Kako su mi zgadili suvremenu umjetnost?
Kad sam bio mladi dečko koji studira na fakultetu znao sam otići u kazalište, jer sam htio biti uljuđen čovjek koji se kulturno uzdiže i nakon toga misli profinjene misli. Ali skoro svaki put kad bih izišao iz kazališta osjećao bih se omalovaženo, glupo, skoro pa izvrijeđano, ali ne zato što je netko na sceni izveo dramu koja bi uzdrmala neka moja kruta tradicionalna uvjerenja i natjerao me da se zamislim nad njima, već zato što nigdje nisam vidio toliko omalovažavanja i vrijeđanja publike kao u kazalištima, iako ni druge vrste umjetnosti ne zaostaju puno, osobito suvremena likovna umjetnost, a ni art film nije za baciti. Međutim, sve je njih nadmašila nova forma zvana performans, koja može biti svašta i ništa i u kojoj se pronalaze svi oni umjetnici koji za par minuta smisle neko provokativno djelo i za to dobiju novac poreznih obveznika. Neke od tih predstava znale su biti prava tortura, jedva čekaš da sve to završi i sat i pol se pitaš koji ti je vrag bio, zašto nisi otišao na koncert Harisa Džinovića i širio ruke s publikom urličući „I tebe sam sit kafano“! Barem bi se osjećao dobro, umjesto što se vraćaš kući izmučen, s bezbroj upitnika iznad glave, ne shvaćajući ni što to sve znači ni zašto si bio tako lud da potrošiš svoj novac da bi te netko pravio budalom i žrtvuješ svoje dragocjeno vrijeme koje si mogao provesti negdje u društvu s prijateljima. Međutim, iako su mi moji najdublji instinkti govorili da tu nešto ne valja, primijetio sam da kad netko pokuša pitati gledatelje da kažu svoje mišljenje o djelu koje su upravo vidjeli, da većina ljudi to odbija, gotovo s nekim strahom, uz uobičajena obrazloženja „ma nisam ja stručnjak za kazalište“, „ne znam jesam li dobro razumio“ i slično. Kao da moraš bit stručnjak da bi rekao što misliš o nekom djelu i kakve je porive u tebi pobudilo! Kao što ne moraš biti filmski redatelj da bi komentirao novi hit, tako isto možeš reći što misliš o kazališnom ili bilo kojem drugom djelu koje je javno izloženo posjetiteljima. Pa ipak, ljudi nekako šute, iako ih se sa svim strana nominalno potiče da se izraze i daju povratnu informaciju umjetniku.
A zašto? Tema je duga i kompleksna, ali recimo da je oko cijele suvremene umjetnosti stvorena jedna elitistička aura od strane šačice prevaranta, koji namjerno prave djela koja nitko ne može razumjeti i onda vlastitu publiku omalovažavaju, vrijeđaju, prave ju budalom, i na kraju je potpuno eutanaziraju, pa prosječni gledatelj koji je nakon napornog radnog dana došao kazalište ili na izložbu u nema pojma što ga je snašlo i uopće više niti želi konzumirati djelo, niti želi reći što misli o onom što je vidio. Jer ako konzumira djelo i iskreno kaže svoje mišljenje – jadna mu majka! Odmah slijedi granatiranje arsenalom fraza iz postmodernističkih rječnika, kako on komentira nešto o čemu ne zna ništa i ne razumije o čemu je tu riječ. Ili ne daj bože da gledatelj glasno postavi pitanje koja je zapravo poruka djela koje je upravo vidio, jer mu nije jasno. „Ti bi poruku? Ti si sigurno neki dečko sa sela pa još nisu čuo da je poruka zastarjela. Vrati se ti na selo i čuvaj ovce, a nas pametne i urbane pusti da se bavimo pametnim stvarima koje ti ne razumiješ.“ Stoga gledatelj šuti, jer ne želi biti ismijan i ispasti budala, a pokondireni umjetnik pun prezira i samodopadnosti likuje nad publikom koja nije shvatila njegove umotvorine koje su u pravilu nekreativne ili čak i glupe. Međutim, publike je sve manje, a umjetnički kružok se pita zašto je to tako i kako privući publiku u kazalište, kako privući publiku u muzeje suvremene umjetnosti, kako ih natjerati da dođu i konzumiraju nešto što je nerazumljivo i što im ne znači ništa. Imam odgovor na to pitanje, ali vjerujem da im se neće svidjeti: počnite stvarati razumljiva djela, koja govore o nečemu konkretnom, na primjer smislu ljudskog života, egzistencijalnim dramama (ne nužno materijalnim), ili možda kakvu ljubavnu priču, i to učinite razumljivim diskursom, pa će netko možda i gledati vaša djela i razumjeti ih i nakon toga bi mogli razgovarati o njima kao ljudi, a vi bi možda dobili povratnu informaciju od svoje publike i bili bi bolji kao umjetnici i kao ljudi. Ali kad to kažeš samom umjetniku, on odmah počne lamentirati da se neće on „dodvoravati publici“, nije njegov posao da bude jeftini zabavljač, njegova umjetnost nije za svakoga itd. Ili što nerazumljivije to bolje, što manje ljudi kuži njegovu intelektualnu masturbaciju to je on veći umjetnik! Iza toga se naravno skriva elitizam i snobizam i što je najgore prezir prema vlastitoj publici, mržnja prema ljudima koji su odvojili svoja dva sata da konzumiraju djelo, ali nisu pročitali 500 djela postmodernističkih filozofa o dotičnom tematici, već su obični narod (koji ih, paradoksalno, kao porezni obveznici uzdržavaju, no to je druga priča). Ako mislite da sam u krivu slobodno uzmite programsku knjižicu bilo kojeg suvremenog kazališnog ili likovnog djela.
U čemu je problem?
