostima

S vremena na vrijeme u Hrvatskoj se rasplamsa polemika o antifašizmu i to navodno hrvatskom. No što je to hrvatski antifašizam? Poznati francuski povjesničar François Furet svojevremeno je napisao da je u dijelu zapadnoeuropskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata stajalište da su fašizam i antifašizam obnovljena inačica borbe za i protiv demokracije steklo značaj „takoreć svetinje“ i ta je uvjetovanost bila toliko snažna „da je ondje gdje je ona bila najutjecajnija – u Francuskoj i Italiji – postulirana ekvivalentnost između komunizma i antifašizma dugo blokirala svaki pokušaj analize komunizma“.^[1] Slično shvaćanje nalazimo i u Hrvatskoj. Zastupaju ga i neke medijski iznimno eksponirane osobe koje kroz hrvatski antifašizam i njegove navodne vrijednosti zapravo sprječavaju suočavanje s komunizmom i njegovim utjecajem na hrvatsko društvo. Iz tih je krugova i tvrdnja, poput one povjesničara Hrvoja Klasića, da je

„antifašizam u temeljima hrvatske države. Hrvatsku 1991. godine stvaraju antifašisti. To su – politički – Franjo Tuđman, Josip Manolić i Josip Boljkovac, a vojno su to generali Martin Špegelj i Janko Bobetko. Istodobno, u preambuli se spominje ZAVNOH“.^[2]

Svi navedeni doista su bili antifašisti, no u drugoj Jugoslaviji se ipak isticalo da su bili komunisti, a s izuzetkom Špegelja svi su potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih bili uklonjeni kao nacionalisti. U preambuli Ustava Republike Hrvatske doista se spominje ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, no sveučilišni profesor suvremene povijesti bi trebao razumjeti kontekst i svrhu tog spomena. Klasić često daje slične izjave, a jedna od posljednjih je zgodna i sadržajno prazna doskočica „da smo jedan dan u godini antifašisti, a da se ostala 364 ponašamo antiantifašistički“.[3] Taj jedan dan u godini je Dan antifašističke borbe. Takve i slične izjave naglo su porasle nakon što je na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja ove godine Marko Perković Thompson održao koncert na kojem se po procjenama organizatora okupilo više od pola milijuna slušatelja. Iako na koncertu nije bilo nijednog ozbiljnog incidenta, mainstream mediji su histerično reagirali, proglašavajući ga ustaškim dernekom zbog pozdrava „Za dom spremni“ iz ratne pjesme Bojna Čavoglave, kao i zbog crnih majica koje je nosio dio slušatelja, a na dijelu njih je bilo također reduciran znak Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) s pokličem „Za dom spremni“. Da se reakcije na koncert slučajno tiskaju imale bi obujam oveće knjige, dobrim dijelom antologije suvremene hrvatske gluposti. Na Hipodromu su se mainstream mediji suočili sa stvarnošću koja je srušila njihovu godinama građenu virtualnu opsjenu o hrvatskom društvu. S izuzetkom šoka zbog oslobađajuće presude u Haagu generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, veći šamar „lijevi“ i samoproglašeni „napredni“ mediji nisu dobili u ovom stoljeću. Nakon koncerta u misiji suprotstavljanje navodnoj ustašizaciji Hrvatske slijedila je poplava tvrdnji da je antifašizam ustavna kategorija i što se sustavno ponavlja gotovo od svih političkih aktera koji se po aktualnim političkim podjelama svrstavaju u „ljevicu“. Valja napomenuti da se „ljevica“ i „desnica“ u Hrvatskoj ne dijele na socijalnim pitanjima već prema nekritičkom odnosu prema Drugom svjetskom ratu, a preko njega i Jugoslaviji i Hrvatskoj. Nakon Thompsonovog koncerta politička stranka Možemo se oglasila s priopćenjem u kojem se nalazi i tvrdnja da je Hrvatska:

„nastala na tekovinama antifašističke borbe, no antifašizam nije samo povijesni i ustavni temelj Republike Hrvatske, nego treba biti i živa, aktivna vrijednost našeg društva, odgovornost svakoga od nas da se suprotstavimo normalizaciji mržnje, revizionizmu i pokušajima relativizacije ustaških zločina“.[4]

Političarka Dalija Orešković je u osvrtu na jedan svjetonazorski govor izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića ustvrdila: „Mi Hrvati smo i po samoodređenju i po Ustavu antifašisti“.[5] Je li doista antifašizam ustavna kategorija i sadrži li Ustav Republike Hrvatske antifašističke vrijednosti ma što god to one značile?

Izvorišne osnove Ustava, odnosno preambulu napisao je 1990. predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman.^[6] Ustav je proglašen u vrijeme kada se dugogodišnja jugoslavenska kriza približavala ratnom raspletu, u vrijeme pobune Srba u Hrvatskoj i prijetećeg zveckanja oružjem Jugoslavenske narodne armije. O tom razdoblju sam prije nekoliko godina na primarnim izvorima objavio detaljnu monografsku analizu.[7] Preambula Ustava počinje sljedećim rečenicama:

„Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: …[8]

