Stranačka birokracija, koja je iz SKH prešla u HDZ, nema društvene snage, ne zna niti je ikada znala izgraditi demokratsko društvo čiju bit čine demokratski odnosi među ljudima i demokratske ustanove društva. Ona radi smo ono što zna i ono što je naučila od 1945. do 1990. godine pod vodstvom svog učitelja Josipa Broza Tita. Naučili su izgrađivati režim stranačke države u kojoj monopol ima stranka na vlasti koja ignorira slobodu mišljenja svih ostalih građana. Naučili su tehniku i mogućnosti učvršćivanja osobne vlasti. Stranačka birokracija ostvarila je privilegije i monopol nad gospodarstvom i političkim životom države. Stavila je sebe iznad i izvan društva. Omogućila je da se struktura “nove stranke” izgradi na modelu stare stranke. Ukazala je da je humana rodoljubna svijest utopijska svijest. Dovršila je spoznaju nužnosti materijalističkih “povijesnih zakona” koji ostaju iza radnoga čovjeka. Dokazala je da je “imalo smisla biti hrvatski nacionalist do 1989., a u nacionalnoj državi time se bave samo hulje i budale”.
Ono što nisu načuli je to da ne postoji ključ povijesti za sva vremena jer povijest čovječanstva, a time i povijest Hrvata unutar nje, zagonetna je brava. Bravu povijesti, kao i svaku drugu bravu, treba uvijek otvarati na novi način, novim spoznajama i novim tehnologijama razvoja. Nemoguće je svijet i suvremeno društvo, pa time i hrvatsko društvo, stvarati isključivo pomoću jedne nacionalne teleologije, a da društvo ne zapadne u opasnosti najprljavije demagogije vlastodržaca i sofistike plaćenih piskarala, profesionalnih kriminalaca i uličnih džeparoša.
Nesuđeni Titov najmlađi general, Tuđman će ironijom povijesti, nacionalnu slavu steći kao kritičar komunizma kojeg je sam gradio. Na taj se način pridružio onom nizu intelektualaca nemirnih svjedoka i tumača 20. stoljeća (Radica, Ciliga, Đilas, Saharov, Solženjicin). Da bolje i lakše razumijemo naš društveni problem, trebamo uvijek imati na umu da je i general Franjo Tuđman, kanonska figura događanja iz 1990. godine, bio učenik Josipa Broza Tita. Povijest nas uči da su vođe neodvojivi od pokreta i ideologija. General Tuđman, da bi ukazao na sebe i ojačao svoju nezavisnu poziciju, već od šezdesetih godina prošloga stoljeća razmatra i gradi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, no nikada ne kritizira jugoslavenski etatizam i partijsku birokraciju. I jedno i drugo će presaditi i uzgojiti u hrvatskom društvu u obliku klijentizma i stranačke lojalnosti.
Grozno je slušati izjave članove HDZ-a kada kažu kako su lojalni svojoj stranci. To govore kako bi opravdali svoje neznanje, nerad i nesposobnost. Oni ne trebaju misliti, raditi i stvarati zato što za njih misli, stvara i radi njihova stranka. Oni samo trebaju biti podobni i odani. Oni samo trebaju biti “dobri dečki”, kao što je rekao jedan od njih. Samo bivši komunisti imaju unutarnje iskustvo kako društvo izgraditi kao stranačko društvo. Stranačka birokracija zna kako se gradi snobizam i zatvorenost visokog stranačkog društva, a ne uočavaju nužnost demokratskih reformi i poštivanje ljudskih prava.
Titova partijska birokracija, koja je u međuvremenu postala stranačka birokracija HDZ-a, politiku svodi na borbu za vlast i vršenje vlasti. Zbog zatucane dogmatske svijesti u kojoj su rođeni i odgojeni, oni nemaju sposobnost uzdignuti se iznad osobnih ili stranačkih shvaćanja društvene moći. Ne negiranje, nego afirmacija ljudskih potencijala. Ne monopol nad idejama i pameti, nego jednaka prava i zakoni za sve građane društva! Bez socijalnog kapitala i vještina, vođenje države su sveli na težnju za materijalnom moći, povlasticama i društvenim utjecajem te donošenjem obvezujućih odluka za sve građane.
Od 1990. godine Hrvatska je postala slobodnija, ali ne i stabilnija. Postala je okoštalo nepomično i ustaljeno učmalo društvo, jer stranačka birokracija ne zna ponuditi promjene niti ima duhovne snage provesti ih. Njima je nepoznato i neshvatljivo da su sva velika djela u povijesti čovječanstva nošena velikim egzistencijskim strastima.
