Ivan Pernar!
Čim netko izgovori ili napiše njegovo ime – reakcije ne izostaju! Smijeh, podsmijeh, sprdnja, zezancija, bijes, ljutnja, obožavanje, cinično odmahivanje rukom. Neki će odmah reći: „Pernar je budala.“ „Pernar je lakrdijaš.“ „Pernar je lud.“ Drugi će reći: „Da, možda i jest lud, ali ima tu nešto…“ Treći će reći: „Sve što govori je istina. Pa pogledajte tko drži kapital i s kim je u sprezi!“ „Vi više vjerujete medijima u rukama krupnog kapitala?“ Zanemarimo na trenutak tko je u pravu i može li tu uopće itko biti u pravu i kakve bi bile posljedice Pernarovih političkih ideja kad bi se dosljedno primijenile u praksi, ukoliko uopće možemo sistematizirati njegove ideje, s obzirom na to da jedan dan priča jednu priču, ali kad vidi da to ne prolazi kod javnosti isti čas je zaboravi i okrene se prema nečemu drugome. Ako se priča uhvati, tjera dalje po njoj. Trebao bi cijeli jedan tekst samo da se pobroje sve moguće teme i ideje koje je Pernar plasirao u javnost ili zajahao na neku dnevnopolitičku priču i od nje napravio bombastičnu kontroverzu. U trenutku pisanja ovog teksta Pernar s govornice u Saboru, ničim izazvan, drži petominutnu propovijed o tome kako su Židovi izveli Oktobarsku revoluciju, kako se u Lenjinovog obitelji govorio jidiš… Nema sumnje da će to izazvati lavinu optužbi za antisemitizam, nacizam i slično. Politička je činjenica da Pernar postoji, da je dobio ogroman broj glasova, da ima stotine tisuća sljedbenika na društvenim mrežama i da sjedi u Saboru, da ima obožavatelje i mrzitelje i da iz dana u dan izaziva kontroverze oko brojnih dnevnopolitičkih i širih društvenih pitanja o kojima mnogi političari ne žele ni govoriti, već ih oportunistički pospremaju pod tepih. To znači da sam Pernar kao pojedinac nije toliko bitan, koliko je bitan fenomen i podrška javnosti njegovom setu ideja i vrijednosti koje već godinama plasira u javnost. Fenomen nije nimalo jednostavan, dapače u sebi ujedinjuje bezbrojne društvene i političke kontroverze i kontradikcije. Zato nas u ovom tekstu zanima zašto se uopće Pernar pojavio te odakle crpi svoju popularnost.
Politička ideologija Ivana Pernara – što je to?
Što je uopće ideologija Ivana Pernara? Kakav je to skup ideja kojima se vodi i koje plasira u javnost i koje prodaje svojim poklonicima? Teško je naći neku zajedničku poveznicu u onome što Pernar godinama govori i radi. Pernar sasvim sigurno nije zagovornik nijedne od ključnih, dominantnih političkih ideja, nije ni ljevičar ni desničar ni konzervativac ni liberal, ali djelomično je sve to. Možemo reći da je od samog početka svoje političke karijere dosljedan jedino u svom antielitizmu i da iskazuje i potiče nepovjerenje prema elitama, društvenim institucijama i vrijednostima. On očigledno shvaća da postoji neki problem u društvu, shvaća da se negdje igra neka prljava pozadinska igra, da se dijele neke karte i sklapaju neki dogovori daleko od očiju javnosti, da postoje neke opasne nedemokratske tendencije, ali ne shvaća u čemu je točno problem i tko igra tu igru i onda lupa na sve strane, pokušavajući naciljati protivnika.
