Najprije o poslušnosti. Svjetovni život našeg, dvadesetog stoljeća počinje time što se ta vrlina ne cijeni baš mnogo. Nasuprot tome, čini se kako je dužnost pojedinca da sam odredi svoje ponašanje, pa prema tome trpi i njegove posljedice, jedan od najukorjenjenijih suvremenih protestantskih ideala. I to toliko ukorijenjenih da je teško i zamisliti kako ljudi s vlastitim unutrašnjim životom mogu i pomisliti da je poželjno podvrgavanje njihove volje volji nekih drugih savršenih bića.
William James, Raznolikosti religioznog iskustva, str. 220
Dvanaestogodišnji poljski dječak imena Raymond Kolbe je 1906. doživio ukazanje Djevice Marije. To izuzetno snažno iskustvo obilježilo mu je život; slijedi mi nezahvalan zadatak sažimanja jedne tako bogate biografije u nekoliko rečenica. Par godina poslije, Raymond je otišao u franjevce gdje si je pridodao imena Maksimilijan i Marija. Zaradio je doktorate iz filozofije i teologije u Rimu, osnovao marijanski katolički pokret znan pod imenom Vojska Bezgrešne te u svojoj netom oslobođenoj Poljskoj pokrenuo izuzetno popularnu katoličku periodiku. No osjetio je da ga poziv vuče drugdje i tako je sudjelovao u nizu misijskih putovanja u istočnu Aziju kroz 1930-e. Plodovi njegova misijskog rada i dalje stoje u Nagasakiju; u okolici tog grada osnovao je samostan koji je preživio nalet atomske bombe. U osvit Drugog svjetskog rata se vratio u Poljsku te je za njemačke okupacije u svom samostanu skrivao Poljake i Židove koji su izbjegli od nacističkog terora. Nacisti su 1941. zatvorili njegov samostan, a njega su, uz mnoge druge pripadnike svećenstva, poslali u Auschwitz. Tamo iste godine doživljava mučeničku smrt. Prijavljuje se dobrovoljno u ćeliju koju su gestapovci namijenili za ubijanje izgladnjivanjem. Tu je žrtvu podnio umjesto Franciszeka Gajowniczeka koji je, u trenutku prozivanja svog imena pod strane esesovaca, zavapio za svojom ženom i djecom. Maksimilijana Kolbea je 1982. svetim proglasio Ivan Pavao II., a ceremoniji je u Vatikanu prisustvovao i ostarjeli Franciszek.
Kako je izgledalo ukazanje koje je toliko formiralo Kolbea? Mali Raymond u molitvi je upitao što će biti od njega, a na to se pojavila Djevica Marija i ponudila dvije krune uz upit želi li prihvatiti ijednu od njih. Bijela kruna je označavala čistoću i svećenički poziv, crvena je predstavljala mučeništvo. Dječak je spremno prihvatio obje.
Odmaknemo li se od brojnih duhovnih konotacija ovog svjedočanstva, ostaje jedno zanimljivo načelno pitanje koje možemo okarakterizirati kao centralno za ovaj tekst. Zato molim i eventualne čitatelje sklone ateizmu da ostanu sa mnom (te za potrebe promišljanja kreću od premise da je svjedočanstvo nadnaravne prirode bez traženja uzroka u psihologiji ili parapsihologiji) u pokušaju da ga raspetljamo. Pitanje glasi; možemo li reći da je mali Raymond prihvaćanjem svog novootkrivenog poziva izgubio slobodu ili je možda ispravnije reći da ju je zadobio? To jest, možemo li tvrditi kako se naša sloboda isključivo očituje u poštivanju naše volje ili se ona manifestira kao izbor za nešto veće od nas samih?