Ako mislite da sam pretjerano ciničan ili samo nedovoljno informiran o suvremenim trendovima na kulturnoj sceni, moguće je da ste u pravu. Ako pak mislite da je ovo žal za impresionizmom, crkvenim vitrajima, Goyom ili Moliereovim komedijama ili da želim samo popularnu umjetnost za zabavu, u krivu ste. Ali od umjetnosti već odavno konzumiram samo filmove (zaobilazeći europsku festivalsku produkciju, posebno ono što je proizvedeno u Švedskoj i nagrađeno u Berlinu), fotografiju, stripove i klasike književnosti, a i njima dam samo 5 minuta ili 10-ak stranica prilike da me zainteresiraju, dok suvremeno kazalište, performanse, likovnu umjetnost i razne instalacije i intervencije u prostoru zaobilazim u širokom luku, posebno ako je u pitanju „nezavisna produkcija“. Kao što kaže bečka secesija, „svakom vremenu njegova umjetnost, svakoj umjetnosti njezino vrijeme“, a današnji muzeji suvremene umjetnosti diljem svijeta su prava parada intelektualnog ludila našeg doba i fascinantan fenomen za proučavanje jedne civilizacije koja je stoljećima mukotrpno rasla, dosegla svoj vrhunac i zatim uz prasak otišla kvragu. Sve te ekshibicije i bezvrijedne igrarije kojima umjetnici proizvoljno dodjeljuju smisao i značenje ili isto tako odbijaju pripisivanje smisla i značenja, dok gledatelja ostavljaju čudesno ravnodušnim, sve usprkos silnoj želji da ga šokiraju! Jednom sam bio na izložbi koja se sastojala od sobe u kojoj je potpuni mrak. Bio sam na izložbi koja se sastojala od neke instalacije, nekakvih žica i lampica koje su povremeno svijetlile, a povremeno nisu. Vidio sam uokvirenu sliku bez slike u okviru. Vidio sam čovjeka koji leži u akvariju kao riba i izvodi neki performans. Vidio sam golu ženu kako stoji raširenih nogu na trgu i iz vagine ispaljuje jaja ispunjena bojom na platno. Vidio sam kako glumac na sceni jede vlastiti izmet. Što je to sve značilo, nemam pojma. Mogao bih tako u nedogled nabrajati besmislice koje sam vidio i kakve kuratori i dalje stavljaju u muzeje i galerije kao remek djela suvremene umjetnosti. Iako većina posjetitelja u tome ne vidi apsolutno ništa, malo tko će reći da je riječ o prevari i da nas šačica elite pravi budalama. Kad sam bio mlađi mislio sam da je problem možda u meni, da ne znam dovoljno o tome da bih sudio, da su te stvari jako ozbiljne i kompleksne, da ih stvaraju ozbiljni i pametni ljudi koji sigurno znaju što rade i da ću s vremenom, nakon što pročitam dovoljno pametnih knjiga, shvatiti. Ali te knjige bile su poput tih djela – nerazumljive, besmislene i ništa mi nisu govorile. A i čovjeku se s godinama izoštre instinkti, postane svjestan svakog artističkog prenemaganja i skuži da ti pametni ljudi i nisu pametniji od njega, nema više strpljenja za laži i konačno poželi reći ono što misli.
Car je gol
Treba govoriti o tome i reći caru da je gol. Život je prekratak da bih ga trošio ne nešto što je besmisao, gnjavaža ili pranje mozga. Da ne bi bilo zabune, nije svaki performans, svaka predstava suvremenog teatra ili instalacija prevara, samo je među njima najlakše sakriti prevaru da što manje ljudi skuži i najlakše je od toga napraviti medijski spektakl. Ali pogledao sam dosad dovoljno predstava i performansa, posjetio dovoljan broj muzeja, bio na dovoljno likovnih izložbi, poslušao dovoljno koncerata eksperimentalne glazbe, pročitao dovoljno knjiga, da mogu bez susprezanja reći da je suvremena umjetnost u ozbiljnoj krizi i da se ta kriza sastoji od tri ključna problema:
- tematika djela
- svrhovitost djela
- komunikativnost djela.
Već u prvoj rečenici romana Braća Karamazovi Dostojevski nas mudro suočava sa sljedećim pitanjem: „Započinjući život svog junaka Alekseja Fjodoroviča Karamazova, našao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zašto: premda sam Alekseja Fjodoroviča nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipošto nije veliki čovjek pa očekujem da će mnogi pitati: ‘Po čemu je znamenit taj vaš Aleksej Fjodorovič da ste ga izabrali za svoga junaka? Što je on to uradio? Tko zna za njega, i po čemu? Zašto ja, čitatelj, moram tratiti vrijeme na proučavanje podataka o njegovom životu?’Ovo mi je pitanje najmučnije jer na njega mogu odgovoriti jedino ovako: ‘Možda ćete to sami razabrati iz romana.’ E, ali ako pročitaju roman i to ne razaberu, pa se ne slože sa mnom da je moj Aleksej Fjodorovič vrijedan pažnje? Govorim to zato što, nažalost, predviđam da će biti tako. Za mene je on vrijedan pažnje, ali ozbiljno dvojim da ću to uspjeti dokazati čitatelju.“ Dostojevski sam izražava sumnju u vrijednost svog rada i odmah na početku iskazuje svojevrsnu poniznost pred čitateljem i priznaje da čitatelj možda neće biti zadovoljan djelom. Riječ je o ključnom pitanju za svakog umjetnika koji javno izvodi ili objavljuje svoja djela. Zašto bi publika potrošila svoj novac i svoje dragocjeno vrijeme na njegovo djelo?
Što je uopće umjetnost?
Vratimo se na trenutak na pitanje što je uopće umjetnost, zašto nam je toliko bitna i zašto je ljudi uopće konzumiraju? Umjetnost je danas jedini preostali medij koji ispunjava ključne ljudske psihološke i emotivne potrebe, govori o najbitnijim dilemama, intimnim i društvenim, i posebno je važna jer je de facto zamijenila stare diskreditirane religijske sustave opterećene povijesnim greškama, krivnjom i ratovima. Danas većina ljudi u Europi uopće ne ide u crkvu, dapače vrlo se jasno ograđuje od bilo kakve organizirane religije, ali još uvijek ide u kazalište i muzeje, gleda filmove i čita knjige. To je jedina ljudska djelatnost koja još uvijek tematizira ljudsko postojanje kao takvo, smrt, ljubav, dobro i zlo, ljepotu, društvene odnose i tako dalje. Ono što su nekad dobivali u crkvama u obliku propovijedi i sudjelovanja u pomno režiranoj mističnoj drami, sad mogu dobiti jedino kroz umjetnost. Umjetnost je bitna i kao društveni kohezivni faktor, vezivno tkivo neke zajednice koja kroz rituale potvrđuje svoje vrijednosti i definira put kojim želi ići. Svi društveni obredi kroz povijest zahtijevali su neki oblik umjetnosti, poput grčke tragedije koja nije „samo kazalište“. Zato umjetnost nije samo nešto praktično, što sprečava raspad zajednice i podmazuje mehanizme društva, ona je uvijek bila nešto više od toga, jer ni čovjek nije samo kotačić u toj zajednici već i pojedinac koji ima svoje osobne, intimne želje, strahove, fantazije i potrebe koje želi zadovoljiti da bi proživio život kao svrhovito, ispunjeno biće. I to svi dobro znaju. Dakle svaki pojedinac, bez obzira na obrazovanje, znanje, društveni status, socijalno porijeklo, kulturnu tradiciju, profesiju, interese i slično ima potrebu za umjetnošću i tu potrebu netko treba zadovoljiti.
Na što se svela suvremena umjetnost?
Ali što ljude danas čeka u kazalištu ili u muzeju suvremene umjetnosti ili u kino dvorani u kojoj se pokazuje novi europski art film? Pa, ne čeka ih djelo koje tematizira na primjer smisao ljudskog postojanja, neku intimnu ili društvenu dramu, već a) nešto potpuno nerazumljivo, zakukuljeno u proizvoljne simbole i kulturne reference koje ne razumije nitko bez doktorata povijesti umjetnosti a često ni oni b) šok i spektakl iza kojeg nema nikakvog sadržaja c) površni politički aktivizam, vrijeđanje publike i omalovažavanje tradicionalnih vrijednosti, pogotovo religijskih i nacionalnih.