Zatim su u 12 stavki navedeni različiti državni oblici i razne saborske odluke koje su nastavljale kontinuitet hrvatskog državnog subjektiviteta. Kao teritorijalne samouprave navedene su hrvatske kneževine iz VII. stoljeća i Banovina Hrvatska iz 1939. Samostalne države bile su srednjovjekovna Hrvatska iz IX. stoljeća i Kraljevstvo Hrvata iz X. stoljeća. Personalna unija s Ugarskom navedena je kao oblik održanja hrvatskog državnog subjektiviteta. Zatim slijede stavke koje su „proizveli“ različiti hrvatski sabori: odluka iz 1527. s kojim je pripadnik Habsburške dinastije izabran za hrvatskog kralja; Pragmatička sankcija iz 1712. s kojima je priznato da nakon izumrća muških potomaka vladarsko pravo dinastije Habsburga može prijeći na žensku osobu; zaključci Hrvatskog sabora iz 1848. o obnovi Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću; Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz 1712.; odluka Hrvatskog Sabora od 29. listopada 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te pristupanju samostalne Hrvatske Državi Slovenaca, Hrvata i Srba proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške monarhije; zatim podsjećanje da Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao odluku Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba o ujedinjenju s Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon stavke o osnutku Banovine Hrvatske 1939. s kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji, slijedi „antifašistička“ stavka:

„u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske ( 1963.-1990.) (…)“.

Kao što je naprijed rečeno, u početnim rečenicama preambule nabrajaju se činjenice o kontinuitetu i različitim oblicima teritorijalnog postojanja Hrvatske i saborske odluke koje su ga potvrđivale u različitim vremenskim razdobljima i vrstama vrhovne vlasti. Ni jedna od tih stavki se ne odnosi na nekakvu političku doktrinu u suvremenom smislu te riječi. No to očito nije zapreka nekima da na temelju rečenice i „uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)“, zaključe da je antifašizam u temeljima Ustava. Ono što izaziva nelagodu i zabrinjava jest da se među njima nalaze pravnici, a nađe se i politolog, odnosno politologinja u samom vrhu stranke Možemo koja je uz to i sveučilišna profesorica. Što onda u takvom „analitičkom“ pristupu znači tvrdnja koja u preambuli Ustava slijedi nakon „antifašističke“ stavke, da je na demokratskim izborima 1990. kao „povijesnoj prekretnici“ odbačen komunistički sustav?^[9] S obzirom da je antifašizam bio temelj ratne pobjede komunista na kojem je i izgrađen njihov sustav, je li i on odbačen?

Komunisti su brzo nakon 1945. antifašizam stjerali s povijesne scene i javnog prostora u ropotarnicu povijesti. Pobrinuli su se da do samoga kraja 20. stoljeća u Hrvatskoj bude jako teško naći definiciju antifašizma primjenjivu na hrvatske prilike. U Enciklopediji Leksikografskog zavoda iz 1955. i Općoj enciklopediji iz 1974. iz Zagreba antifašizam je dobio samo opću crticu.[10] U Enciklopediji Jugoslavije nije dobio ni natuknicu, odnosno uz antifašizam stoji samo poveznica za fašizam što rječito govori o značenju koji je režim pridavao antifašizmu.[11] Stoga je u razdoblju druge Jugoslavije najbliža bȋti definicija iz Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića koji kaže da je antifašist(a) „protivnik fašizma“.^[12] Ni manje, ni više. Nije u pitanju nikakva samostojeća ideja, već antipojam koji ništa konkretno govori o svjetonazoru i moralu antifašista. Na to je sada već davne 2008. upozorio nesumnjivi liberal, povjesničar Ivo Banac u polemici s osobom čiji je tekst potpisao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić.[13]

Desetljećima zanemareni antifašizam u Jugoslaviji bio je sukladan partijskom tretmanu nakon što je ispunio svoju svrhu i postao suvišan, dobrim dijelom jer je podsjećao na instrukcije Komunističke internacionale koje su dolazile iz Moskve i podanički odnos Komunističke parije Jugoslavije (KPJ) prema njoj. U tom smislu treba razumjeti i kriterije za sudjelovanje jugoslavenskih predstavnika na proslavama u inozemstvu organiziranim prigodom obilježavanja 30-godišnjice pobjede nad fašizmom koje je početkom 1975. utvrdio Izvršni komitet Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ. Odlučeno je da se selektivno nazoči bilateralnim pozivima u svojstvu saveznika, „odnosno učesnika u antihitlerovskoj koaliciji za vreme II svetskog rata“, a ne učešćima „na manifestacijama ‘oslobođenja’ ili ‘učešća u antifašističkoj borbi’ i sl.“.[14] Nije potrebna velika moć rasuđivanja za zaključak da su pozivi na proslave „oslobođenja“ dolazili sa Zapada a pozivi na proslave „učešća u antifašističkoj borbi“ s Istoka. Što na temelju ove okružnice možemo zaključiti o odnosu jugoslavenske Partije prema antifašizmu čiji je sastavni dio bila do razlaza sa Staljinom 1948., odnosno 1949. godine? Možda da u Jugoslaviji nije bio oslobodilački rat niti antifašistička borba, već „autentična“ revolucija koja je pobijedila bez pomoći s Istoka i Zapada.

No vratimo se „odlukama“ ZAVNOH-a iz 1943. Ustav je pravni akt i odluke koje se spominju u njemu mogu biti samo to – odluke. U zborniku dokumenata ZAVNOH-a iz 1943. koji je objavio 1964. Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske kada je njegov direktor bio Franjo Tuđman, postoje samo dvije odluke. Prva od 20. rujna se odnosi na priključenje Istre, Rijeke, Zadra i ostalih od strane Italije okupiranih krajeva Hrvatskoj, a druga od 31. listopada odnosi se na evakuaciju Židova izbjeglica s otoka Raba, Like i Korduna.[15] Kada je pisao preambulu hrvatskog Ustava Tuđman je očito imao na umu teritorijalno širenje Hrvatske kojem je stvarnu težinu dala tek takva odluka ZAVNOH-u nadređene jugoslavenske skupštine – Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 30. studenoga 1943. na Drugom zasjedanju u Jajcu. Po značenju, Drugo zajedanje AVNOJ-a se može usporediti s Trećim zasjedanjem ZAVNOH-a održanim u svibnju 1944. Na tom je zasjedanju ZAVNOH usvojio i Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske koja naoko ima univerzalnu „civilizacijsku“ vrijednost.[16] No to je deklaracija iz 1944. a ne odluka iz 1943. Zar netko misli da to Franjo Tuđman nije znao? Deklaracija je ostala mrtvo slovo na papiru i svjedočanstvo da su antifašisti nekomunisti bili samo marginalni suputnici revolucije kojih se KPJ riješila kada je okončala preuzimanje vlasti.