Zamislimo scenarij u kojem je Raymond protekle dvije godine prije ukazanja kontinuirano iskazivao želju da postane vatrogascem. Recimo da je ona opsjedala njegov dječački um do te mjere da je uvijek bio prvi u redu među masom koja je došla vidjeti vatrogasce pri gašenju požara. Upijao je njihovo herojstvo te s nestrpljenjem očekivao priliku da se dokaže na šlaufu. No sve to biva prekinuto objavom nekog nebeskog entiteta koji se, iz ljudskog oka, proizvoljno objavljuje pojedincima i često radikalno preusmjeri njihov život. Može li se reći kako je Bog u našem hipotetskom primjeru zapravo oštetio poljske vatrogasne brigade za jednog vrsnog člana? Nije li onda, umjesto o Raymondovom otkrivanju pravog poziva, ovdje ispravnije govoriti o Božjem siledžijstvu i prisili koja ružno satire dječakovu volju? Ako potvrdno odgovorimo na prethodna dva pitanja, čini mi se da katastrofalno zanemarujemo neke odlike ljudskog iskustva.
Može se reći kako ljudi žive svoj život, od začetka do smrti, u uvjetima krajnje skučenosti. Ta skučenost se očituje u više dimenzija. Fizički gledano, kroz različite periode života smo gotovo u potpunosti ovisni o drugima. Skloni smo bolestima koje nas ometaju, onesposobljuju te koje nas mogu odvesti u smrt. Koliko god se trudili održavati zdravlje, usud nam lako može slomiti kost ili stvoriti neku ekscentričnu autoimunu bolest pa tako sav naš višegodišnji trud postane samo prašina u vjetru. A čak i ako ostanemo zdravi, protok vremena će, pred našim očima, izjedati to navodno očuvano blago. Dobro veli jedna doskočica iz sportskog svijeta; nijedan boksač nije pobijedio Vrijeme. Ako je čovjek samo materija, komično je govoriti o mogućnosti njegove slobode. Kakva je to sloboda koja se trajno prekida s lomom velike grane koja pada na glavu u uvjetima jakog vjetra?
Zbog toga su mnogi svoju slobodu pokušali tražiti u sferi uma i kognicije. Čovjekove mentalne sposobnosti savladavanja apstraktnog, maštanja i razmišljanja oduvijek su služili kao mehanizmi onoga što je antropolog Becker nazvao poricanjem smrti. Ljudi završavaju škole, ulaze u udruženja, pišu, čitaju, slikaju, glume, osvajaju i čine nebrojene druge stvari kako bi dosegli simboličku besmrtnost, kad su već pod dojmom da im ova realna izmiče. Mnogi danas vjeruju u trajni nestanak svijesti s tjelesnom smrti, no paralelno žive uz motivaciju „da me se zapamti“, „da me se čita“, “da me se sluša“ itd… Ostaje otvoreno pitanje koliko takvi registriraju kontradiktornost vlastita stava i ponašanja; teško da će ih u tom velikom ništavilu, Sokratovom snu bez snova, poslije smrti išta doticati. – Aleksandar Veliki i njegov mazgar jednaki su u smrti – zabilježio je u dnevnik car Marko Aurelije, pa im se uskoro i sam pridružio.
No imamo to što imamo. Modernom čovjeku njegova kultura nudi mogućnost ostvarivanja vlastite sudbine, kroz vlastite parametre uspjeha, i uz nužnost vođenja vlastitim vrijednostima koje se često poprati vjerom u snagu vlastitog razuma. Emerson bodri svoje čitatelje da su predodređeni postati jedino onim osobama koje sami odluče biti. Pa možemo li doseći slobodu od naše egzistencijalne skučenosti kroz totalno samo-kreiranje? Bi li našeg hipotetskog Raymonda vatrogastvo spasilo jednako kao što je svećenstvo, celibat i mučeništvo spasilo stvarnog Raymonda?