Nema danas predstave koja gledatelja ne nastoji šokirati, umrtvljujući mu tako ionako umrtvljena osjetila. Cilj umjetnika je biti originalan po svaku cijenu, čak i po cijenu da se iza originalnosti ne skriva ništa. Korištenje šoka se može lako teorijski braniti umjetničkom slobodom, ali većina performansa koji igraju na šok su prazni. Umjetnost može biti šokantna, jer i život može biti šokantan, ali ne može biti površna. Ona mora biti duboka, inače nije umjetnost. Umjetnik može koristiti šok kao udicu kojom će navesti publiku da se zainteresira za djelo, ali nakon toga joj mora dati nešto više, ako želi zadržati njenu pažnju. Ali kako smo sve šokove već odavno vidjeli, autori moraju ići na još šokantniji sadržaj, još više izopačenosti, uvreda, nadmeću se tko će s više strasti nadmašiti prethodnike u količini ekstravagancije, misleći da tako postižu originalnost i pomiču granice slobode. Takva umjetnost naravno treba i svoje neprijatelje, a ako ih nema onda ih se izmisli. Najpogodniji cilj je naravno religija, posebno vjerske institucije, koje se više nitko na sceni ni ne usudi braniti. Možeš samo šutjeti ili se pridružiti orgiji uvreda. Kod izmorenog, izmrcvarenog gledatelja sve to izazova samo gnušanje i ne želi sudjelovati u tome.
Mnoga djela suvremene umjetnosti se ne bave ničim suvislim. Gledatelj uzme programsku knjižicu i nakon čitanja nerazumljivih Adornovih citata na koje se djelo navodno naslanja pokušava shvatiti o čemu je to uopće riječ i ne uspijeva. Mnoga djela bave se pak sama sobom i procesom stvaranja djela. Umjetnik potroši cijelu predstavu da bi gledatelju pokazao – rad na predstavi. I to je nešto što se neprestano predstavlja kao neka novost, iako je staro već desetljećima i sad je već odavno mainstream. Iako je proces stvaranja djela legitiman, to je kroz povijest bila tek jedna od bezbroj različitih tema. Međutim u nekom je trenutku stvaranje postalo jedna od glavnih tema i sad se brojni umjetnici uglavnom bave sobom i svojim stvaranjem i odnosom umjetnika i predstave, redatelja i glumca, glumca i glumca itd. Pisanje o pisanju, predstava o predstavi, slika o slici, nedovršena predstava… Iako je svaka tema u umjetnosti načelno legitimna, pa i brojni pisci pišu o svom životu ili o svom alter egu, pa i o pisanju koje je važan dio autorovog života, poput Henrya Millera, djelo koje govori samo o stvaranju djela, djelo o procesu može biti zanimljivo drugim umjetnicima koje zanima proces nastanka djela, ali uglavnom nema većeg smisla za širu publiku.
Priča, da ne kažemo fabula, je iščezla. To je jednostavno nešto za sprdnju. Umjesto junaka koji se suočava s nizom iskušenja, moralnom i psihološkom krizom na koju mora znati odgovoriti te konačno proći kroz neku vrstu inicijacije i katarze koje mu omogućuju da ide dalje kao bolji i veći čovjek, onako kako to prikazuje Joseph Campbell, imamo slabo prikriveni politički aktivizam ili nekoliko površnih fora. U većini slučajeva postupak šoka funkcionira krajnje banalno. Umjetnik uzme neki fenomen ili simbol za koji drži da je jako bitan publici (poput religije, nacije, obitelji i slično), a zatim ga spoji s nekom radnjom koja se smatra vulgarnom i tako dobivamo performans u kojem glumica vadi državnu zastava iz vagine ili Isusa koji silazi s križa s hrvatskom zastavom i siluje muslimansku ženu ili u muzeju vidimo raspelo zabodeno u hrpu konjskih govana. I to je eto šokantna i provokativna umjetnost. Samo što iza tog raspela i zastave u vagini ne stoji apsolutno ništa dublje i da pitaš umjetnika zašto je usadio raspelo u govna, priča bi se svela na to šta je crkva radila u srednjem vijeku, koliko je vještica i znanstvenika spalila na lomači i želi opet. Svaki umjetnik se u svojoj programskoj knjižici i u intervjuima nastoji što oštrije ograditi od tradicije, klasičnog diskursa, priče, naracije, estetike, morala itd. Fuck Shakespeare! To je staro! To je umjetnost koju su stvarali mrtvi bijeli muškarci. Sad je novo doba, poručuje napuhanac, potpuno nesvjestan da to što govori uopće nije njegovo originalno mišljenje već samo eko pomno smišljene kulturne politike negdje duboko u pozadini, daleko od javnosti i bilo kakve javne rasprave! To što kao posljedicu ima troje ljudi u publici nije njegov problem već je publika glupa. Nisu suvremeni umjetnici koji vrijeđaju publiku ti koji nešto krivo rade, problem je rulja koja je previše primitivna i neobrazovana da bi razumjela zašto treba mirno sjediti i trpjeti uvrede. Osim toga on je nezavisni performer! On ne stvara za svakoga i publika nema pravo imati bilo kakva očekivanja od njega, iako je za djela plaćen iz budžeta Ministarstva kulture i ne izvodi ih u smrdljivoj rupi u predgrađu već u nacionalnom ili gradskom kazalištu gdje mu na otvorenje dolaze lokalni i nacionalni moćnici koji sjede na milijardama javnog novca.
Od činjenice da se većina takvih djela svodi na šok, spektakl i uvrede, značajnije je to da su jednostavno nerazumljiva za prosječnog posjetitelja i ni na koji način ne uspijevaju pobuditi u njemu bilo kakvu emotivnu ili intelektualnu reakciju. Ljudi koji se bave komunikacijom ideja i emocija (jer umjetnost je nužno komunikacija) ne uspijevaju komunicirati sa svojom publikom. Istovremeno i dalje ponavljaju potrošenu mantru da žele „ukloniti barijeru između izvođača i publike“, pokušavaju publiku „uključiti u svoju predstavu“, žele „izazvati reakciju“, a nisu u stanju proizvesti djelo koje će publika razumjeti barem na razini izričaja, ako već ne na razini značenja i metafora.