Neshvatljivo mi je da su vođe domovinskog oslobodilačkog rata i njihovi dragovoljci kapitulirali pred stranačkom birokracijom HDZ-a. To ne mogu drugačije objasniti nego nezasitnom željom za vlašću i udobnim životom koji donosi sudjelovanje u birokraciji HDZ-a. Ako u sljedećim godinama iz samog sustava, odnosno iz vladajućih stranaka HDZ i SDP, ne dođe do nedvosmislenih korjenitih reformi i reformatorskog preporoda društvenog poretka, cijeli hrvatski društveni sustav će nezaustavljivo kliziti u kataklizmu socijalnih i nacionalnih nemira. Svoj opstanak može jedino ostvariti kao beznačajni privjesak zapadnoeuropskih zemalja.
Kako je poslije oslobodilačkog rata došlo do re-birokratiziranja HDZ-a, ispražnjeni su kapaciteti zanosa i stvaranja iz 1990. godine. Od tada je HDZ ostao bez kritičnog i sposobnog članstva, sposobnog da racionalno odgovori na izazove poslije Tuđmanove smrti.
U ovom hrvatskom sustavu nema ničeg zdravoga. Ništa nije uredu. Škole nisu kao što bi trebale biti, sveučilišta ne vrijede. Uprava ne odgovara svojim dužnostima. Nikada u povijesti Hrvatske nije bilo toliko osoba bez talenta u javnom životu kao danas. Zašto je tako? Tako je jer je naše društvo zapalo u stagnaciju zbog nasljednog parazitskog monopola vladajućeg sloja. Vladajuća koalicija, koja je na različitim pozicijama političke moći, motive vlastitog djelovanja vidi u osobnom bogaćenju u kratkom roku iskorištavajući naše zajedničke resurse. Pri tome zaboravljaju da nisu imenovani ili izabrani na temelju vlastitih sposobnosti, nego kao podobni pojedinci u pozicijskom lancu sa svega 16% osvojenih glasova na zadnjim parlamentarnim izborima. Taj sloj može postojati i opstati samo u suparništvu s produktivnim i otvorenim inteligentnim ljudima.
Naš sustav, bilo društveni bilo politički, nikada nije bio gori, nikada kao danas nije bio u latentnoj krizi stoga našu budućnost možemo vidjeti samo kao privjesak Zapada s tri K (kurve, konobari, kamiondžije).
O svemu tome nove generacije znaju na osnovu interpretacija koje im nudi Andrej Plenković i svita oko njega. Ta svita objašnjava i tumači sve u društvu, a samo ne tumači da je ona ta jalova birokracija koja ne zna ništa promijeniti na bolje. Nikako ne mogu shvatiti da je hrvatski sustav zarobljen i zabetoniran od njih samih koji se grčevito bore za očuvanje takvoga stanja kaosa u kojem jedino traju oni, njihove pozicije i povlastice cirkulirajući na vlasti. Po njima je svaki nacionalni osjećaj neprijatelj današnje globalizacije i promjena u stranci.
Ako treba stvoriti neprijatelje u Hrvatskoj, to čine po uzoru na lenjinističke partije. Po njihovu shvaćanju geostrategije, neprijatelji Hrvatske postali su svi oni koji nisu glasovali za obuku ukrajinskih vojnika na tlu Hrvatske. Oni koji su u stvarnosti napredniji, sposobniji i od svih njih liberalniji, postali su izdajnici domovine samo zato što misle svojom glavom i samo zato što se nisu dali navući na Putinove “navlakuše” kako bi žarište rata proširio na Balkan.
Tako je kroz njihov geostrateški narativ inauguralna prošlost ta koja nikada nije postojala na našim prostorima. Budućnost se zamišljala kao preuređenje stranke i društva u cjelini po njihovim mjerilima. Time su potaknute emocije i na osnovu njih obavljena široka diferencijacija kod naroda. Nepoznavanje svijeta i njegovog tehnološkog razvoja ušlo je u sukob s realnošću. To je utrlo put nestanku hrvatskog naroda u 21. stoljeću.
Možda se svi ljudi varaju, a i ja među njima, kada mislimo da demokratizacija društva može riješiti sve probleme društva. U tome se s mnogima slažem, ali naglašavam da demokratizacija društva, ako ne može riješiti sve probleme društva, može ukazati na nove načine rješavanja problema. Moja tragedija i mnogih drugih građana u tome što smo bespomoćni svjedoci našeg besperspektivnog vremena, a tragedija našeg društva je stanje u kojem se nalazimo i u kojem ćemo se, bez obzira na izlaze, nalaziti još dugo vremena.