ZAVNOH je zapravo bio samo jedna od nekoliko regionalnih ekspozitura AVNOJ-a. Naziv AVNOJ Centralnom komitetu KPJ nametnula je Komunistička internacionala (Kominterna), središnje tijelo međunarodnog komunizma koje je stolovalo u Moskvi. Vođa jugoslavenskih komunista Josip Broz Tito, namjeravao je u jesen 1942. u Bihaću osnovati Vijeće narodnog oslobođenja i Vijeće narodnih povjerenika, odnosno ratnu vladu i sabor. Na intervenciju Kominterne umjesto Vijeće narodnog oslobođenja Tito je osnovao AVNOJ i time u širu uporabu uveo pojam antifašizam.^[17] Pojednostavljeno, to je značilo širok savez s nekomunistima kako bi se pobijedio fašizam, a potom preuzela vlast što je i učinjeno u dijelu Europe koji je od fašizma oslobodila Staljinova Crvena armija.[18] Stoga nema dvojbe da je odrednicu antifašizam Tito prihvatio po nalogu Kominterne, odnosno njezinog čelnika Georgija Dimitrova.

Spomeni ustava iz socijalizma i to isključivo republičkih, a ne jugoslavenskih u „antifašističkoj“ stavci preambule Ustava RH, jasno naznačuju da se cijeli odlomak, kao i ostatak preambule odnosi isključivo na teritorij i vlast na njemu, a ne na vrste političkih i društvenih poredaka. „Antifašistička“ stavka u trenutku proglašenja Ustava, u prosincu 1990. može se tumačiti i kao izjava da Hrvatska ne dovodi u pitanje granice unutar socijalističke Jugoslavije koja se u preambuli izrijekom ne spominje i što se ne može ne uočiti. Jugoslavija se spominje tek u članku 140. u formulaciji da Hrvatska ostaje u „sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije“.[19] I kako tumačiti „odsustvo“ Jugoslavije? Posebice u kontekstu da ustavna preambula sadrži i otklon od komunističkog sustava. Kasnije je članak 140. Ustava Republike Hrvatske zamijenjen novim koji se odnosi na međunarodne ugovore. Promijenjen je i članak 142. u koji je unesena zabrana „postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“.[20] A kako tek to tumačiti, posebice ako bi aršine „ljevice“ primijenili na primjerice Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. koji su potpisale neke danas istaknute političke vedete, kako i na slučajeve raspodjele državnog novca onima koji žale za Jugoslavijom na „kulturnom“ planu.[21] Da se razumijemo, izričito sam protiv zabrana jer se njima krši pravo na mišljenje, a u demokraciji bi valjda trebalo tolerirati druge s kojima se ne slažemo. No ovo sam naveo kao primjer na koji bi se moglo primijeniti način na koji se s „ljevice“ tumači Ustav Republike Hrvatske. Svašta se u njemu može naći, no pitanje je zdravorazumske i logičke utemeljenosti u njemu. Tko zna što bi mogli pomisliti nasljednici dinastije Habsburg ako Ustav Republike Hrvatske budu tumačili na način na koji to čini „ljevica“.

Demokracija je jedina politička doktrina koji se izrijekom spominje u Ustavu Republike Hrvatske i to po raznim osnovama u člancima: 1., 3., 7., 38., 43 i 120. U članku 3. nabrojane su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su, smatram i temelj za tumačenje ustavnih vrijednosti. U pitanju su:

„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav“.[22]

Što je od toga došlo sa slobodom koju su donijeli antifašisti 1945.? Sloboda od fašizma, svakako. No što je donijela ta sloboda? Čak i tumači povijesti koji imaju nekritički odnos prema Titu priznaju da je prvih nekoliko godina druge Jugoslavije bilo totalitarno ili i to razdoblje osporavaju.[23] Jesu li antifašisti donijeli slobodu koja je prosječnog Hrvata oslobodila straha? Nisu, kao što nisu osigurali minimum građanskih prava pa čak ni pravnu i osobnu sigurnost. Pravo slobodnog političkog izbora komunisti su u Hrvatskoj dozvolili 10. prosinca 1989., znači gotovo 45 godine kasnije, nakon što je srušen Berlinski zid i par dana prije početka revolucionarnog vrenja u kojem je srušen komunizam u Rumunjskoj. Jesu li osigurali nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova? Načelno da, stvarno ne, u Hrvatskoj su Srbi bili nešto ravnopravniji, a neke nacionalne manjine su gotovo istrijebljene i protjerane, Nijemci primjerice, a dijelom i Talijani. O ravnopravnosti spolova se donekle može govoriti, osim u slučajevima na kojima se nije primjenjivala kategorija moralno-političke podobnosti. Socijalna pravda – načelno da, no u stvarnosti opet uz kriterij moralno-političke podobnosti. Poštivanje prava čovjeka? Uz kategoriju moralno-političke podobnosti i delikt mišljenja? Budimo ozbiljni! Vladavina prava i višestranački demokratski sustav – ni u naznakama. Prema tome jedina antifašistička vrijednost je borba protiv fašizma koja pobliže ne određuje političko opredjeljenje i vrijednosne značajke antifašista. I opet smo na početku jer antifašističko opredjeljenje ne može dati pravo na masovna ubojstva i otimačinu privatne imovine, da svedemo učinak na ono vjerojatno i najznačajnije. Nije na odmet spomenuti da je u studenom 1943. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu antifašistički čelnik Josip Broz Tito obećavao bolje i pravednije društvo i negirao optužbe svojih ratnih protivnika da sprema uvođenje boljševizma:

