Anthony Malcolm Daniels (rođen 11. listopada 1949.), poznat i pod pseudonimom Theodore Dalrymple, engleski je kulturni kritičar, zatvorski liječnik i psihijatar. Radio je u brojnim subsaharskim afričkim zemljama, ali i istočnom Londonu. Prije umirovljenja 2005. godine radio je u Gradskoj bolnici u Birminghamu i engleskom Winson Green zatvoru u istom gradu. Najpoznatije knjige su mu: Life at the bottom i Our culture: What’s left of it? Za Hereticu odgovara na nekoliko pitanja vezanih uz trenutno stanje društva u kojem se nalazimo.
Postoji li način za zaustavljanje kulturne degradacije o kojoj često govorite? Mislite li da bi osobe poput, primjerice, Jacoba Reesa Mogga mogle pomoći u širenju pozitivnog utjecaja na mlade kada su u pitanju viši standardi (dress code, rječnik, maniri)?
Zadatak je vrlo težak. Netko poput gospodina Rees-Mogga imat će naravno obožavatelje, ali vjerojatno i više klevetnika, pa će stoga biti više ljudi koji se trude biti što manje slični njemu od onih koji ga oponašaju. Među ostalim čimbenicima protiv promjene u željenom smjeru je i činjenica da otmjeno odijevanje, govor u cijelim rečenicama itd., zahtijevaju puno veći napor od suprotnog. Ljudi sve više nisu voljni ni kuhati za sebe jer kuhanje zahtijeva napor i oduzima vrijeme koje bi se inače moglo potrošiti na zabavu, koja se smatra stvarnim životnim poslom. Stanovi se sada grade bez kuhinja, pod pretpostavkom da će ljudi jesti u restoranima ili naručivati hranu. Ovo nije kultura u kojoj će biti lako tražiti od ljudi da se potrude samo iz civilizacijskih razloga.
Stanovi se sada grade bez kuhinja, pod pretpostavkom da će ljudi jesti u restoranima ili naručivati hranu. Ovo nije kultura u kojoj će biti lako tražiti od ljudi da se potrude samo iz civilizacijskih razloga.
T. Dalrymple
Kako masovna imigracija utječe na ove probleme – što dugoročno možemo iz toga naučiti?
Imigracija nije jednoznačan fenomen, a imigrant nije samo imigrant. On ima i osobne i grupne karakteristike. Svakako je nerazumno stvarati geto od ljudi koji koji dolaze iz kulture s ekspanzionističkim uvjerenjem i koji se ne žele integrirati, ali ostaju odvojeni od ostatka društva. To je moguće u malom broju, ali ne i u velikom. Međutim, problem je prije u nama nego u njima. Nismo više dovoljno samopouzdani da bismo zahtijevali prilagodbu nama, a ne našu prilagodbu njima.
S gledišta psihijatra, koji su ključni koraci u odgoju djece koje bismo trebali uzeti u obzir prilikom razvijanja osobina poput osobne odgovornosti? Kako naučiti naše mlade odrasle da ne krive druge / društvo za svoje postupke?
Mislim da je najvažnija sposobnost reći ‘ne’ i to ozbiljno misliti. Uvijek popustiti dječjim željama prije je lijeno nego velikodušno, ali čini se da je to obrazac barem kod velikog broja ljudi. Roditelj koji djetetu daje 2 dolara ne voli svoje dijete dvostruko više od roditelja koji mu daje 1 dolar, ali čini se da se ljubav često kalkulira na takav način.
Spominjete samokontrolu kada govorite o ljudima koji zagađuju okoliš ili o serijskim ubojicama – vjerujete li da se ta osobina može promijeniti/poboljšati ili je zapisana u našim genima?
Nesumnjivo postoje neke genetske varijacije, ali ovo je samo mali dio varijacije. Možemo imati kulturu u kojoj je samoograničenje razvijeno i poželjno ili onu u kojoj to nije. Genetika nema puno (ali ipak ima malo) veze s time.
Niste religiozni, ali često branite ulogu religije u društvu. Što nam mogu ponuditi tradicionalna učenja – postoji li još uvijek potreba za njima u moderno doba?
U mnogočemu je religiozna perspektiva – čovjek kao palo stvorenje – puno realnija od toga da je čovjek rođen dobar te da može postati savršen. Potonje gledište dovodi do apsurdnih očekivanja koja se ne mogu ispuniti.
O političkoj korektnosti danas se puno raspravlja. Vi ju često kritizirate. Koji po vama njen najveći negativni učinak i kako se protiv nje boriti bez da vas prozovu seksistom/rasistom itd.?
Dva su glavna problema s političkom korektnošću. Prvi je što onemogućava razmišljanje i raspravu o teškim pitanjima, u kojima je moguće istinsko neslaganje. Još gore, prisiljava ljude da kažu ili barem da ne proturječe stvarima za koje znaju da su lažne – primjerice, da je transseksualna žena samo normalna žena. To je nasilje nad ljudskom osobnošću i uništava čestitost, a ljudima se lakše vlada. Podsjeća na komunističku propagandu.
Što biste rekli da je imalo najveći utjecaj na vas dok ste radili kao zatvorski liječnik – kada ste komunicirali s različitim vrstama kriminalaca, što ste naučili od njih ili njihovog ponašanja?
Mislim da je najvažnija lekcija bila da su pojedinci upravo to (pojedinci, op. prev.), da nisu samo predmeti kojima se može manipulirati, da je čovjek svjesno biće koje ne može izbjeći donošenje prosudbi i izbora, čak i ako je loša osoba. Postoje ljudi koji su, čini se, rođeni gotovo nepopravljivo kao loši, ali njih je malo. Inače, ne vjerujem da postoje inherentno kriminalne osobe.
Koji bi ste savjet, da možete, dali mlađim generacijama?
Potrebna vam je hrabrost da slijedite istinsko, dobro i lijepo te poniznost da vas drugi vode. Treba vam prosudba koga uzeti za mentora.
Intervjuirala: Ivana Zlatarić