„Želim vjerovati da ne radimo teatar za prosvijećenu elitu, već za radnike, za ljude bez posla, iz predgrađa, iz provincije iz kakve sam došao“, kaže jedan redatelj. Svaka čast! Nećemo o tome koliko je suvremena elita prosvijećena, ali najbliže što je današnji kazališni redatelj bio radničkoj klasi i nezaposlenima iz predgrađa je TV prilog u Dnevniku na Prvi maj. Radnik koji je šljakao deset sati u skladištu noseći televizore i vešmašine iz tegljača ili je na plus 40 raznosio poštu po gradu svoje će slobodno vrijeme provesti negdje u jeftinoj birtiji, pričajući s frendovima o nogometu i autima, a potrebu za umjetnošću će u subotu navečer zadovoljit na cajkama, a ne na vašoj predstavi. Ne sjećam se da sam ikad čuo šljakere da pričaju o suvremenoj europskoj drami niti da sam ikad nekog od njih vidio u ZKM-u ili u MSU-u. Da se nađete u istoj prostoriji s pravim radnikom s bauštele ili iz Konzumovog skladišta osjetili bi potrebu da izađete iz te prostorije. Zašto da se onda lažemo?
Umjetnost je najvećim dijelom uvijek bila elitistička, nije to ništa novo. Moguće je da umjetnik negdje u dubini ipak osjeća krivnju zbog svog povlaštenog društvenog položaja koji nije zaslužio i da zbog toga ima potrebu govoriti o demokratizaciji umjetnosti i približavanju publici, ali što više to čini to je dalje od nje. Stvarna komunikacija ne postoji i nikad nije umjetnost bila dalje od publike nego danas. A to je nešto sa čim kao konzument djela imam ozbiljan problem. Ako sam ja odvojio svoja dva sata i 50 kuna za ulaznicu (kao porezni obveznik znatno više, ali to je druga priča), došao sam otvoren i spreman na dijalog, a ne mogu razumjeti djelo na bilo kojoj osjetilnoj razini. Osobno me većina suvremenih djela ostavlja ravnodušnim i ne uspijeva u meni pobuditi nikakve osjećaje, izuzev eventualno osjećaja da me prave budalom. Umjetnik međutim u tome ne vidi svoj problem i ne shvaća da se publika pita što dobiva za svoj novac i svoje vrijeme. Nerazumljiv performans koji me pravi budalom, a često i otvoreno vrijeđa, jer umjetnik, ako je aktivistički nastrojen, misli da treba dekonstruirati moja zaostala uvjerenja? Zašto bih onda konzumirao takva djela, ako nisam glup, mazohist ili ispranog mozga? Pa nema razloga. Publika zapravo instinktivno osjeti kad je autor prezire i ne želi sudjelovati u tome. Umjetnost treba provocirati i biti drugačija, kažu umjetnici, a ne samo povlađivati publici i malograđanskom ukusu. Moguće da je to tako. Međutim, uloge su zamijenjene i provokator je odavno intendant u nacionalnoj kazališnoj kući koju financiraju porezni obveznici i dobar je frend s ministrom i gradonačelnikom, a provokacija je postala kanon, dok je sve ostalo svedeno na marginalnost. Zato na takvim performansima uglavnom i možete vidjeti samo druge umjetnike, kritičare, teoretičare, intelektualce i nešto mladih koji još nisu shvatili o čemu je riječ ili imaju previše vremena. Ukratko, riječ je o kulturno-intelektualnom circle jerku. Naroda tamo nema. Ali umjesto da kaže svoje mišljenje, da prevarante gađa jajima ili trulim paradajzom, klasična publika koja voli umjetnost, koja je doživljava sredstvom transcendencije ili katarze, nestala je sa scene i umjetnik je sad sam na sceni. A zatim ista ekipa koja je rastjerala publiku prigodničarski nariče nad činjenicom da više nitko ne ide u kazalište, ne čita… A zašto bi išli?
„Publika bježi iz kazališta jer joj se sa scene ne govore stvari koje su njoj relevantne, to ne znači kako je publika glupa, nego to znači da ono što umjetnici danas izvode na sceni nema nikakve veze s publikom“, kaže teatrologija Sanja Nikčević u jednom intervjuu. „Danas je čudna situacija, glavna struja ima sva sredstva, javni novac je njihov, sav ugled je njihov i sve međunarodne veze jer je ista situacija u cijeloj Europi, međutim nemaju publiku. Pa sada u cijeloj Europi, ta glavna struja izmišlja neke seminare, radionice ne bi li odgojili publiku kako bi to gledala, ne bi li je ‘naučili’ i ‘podučili’, dok je u epohama u kojima je kazalište odražavalo vlastiti vladajući svjetonazor, poput Antike, srednjeg vijeka, baroka, visoke Renesanse, pa na kraju građanske drame, publika hrlila u kazalište i to od vladara do najsiromašnijeg, i nikoga se nije trebalo ‘odgajati’ za kazalište.“
Ali ako umjetniku to napomeneš, i ako mu veliš da je djelo nerazumljivo i da bi volio da ti on to malo pojasni razumljivim jezikom, da ti kaže što je pjesnik htio reći… e pa bolje nemoj, jer ono što slijedi je prezirno frktanje s visoka. Naravno, većina publike to nikad neće raditi, jer ne želi izlagati svoje osobno dostojanstvo nečijim uvredama, samo će malo slabije pljeskati i drugi put neće doći. Ali ako umjetnik misli da je njegovo djelo namijenjeno malom krugu poznavatelja umjetnosti i da gledatelj mora biti profesor povijesti umjetnosti ili pročitati bezbroj knjiga da bi razumio o čemu se tu uopće govori, onda nema nikakvog razloga da svoje djelo izvodi u kazalištu pred publikom umjesto u svome stanu, a još manje ima razloga da takvo djelo porezni obveznici financiraju.
Iako svako djelo stvaraju konkretni ljudi, pojedinci, ne bih želio krivicu svaljivati na nekog pojedinca. Riječ je jednostavno o trendu, a umjetnici su po prirodi konformisti i prilagođavaju se onome što vjeruju da je novo i moderno.
Alternativa iz Brussela – kultura je politika
Sve to ne bi bio problem kad bi cijela takozvana alternativna umjetnost i dalje bila alternativa, područje eksperimenta, a ne dominantno stvaralaštvo koje se izvodi u nacionalnim kazalištima i na državnim festivalima, koju podržavaju i financiraju državne i EU institucije. Duchampov pisoar je mainstream. Zato i jest u muzejima diljem svijeta, a ne u WC-u. Nekadašnja alternativa je zauzela sve institucije, urede za kulturu, muzeje, kazališta, a i sve javne financije i privatne fundacije, ali je nastavila izigravati alternativu, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo i glumeći da se i dalje bori protiv sustava. Ali dobro znamo da kultura nije samo kultura, inače nikad ne bi tako strastveno zanimala sve režime, ne bi je svi pokušavali staviti pod svoju kontrolu i iskoristiti umjetnike kao korisne idiote za svoje sasvim nekulturne ciljeve. Politika je uvijek nizvodno od kulture i zato je borba za kulturu uvijek borba za vlast, jer se kroz kulturu ostatku populacije određene ideje nameću kao dominantne i općevažeće. Oni koji vladaju ideologijom, vladaju i društvom i kapitalom. Zato na otvorenju EPK 2020 u Rijeci koje predstavlja klimaks europskog postmodernizma možete vidjeti dobro uhljebljene kvazi buntovnike, pankere i alternativce kako prigodničarski lamentiraju o marginalcima i radničkoj klasi, dok stoje na istoj pozornici s preplaćenim europskim uhljebima i vječnim gradonačelnikom, a agitpropovski mediji danima pišu hvalospjeve svemu tome, ponavljajući mit o radništvu, otvorenosti, raznolikosti i slično. U stvarnosti tu nema nikakve raznolikosti ideja, nema ni alternative ni otvorenosti ni marginalaca, a bome ni radničke klase, ali ima obilje artističkog konformizma, političke laži, napuhanosti i isforsiranog društvenog aktivizma kakav očekuju međunarodni financijeri ove parade. Ali svi su se oni lijepo zaštitili od kritike debelim zidom: ili imaš isto mišljenje kao mi ili su kromanjonac, desničar i čoban s brda.