„Nas su klevetali i još uvijek kleveću sa svih strana, ali po jedinstvenom planu. Svi okupatori, njihovi kvislinzi – prodane izdajice, ustaše, nedićevci, četnici Draže Mihailovića u zemlji i njihovi gospodari u inostranstvu – govorili su i govore da je naša Narodno-oslobodilačka borba u Jugoslaviji čisto komunistička stvar: boljševizacija zemlje, pokušaji komunista da uzmu vlast, ukidanje privatne svojine, uništenje crkve i vjere, uništenje kulture itd., itd. Ove su klevete stare i otrcane. One su potekle iz Gebbelsove kuhinje i sada su postale ‘glajhšaltovana’ hrana kojom Gebbelsovi istomišljenici hrane stanovništvo ‘nove Evrope’ i pokušavaju je eksportirati i izvan Evrope. Ali u te laži malo tko još vjeruje, a najmanje narodi Jugoslavije. Naša borba za opstanak suviše je krvava i teška; mnogo i premnogo su naši narodi u toku ove tri godine prepatili da bi ih tko mogao takvim otrcanim klevetama skrenuti s puta ove velike i slavne borbe za nezavisnost, za bolju i sretniju budućnost. Prošla su ona vremena, kada je šaka reakcionara pripisivala, ponekad sa uspjehom, komunistima Jugoslavije takve i slične stvari, da bi ih izolirala od naroda. Kroz ovu veliku oslobodilačku borbu narodi Jugoslavije uvjerili su se da su komunisti najvjerniji sinovi svog naroda, uvijek spremni na najveće žrtve za njegovu sreću“.^[24]

Malo što od tih navodnih laži komunisti nisu ostvarili nakon svibnja 1945. I kako onda odvojiti komunizam od antifašizma za što se svojevremeno založio i Sabor Republike Hrvatske u Deklaraciji o antifašizmu pozivajući da se antifašistički pokret ne izjednačava s ideologijom komunizma.[25] Je li to poziv da su rezultati antifašističke borbe koji su donijeli nedemokratski sustav odvoje od samog čina borbe ili se to današnji antifašisti odriču Tita i njegovih govora?

U četverogodišnjoj borbi komunisti su u svoje oružane formacije unovačili ogroman broj nekomunista koji su odigrali ulogu suputnika u njihovom preuzimanju vlasti i obnovi Jugoslavije. U Hrvatskoj su komunisti iskoristili talijanski teror za novačenje partizana, a poslije su te ljude smatrali korisnim budalama, kako su, navodno po Lenjinovom autorstvu nazivali suputnike revolucije koje su koristile da se dočepaju vlasti. Antifašizam je bio jedini mogući temelj njihovog novačenja, kao vid suradnje različitih opcija koje su poslije rata marginalizirane i zabranjene. Obnovljena Jugoslavija je do proljeća 1990. bila nedemokratska zemlja, nekompatibilna s vrijednostima koje su zastupale zapadnoeuropske zemlje koje su se postupno ujedinile u Europsku zajednicu. Osim borbe protiv fašizma, koje su to antifašističke vrijednosti Titovih partizana prihvatljive današnjoj EU, a koje Hrvatskoj: Jugoslavija, srpska dominacija, socijalizam, nesvrstani…? Može li se zbog toga, po načelu promišljanja „ljevice“ reći da je antifašizam protuustavan? Ustavna kategorija je samo demokracija koje u 45 godina antifašističke Hrvatske nije bilo, osim ako njihovu samoupravnu demokraciju ne smatramo demokracijom. To je ona vrsta „demokracije“ za koju je Tito na Desetom kongresu SKJ 1974. rekao da nije za „neprijatelja naše revolucije i socijalističkog samoupravljanja“.^[26]

Antifašizam je pojam i pokret koji se javio kao reakcija na fašizam u Italiji. Do Drugoga svjetskoga rata antifašizam se javio u dva oblika, u državama s fašističkim režimima i u komunističkom propagiranju istoga. U fašističkim državama (Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj) svi protivnici režima su bili antifašisti bez obzira na njihov svjetonazor i politička opredjeljenja. U demokracijama u kojima su svi građani načelno imali ista prava i stupanj slobode, fašizam kao i komunizam bili su neprihvatljivi jer su svojim ekstremizmom i totalitarnim ambicijama ugrožavali temeljna ljudska prava i nije bilo nikakve potrebe da se to posebno naglašava pojmovima antifašizam i antikomunizam. Ne čudi da se pojam antifašizam donedavno nije nalazio u rječnicima i enciklopedijama engleskoga jezika jer države u kojima se on govori nikada nisu imale jaču komunističku stranku, niti su iskusile teror komunističkih režima.^[27] Engleska Britanica do nedavno nije imala taj pojam, no sada ga ima kroz natuknicu „antifa“. U njoj se ističe da se antifašizam kao zasebna politička strategija, između ostalog temelji i na pretpostavci da fašističke skupine pokušavaju iskoristiti slobode liberalne demokracije – poput slobode govora i udruživanja – kako bi stekle dovoljno moći da na kraju uskrate iste slobode drugima. Poanta je da borci protiv fašizma ne trebaju čekati da se to uskraćivanje ostvari kako bi mu se militantno oduprli.[28] U Hrvatskoj također imamo donekle sličnu tendenciju s tim da njihovi nositelji nisu tako militantni kao američka Antifa, koja je nedavno stavljena na popis terorističkih organizacija.[29]