Duboko sam uvjeren da sve izloženo uočava i Andrej Plenković, mada ništa efikasno ne poduzima, a ne poduzima neizbježne zahtjeve za promjenama kako ne bi ugrozio svoju vlastitu moć. Nesposoban za procjenu i ocjenu međunarodnih političkih okolnosti i igrača, koji sudjeluju u političkim igrama, učinio je velike pogreške prema svom vlastitom narodu. Njegov najveći intelektualni domet u pregovorima sa svojim “saveznicima” su štipanja za stražnjicu u cilju osobnog političkog opstanka, dok ga dugoročni strateški potezi, bitni za razvoj hrvatske države, nisu zanimali ako u tome nije vidio sebe u Briselu.
Zbog vlastite moći svaki će reformator na našim prostorima doći u sukob s vlastitom strankom i vlastitom interesnom skupinom, s trulim sustavom koji smo naslijedili od komunista i od Tuđmana. Drugim riječima, svaka reforma bi morala organizirati reformatorsku struju iz vlastite podloge, a time potaknuti narodne mase u aktivnu politiku. Takve struje nema na vidiku u našem društvu, a niti ima vidljivog znaka da bi Andrej Plenković mogao biti takav reformator.
Fotografija: Franjo Tuđman 1945.
Ovaj portal zaslužuje puno temeljitije, dublje analize, potkrjepljene konkretnim podacima, primjerima i komparacijama… povijesnim, društvenim i ekonomskim kontekstom… nije mi poznat autor ni njegove formalne kvalifikacije da bih mogao dublje suditi o njegovim argumentima, ali ovo što je iznio je vrlo plitko, prvoloptaški i populistički tanko…. šteta, tema je ozbiljna, a ovaj tekst je ispod svake ozbiljne razine i ničim ne doprinosi boljem razumijevanju problema…
Upravo tako. Ovaj portal zaslužuje bolje od ovakvih eskapada plitke privatne mržnje prema pokojnom Tuđmanu.
INTELEKTUALAC
Intelektualac koji bi bio rob samo jedne ideje, na primjer neke od totalitarnih ideologija, uistinu je intelektualac promašena života jer je u tome slučaju iznevjerio samoga sebe, ali i onu odgovornost koju kao intelektualac nosi.
Istinski je intelektualac uvijek u službi neke ideje, ali nikada ne smije biti njezin rob. Naime, možemo zaključiti kako je napuštanje vlastite osobnosti nauštrb ideje najteži oblik duhovnoga ropstva i ne može nikada biti odlika duha čija je bît upravo sloboda.
Činjenica jest da je Franjo Tuđman 60-ih bio tipičan primjer pripadnika povlaštene političke elite, međutim 70-ih o 80-ih je disident, a 90-e dočekuje kao jedini koji je dorastao zahtjevu vremena i koji je gotovo isključivo kroz misiju pomirbe djece ustaša i partizana prilično ugodno iznenadio ove potonje.
Kao vrhovnik, zlatnim slovima ulazi u hrvatsku povijest pobjedom u VR akciji „Oluja“, no činjenica i jest da je kao čovjek i intelektualac stasao u vremenu i prostoru u kojem demokracije nije bilo. Međutim, oni koji su na mjesto državnih vođa došli nakon njega imali su više demokratskog deficita od njega. Umjesto da su počeli graditi bolju Hrvatsku, oni su odreda počeli čupati sam temelj državnosti.
Zaključno, autor ovog članka upravo je ovdje mogao poentirati razradbom teme u kojim je segmentima taj Tuđmanov državnički temelj kancerogen ili je bio solidni nosač na kojem se mogla izgraditi puno bolja Hrvatska od ove današnje, a što ovaj, u konačnici prilično diletantan, članak nije obrazložio.
Gospodine Ninković, moj ogled nosi naslov; „Kako je Tuđman u Hrvatsku presadio partijski etatizam i birokraciju”. U ogledu se ne bavim životopisom ni vojnim umijeće Franje Tuđmana.
Kada ističete; „Kao vrhovnik, zlatnim slovima ulazi u hrvatsku povijest pobjedom u VR akciji „Oluja“.„ neću vam priopćiti moje mišljenje o rati i VR akciji „Oluja“ da ne bih zapao u subjektivizam nego ću posuditi mišljenje Karla Starčevića koji izravno sudjelovao u tim ratnim događanjima, a njegov stav o ratu i VR akciji „Oluja“ glasi ovako;
„Moj je stav da je rat dogovoren i da je Oluja dogovorena! Mislim da oni jedan drugog nisu mogli podnijeti (misli se na Tuđmana i Miloševića), ali su morali odrađivati poslove koje im je netko izvana ili iznad njih naređivao. To nisu bili Rusi.“ (Autor: Darko Petričić / 7dnevno Nedjelja, 13. kolovoza 2023. u 20:30).