Iako je u mlađim danima bio član HDZ-a, političku karijeru je ozbiljnije počeo u famoznim hodajućim prosvjedima protiv vlade Jadranke Kosor, a od tada je promijenio valjda 10 kaputa. Zagovornik legalizacije trave, protivnik banaka, borac protiv globalne oligarhije i masona, borac za slobodu malih poduzetnika, protiv visokih poreza – sve je to Pernar. Jedino u čemu je dosljedan je da je antisistemski nastrojen i da privlači publiku koja ne vjeruje nijednoj postojećoj eliti, ni strankama ni medijima ni crkvi ni poduzetnicima. To njega i njegovu publiku čiji prijemčivim za najčudnije teorije, od kojih su neke zbilja opskurne, opasne i štetne. Nema kontroverzne ili opskurne ideje koje se on neće dotaknuti, ali isto tako je i pustiti niz vodu, ako vidi da mu ne donosi politički probitak kod ciljane publike. Krivo bi bilo Pernara nazvati običnim teoretičarem zavjera, iako kod njega i toga ima. On je fenomen koji pokazuje kako se u doba društvenih medija mijenja politička i društvena kultura, a javni dijalog se već godinama srozava na sve niže i niže razine. Mnogi „ugledni“ akademski građani se vjerojatno slažu s dobrim dijelom Pernarovih ideja, ali ih je uslijed rastuće neslobode govora i vjerojatnosti hajke strah reći što misle, da im ne bi stradala karijera. Ipak, bolje je sa sigurne pozicije samo odšutjeti. Ali glasačko mjesto je moćna stvar i ono što ljudi u javnosti možda i odšute, u tajnosti biračkog mjesta kažu vrlo glasno. Mnogi pak sveučilišni profesori otvoreno zagovaraju cijeli set njegovih ideja.
Ako mislite da je Pernar jednostavno budala i da samo treba odmahnuti rukom na sve što govori, ne bi bilo loše pogledati tko sve sjedi u Saboru, kakve opskurne ideje zagovara, a i dalje slovi kao ugledan građanin. Kakve nam se sve ideje danas nude kao mainstream? Ima tu i opskurnih boljševičkih ideologa i ratnih zločinaca, pa nikom ništa. Po čemu se Pernar razlikuje od recimo sindikata koji mrtvi hladni mogu izjaviti da javni sektor pomaže privatnom trošeći novac koji im ovaj prvi uplaćuje preko državnog proračuna? Riječ je o nevjerojatnoj gluposti nedostojnoj akademskih građana. Pa ipak obrazovani i navodno pametni ljudi to uredno ponavljaju u javnom prostoru i to postaje kredibilna rasprava. Po čemu se Pernar razlikuje od intelektualne elite koja zagovara dokazano štetne ideologije, a ipak sjede po katedrama na fakultetima i uče djecu da „treba spremati revoluciju“? Po čemu se Pernar razlikuje od bilo kojeg političkog ideologa koji igra na emocije, a ne na logiku i razum? Po čemu je Pernar različit od brojnih uglednih akademika, profesora i javnih intelektualaca koji bez ikakvih problema promoviraju ili opravdavaju zločinačke ideologije i ratne zločine, otimačinu privatne imovine i slično? Realno, nema velike razlike između većine mainstreama i Pernara, samo što su njihove gluposti potvrđene od velikog broja drugih mislioca i ideologa. Ovi drugi su zaogrnuli svoje gluposti u plašt intelektualizma, akademskih diploma i učenosti, dobili su potvrdu od fakulteta da nisu budale, dok je Pernar čovjek iz naroda koji se obraća narodu jezikom koji narod razumije. Srećko Horvat i Mate Kapović su pernari za kvaziintelektualce i ambiciozne društvene inženjere koji žele mijenjati svijet, a svaki put kad im to uspije bace nas barem 10 godina u rikverc. Njihove ideje ponavljaju ugledni komentatori, mislioci, župani, predsjednici, o njima se raspravlja na festivalima i okruglim stolovima. Nažalost, činjenica je da možeš biti doktor na Filozofskom fakultetu ili uvaženi komentator na nacionalnoj televiziji i pričati veće nebuloze nego Pernar u Saboru. A tamo ih nije postavio narod, kao Pernara, već neki sistem selekcije koji je osmislila društvena elita. I upravo u tome jest problem. Ekipa koja Pernara smatra budalom, dok se istovremeno s visoka sprda s „običnim malim čovjekom“ je odgovorna za fenomen Pernar.