Slažem se s Hrvojem Klasićem da nema posebnog hrvatskog antifašizma jer je on bio dio jugoslavenskog, „kao i da je [Josip Broz] Tito bio jugoslavenski, a ne hrvatski antifašist.“[30] Čini se da Klasić nije svjestan težine svojih riječi. Jer, zašto bi današnja Hrvatska koja je samostalnost izborila između ostalog i u Domovinskom ratu s vojskom koja je nosila crvenu zvijezdu, blagovala antifašizam čiji je to bio simbol od 1941. godine i čiji je rezultat bila i Hrvatska koja je uz sva proširenja na zapadu i sjeveroistoku osjetno bila manja od one prije 6. travnja 1941.?  Sve to previđaju silni govornici koji nam svakog 22. lipnja, uključujući i ovaj posljednji, uporno objašnjavaju ono za što su nekompetentni.

Što je onda zapravo hrvatski antifašizam kojeg danas neki zagovaraju i kao zbir demokratskih vrijednosti? U svezi njegovog vrijednosnog i političkog određenja pomaže nam Zakon o blagdanima i neradnim danima koji sadrži i Dan antifašističke borbe koji se od  slavi od 23. ožujka 1991.[31] Za Dan antifašističke borbe određen je 22. lipnja, kao zamjena za revolucionarne praznike socijalizma, 4. srpnja – Dan borca i 27. srpnja – Dan ustanka naroda Hrvatske.^[32] Tu novu formulu legitimacijskoga spasa – antifašističku borbu – pobjednici u Drugom svjetskom ratu mogu zahvaliti čelniku Hrvatske demokratske zajednice i prvom predsjedniku Republike Hrvatske povjesničaru Franji Tuđmanu, bivšem komunističkom funkcionaru, koji je u prethodnom desetljeću imao dugogodišnju zabranu javnog istupanja.

S Danom antifašizma Tuđman je nastojao utemeljiti blagdan koji bi bio prihvatljiv većinskom narodu u Hrvatskoj i koji bi imao hrvatsku nacionalnu značajku, koju je 22. lipnja imao samo u marginalnoj okolnosti da su gotovo svi sisački komunisti koji su otišli u šumu po nacionalnosti bili Hrvati. No, što je to prevagnulo da sisački komunisti krenu u rat protiv fašizma i navodno u boj za novu Hrvatsku 22. lipnja, a ne 6. travnja kada su sile Osovine napale Jugoslaviju? Povod je bio napad Njemačke na Sovjetski Savez, a to je tada bila domovina svih komunista, ne samo sisačkih, a Josif Visarionovič Staljin njihov neupitni vođa. Sisački komunisti su kao dio KPJ bili samo ekspozitura Kominterne i po tome strano tijelo u Hrvatskoj. Sisački komunisti nisu bili nepoznati ustašama, neki su nakon Travanjskog rata od lokalnih vlasti NDH bili uhićeni i zadržani u pritvoru kraće vrijeme, pa su pobjegli su u šumu iz utemeljenog straha da ne budu uhićeni i ubijeni.[33] S odlaskom u šumu sisački komunisti su navodno osnovali i prvi antifašistički odred u Europi što se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe. Tvrdnja o osnutku odreda nikada nije dokazana, a antifašizam je u startu nove Hrvatske definiran kao komunistički proizvod što je stvarno i bio, a što je u razdoblju socijalizma potpuno marginalizirano. Taj manevar s državnim praznicima nije blagonaklono prihvaćen od dijela hrvatskog stanovništva, čini se većeg. Zbog toga se taj praznik usiljeno obilježava a što novinar Vlado Vurušić u članku objavljenom u Jutarnjem listu u svibnju ove godine naziva i „hrvatska nelagoda“ prema Danu antifašističke borbe.[34] Nije li vrijeme da se tu „nelagodu“ pokuša prevladati?

Proglašavanje 22. lipnja Danom antifašističke borbe u 1991. godini se može razumjeti samo u kontekstu vremena u kojem je to učinjeno. Te je godine 22. lipanj bio neusporedivo prihvatljiviji prosječnom Hrvatu no što je to bio 27. srpanj kao Dan ustanka naroda Hrvatske iz razdoblja socijalizma. Nametanje 27. srpnja kao Dana ustanka već 1945. godine je vremenom postalo sve suspektnije, jer se radilo o zbivanju u kojem su srpske pobunjeničke mase, zbog ustaških zločina i protivljenja hrvatskoj državi masakrirale veći broj nesrpskih stanovnika i etnički očistile granično područje Like i Bosanske krajine.[35] Ustanak se primirio dolaskom Talijana i potpisivanjem sporazuma u selu Otriću, pa se ne može govoriti o antifašističkom nego o antihrvatskom činu jer ustanicima Talijani kao fašisti nisu bili neprijatelji, naprotiv.^[36]