Na vaša napomena daje Tuđman „90-e dočekuje kao jedini koji je dorastao zahtjevu vremena i koji je gotovo isključivo kroz misiju pomirbe djece ustaša i partizana prilično ugodno iznenadio ove potonje.“
Mogu, za sada jer je to veoma složeni politički proces za objasniti, priopćiti slijedeće;
Prvo, koliko je 90-tih Tuđman dorastao zahtjevima vremena najbolje svjedoči njegova izjava „Titova, avnojska Jugoslavija jedina moguća država koja jamči ravnopravnost suživota naših naroda“. (Intervju je objavljen u četvrtom broju Fokusa s datumom 30. ožujka 1989.)
Drugo, o njegovoj misiji pomirbe djece ustaša i partizana nije bilo nikakve pomirbe nego dogovora-sporazuma između Tuđmana i Špiljaka o „Špiljakovu političkom projektu dovođenja Tuđmana na vlast i načinu na koji je tu zadaću proveo Račan kao predsjednik SKH. To je bio prvi i nezaobilazni strategijski sporazum temeljem kojega se Tuđman uspinjao prema osvajanju vlasti i stvaranju hrvatske suverene države. Obje su se strane držale dogovora, a hrvatska služba sigurnosti stavila se Tuđmanu na raspolaganje kao njegov „strateški saveznik u osvajanju političke vlasti u Hrvatskoj.“ „ (Darko Hudelist, Tuđman: Biografija, Profil, Zagreb, 2004, str. 586.)
Sa koliko demokratskog deficita je Franjo Tuđman ušao u 90 -te godine najbolje govori njegov odnos prema riječima Josipu Boljkovcu na osnivačkoj skupštini HDZ-a grada Zagreba u studenome 1989.
„Boljkovac je na skupu kazao da ga „veseli što se stvaraju uvjeti da napokon idemo na konačnu podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, za što se zalažu teoretičari demokratskog modela, počevši od Montesquieua“. Njegovo su riječi naišle na burno odobravanje pune dvorane, ali ne i Tuđmana, koji je „skočio sa stolice i nešto došaptavao Josipu Manoliću. On mi je odmah prišao i upozorio me: ‘Molim te, ne spominji više parlamentarni sustav. Francek je protiv toga, jer još nije vrijeme za takav parlamentarizam. Sada trebamo čvrstu vlast’“. To je Boljkovca ozbiljno zabrinulo, pa se zdvojno pitao: „Zar ćemo umjesto višestranačkog parlamentarizma, što je temelj zapadne demokracije, opet imati neki oblik jednopartijskog sustava?!“ (Josipa Manolića, Politika i domovina 2015; knji. I, str. 174. , Vidi Josip Boljkovac, Istina mora izaći van… Sjećanja i zapisi prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske, Golden Marketing/Tehnička knjiga, Zagreb, 2009, str. 316.)
Iz čega je vidljivo da je Tuđman s HDZ-om od samog početka zagovarao protuparlamentarni tip režima.
Fatalni kontinuitet novog sa starim režimom nastavljen nažalost sve do smrti Franje Tuđmana. HDZ je preuzeo od SKH model vladanja u kojem je Partija iznad države, a Vođa iznad svih. HDZ je po samorazumijevanju državotvorna stranka, najzaslužnija za ostvarenje suverene hrvatske države, ali je iskustvo pokazalo da je upravo on glavna zapreka da se hrvatska država uspostavi kao demokratska i pravna zajednica. Za HDZ je stranački pluralizam ukrasni legitimacijski višak. Vođe HDZ-a usuđuju se tvrditi da je napad na HDZ napad na hrvatski narod. Komunisti su pak govorili da je napad na SKH napad na socijalizam i radničku klasu. Za prve su njihovi protivnici nacionalni a za potonje klasni neprijatelji. Posrijedi je isti mentalni sklop. Dakle, u strukturnom smislu HDZ je pravi i jedini sljednik SKH.
Auh. Znači, još je gore nego što sam mislio. Vi ste samo još jedan od onih “Tuđman i Milošević su dogovorili rat” tragikomedijaša. Žalostno, ali istina.
Tek sam sad vidio ovaj odgovor. Ako se vaši argumenti tj. svjedoci svode na Karla Starčevića i Josipa Boljkovca, tu prestaje svaka rasprava… još vam samo fali Stjepan Mesić… to su sve isti i jednako kvalitetni “svjedoci povijesti”… Čisto za vašu informaciju: tzv. memoari i intervjui u kojima se iznose tobožnja sjećanja su gotovo bezvrijedni povijesni izvori, oni su najčešće tek pokušaj nekih ljudi da naknadnom pameću samom sebi daju neku širu i važniju ulogu… u pravilu je riječ o konfabulacijama… Zadnji intervju Karla Starčevića govori samo da taj gospodin nema pojma o čemu priča – on nije nikakav svjedok iz prve ruke – samo naknadno bezočno konfabulira… o Domovinskom ratu i Oluji posebno – napisano je jako puno ozbiljne i dokumentirane historiografije iz koje je poprilično jasno o čemu se tu radilo… ponavljam, tema o kojoj pišete je preozbiljna, a vaša analiza plitka, populistička i u suštini bez ozbiljnih argumenata.
