Nature vs. nurture, geni vs. okoliš, naslijeđe vs. odgoj – jedna je od najznačajnijih debata u modernoj znanosti oko koje se i dan danas lome koplja. Obje strane iznose argumente u prilog svoje teze, ali pobornici biološke teze su u nezavidnoj poziciji još od sredine prošlog stoljeća kada su došli na loš glas čime su i njihove teze postale neprihvatljive i od tada traje mukotrpna borba da se vrate u mainstream znanstvenih razmišljanja.
U razdoblju nakon završetka 2.svjetskog rata, zbog strahota nacističke eugeničke politike, bilo kakvo povezivanje gena i ljudskog ponašanja je postalo praktički tabu tema u javnosti, sveučilištima i znanstvenoj zajednici na Zapadu. Sve razlike u ponašanju i intelektualnim sposobnostima među pojedincima i narodima su pripisivane isključivo utjecaju odgoja, okoline i kulture. U psihologiji je prevladavao koncept “prazne ploče” i biheviorizam. Smatralo se da se gotovo svi rađamo s jednakim intelektualnim predispozicijama i onda djelovanjem vanjskih društvenih faktora i putem učenja dolazi do diferencijacije naših mozgova. Kanadski psiholog Steven Pinker, u svojoj knjizi Prazna ploča, je takvo razmišljanje o našem umu nazvao neuroplastičnost. Tvrdilo se da razvoj inteligencije isključivo ovisi o uvjetima odrastanja i razini obrazovanja.
Takav pristup je bio dominantan sve do sredine 1970-ih, ali bilo je samo pitanje vremena kad će netko to sve skupa dovesti u pitanje jer je takva pozicija bila dugoročno neodrživa. Trebali su se uvažiti i argumenti druge strane. Među prvima koji su doveli u pitanje taj koncept je bio američki biolog E.O.Wilson koji je svojoj knjizi Sociobiologija iz 1975. godine, između ostalog, društvene odnose i hijerarhiju povezao s evoluiranim karakteristikama i nasljeđivanjem. Ponašanje je uglavnom urođeno i ne može se značajnije mijenjati. Iako je ljudima posvetio samo jedno poglavlje u svojoj knjizi, nastao je ogromni skandal jer su njegove teze rušile većinu tadašnjih društvenih i znanstvenih ”dogmi”. To je samo bio pokazatelj koliko je znanstvena zajednica prestala biti objektivna i neutralna, a postala ispolitizirana i pristrana.
U narednim godinama, istaknuti biolog je postao meta žestokih medijskih napada i osporavanja od strane kolega iz znanstvene zajednice, među kojima su se najviše isticali Leon Kamin, Richard Lewontin i Steven Rose, čija je knjiga Nije u našim genima iz 1984. godine, bila najznačajniji pokušaj osporavanja Wilsonovih teza. U njoj kritiziraju biološki redukcionizam i genetski determinizam te smatraju da se sociobiološke teorije pokušavaju primijeniti na društvena ponašanja koja se jednostavno ne mogu objasniti na taj način. Zahvaljujući njihovom utjecaju, to je dovelo do toga da je biološko objašnjenje ljudskog ponašanja ponovno proglašeno politički nekorektnim i sociobiologija je gurnuta na društvene i znanstvene margine na neko vrijeme. Međutim, duh je izašao iz boce i daljnji pokušaji za održavanjem dugotrajnijeg statusa quo su bili osuđeni na propast.
Već je početkom 1990-ih nastala nova disciplina pod nazivom evolucijska psihologija koja je sinteza teorije evolucije i psihologije. Jerome H. Barkow, Leda Cosmides i John Tooby u svojoj knjizi The Adapted Mind su je popularizirali i time vratili biološki koncept u znanstveni mainstream. Oni su iznijeli tezu da prirodna selekcija favorizira gene koji oblikuju ”module” u ljudskom mozgu za ponašanje koje će maksimizirati reproduktivni potencijal jedinke koja ih nosi. Ta revolucionarna teza je iz temelja izmijenila modernu psihologiju i uvelike utjecala na daljnja istraživanja ljudskog mozga i čovjekovog društvenog ponašanja.
U narednim godinama su uslijedila brojna znanstvena istraživanja o poveznosti gena i inteligencije te razlikama među pojedincima, spolovima i rasama u njihovom IQ-u. Richard Herrnstein i Charles Murray u svojoj knjizi The Bell Curve iz 1994. godine, dovode razinu inteligencije u vezu s uspjehom na poslu, financijskom situacijom, sklonosti kriminalitetu, promiskuitetnosti i obiteljskom stabilnošću. Također, navode razlike među rasama u općoj razini inteligencije – najviši prosječni IQ imaju istočni Azijati, zatim slijede bijelci pa onda crnci, pri čemu ostaju agnostici u pogledu pitanja u kojoj mjeri ove razlike pripisati genetskim faktorima, a u kojoj okolinskim faktorima, iako izražavaju mišljenje da su oba faktora prisutna.
Primjetan je i rast ukupnog prosječnog IQ-a tijekom vremena koji se pripisuje boljoj ishrani, višoj razini obrazovanju i kvalitetnijim uvjetima življenja. Taj trend je nazvan “Flynnov efekt” po novozelandskom znanstveniku James Robert Flynnu koji ga je prvi uočio tijekom svojih istraživanja ljudske inteligencije i rezultata IQ testova kroz 20.stoljeće. Iako je knjiga izazvala velike kritike u javnosti, 52 profesora psihologije su potpisala peticiju znanu kao “Mainstream Science on Intelligence” u kojoj su stali u obranu većine teza iznesenih u knjizi. Usprkos svemu tome, javna diskusija o inteligenciji je i dalje ostala problematična tema. Američki Nobelovac James Watson, zaslužan za otkriće strukture molekule DNK, medijski je ”sotoniziran” te su mu oduzete počasti i mjesto na fakultetu jer je 2007. godine izjavio da su crnci manje inteligentni od bijelaca.
Sukob između društvenog i biološkog koncepta ljudskog ponašanja i inteligencije traje do današnjih dana. Nadamo se da će u budućnosti, pod snagom bioloških, evolucijskih i genetskih argumenata, politička korektnost biti prisiljena popustiti svoj ”stisak” nad ovim pitanjem i da će se u javnosti moći otvoreno raspravljati o ovoj temi bez straha od cenzure i gubitka osobnog ugleda.
O autoru:
Jakov Benzon diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Splitu 2015. godine. Zaposlen je u sektoru turizma, a u slobodno vrijeme čita literaturu iz područja prirodnih znanosti s naglaskom na evolucijsku biologiju, genetiku, evolucijsku psihologiju i molekularnu biologiju.