S šire strane Dan antifašističke borbe je bio i pokazatelj da Hrvatska ostaje uz pobjedničku maticu iz Drugog svjetskog rata i da na taj način pokušava otkloniti percepciju Hrvata kao ustaša i optužbe za fašizam koje nisu bile rijetke. U studenom 1991. godine na to je podsjetio i predsjednik Republike Francuske, Franҫois Mitterrand u izjavi za jedan njemački list.[37] Naznake promišljanja političkih odnosa s polazišta Drugog svjetskog rata tijekom raspada Jugoslavije uočljive su i kod Petera Calvocoressija, engleskog povjesničara s međunarodnim referencama, pa bi se moglo zaključiti se takva mišljenja u Europi nisu bila zanemariva.[38] Možemo spekulirati zašto Tuđman nije uzeo nadnevak iz međuratne povijesti Istre koja je prva osjetila fašizam i u kojoj zapravo i nastaje antifašizam. Možda se nije mogao riješiti kulta Josipa Broza Tita ili je promišljao da je pomirenje potrebno graditi na nadnevku iz Drugoga svjetskog rata, jer je u tom ratu korijen nacionalne podjele i trauma koje je potrebno iscijeliti kroz nacionalno pomirenje. Tuđman je tako postao otac suvremenoga hrvatskog antifašizma, premda ga nije zamišljao kako se danas tumači, što se vidi iz njegovog razgovora s Vicom Vukojevićem 5. prosinca 1993. Tuđman je tada rekao:

„Neki hoće stvarati hrvatsku državu na bazi antifašizma. Hrvatska je demokratska država, drugi su stvarali paradržavu i bogatili se. Ne priznajem nikakvi antifašizam već državu Hrvatsku koja je demokratska.“^[39]

Tuđmanov antifašizam, koji je istrgnut iz jugoslavenskog i u kojem je marginaliziran srpski čimbenik (dominantan prve dvije godine rata), prepoznat je i prihvaćen od preživjele komunističke strukture umotane u navodno demokratsko ruho. Te strukture su ostale jake u Socijaldemokratskoj partiji (bivši SKH), Savezu antifašističkih boraca i antifašista (bivši Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) i raznim udrugama od kojih se dio navi politikama sjećanja i „suočavanjima“ s prošlošću, odnosno trgovinom maglom. To je sve što te strukture prihvaćaju iz Tuđmanove političke platforme i što je nakon njegove smrti dovedeno na razinu dogme. Oni danas odsudno brane Tuđmana, a dio njih je svojevremeno svesrdno predvodio i provodio detuđmanizaciju. Iz tih se struktura već dugo od antifašizma radi ideologija koja se tobože temelji na slobodi i jednakosti, a ne pukoj negaciji fašizma iz različitih i suprotstavljenih svjetonazora, što je uključivalo i dominantni staljinizam jugoslavenskih komunista. Tumačenje antifašizma kao liberalne ideologije nalazimo u jednom Rječniku stranih riječi iz 1999. i Hrvatskom enciklopedijskom rječniku iz 2002. danas nepostojeće izdavačke kuće Novi Liber u vlasništvu obitelji Goldstein.[40] Time su iskrivljivanja i krivotvorenja činjenica ušla i u „fundamentalnu“ sferu priručnika za široko čitateljstvo, uključujući i tumačenje u Hrvatskoj enciklopediji da je u pitanju „politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki“ fašizma i nacizma.[41] Simbol takvog pristupa je i Povelja Lige antifašista iz svibnja 2014., u kojoj piše da se antifašizam:

„zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, kultu nacije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim političkim sistemima. Posebno je zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane nacifašističkih pokreta i državnih tvorevina, te ideologija koje su te zločine osmislile i legitimirale“.[42]

Premda se u Povelji ne tvrdi da je antifašizam ideologija, ipak su ga definirali kao izraz tolerancije i otvorenosti prema drugima i drukčijima, što je u slučaju jugoslavenskog antifašizma čisti falsifikat, jer je on bio potpuna negacija tolerancije, a o demokraciji da i ne govorimo. Među potpisnicima te groteskne tvrdnje su i udruge koje negiraju nedemokratski narav komunističke Jugoslavije, među kojima i društvo koje nosi ime Josipa Broza Tita, osobe čiji je kult vođe bio jedan od većih u 20. stoljeću, a takvi su kultovi bitna značajka totalitarnih režima.

Ako osporavamo Dan antifašističke borbe 22. lipnja, znači li to da možda želimo reći da je Republika Hrvatska fašistička država, suvremena inačica ustaške NDH, u što su nas 1991. kada je rat bio na vrhuncu i kada je ulagan golemi trud za međunarodno priznanje, uvjeravali čelnici Hrvatske stranke prava i KOS-ovci iz Jugoslavenske narodne armije? S druge strane, koji je smisao zazivanja antifašizma u državi koja je članica Europske unije i NATO-a i koju „relevantne međunarodne in­stitucije i organizacije ocjenjuju kao slobodnu i demokratsku državu“?[43] U fašističkim državama kritičari su u povoljnijem slučaju završavali u zatvorima i logorima, a u gorem su bili likvidirani. No s druge strane medalje, da li potenciranjem antifašista i njihove ratne pobjede ignoriramo ono loše što se zbivalo nakon pobjede nad fašizmom i prikrivamo nostalgiju za Jugoslavijom?

Kada je 1991. godine uveden, Dan antifašističke borbe je bio i dio politike pomirbe Hrvata odnosno ekstremnih ideologija koje su zastupali u Drugom svjetskom ratu. Reduciran i očišćen od jugoslavenstva i komunizma, antifašizam je postao dio novokomponirane politike sjećanja koja je napravila, odnosno krivotvorila pojmove koji su bili sastavni dio komunističke politike sjećanja, ali i ratne i poratne povijesne činjenice. Bitni pojmovi su dobili nova imena, primjerice: antihitlerovska koalicija je postala antifašistička koalicija, narodnooslobodilački rat je postao antifašistička borba, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, odnosno Jugoslavenska armija, postala je bezimena antifašistička vojska, a revolucija se preobrazila u demokraciju.