Beskorisni komentar koji nikome ništa ne kaže piše autor koji nije svjestan da je totalitarizam u njemu ubio sve ljudsko i božansko.
Bez argumenata i činjenica omalovažava druge ljude – građene ove zemlje. Tako on shvaća i tumači građansko društvo. Potom se pita zašto građani napuštaju svoju voljenu lijepu domovinu Hrvatsku. Zbog toga jer on ima misaoni sustav zasnovan na lažima, ili, u najboljem slučaju, na poluistinama.
Gospodin prepoznaje da je ova tema preozbiljna (!!!) zbog toga od njega očekujemo ogled koji će sadržavati dublju političku analizu prepunu ozbiljnih argumenata.
Duboko vjerujem da kao ozbiljni autor neće robovati samo jednoj ideji. Također vjerujem da će kao ozbiljni autor izbjeći da upadne u zamku direktnog služenja politici-ideologiji jedne partije, bilo klasnoj bilo nacionalnoj. Očekujem da će se kao duboki povijesni stvaralac založiti za razvoj višedimenzionalnog, reflektiranog proučavanja svih povijesnih sastavnica hrvatske povijesti, od socijalne preko manjinske do gospodarske i urbane povijesti naših dana.
Gospodine vrlo ste pretenciozni – oholost je prvi smrtni grijeh – ne znate ništa o meni tako da me ne impresioniraju vaše besmislice o totalitarizmu koj je u meni nešto ubio… Vaše floskule o lijepoj domovini koju je eto uništio zločinački HDZ i “Titov general Franjo Tuđman” koji je btw. umro prije 24 godine (!) prepuštam vašim (površnim) istomišljenicima. Kad već pišete pretenciozno o ovakvoj temi. to zahtijeva dubinu i , prije svega, kontekst! … o čemu govorim – analiza mora biti komparativna – Hrvatska u odnosu na slične zemlje koje su imale slične situacije (Slovenija, Mađarska, Češka, Slovačka, Buhgarska, Rumunjska, Poljska, baltičke zemlje, bivši DDR…)… koje i kakve političke, gospodarske i kulturne elite su se razvile u tim zemljama? Kako je kod njih prošla tranzicija, privatizacija… je li i koliko i kod njih bilo iseljavanja stanovništva nakon ulaska i prije ulaska u EU itd. Kad već dajete tako pretenciozne ocjene o ljudima i događajima, traže se ozbiljni izvori i jasna argumentacija uz prikaz i argumenata “suprotne strane”… već sam rekao da je pozivanje na memoare određenih aktera koji i danas imaju određenu (političku) agendu – namjeru da umanje važnost svojih političkih suparnika ili protivnika u prošlosti donosi (samo) vama poželjne, ali pogrešne zaključke. Također, kad se govori o tome što je to Tuđman uradio pogrešno i/ili loše, treba jasno navesti koje su bile alternative njegovoj politici u to vrijeme, koji su to bili ljudi koji bi te i takve politike provodili i čime argumentirate da bi njihov rezultat na kraju bio bolji… naravno, teško je pisati ozbiljnu analizu “što bi bilo kad bi bilo”, ali kad se već toga laćate (tzv, naknadna pamet), onda trebate za to imati puno ozbiljnije argumente… Imam već nešto godina, svjedok sam devedesetih i Tuđmanovog doba, dobro pamtim i poznajem prethodni politički i društveni sustav SFRJ, iako kao dijete gastarbajtera nemam nikakve veze s tim sistemom i o njemu mislim uglavnom loše; živio sam (2000-ih) i radio u Njemačkoj i u nekim drugim zemljama… već desetak godina sam s obitelji u Zagrebu; danas (2023.), držim da je žrtva, prije svih, naših branitelja, ali i naraštaja našeg naroda bila ispravna i da je današnja Hrvatska, članica EU i NATO-a, država za koju se vrijedilo žrtvovati… na nama je da sve što u njoj treba mijenjati na bolje – promijenimo… to je naš dug prema svima njima… A Tuđmanu – kao i svim našim povijesnim velikanima uz sve njihove dobre i loše strane – mir i pokoj! – mi smo na potezu!
I još jednom, upravo tako.
INTERNET I ISTINA INFORMACIJE
Pojavom interneta puno je lakše plasirati neku informaciju-ideju u svijet preko društvenih mreža, ali je i puno lakše sakriti istinitu vijest-ideju koju je netko drugi objavio.