Cirkus koji je viđen u Rijeci je glavna struja europske kulture iza koje stoje kapital i podrška političkih i medijskih moćnika. Ali nijedan suvremeni umjetnik ne voli biti percipiran kao režimski umjetnik, on mora glumiti da je pobunjenik, borac protiv trulog sustava i izgnanik koji ne pripada nigdje, čak i kad je sam postao truli sustav, a samom sustavu dobro dođu takvi „pobunjenici“ kao smokvin list, da bi u javnost odašiljali sliku da nisu okoštali vlastodršci staljinističkog tipa, gladni samo moći i novca, već da su i oni sami otvoreni, drugačiji i cool. Riječ je naravno samo o PR štosu, jer vlast ne zanima ni kultura ni umjetnost, za njih je sve to obična glupost, vlast zanima samo vlast, a panker na sceni služi da je i zadrži. Kad se pobunjenik danas buni, on se buni strogo kontrolirano, pazeći dobro da ne kaže nešto što se neće svidjeti njegovim pokroviteljima u pravim centrima moći od New Yorka do naših lokalnih ispostava globalne oligarhije, a ako mu se to slučajno omakne jer nije točno shvatio što je u javnom prostoru dopušteno a što nije, prvo slijedi kazna u obliku oduzimanja privilegija, a zatim izgnanstvo sa scene i tiha izolacija. A umjetnik je egomanijak i to mu je najveća kazna. On želi priznanje i počasti, a ne izolaciju. Zato on još jače tupi ono što oligarhija želi, izmišlja neprijatelje tamo gdje ih nema ili oživljava one koji su odavno mrtvi, lijepeći etikete po licima zbunjenih svjedoka koji ne shvaćaju što ih je uopće snašlo i kako su se odjednom našli na listi rasista, fašista i slično. A kad se sudionici moralne olimpijade počnu nadmetati tko će biti oštriji, pravedniji, rezolutniji, tko će otići korak dalje, tko će strastvenije tražiti dlaku u jajetu svima oko sebe i brže osuđivati nepodobne, tko god da oni jesu i bez imalo razumijevanja povijesnog konteksta u kojem je neko djelo nastalo, dogodi se da i Mark Twain i Harper Lee padnu kao žrtve inkvizicije i budu izbačeni iz škola u Virginiji zbog „rasističkog rječnika“. Riječ je o nadrealnom trenutku u kojem bi svatko trebao zastati i zapitati se kako smo kvragu došli tu gdje jesmo. Američki pisac Philip Roth, koji je u svojim djelima uvijek znao dobro prepoznati takve suvremene društvene fenomene, prije 20 je godina vrhunski skicirao paradokse ove histerije u romanu Tragovi na duši u kojem sveučilišni profesor gubi poziciju i karijeru jer je u krivom trenutku izrekao jednu jedinu riječ – „spooks“. Situacija je od tada dodatno zagrijana. Sveti gral diversityja, dekonstrukcije patrijarhata, četvrta faza feminizma, multikulturalizam, antikapitalizam, interseksualnost, afirmacija manjina, imigracija i slično je moda koja se nosi po najvišim umjetničkim krugovima od New Yorka do Berlina i silom gura pogubljenom gledatelju niz grlo. Svaki umjetnički eksperiment, bez obzira koliko besmislen ili glup bio, bit će hvaljen kao veličanstveno djelo i izvođen po festivalima ako ponavlja postmodernističku teoriju dekonstrukcije i s prezirom gleda na nacionalnu kulturnu tradiciju i identitet, dok se vrhunska djela kanonske umjetnosti izbacuju i zabranjuju jer se autoru našla nedopuštena riječ. Ponekom se usput uništi i život i karijera, ali mala je to cijena za napredak…
Prevara je godinama bila uspješna i malo joj je tko oponirao, jer je lakše plivati niz struju i ne riskirati da postaneš meta moralnih reketara, galamdžija i režimskih prokazivača. Osim toga glumljenje moralne uzvišenosti, empatije prema sirotinji, radnicima i izbjeglicama je lijepo i isplativo, jer ne morate žrtvovati ni vlastite resurse ni komfor kako bi poduprli tu empatiju, umjesto „propovijedanja primjerom“ dovoljno je da što glasnije pričate o tome i nadmećete se sa svima tko je moralniji. Dobar dio problema leži, kao što primjećuje Borislav Ristić, i u tome što je „nezrela, iskompleksirana mladost na Zapadu ispunjena edipovskom samomržnjom i nihilističkom željom za uništenjem vlastitog kulturnog naslijeđa“. Samo pitanje je što je tu uzrok a što posljedica. Ali ako ne slijediš Novu religiju, možeš biti pametan i talentiran, ali nemaš što tražiti na sceni kao umjetnik. Zato umjetnik danas mora biti aktivist, to se od njega očekuje u institucijama i bez angažirane društvene tematike djelo je medijski i pokroviteljski nezanimljivo. Skoro svaki natječaj inzistira na socijalnoj angažiranosti umjetnika i to često sasvim jasno svjetonazorski definirano. Dakle, umjesto umjetničke slobode i promišljanja imamo forsiranje, što nas dovodi do toga da s jedne strane imamo kvazi aktivizam, a s druge uglavnom prazan sadržaj. Ontološka pitanja o bitku i nebitku i klasične ljudske drame potpuno su nestale, čak se smatraju prevaziđenim i zaostalim. Umjetnost naravno može biti i aktivistička, jer je svaki umjetnik čovjek koji ima svoja osobna uvjerenja, intimne opsesije i želje i ta uvjerenja su neminovno sastavni dio djela, ali umjetnike se kroz kuratorska načela, financiranje i medijsku promidžbu prisiljava da svoje osobne izričaje prilagode i zakukulje u konceptualno i aktivističko pakiranje određenog predznaka da bi uopće bili uzeti u obzir da njihovo djelo može ugledati svjetlo dana na pozornicama i u muzejima. Širina ljudskih interesa i bogatstvo ljudskog izričaja svedena je na tamburu s dvije strune.