Pomirba je bila zamišljena kao savez, ne ustaša i partizana jer ustaša više nije bilo, poubijani su i istrijebljeni potkraj rata i u poraću. Pomirba je bila savez između hrvatskih nacionalista koji su dobrim dijelom, ali ne i u potpunosti bili potomci ustaša, domobrana i uopće ljudi koji su stradali od komunističke represije (otac Mire Barešića bio je partizan, a i Tuđman i ostali na početku nabrojani bili su partizani…) i komunista. Za pomirbu se danas često tvrdi da je propala, što je samo dijelom održivo. To potenciraju neki mediji pri čemu se ignorira da većina Hrvata poštuje ustavni poredak, što se vidi iz činjenice da su radikalne stranke (i lijeve i desne) marginalne na nacionalnoj sceni. U tim su strankama dominantni  obrasci totalitarne svijesti, gdje postoje samo kategorije „mi“ i „oni“, odnosno poimanje neistomišljenika kao neprijatelja, što je uz korupciju najveća tekovina jugoslavenskog antifašizma. Podjelu na temelju Drugog svjetskog rata, koji se proračunato i neprimjereno, ali sustavno banalizira na neodrživu relaciju ideološke ustaše – neideološki partizani, odnosno vrijednosno istovjetnu relaciju fašizam – antifašizam, nameće „ljevica“ koja pokušava zadržati kulturnu hegemoniju i moralno superiornu poziciju, te desnica koja pokapa svoje mrtve i rješava se povijesnih trauma. Za Tuđmanom danas daleko više poseže „ljevica“ koja ga je godinama vrijeđala i omalovažavala, a danas se protiv pokliča „Za dom spremni“ bori citirajući upravo njega. Na momente se stječe dojam da su „ljevičari“ najzagriženiji tuđmanovci danas. No koliko njih razumije da je to posljedica njihovog neprimjerenog nametanja jugoslavenskih sadržaja u hrvatsku formu u prethodnih 25 godina najvećim dijelom kroz „antifašističke vrijednosti“? Na Hipodromu je bio i prosvjed protiv takve politike, a ne ustaški dernek i žal za NDH.

Preambula Ustava RH je 1997. dopunjena novom stavkom koja sažima rezultat Domovinskog rata i koja se kao i prethodne stavke odnosi na nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda:

„(…) u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“.[44]

Taj stavak, kao posljednji, ujedno je i osnova za prevladavanje „nelagode“ oko hrvatskoga antifašizma. Republika Hrvatska je demokratska država i napadno isticanje antifašizma kao političke doktrine identične demokraciji, osim što je krivotvorina je i apsurdno. Ono je zapravo iskaz neprihvaćanja demokracije, a u hrvatskom slučaju i negiranja komunističkih zločina i nedemokratskog karaktera druge Jugoslavije. Vremena u kojima živimo postala su „zanimljiva“ i politički je neodgovorno trošiti vrijeme i energiju na nedemokratske režime čije su temeljne značajke neprihvatljive Europskoj uniji, a to je i zajednica u kojoj se Hrvatska nalazi. Dan antifašističke borbe treba ukinuti i zamijeniti s 23. kolovozom koji je i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Tako ćemo se riješiti suspektnog naslijeđa „crnih“ i „crvenih“.

______________________________________________

[1] François FURET, Prošlost jedne iluzije. Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, Politička kultura, Zagreb, 1997., 168.

[2] Veronika Rešković, „Anti(antifašizam) na hrvatski način“, portal Forum.tm, 17. 2. 2016., http://www.forum.tm/vijesti/antiantifasizam-na-hrvatski-nacin-4213 (pristupljeno 10. 10. 2025.)

[3] Nenad Jovanović, „Žanjemo što smo posijali“, portal Novosti, 6. 5. 2025., https://www.portalnovosti.com/zanjemo-sto-smo-posijali (pristupljeno 9. 10. 2025.).

[4]„Možemo: Najoštrije osuđujemo korištenje ustaškog pokliča ‘Za dom spremni’ na Thompsonovom konceru“, portal večernji list, 6. 7. 2025., https://www.vecernji.hr/vijesti/mozemo-najostrije-osudujemo-koristenje-ustaskog-poklica-za-dom-spremni-na-thompsonovom-koncertu-1874686 (pristupljeno 6. 7. 2025.)

[5] „Orešković odgovorila Daliću: Mi Hrvati ne ogrćemo stražnjice zastavom“, portal Indeks, 8. 8. 2025.,  https://www.index.hr/vijesti/clanak/oreskovic-dalic-rodjen-u-bih-etiketira-nas-hrvate-koji-nemamo-drugu-domovinu/2697814.aspx  (pristupljeno 9. 10. 2025.).

[6] Vojko REŠETAR, „O preambuli (izvorišnim osnovama) Ustava Republike Hrvatske“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 58 (2021.), 4: 1089.

[7] Davor MARIJAN, Hrvatska 1989. – 1992. Rađanje države, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.

[8] Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56 od 22. 12. 1990.

[9] Ustav Republike Hrvatske od 22. 12. 1990., Narodne novine, br. 56 od 22. 12. 1990.

[10] Antifašizam“, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Izdanje i naklada leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLV, sv. 1: 174; „Antifašizam“, Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974., sv. 1: 191.