Diskreditirane elite
Problem o kojem govorimo je znatno veći od Pernara i njegovog utjecaja na javnost. Povjerenje građana u takozvane elite je s razlogom na najnižoj mogućoj razini. Ako elite koje su plaćene da vode društvo svojim građanima isporučuju nizak životni standard, lošu kvalitetu života i sve manje sloboda i sigurnosti, dok uredno ponavljaju mainstream ideje, ljudi im neće vjerovati. Trenutno u Hrvatskoj nema nijedne skupine unutar te elite koja se nije pokazala lažljivom i pokvarenom – od sveučilišta, vjerskih organizacija, političkih stranaka, poduzetnika, medija, nevladinih udruga… Svaki put kad Pernar počne pričati o bankama, njihovom povlaštenom položaju i duboko koruptivnoj sprezi s državom, pa netko odmahne rukom u stilu „ah, Pernar“, može se postaviti pitanje: A vi više vjerujete Lukoviću i bankama koje ostvaruju milijarde kuna profita bez obzira imamo li tešku recesiju ili ne? Ili kad počne o tome koliko laži plasiraju mainstream mediji, da iza njih stoji globalna masonerija i da postoji neki pokvareni plan iza svega, možda ćete ipak više vjerovati Hanžekoviću, autoru zakona o ovrhama koji je imao katastrofalne posljedice za tisuće obitelji? Ne vjerujete kad Pernar tvrdi da je opasnost od koronavirusa preuveličana? Možda ćete više vjerovati urednicima medija koji sjede na tajnima sastancima s premijerom i dogovaraju kako će se pisati o epidemiji? Možda ćete više vjerovati onima koji se javno hvale da utajuju porez i država im ipak neće ništa, dok će vas ovršiti zbog 100 kuna duga? Ako mislite da Pernar priča gluposti o masonima, možda više vjerujete glavnom državnom odvjetniku i uglednom vlasniku poliklinike koji tajno izvode svoje infantilne ceremonije s nakićenim pregačicama oko pasa, a onda, kad fotografije ceremonije procure u javnost, danima se nabacuju blatom pred sveopćom javnosti kao da imaju 10 godina? Ne vjerujte Pernarovim teorijama da Vitamin C liječi gripu! Treba slušate liječnike. Naravno! Posebno one koji idu na skijanje i na seminare po Kubi na račun farmaceutskih kompanija i koji će vam preporučiti skupe, a nepotrebne zahvate. Nemojte slušati Pernarove gluposti o tome da je koronavirus bezopasan. Ali slušajte Gretu Thunberg koju vam mediji serviraju u neograničenim količinama da vam govori o ekologiji i pandemiji i bilo čemu drugom. On je lud, a ona nije završila ni srednju školu, ali je svejedno stručnjak za sve, pa je logično da ju se poziva kao govornicu na razne globalne panele o svačemu, uključujući i „ugledni“ CNN. I to nam sve dolazi iz istih izvora. Isti mediji koji nas uvjeravaju da je Pernar lud nam svaki dan guraju pod nos Gretu, a ako smo skeptični prema tome što ona govori onda smo ravnozemljaši i negiramo klimatske promjene.