Najlakše je važnu vijest- ideju sakriti plasiranjem tisuća beskorisnih komentara koji nikome ne koriste. Tisuće beskorisnih komentara koji nikome ništa ne kažu pišu autori koji nisu svjesni da je totalitarizam u njima, kao djetetu, ubio sve ljudsko i božansko. Zbog toga imaju misaoni sustav zasnovan na lažima, ili, u najboljem slučaju, na poluistinama. Usprkos svim slabostima njihova misaonog sustava moja malenkost će se uvijek zalagati da ga slobodno izlože.
Više od članka su zanimljivi komentari. Na prvu mi se čini razumljiv zahtjev da se ovakav tekst potkrijepi činjenicama, dokazima ali kad bolje promislim zaključujem da s oni postali bezvrijedni. Isto tako stav da je Franjo Tuđman manje loš od njegovih nasljednika je nakon desetljeća postojanja hrvatske države postala nebitna. Suština koju mogu iščitati iz članka je da se društveni kapital hrvatske istrošio i da nema snage preokrenuti društveni poredak. Isto tako suština je zaključak da iako smo stvorili novu državu nismo stvorili novo društveno uređenje. Svakako da činjenice, citati, argumentiranje, složeni misaoni konstrukti bi bili zanimljiviji za čitati ali u posljednjih 30 godina smo imali tisuče priča i “dokaza” u medijima koji nisu ništa promijenili. Pri tome ne smatram najnužnijom promjenom onu da je netko procesuiran nego da je društveno-politički habitus ostao isti.
I zato potreba da se spozna pravi uzrok današnjeg stanja je bitniji od ponavljanja tisuća priča i dokaza.
Nažalost nismo više u 89-oj ili 91-oj da ta spoznaja će nešto potaknuti, svijet je postao drugačiji kao i ljudi u njemu te prije odaberu odlazak iz HR nego pokušaj da nešto promijene.
LAGANJU DOLAZI KRAJ
Da svatko od nas nosi u sebi svoje pehlivansko, lakrdijaško i opsjenarsko drugo ja, ne treba posebno dokazivati, na ovom mjestu. Također, opće je poznato da taj opsjenar u nama nezadrživo teži da se pokaže, da izađe iz nas i predstavi nas u svojem obličju, u svome licu, ali nikako se taj postupak ne može nazvati eksponiranjem. Eksponiramo se mi kao vidljiva osobnost, kao pojedinac u okolini i sl., što će reći izlažemo se, ističemo se ili izvrgavamo ovome ili onome. Postavlja se pitanje; kako se mi izlažemo, ističemo u ovom ili onom? Što nas je potaklo na takovo ponašanje?
Buđenje nacionalizma krajem osamdeseti godina prošloga stoljeća potaklo je čovjeka na našim prostorima da nezadrživo teži ukazati na svoju „vrijednost“ koju nije imao u sebi. Čovjek nije imao vrijednosti u sebi jer ga srušeni totalitarni sustav nije odgajao za duhovne vrijednosti nego za materijalne dobitke. Za stjecanje materijalnih dobara čovjek se služio svim i svačim. Od „humane krađe“ do laži na štetu drugih ljudi. Drugim riječima stvaran je čovjek bez savjesti, a kada čovjek nema savjesti onda mu je dozvoljeno činiti sve u svom interesu.
U zakonskoj pretvorbi, a u realnoj pljački čovjeka je vodo njegov nezasićeni i neograničeni interes. Da bi ostvari taj interes nije birao sredstva, a najčešće sredstvo bili su krađa, prevara i laž. Kada slušate sredstva javnoga priopćavanja ispada da svi žive sretno savršeno a u stvarnosti jad i bijeda sazdana na laži. Velika, većina se najčešće predstavlja kao ono što želi biti a ne što je u stvarnosti. Sve ispod maske samo je laž. Laž su ocjene učenika u školi, laž je koliko smo dužni, laž je izborni zakon, laž je koliko je Hrvata iselilo iz domovine, laž je ….itd.
Buđenje nacionalizma s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, da se razumijemo ne samo po sebi, stvorilo je isprazna čovjeka koji nije dorastao rješavanju problema nastalih devedesetih godina prošlog stoljeća i kasnije. Na primjer svi smo mi bili živi kada se provodila zakonska pljačka a nitko od nas nije ni prstom mrdanija. Pitam se gdje nam je bila savjest?
Dakle, buđenje nacionalizma sa kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, ne samo po sebi bilo je dovoljno da izazove tako svestranu i tako snažnu krizu kao što je današnja.
Hrvatski nacionalizam, rođen krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, je površan i stvara isprazna čovjeka bez sadržaja i gradi društvo bez planskih programa.