„Gubimo ljepotu“, kaže engleski filozof Roger Scruton u dokumentarcu Why Beauty Matters?, „a postoji opasnost da s njom izgubimo i smisao života… Želim vas uvjeriti da je ljepota važna. To nije samo subjektivna stvar već univerzalna potreba ljudskog bića. Ako zanemarimo tu potrebu, naći ćemo se u duhovnoj pustoši… Veliki umjetnici prošlosti bili su svjesni da je život ispunjen kaosom i patnjom. Ali imali su lijek za to, a ime tog lijeka je ljepota. Lijep umjetnički rad u tugu donosi utjehu te afirmaciju i radost. On pokazuje da je ljudski život vrijedan življenja.“
Umjetnost naravno ne mora nužno biti lijepa kao što Scruton tvrdi, pa tako ni umjetnička slika ne mora biti lijep pastoralni krajolik ili ugodan portret lijepe mlade žene kao što ni skulptura ne mora prikazivati savršeno građeno ljudsko tijelo kako ga je u klasičnom grčkom periodu oblikovao Praksitel. Međutim, Scruton dobro uviđa kamo suvremena umjetnost ide i kakav razorni utjecaj ima na suvremenog čovjeka u zapadnom svijetu. I tu neminovno dolazimo do ključnog pitanja – koja je uopće svrha umjetnosti? Zašto umjetnik stvara djelo i što gledatelj ili čitatelj želi kad konzumira djelo? I čemu zaboga služi umjetnost koja ne govori ni o čemu bitnom ili razumljivom ili nas uvjerava kako je sve besmisleno?
Umjetnost kakva je dominantna po kazalištima i muzejima od New Yorka do Zagreba ne služi skoro ničemu osim ispiranju mozga i umrtvljenju osjetila, kako se jadna publika ne bi usudila izreći svoje mišljenje ni o čemu i kako bi se autori efikasno zaštitili od kritika. Kombinacija spektakla, šoka, površnog aktivizma ili odsustva poruke uz pokušaj da se bude originalan po svaku cijenu te nerazumljivog diskursa rađaju kod publike instinktivnu odbojnost i nevoljkost da konzumiraju takav sadržaj. Međutim, kreatore tog sadržajna to uopće ne zanima niti ih je ikad zanimalo. Njima je bitno da su oni mainstream (čak i kad izigravaju alternativu) i da je njihovo mišljenje ključno u kreiranju kulturnih trendova, dok je konkurencija marginalizirana u kulturnom ratu. Jer onda njih zovu da na televiziji i na festivalima pričaju ne samo o umjetnosti već i o temama o kojima nemaju pojma, od politike, ekonomije, obrazovanja i slično, kao da su oni relevantan faktor, a ne netko tko ima diplomu likovne ili dramske akademije i čija se publika sastoji od 0,5 posto građana i nimalo ne reprezentira stvarno mišljenje populacije. Ako su samo oni na televiziji, onda su oni ti koji kroje politiku. Riječ je naravno o obmani. Zašto? Jer je kultura, kao što smo rekli, uvijek bila politička stvar, i sredstvo kroz koju se vrši propaganda. Zato se u totalitarnim režimima poput socijalizma i fašizma strogo pazilo tko što piše i govori. Bilo je ono dopušteno ili ono nedopušteno. Ako je netko nehotice zastranio, naivno misleći da članak ustava o slobodi govora stvarno jamči slobodu govora, prvo bi počeo gubiti privilegije, a ako bi nastavio dalje, opomenulo bi ga se da pripazi, a oni koji ni bi razumjeli ni druge ni treće opomene otišli bi konačno na robiju ili u egzil. Zato u tim režimima uvijek ima toliko umjetnika, pisaca i intelektualaca po zatvorima i gulazima. S jedne strane te policija sasvim nesuptilno svodi na poslušnu marvu, a s druge strane te kulturni establishment suptilno uvjerava da je upravo vladajuća ideologija najbolja na svijetu i da si sretan što si dio njihove utopije.
Tko to sve plaća i zašto?
Društvo je oduvijek piramida moći, a elita koja je trenutno na vrhu želi po svaku cijenu zadržati tu moć i što više otežati socijalnu prohodnost, jer ta prohodnost ugrožava njenu dominantnu poziciju. Elite su uvijek bile suprotstavljene širim društvenim slojevima. Pod elitom podrazumijevamo politiku, krupni kapital, medije i intelektualnu oligarhiju koja je njihova produžena ruka, dok je na drugoj strani većina populacije koju čine široki slojevi srednje klase, radnika, obrtnika, malih poduzetnika i svih onih koji nemaju veze s politikom. Interesni savez politike i krupnog kapitala s ciljem zadržavanja statusa quo treba široku mrežu korisnih idiota, kako primjećuje Borislav Ristić, ideologe, angažirane intelektualce, kreatore javnog mnijenja, aktiviste, glazbenike, profesore… Zato nimalo ne čudi da profesionalne buntovnike, intelektualce i umjetničku avangardu već odavno financiraju moćni oligarsi poput Soroša ili velike kompanije poput HT-a koje stoje iza Subversive festivala i sličnih manifestacija. Tu su naravno i javni resursi, Ministarstvo kulture, gradski uredi za kulturu i slično. Nije Sorošu stalo ni do umjetnosti ni umjetnika, ali mu je stalo da i dalje bude bogat i da svojim novcem i dalje može kupovati enormnu političku moć mimo demokratskih procesa odlučivanja i povremeno vršiti udare na valute pojedinih zemalja, siromašeći tako kompletan narod tih zemalja, a bogateći sebe. Umjetnici nemaju problema s tim, dok dobivaju redovnu lovu, rezidencije, sinekure i slavu, te vjeruju da se bore za pravu stvar.
Skučeni akademsko-umjetnički pogled na svijet koji dominira pozornicama je važan za razumijevanje društvenog konteksta u kojem se zbiva eutanazija publike. Prosječni umjetnik, kao i drugi pripadnici akademskog svijeta su bliže ministrima i krupnim kapitalistima nego običnim ljudima koji za život zarađuju odlazeći svaki dan na posao i radeći 8 i više sati u nekom trgovačkom centru, restoranu ili na baušteli. Krupni kapital, politički moćnici i umjetnička avangarda stoje na istoj strani. Ali iz nekog razloga umjetnik je uvjeren da je bolji od drugih ljudi i da druge ljude trebaju prosvijetliti i primorati ih da preuzmu njegov sustav vrijednosti i da žive kako on želi. Na dnevnoj bazi se kreće između Kina Europa, MSU-a, Lisinskog, Exita i Močvare, njihovih ekvivalenata u Brusselu i Berlinu, uz ljetni izlet na jadranski art festival te različite radionice i rezidencije plaćene EU lovom. U slobodno vrijeme popunjava različite obrasce za novac iz oligarhijskih stiftunga i fundacija koji će mu omogućiti da nastavi s buntovništvom. Društvo u kojem se kreće je strogo kontrolirano i sastavljeno od drugih istih takvih ljudi, koji se svi redom nadmeću u moralnoj uzvišenosti i želji da mijenjaju društvo. Politika i krupni kapital financiraju njihove igrarije, mediji ih promoviraju, a oni se zauzvrat trude obmanjivati i narod i sebe. Svi zadovoljni, osim širokog sloja društva, koji ne spada u ovaj trio i koji sve to višestruko plaća. Treba li napomenuti da prosječni umjetnik podupire velike poreze, naivno vjerujući da će te poreze platiti bankari i bogatuni? Ali visoke poreze podupiru i milijarderi Bill Gates, Warren Buffet i George Soroš. A oni ih neće platiti, budite bez brige. Vi hoćete.