A kome ćemo onda vjerovati? Dobro, nećemo političarima, poduzetnicima i aktivistima. Vjerovat ćemo znanstvenicima! Znanost je egzaktna, tu nema manipulacija. Da, to je lijepo. Ali i znanstvenici su ljudi, a ne bi bilo loše vidjeti i ponašanje nekih znanstvenika u nekim izrazito kritičnim momentima. Neki naši znanstvenici su nas još u veljači ove godine uvjeravali da koronavirus i nije previše opasan, da je to kao malo jača gripica. Poslije samo dva tjedna okrenuli su ploču i počeli zagovarati potpuni lockdown države – do daljnjega! Bez obzira na ekonomske posljedice koje bi bile višestruko gore od same epidemije. To ne bi bilo čudno da su u međuvremenu znanstvenici došli do nekih novih spoznaja o opasnosti virusa, ali genom virusa je bio poznat već u siječnju, a krajem siječnja Kina je išla u karantenu. Za to vrijeme kod nas se ponavljalo kako je sve bezazleno i da će „umrijeti samo 2 posto zaraženih“, a ako ste mladi i zdravi opasnost je još manja. Onda se odjednom priča promijenila, virus je postao jako opasan, tih 2 posto više nisu bili samo, već čak 2 posto, a ti isti znanstvenici su poput nekih TV pundita iz dana u dan prosipali prognoze o tome kako više ništa neće biti isto i da trebamo biti u karanteni još mjesecima. Neki ugledni znanstvenici su pak pisali romane u nastavcima, kao da je riječ o krimi trileru! Pa jesu li to oni isti ljudi? Jesu, očito. I nitko nije postavio pitanje njihovog kredibiliteta, koji je od početka bio upitan, jer je malo tko od njih bio stručnjak za virologiju ili epidemiologiju. Većina njih je o virusu znala onoliko koliko i mi ostali. Pa ipak, zaogrnuti plaštem stručnosti, znanosti i doktorskih titula s europskih sveučilišta, svima su dijelili lekcije kako se ponašati, koliko je sve opasno ili nije opasno, i što očekivati. Dogodine će se čuditi kad u općoj populaciji poraste broj protivnika cijepljenja i Pernarovih fanova.
Naravno, to što su pojedini liječnici korumpirani, ne znači da su svi li čak ni da je većina liječnika korumpirana. Ali s medijima je već drugačija priča, jer oni ipak biraju koje će stručnjake gurati na prve stranice. Teško je uopće otvoriti neke dnevne novine, a da niste izloženi moru laži i najgnusnijih konstrukcija. Sjećam se kako je, u vrijeme rasta popularnosti Mosta prije 5 godina, Jutarnji list u jednom danu imao po sedam članaka o Boži Petrovu! Božo Petrov gradi kuću od čak 120 kvadrata u Metkoviću! Svećenik ujak posudio Petrovu novac za kuću! Božo Petrov ovo, Božo Petrov ono… Zašto bismo vjerovali takvim medijima išta više nego Pernaru? To je pitanje na koje svatko za sebe mora odgovoriti.
Ukratko, živimo u društvu u kojem su elite izgubile kredibilitet i neće ga lako vratiti, a posebno medijska i politička oligarhija, kojima više nitko ne vjeruje. Upravo su oni odgovorni za fenomen Pernar, jer su plasiranjem potpunih besmislica i gluposti i guranjem ljudi bez kredibiliteta otvorili ogroman prostor za Pernara i ljude poput njega, koji u svemu vide urotu ili plan. Naravno, nikad elite nisu bile poštene, međutim, nakon Drugog svjetskog rata u zapadnoj je Europi stvoren određeni konsenzus slobode poduzetništva, socijalne države i pravnog sustava koji je omogućio najvećem dijelu građana da dobro živi i prosperira iz godine u godinu. Međutim taj konsenzus je s vremenom narušen, sigurnost građana u Europi je manja nego prije 20 godina, nasilna ilegalna imigracija koju politika i mediji potiču je snizila cijenu rada, ali i sigurnost po europskim gradovima, što građane Europe stavlja pred pitanje zašto se to događa i tko stoji iza svega. Ali umjesto da se elite pogledaju u ogledalo, da se mediji koji se svode na političko ulizništvo i služenje interesima krupnog kapitala iz sjene vrate čitateljima kojima su i namijenjeni, oni će samo još jače upregnuti medijske poluge u kampanju protiv Pernara, ne shvaćajući da se svaka riječ ispaljena iz redakcije nekih dnevnih novina ne samo odbija od njega, već mu daje novi materijal. Ako ga Hanžekovićeva masonarija i novinari poznati po otvorenim lažima napadaju dok piše onakve stvari o masonima, onda tu nešto ima, misli prosječni građanin!