Možemo biti sigurni da bi vatrogasac Raymond bio tek blijeda karikatura svećenika koji je postao Maksimilijan. Naime, scenarij u kojem mali dječak odbija poslušnost objavljenom Bogu ne dovodi ga do slobode, nego pod ropstvo jedne strašne tiranije – one vlastite volje. Stvarnost je obznanila ono za što je stvoren, a on se priklonio prkošenju i klanjanju idolu kojeg je sam domislio. No sad kad mu je njegova svrha otkrivena, život u miru više nije moguć. Teško je zamisliti tragičniji ishod za Jonu od one u kojoj Jona zdrav stiže u sigurnost Taršiša. A što se Raymonda vatrogasca tiče, godine bi prolazile, a njegova vatrogasna karijera bi postajala sve veći izvor neuroze i nesreće jer bi blagoslov izostao. Prvotna strast za poslom bi nestala, kao što prvotne strasti nužno nestaju, a savjest ne bi prestajala udarati po neostvarenom svećeniku koji je odbio zauzeti svoj položaj u sveukupnom poretku. Stvoreni psihološki disbalans rezultirao bi mediokritetskim radnim zalaganjima te postavio put prema razvijanju neke ovisnosti. Kako je alkoholizam raširena bolest srednje i istočne Europe, možemo Raymonda zamisliti kako redovito poseže za bocom. Njegova nesređenost će se očitovati i u njegovim odnosima s obitelji i bližnjima; oni sigurno neće biti radosni. Što se njegovanja vlastite unutrašnjosti tiče, protokom godina u njegovom duhu bi se množili inat, ogorčenje i frustracija, kao odgovor na kajanje koje se nužno mora potiskivati. Ako se ne bi pokajao nego nastavio s prkosom, prkos će postupno postajati njegovo jedino gorivo i motivacija za ustajanje iz kreveta. Bezdan doziva bezdan, kako navodi psalmist. Mislim da nema potrebe razrađivati daljnje obrise ovog crnog ishoda. Uostalom, sigurno znate barem jednu osobu koja je na svakom svojem životnom križanju odabrala krivo skretanje. Promislite o plodovima takvih odluka.
Srećom, mali Raymond je odabrao poslušnost i konzistentno ju je živio kroz cijeli život. Odrekavši se vlastitih konstrukcija, mušica i htijenja, mogao je krenuti prema višem cilju i u blagoslovljenom miru ostvariti bogat život, obilježen s mnogo ljubavi i uspjeha. No što je s mnogima od nas, razuman bi prigovor glasio, koji jednostavno nisu dobili ili osjetili jasan osjećaj poziva u svojim životima? Kako krenuti prema destinaciji čije su nam koordinate nepoznate?
U nepoznavanju točnih koordinata, naš um, uz često zahtjevan uvjet njegova pravilnog korištenja, može nam otkriti barem stranu svijeta prema kojoj trebamo krenuti. Svatko od nas može prepoznati vještine i znanja kojima nije sklon i u kojima ne uspijeva naći zadovoljstva. Isto tako, možemo okvirno prepoznati volimo li više biti s ljudima ili rješavati apstraktne probleme, okruženje s puno malih izazova ili jednu stalnu preokupaciju te koliko volimo sigurnost i predvidljivost nasuprot neizvjesnosti i izloženosti novom. Slušanjem, čitanjem, obrazovanjem i stjecanjem iskustva stvaramo ograničenu sposobnost razabiranja između dobrih i loših svjetonazora, doktrina i filozofija te odlučujemo biti pristalice ili protivnici istih. No poslije utvrđivanja tih načelnih parametara, dalje vrijedi samo ona Isusova: – Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se! Aktivna potraga za nečim vrjednijim od nas samih jest naša obveza prema vlastitom postojanju. A kad to nađemo, ili bar naletimo na tračak navedenog, red je da nastupi poslušnost prema istome. Nemojte da vas zavede loš imidž kojeg poslušnost ima među ljudima našeg i prethodnog stoljeća; ona je sušta suprotnost kukavičluku i kreativnom mrtvilu kakvom je često predstavljaju. Dok je poslušnost nekom zlu obično ropstvo, podložiti se najvećem mogućem dobru znači izgraditi hrabrost u odbijanju svih nižih dobara, kao i napasti i slabosti koja nas redovito dovode u kušnju. Čovjek koji se klanja pred Bogom u crkvi može biti siguran da bar u tom trenutku nije u klanjanju pred demonima koji nastanjuju njegov um. Što se kreativnosti, žara i entuzijazma tiče, oni ne obitavaju u čovjeku kojeg u potpunosti gone niske strasti. Brojni primjeri razuzdanih umjetnika naizgled kontriraju prethodnom, ali kad se promotre pomnije brojne biografije istaknutih pojedinaca tog tipa, stvara se dovoljno materijala za iduću generalizaciju: Riječ je o pojedincima koji su toliko uronjeni u talent koji im je dan, da droge, promiskuitet i alkohol nastupaju samo kao posljedice nesposobnosti nošenja sa svakodnevnim životom u kojem ne vide svrhe niti za njega imaju strpljenja. Njihov bogat duhovni svijet se našao skučen na pozornici ili na platnu, a praznina svega ostalog ih razara.