Ono što svi redom previđaju je da ljudi još uvijek mogu izaći na biračka mjesta, vole slobodu govora i ne vole kad ih netko gleda s visoka i osuđuje za posjedovanje vlastitog mišljenja i uvjerenja. Zato se ljude može vrijeđati s kazališne scene i kroz medije, ali ne može se kontrolirati njihove misli kad odu na biračko mjesto i sami sa svojom savješću odluče da će uzvratiti udarac birajući Trumpa, Orbana ili Salvinija, pa će kulturni establishment drugi dan zbunjeno vrtjeti palčeve, pitajući se što se to zaboga dogodilo kad su ih mediji i istraživanja uvjeravali u suprotno i tko su ti ljudi koji glasaju za ove užasne populiste, ako u njihovom kazalištu i na akademiji takvih nema, pa će naprosto zaključiti da je Brexit prljava prijevara, a za Trumpa su glasali glupani, rasisti i fašisti s brda kojima bi najbolje bilo uzeti pravo glasa, signalizirajući tako pripadnost moralno uzvišenoj manjini. Nitko se neće pogledati u ogledalo…
Kako smo došli tu gdje jesmo?
Vjerojatno nitko ne zna kako je točno došlo do toga da postmodernizam postane ključna ideologija koja stoji iza većine današnje umjetnosti i to ne samo umjetnosti, ali mislim da je to činjenica koju ne treba posebno dokazivati. Jednostavno, to je već nekoliko desetljeća dominantan pogled na svijet u Europi i Americi. Postmodernizam se pojavio u trenutku ozbiljne društvene krize, kad su stare ideje bile diskreditirane a modernizam potrošen u krvavom ratu. Počeo je kao alternativa, kao dekonstrukcija tradicionalnih obrazaca i uvjerenja koji su izgubili podršku uslijed gubitka vjere u države, institucije i tradicionalne religije, ali je brzo preplavio sve institucije, porazio sve druge pravce, glumeći međutim još desetljećima da je i dalje alternativa, a ne nešto što je čvrsto na vlasti u kulturi i akademiji. Postmodernizam je krenuo iz Francuske, ali je brzo poharao sva američka sveučilišta, zauzeo kompletnu intelektualnu i kulturnu scenu i sad se kao bumerang vraća u Europu i ostatak svijeta.
Kanadski psiholog i sveučilišni profesor Jordan Peterson, jedan od najvećih kritičara postmodernizma, tvrdi da su humanistički studiji američkih sveučilišta ne samo izgubljeni već i krajnje opasni. „I tako smo od 1970-ih, pod krinkom postmodernizma, vidjeli brzu ekspanziju identitetskih politika na sveučilištima, postmodernizam dominira svim humanističkim znanostima – koje su mrtve – i ogromnim dijelom društvenih znanosti […] Javno smo financirali krajnje radikalne, postmoderne ljevičarske mislioce koji su predani rušenju temeljne strukture Zapadne civilizacije. I to nije paranoična zabluda. To je cilj koji oni sami priznaju. […] Jacques Derrida […] je najoštrije formulirao antizapadnu filozofiju koju tako uporno forsira radikalna ljevica.“
Pa ipak većina ljudi ne zna o čemu je tu uopće riječ i što je zapravo taj postmodernizam. Prema jednom od ključnih ideologa postmodernizma, Jeanu-Françoisu Lyotardu, postmodernizam je nepovjerenje prema “metapripovijestima”. Što to međutim uopće znači? To znači da postmodernizam ne vjeruje da postoji ikakva cjelovitost i da nije održiva nikakva ideja ne samo da je moguće nego i da treba pokušati pojmiti smisao svijeta, ali i ljudskog života. Čovjek je tabula rasa, a sve u što vjerujete je samo društveni konstrukt, dakle ne vrijedi ništa i može se oblikovati ovako ili onako. Jacques Derrida je tvrdio da je značenje njegove teorije da ne može biti jasnog, odredivog značenja. To je u biti i ključna poruka iz programskih knjižica većine kazališnih djela današnjice i to je ključna ideologija koja stoji iza suvremenih djela. Ako se uspijete probiti kroz teško razumljivi diskurs u kojem se opisuje predstava, shvatit ćete da vam autor želi reći da značenje njegovog djela ne postoji. Ovo se uvjerenje dobro nadovezuje na malo stariji filozofski pozitivizam i uopće na sve popularniji darvinizam koji tvrdi da je čovjek tek jedna od brojnih životinjskih vrsta, ništa bitniji od mrava ili mačke, a da boga naravno nema već je tek puka izmišljotina. Samo budale i naivci pokušavaju vjerovati da boga ima i da život ima smisla te da ćemo nastaviti živjeti nakon smrti. Ideja slučajnosti u potpunosti odbacuje svaku pomisao da svijet ima nekog smisla, da život ima smisla, da postoji neko božanstvo koje bi bilo kreator i garancija reda u kozmosu. Svemir postoji i mi postojimo u njemu, ali on je indiferentan prema našim patnjama i želji za smislom. Ni život na zemlji nije se morao dogoditi, ali dogodio se. Svemir bi mogao postojati do kraja vremena i bez ljudi i bez ove ljudske drame koja je ipak samo jedan kratki bljesak svjetlosti u tami. Umjesto uvjerenja da život ima smisla, naglašava se fragmentarnost i ideja nasumičnosti. Postmodernizam nam u biti nudi samo ironiju prema tradicionalnim obrascima i vrijednostima, ali nam ne nudi ništa novo što bi zamijenilo te stare obrasce. Kod postmodernista je sve takozvano i pod navodnih znacima. Postmodernizam je, ukratko, modernizam, ali potpuno lišen nade i vjere da život može imati smisao i da se možda unatoč svim patnjama i nedaćama kojima obiluje može živjeti svrhovito i dostojanstveno. A s njim smo ostali na sceni. Dvadeseto stoljeće obiluje raznim besmisličarima, od Ionesca i Becketta na dalje, koji nisu nikakvi marginalci, već temeljni kamen literature druge polovice 20. stoljeća. Ljudi potroše cijeli svoj život stvarajući djela koja nas uvjeravaju da život nema smisla. Okej. A da mi ponudite neki izlaz iz tog besmisla u kojem se nalazimo uslijed „smrti boga“? Da hrabro, kao Miguel de Unamuno ustvrdite, da živjeti treba čak i ako smisla možda nema i boga nema? A ne! Nema izlaza! Ubij se ili pati do kraja besmislenog života, ako nemaš hrabrosti da se ubiješ!