„Stvoriti vladavinu za narod korisna je stvar, a odgojiti naciju za vladavinu prava još je korisnija stvar“ rekao je Jean-Jacques Rousseau. Ovoj misli velikog francuskog prosvjetitelja, ja mali Ivek, dodao bih samo. Gospodo, zabava je završila. Laganju dolazi kraj. Istini treba pogledati u oči. Da, smoći snage i mudrosti i upitati sebe; Gdje smo pogriješili? Kakva nam država treba da bismo opstali kao živa ljudska bića?
Glavna politička zapreka procesu političke modernizacije, tj. konstitucije hrvatske države kao države prava (suverene, pravne, demokratske), bilo je političko nastojanje da se hrvatska država konstituira kao država moći (kao Nation-Etat), koja će se temeljiti ne na načelu državne, nego na načelu nacionalne (etničke) suverenosti. S personalizacijom vrhovne vlasti formalno državnoga, a zapravo naddržavnoga nacionalnog lidera i rastakanjem vlastitog demosa logikom etničke homogenosti.
Glavna politička kušnja (ali i defekt) s kojom se Hrvatska suočavala nakon osamostaljenja očitovala u nesposobnosti i nespremnosti vodeće političke formacije (HDZ-a) da hrvatski javno politički prostor konstituira kao državu, a socijalno polje kao građansko društvo.
Država kao moderni tip političkog poretka ne da se ni razumjeti ni pojmovno odrediti bez pojma “građansko društvo”, jer se ti pojmovi uzajamno uvjetuju i definiraju.
Dakle ovdje su ljudi natjerani da se međusobno kolju da bi uspostavili ono što je povijesno već prevladano. Kao da nam se povijest narugala. Možda je to zato što je nismo valjano odradili u onim povijesnim intermecima kada smo možda imali šansu.
Od demokratske, pravne, politički emancipirane države još ništa bolje nije ponuđeno.
Demokratska je država politička zajednica ravnopravnih, pred zakonom jednakih građana.
ODGOVOR MILI MEDI
Gospodine, moja mi savjest nalaže da vam odgovorim slijedeće;
Prvo, vaša tvrdnja „oholost je prvi smrtni grijeh“ za mene Izvornog kršćanina ne znači ništa. Pretpostavljam da vi o Izvornom kršćanstvu neznatne ništa pa vam preporučuje da proučite djela našega Velikog meštra Lava Nikolaviča Tolstoja. Za početak krenite s knjigama; U što vjerujem, Kraljevstvo nebesko je na zemlji, ….itd.
Drugo, „ako se vaši argumenti tj. svjedoci svode na Karla Starčevića i Josipa Boljkovca, tu prestaje svaka rasprava… „ Vi o svemu imate prao na svoje mišljenje, ali ne mogu dozvoliti da ponižavate moga učitelj, prijatelja i ratnog sudruga Josipa Boljkovca. Čovjeka ne poznajete niti išta znate o njegovoj političkoj djelatnosti. Ovo je moja sveta obaveza da priopćim kako „Rođo“ koji je 24.1. 1991. iz Beograda javio da državnog udara neće biti a u središnjem dnevniku HT obznanio gospodin Josip Boljkovac. Mali ispravak , „Rođo“ nije javio iz Beograda nego i iz Mađarske kada je prešao granicu kod Subotice u blizini Palićkg jezera.
Kada i 1988. godine KOS počeo akciju „Proljeće 88“, akcija je obuhvaćala dijeljenja oružja „svojima“; među njihovim su bili i Hrvati i Srbi i Muslimani i ….ne sjećam se da ste vi gospodine, iz Njemačke; pomogli praćenje kome se oružje dijeli dok gospodin Karlo Starčević je.
Treće, kako je gospodin napisao ogled koji sadrži duboku političku analizu prepunu argumenata na temu „Kako je Tuđman u Hrvatsku presadio partijski etatizam i birokraciju” tu prestaje svaka moja daljnja rasprava s ovim gospodinom jer narod kaže uzalud je gluho šaptati..
..aha…učitelj, sudrug Boljkovac, veliki meštar Lav Tolstoj… Izvorni kršćanin…. ok, sad mi je jasnije o čemu je kod vas riječ… U svakom slučaju slažem se da je daljnja polemika suvišna.
TUĐMAN JE REZULTAT PROIZVEDENOG RATNOG STANJA
„Nedvojbeno je da u jesen 1990. godine, Jugoslavije kao države više nije bilo. Miloševićev nacionalstaljinistički naum, u sprezi s vojnopolicijskim aparatom, već je uglavnom bio obavljen: rasturili su državu i “objavili rat” svim nesrpskim narodima u njoj. Tuđman je rezultat već proizvedenog ratnog stanja, organizator i lider “pokreta za obranu Hrvatske” (po svemu sudeći, u taktičkom dosluhu sa zbiljskim centrima policijskopolitičke moći u starom režimu). A onda se i on uključio, produbljujući je, u već proizvedenu matricu nacionalističkih obračunavanja i nagodbi.