Mogućnost razaranja dovodi nas do idućeg pitanja; kako razlučiti duboku intuiciju od pukih hirova te kako prepoznati transcendentni poziv nasuprot podmetanja iz mraka? Iako postoje brojni parametri, ovdje bih se osvrnuo samo na jedan koji smatram ključnim. Naime, moramo se uvjeriti kako postoji moralna kvaliteta odluke koju se smatramo pozvanim napraviti. Zato primjerice izlika “slijedio/slijedila sam svoje srce” pod kojom ljudi varaju i napuštaju supružnika ne mogu biti istinite. – Ne, ne – draga prijateljice ili dragi prijatelju – drugi su organi tu bili u pitanju. Jer srce ti nije toliko trulo da bez zadrške smatra svetom obvezom uništavati povjerenje drugog koje ti je dano. Isto tako, ako netko osjeća snažnu obvezu zbog islamskog džihada, svoje nacije ili svjetske revolucije upasti u selo i ubijati čitave obitelji, može biti siguran da ne prima zapovijedi od nečeg dobrog.
– Život je neprestano kretanje, težnja k cilju – glasi zapisana rečenica svetog Maksimilijana Kolbea. A posljednji trenuci njegova zemaljskog života odvili su se u jednoj maloj i stravično prenatrpanoj ćeliji gdje je zajedno s devet logoraša čekao smrt od gladi. U toj strašnoj sudbini, prometnuo se u duhovnog pastira i tješitelja svoje grupe te je posljednji od njih ostao živ. Esesovcima je ćelija bila potrebna za nova ubijanja, tako da su sve nestrpljivije iščekivali smrt iznemoglog svećenika. Konačno, poslije dva tjedna boravka u toj uskoj prostoriji punoj patnje i smrti, Maksimilijanu su 14. kolovoza 1941. ubrizgali karbonsku kiselinu i pepeo njegova tijela je već idući dan kružio nebom iznad Auschwitza. Ako vjerujete Kristovom obećanju, onda zapravo znate da je Kolbeova priča tek započela i da je blagoslovljeno dosegao svoj cilj. Ako ste pak skloniji gledanju na život kroz ovozemaljsku finalnost, i dalje morate priznati etičku izvrsnost i snagu primjera kojeg je Maksimilijan pokazao. Cijeli život živjeti u ljubavi i potom se iz ljubavi žrtvovati za drugog; to nije mala stvar! No izabrati takav život znači biti u kontinuiranoj poslušnosti prema izvoru svake ljubavi. Zato su sloboda i poslušnost dvije strane iste kovanice; jedna nužno prati drugu. Zamislimo neplivača kojem spasitelj na udaljenom brodu daje instrukcije. Svoju slobodu od nemirnog mora i svoj život će isti steći samo ako točno poprati spasiteljeve upute. A ako ičim uopće možemo objasniti Kolbeov junački duh, onda je to kroz činjenicu da je u potpunosti poslušao Spasiteljeve upute.
Ogled je izvorno objavljen na portalu Trijumvirat
Fotografija: Auschwitz danas