Ruski redatelj Andrej Tarkovski sa suprotnog pola pak tvrdi da je umjetnosti dodijeljen zadatak da „uskrsne duhovnost“, čime se umjetnost stavlja u isti rang s religijom, ali podrazumijeva i svijest da se nalazimo usred goleme praznine koju je modernizam otvorio. „Zašto živimo? Gdje idemo? Koji je smisao našeg življenja na planetu Zemlji? Ljudi koji sebi ne postavljaju ova pitanja ili koji si ih još nisu postavili su pojedinci bez duhovnosti. Drugim riječima, oni postoje samo kao životinje – životinje sebi ne postavljaju ta pitanja. Mi smo drugačiji od životinja po tome što smo svjesni sebe. Što to podrazumijeva? Mi vidimo sebe u centru svijeta. Vidimo sebe u centru svemira… Umjetnik koji nije zaokupljen ovim pitanjima nije umjetnik.“ Mislim da ovdje vidimo vrlo jasnu distinkciju između depresivnog postmodernističkog poimanja svijeta i nečeg znatno ozbiljnijeg. Sve se na kraju vrti oko pitanja ima li život smisla ili ne i kako se nositi s tim ako nema? Kako živjeti ako je život puka slučajnost? I čemu služi umjetnost koja nas uvjerava da je sve besmisleno, uključujući i nju samu. Riječ je naravno o dekadenciji, ali nimalo bezazlenoj. Ona je kroz kulturu uštrcana u sve pore ionako dezorijentiranog društva, posebno mladih.
Naravno, postmoderna teorija odbacuje bilo kakvu svrhu ičega, jer je postmodernizam destruktivan po bilo kakvo značenje, smisao, uključujući i smisao ljudskog života. Ali onda se postavlja pitanje, ako tvoje djelo nema smisao i odbacuješ ideju smisla, pa zašto si onda zaboga uložio godinu dana u pisanje neke knjige ili režiranje predstave? Iz dosade? Ili obijesti, želje da budeš pet minuta na pozornici ili ni sam ne znaš zašto? Mi ljudi tražimo smisao, kako u životu tako i u umjetnosti. To je dio našeg genetskog naslijeđa. Mi ne možemo živjeti ako naš život nema smisla. Pa zato želimo i da neko djelo ima smisao, da ima poruku, i da nas konačno vodi kroz egzistencijalno iskustvo, kako bismo došli do neke bitne spoznaje o životu, prošli katarzu i postali bolji ljudi. Zato je uvijek bitno da djelo na razumljiv način govori o onome što se publike tiče. Jer publika su ljudi, a ne amorfna masa koju možeš oblikovati po želji. Postoje djela koja pročitamo ili pogledamo u nekom kritičnom trenutku u životu i ona nam pomognu da rasvijetlimo neki psihološki kompleks, dilemu ili da izađemo iz nekog začaranog kruga u kojem se godinama koprcamo. A na kraju krajeva i stvaranje djela je to isto, umjetnikov pokušaj da kroz vlastito ili posredovano iskustvo doživi vlastitu katarzu, da promisli dileme koje ga muče ili da barem sam sebi postavi pitanja, ako već na neka od njih nema odgovora, i da onda to djelo pošteno predstavi publici, bez želje da s visoka pametuje ili je pravi budalom. Publika nije glupa, publika instinktivno osjeća kad je neko djelo loše. Tu se opet vraćam na Tarkovskog: „Prije nego što definiramo umjetnost ili bilo koji koncept, moramo prvo odgovoriti na šire pitanje: što je smisao čovjekovog života na zemlji? Možda smo ovdje da se uzdignemo duhovno. Ako naš život teži duhovnom obogaćivanju, tada je umjetnost sredstvo da to postignemo. Umjetnost mu treba pomoći čovjeku u tom procesu. Neki kažu da umjetnost pomaže čovjeku da spozna svijet kao i svaka druga intelektualna aktivnost. Ne vjerujem u moć znanja. Znanje nas odvlači od naše glavne svrhe u životu. Što više znamo, manje znamo. Što dublje ulazimo, naš horizont postaje uži. Umjetnost obogaćuje čovjekove duhovne sposobnosti i on se tada može uzdići iznad sebe, upotrijebiti ono što nazivamo slobodnom voljom.“
Čitatelju ostavljam da sam prosudi što je od ovo dvoje ljepše.
Što nam je činiti?
Ako ste čitajući ovaj tekst stekli je dojam da je situacija beznadna, da je publika gotovo uništena, a da europska kultura ima ogroman problem, niste daleko od istine. Ali nešto se ipak može učiniti. Kad idući put u kazalištu ili muzeju suvremene umjetnosti ili na performansu neverbalnog kazališta osjetite nelagodu ili pomislite da je djelo koje gledate glupo, uvredljivo, besmisleno, da vam autor pokušava nametnuti krivnju ili da jednostavno nema veze s vašim životom, nemojte se osjećati loše, problem vjerojatno nije u vama. Nemojte mazohistički trpjeti do kraja samo da ne bi ispali nepristojni prema umjetniku ili ostaloj publici, jer ni njih nije briga za vaše osjećaje. Lijepo ustanite i iziđite van te jasno i glasno recite svima da je djelo besmislica i da ne želite tratiti svoj dragocjeni život na to.
Roger Scruton, dokumentarni film „Why beauty matters?“
Andrey, what is art?
John Gianvito, Andrei Tarkovsky – Interviews, University press of Mississippi/Jackson, 2006.
- Jean-François Lyotard, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University Of Minnesota Press; 1984.
- F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, Zagreb, 2004.
- Joseph Campbell, Junak s tisuću lica, Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.
- Borislav Ristić, Ne kupuj mačka u vreći, Svjetla grada, Osijek 2008.
- Matija Jakšeković, Društvo 21. stoljeća – postmodernizam i nihilizam, Alternator, Sisak, 2019
- Intervju sa Sanjom Nikčević: Umjetnost današnjeg vremena razara čovjeka i osuđena je na propast, portal Otvoreno, siječanj 2020.
O autoru:
Ilija Aščić (1980.) Fotograf, videograf, filozof bez pokrića, pisac, biciklist, sitni špekulant na burzi, poduzetnik, obožavatelj Platona, provokator. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu. 2017. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“. Član je uredništva časopisa Alternator iz Siska. Piše kolumne za portal Heretica. Vlasnik je studija „Filmić“ za video i fotografiju. Živi u Zagrebu.
Isprintaj članak