[11] Enciklopedija Jugoslavije, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1955., sv. 1: 124.

[12] Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985., 77.

[13] Stjepan Mesić, „I Katolička crkva nasjela na propagandu protiv antifašizma“, Novi list, 12. 2. 2008., 4-5; Ivo Banac, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, Jutarnji list, 16. 2. 2008., 38-39.

[14] Hrvatski državni arhiv, fond Centralnog komiteta SKH, povjerljiva D dokumentacija br. 1217: Izvršni komitet Predsjedništva CK SKH, Informacija o kriterijima za učešće predstavnika SKJ i SFRJ u manifestacijama u inostranstvu povodom 30-godišnjice pobede nad fašizmom, str. pov. br. 02/1-116/1-1975 od 12. 3. 1975.

[15] Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1943., Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964., 397, 504-505.

[16] Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1944., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1974., sv. II, 666-667.

[17] Slobodan Nešović, „Dokument o prvoj zamisli sazivanja bihaćkog skupa i međunarodni aspekt priprema Prvog zasedanja AVNOJ-a“, u: AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942-1943), Izdavačko preduzeće „Rad“, Beograd, 1974., 408-411.

[18] Tony JUDT, Poslije rata. Povijest Europe od 1945. godine, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2022., sv. 1, 178-185.

[19] Ustav Republike Hrvatske. Narodne novine, br. 56 od 22. 12. 1990., čl. 140.

[20] Ustav Republike Hrvatske, pročišćeni tekst, Narodne novine, br. 85 od 9. 7. 2010., čl. 142. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html (pristupljeno 26. 5. 2025.).

[21] O tugovanju za Jugoslavijom i očuvanju njezina imena u „kulturnoj“ sferi piše Mirjana KASAPOVIĆ, Zbogom post-jugoslavenstvu! Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva, Školska knjiga, Zagreb, 2024.

[22] Ustav Republike Hrvatske, pročišćeni tekst, Narodne novine, br. 85 od 9. 7. 2010., čl. 3.

[23] Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918-2008., Europapress holding: Novi Liber, Zagreb, 2008., 368; Sergej FLERE, Rudi KLANJŠEK, Da li je Jugoslavija morala da umre, Dan Graf: Danas, Beograd, 2017., 57-66.

[24] Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 1943-1953, Kultura, Beograd, 1953., 56-57.

[25] „Deklaracija o antifašizmu“, Narodne novine, br. 51 od 24. 5. 2025., https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_51_971.html (pristupljeno 9. 10. 2025).

[26] Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije. Dokumenti, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1975., 50.

[27] Nina SPICIJARIĆ PAŠKVAN, „Semantika pojma (anti)fašizam“, u: (Anti)fašizam u prošlosti i sadašnjosti. Zbornik radova, Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Pule: Istarsko povijesno društvo, Pula 2015., 123.

[28] „Antifa“, portal Britannica,  https://www.britannica.com/topic/Antifa (pristupljeno 1. 10. 2025).

[29] Thomas Latschan, „Trump proglasio Antifa pokret terorističkom organizacijom“, portal DW (Deutsche Welle), 23. 9. 2025., https://www.dw.com/hr/trump-proglasio-antifa-pokret-teroristi%C4%8Dkom-organizacijom/a-74074328 (pristupljeno 5. 10. 2025).

[30] N. Jovanović, „Žanjemo što smo posijali“.

[31] Zakon o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, br. 14 od 25. 3. 1991.

[32] Hrvatski državni arhiv, fond Ured Predsjednika Republike Hrvatske, fasc. 54/1990: Skraćeni zapisnik 5. sjednice Predsjedništva SRH održane 20. 6. 1990.

[33] O tome bez detalja kod Franjo TUĐMAN, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb,1989., 134-135 i Hrvoje KLASIĆ, Mika Špiljak, revolucionar i državnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2019., 56.

[34] Vlado Vurušić, „Hrvatska nelagoda s antifašizmom“, Jutarnji list, 10. 5. 2025., 14-15.

[35] O tome u relativno svježoj interpretaciji Max BERGHOLZ, Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici, Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2018.

[36] Đoko JOVANIĆ, Ratna sjećanja, VINC, Beograd, 1988., 65-106; Mario JAREB, „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine“, Časopis za suvremenu povijest 43 (2011.), br. 3: 751–771.

[37] Josip GLAURDIĆ, Vrijeme Europe. Zapadne sile i raspad Jugoslavije, MATE, Zagreb, 2012., 237.

[38] Peter CALVOCORESSI, Svjetska politika nakon 1945., Globus, Zagreb, 2003., 334-335.

[39] Pismohrana Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju: Zapisnik sa razgovora predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana sa Vicom Vukojevićem od 5. 12. 1993. u Predsjedničkim dvorima, 6-7.

[40] Vladimir ANIĆ, Ivo GOLDSTEIN, Rječnik stranih riječi, Novi Liber, Zagreb, 1999., 98; Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002., 46.

[41] „Antifašizam“, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025., https://www.enciklopedija.hr/clanak/antifasizam (pristupljeno 10. 10. 2025.).

[42] „Povelja Antifašističke lige Republike Hrvatske“, http://old.documenta.hr/hr/osnovana-antifa%C5%A1isti%C4%8Dka-liga-republike-hrvatske.html (pristupljeno 25. 5. 2025.)

[43] M. KASAPOVIĆ, Zbogom post-jugoslavenstvu!, 140-141.

[44] Ustav Republike Hrvatske, pročišćeni tekst, Narodne novine, br. 85 od 9. 7. 2010., Izvorišne osnove.