Nitko ne zna što Kolinda misli
Upravo zbog činjenice da mnogi danas zaobilaze istinski bitne teme, otvoren je prostor za Pernara, koji se toga ne boji. Mnogi ljudi su svjesni da živimo u doba tihog Fahrenheita 451, da se ne smije reći sve što se misli, iako to mišljenje najčešće nije nikakav ekstremizam već zdrav razum, ali pošto zbog sužavanja Overtonovog prozora postoji opasnost da ćete zbog izjašnjavanja o nekoj osjetljivoj temi, poput rasnih, nacionalnih ili migracijskih pitanja postati meta medijske i političke hajke, ljudi to ipak radije prešute i zadrže za sebe, jer ne žele snositi sankcije za vlastito mišljenje. Međutim, Pernar o tim pitanjima govori i nije ga briga za posljedice. Dapače, što više „pucaju“ u njega, njemu popularnost više raste. Kako to? Koliko takvih političara možete naći na sceni, ne samo u Hrvatskoj, već i šire? Malo ili nimalo. Mnogim ljudima je dosta da ih predstavljaju ljudi poput Kolinde, koji prije izbora odašilju poruke o određenim vrijednostima, paradiraju na političkim skupovima s križevima oko vrata, taktički zaobilaze pitanja poput Istambulske konvencije, a onda poslije izbora pokazuju prst (vlastitom biračkom tijelu). Što onda Kolinda misli o bilo čemu? Mnogi od tih ljudi, zgađeni viđenim, će zaokružiti Pernara ili nekog poput njega.
U čemu je problem s Pernarom?
Prema onom što smo dosad vidjeli, Pernar nije ni politički konformist ni kukavica koja ponavlja ideje prihvatljive domaćem ili globalnom medijskom i političkom mainstreamu, nije od kontrolom elita i njihove medijske mašinerije i elite ga ne mogu kupiti što god da mu ponude. Također, Pernar je veliki zagovornik osobnih sloboda i protivnik totalitarnih režima, i to oba glavna, a ne samo jednog, što mnogu ljudi cijene. Međutim, postoji niz drugih stvari koje su kod njega kao političara negativne. Pernar očigledno ne razumije ekonomiju, ne razumije kako to sve funkcionira, iako razumije da ovdje nešto nije u redu i da netko tu ostvaruje nepripadajuću dobit. Također, kod njega postoji problem neozbiljnosti. Ako bismo i dali za pravo Pernaru da o nekim stvarima govori istinu i da nečega ima u tome što govori, količina besmislica koje izgovori nakon toga uništava kredibilitet i tim istinama koje je rekao. Osobno smatram da je Pernar štetna politička pojava, jer čak i one stvari koje su točne i stoje, zbog njega postanu glupost i odbojne velikom broju ljudi. „Pa to i Pernar tvrdi“. To je otprilike maksima kojom se diskreditiraju brojne ideje, u stilu „pa to bi i Hitler rekao“. Ako kaže 5 stvari koje stoje, zatim isto toliko njih koje su glupost, onda i tih 5 gube kredibilitet. Kad bismo bili zločesti rekli bismo da ga oligarhija i pušta da govori istinu samo zato što tu istinu isti čas sam diskreditira i pretvara u cirkus, i kao takav im je bolji sluga od medija i političkih stranaka.
Bit će zanimljivo pratiti njegovu karijeru u narednim godinama. Nema sumnje da će on ostati na sceni, pitanje je samo što će i kakve ideje prodavati biračkom tijelu.
O autoru:
Ilija Aščić (1980.) Fotograf, videograf, filozof bez pokrića, pisac, biciklist, sitni špekulant na burzi, poduzetnik, obožavatelj Platona, provokator. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu. 2017. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“. Član je uredništva časopisa Alternator iz Siska. Piše kolumne za portal Heretica. Vlasnik je studija „Filmić“ za video i fotografiju. Živi u Zagrebu.