Valja li, dakle, zaključiti da je HDZ stopirao demokratske promjene, nakon prvih višestranačkih izbora? Ili da je čak to i morao učiniti, u tadašnjim povijesnim uvjetima (prijeteće vanjske agresije i unutarnje secesije)? Odgovor pretpostavlja preciznu analizu. Naime, tko god da je bio na čelu Hrvatske u tom povijesnom trenutku, morao je postaviti u prvi plan nekoliko posve određenih strategijskih problema: 1) donošenje liberalno-demokratskog ustava, 2) razvijanje višestranačja i demokratskoga političkog procesa, 3) rekonstrukciju Jugoslavije u demokratsku konfederaciju suverenih država i 4) denacionalizaciju, privatizaciju i tržišni razvoj privrede. Tako bismo mogli, po mom sudu, sažeti zadaće i obzor očekivanja na kraju Prve hrvatske republike. Da su sve zadaće provedene demokratski i djelotvorno, imali bismo demokratsku državu. HDZ je postigao dvije stvari: liberalno-demokratski ustav i nezavisnu državu, dakle temeljne pretpostavke za demokraciju. Može se, naravno, reći da bi to svatko uspio, ali to nije bitno. Ali je zato potpuno podbacio u pluralizaciji i liberalizaciji poretka.“
Lalović, D., Hrvatska Druga republika i …, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 15.
Samo polemika može nas naučiti argumentiranoj raspravi i potpuno je irelevantno tko sve u njoj sudjeluje. Drugo mišljenje uvijek je poželjno. Što sustavnije to bolje.
GDJE SU BIVŠI ČLANOVI SKH ?
Znanstveni magazin Communist and Post-Communist Studies svojedobno se pozabavio transformacijama Saveza komunista Hrvatske:
Tako je koncem 80-ih godina prošlog stoljeća, Hrvatska brojala 4,784.265 stanovnika, od kojih je njih 6,2 posto bilo u aktivnom članstvu SKH, točnije njih 298.113.
U tom periodu bilo je i oko 180 tisuća bivših članova Saveza komunista, što je 3,8 posto stanovništva, a njima je pak članstvo prestalo iz različitih razloga.
Naime, 19,2 posto bilo ih je isključeno iz članstva, 65,8 posto brisano zbog neplaćanja partijske članarine, dok ih je 11,3 posto – umrlo. Za dio njih, odnosno tri posto bivših članova, nije bilo moguće utvrditi razlog prestanka članstva.
Ubrzo potom Hrvatska je doživjela prve demokratske izbore, a tijekom sljedećih šest mjeseci
– od prosinca 1989. godine do lipnja 1990. godine – broj članova Saveza komunista smanjen je sa 298.000 na 46 tisuća.
– Prije demokratskih izbora u ožujku 1990. godine, oko 27 tisuća članova, prema istraživanju iz spomenutog magazina, prešlo je u HDZ.
– Nakon pobjede te stranke na izborima, odigrao se pravi prebjeg, pa se od ožujka do prosinca 1990. godine u HDZ učlanilo oko 70 tisuća dotadašnjih članova SKH!
– Tako je koncem 1990. godine, u članstvu HDZ-a bilo 97 tisuća osoba koje su prije samo godinu dana bile u članstvu Saveza komunista,
– U transformiranom Savezu komunista koji se transformirao u SKH-SDP ostalo je 40 tisuća dotadašnjeg članstva.
– U prvim mjesecima nakon izbora SKH-SDP zadržao je multietnički karakter, pa se ondje nalazilo 52 posto Hrvata, 28 posto Srba, tri posto Jugoslavena, te jednak broj onih koji su se deklarirali kao – ostali.
– Oko 15 tisuća članova SKH, završilo je u Koaliciji narodnog sporazuma, koju su predvodili bivši komunistički čelnici – Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, a koalicija se kasnije raspala u desetak stranaka.
Istraživanje provedeno krajem 1990. godine, pokazalo je kako je dvostruko više Srba na izborima provedenim te godine glasovalo za SKH-SDP, čak 46 posto, nego za svoju stranku SDS koju je biralo njih 23 posto.
U ovim brojkama ponuđen je odgovor na pitanje – gdje su završili bivši članovi Saveza komunista?
Po svemu sudeći, kriju se u svim strankama, a kada bi se iz politike posve isključili svi oni koji su bili članovi SK, politički život Hrvatske posve bi se urušio. Urušila bi se, svakako, i mnoga poslovna carstva.