Suvremena ljevica je u posljednje vrijeme uvelike izgubila politički kredibilitet zbog stavova kojima je antagonizirala mnoge: podržavanjem otvaranja granica nekontroliranoj masovnoj imigraciji, ograničavanjem slobode govora (kažnjavanjem tzv. govora mržnje), propagiranjem rodne ideologije, bizarnom tolerancijom militantnog muslimanskog fundamentalizma i antisemitizma, inzistiranjem na obrnutoj diskriminaciji radi zaštite raznoraznih navodno ugroženih grupa, nametanjem woke ideologije unatoč snažnim otporima velikog dijela javnosti, itd.
Kako povratiti kredibilitet? Jedna je opcija raspirivati strah da prijeti oživljavanje nekog najgoreg zla iz prošlosti i uvjeravati da ste vi jedina snaga koja to prepoznaje i koja je u stanju suprotstaviti se tom demonskom neprijatelju. Što bi danas najbolje poslužilo kao oličenje krajnje nehumanosti i zločinačke monstruoznosti od koje nas jedino “progresivci“ mogu zaštititi? Odgovor bez konkurencije: fašizam. Za hrvatske ljevičare to je, naravno, ona ustaška “otrovna guja“ za koju je Ivo Josipović rekao (i to ni manje ni više nego tijekom svog službenog posjeta Izraelu) da je ta zmija “puštena da izgmiže iz srca naše nacije”, da je ona “još uvijek tu, duboko u našim srcima” i, kako je kasnije dodao, da “sikće, prijeti i jača”. Eto, toliko smo napredovali da smo od poznate parole “Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ došli do novog gesla: “Otrovna, sikćuća ustaška guja u svim hrvatskim srcima“.
Zato su se hrvatskim ljevičarima Thompson i ZDS pojavili kao dar s neba. Da, istina je da je svakom razumnom čovjeku potpuno jasno da u Hrvatskoj nema nikakve opasnosti od dolaska fašizma ili obnavljanja NDH. No, iako se nitko normalan neće bojati da bi se u nas za nekoliko godina stvarno mogli otvoriti logori za Srbe, Židove, Rome i nepodobne Hrvate, sijanje panike u tom smjeru može u stanovitoj mjeri zabrinuti neke ljude. Naime, udruženo medijsko stvaranje uzbune o 1941. — “godini koja se vraća“ — može stvoriti nervozu među nekim glasačima i donekle poremetiti sadašnju političku konstelaciju te time ojačati ljevicu koja se možda već i sama umorila od bar nekih svojih promašenih floskula.
Drukčije rečeno, ljevičari plaše Hrvate da bi toleriranje ZDS-a i slično “igranje s vatrom“ moglo s vremenom proizvesti nekog novog Maksa Luburića, premda oni inteligentniji među njima moraju biti svjesni da je to sve samo shadow boxing, s jedinim ciljem da se oslabi rejting desnice u Hrvatskoj. Ova baba-roga strategija zna polučiti i stanoviti uspjeh — posebice bude li “ovjerena“ inozemnim pečatom, tj. ako neki takav užareni antifašistički pamflet bude objavljen u vodećim i još uvijek naširoko poštovanim zapadnim medijima poput, recimo, Guardiana, New York Timesa ili Washington Posta.
Mnogim ljudima, međutim, nije poznato da te i mnoge slične zapadne novine pate od političke pristranosti te da su stoga posebno sklone nekritički i bez pažljivije provjere prihvatiti tekstove koji upozoravaju na opasnost od “ekstremne“ desnice. Kontrola kvalitete u tim tiskovinama zna u nekim aspektima biti čak i ispod niske razine karakteristične za hrvatske medije. Razlog je jednostavan: britanski i američki urednici očigledno su znatno slabije informirani o prilikama u Hrvatskoj pa im je zbog toga katkad teže otkriti i ispraviti eklatantne netočnosti i pogrešne zaključke svojih lokalnih izvjestitelja koji im rado serviraju sliku u skladu s obostrano politički poželjnim narativom.
Dobra je ilustracija članak Jasmine Kuzmanović i Andree Dudik pod naslovom “Croatia’s Fascist Past Resurfaces With Far-Right Rock Star“ koji je nedavno objavio Bloomberg. Glavna tema su nastupi Marka Perkovića Thompsona i poklič “Za dom spremni“. Taj tekst i diskusija koja je uslijedila poslužit će kao poticaj da ovdje razmotrim sljedeća pitanja:
(1) Ima li ZDS dvostruku konotaciju?
(2) Je li ZDS protuustavan?
(3) Što je sa zvijezdom petokrakom?
(4) Što na kraju zaključiti?
(1) Ima li ZDS dvostruku konotaciju?
Mnogi smatraju da je ZDS uvelike izgubio vezu sa značenjem koje je imao u NDH i da je u znatnoj mjeri dobio sasvim novu konotaciju, povezanu s Domovinskim ratom. Kuzmanović i Dudik pak rezolutno odbacuju tu teoriju o dvostrukoj konotaciji unatoč tome što je teško poreći da su brojni hrvatski vojnici (među njima neki i Srbi!) koristili taj poklič u devedesetima, i to bez ikakvih fašističkih primisli. Recimo, kada je Olga Carević, ta izvanredna žena i moja dobra prijateljica (i Srpkinja, što je u ovom kontekstu relevantno), čula od svog sina Mislava kako su on i njegovi suborci u ratu osjećali dodatno ohrabrenje uzvikujući “Za dom spremni!“ i kad ga je ona u tome svesrdno podržala, želi li Kuzmanović doista tvrditi da je Olga time slavila Pavelića, rasne zakone i ustaške zločine?
U stvari, ideja o samo jednoj konotaciji toliko je apsurdna da je i same autorice u članku implicitno odbacuju, a da to i ne primjećuju. Na primjer:
Puzajući povratak ustaških obilježja pomogao je “normalizirati te fašističke simbole” na način da mnogi od “ljudi koji su išli na Thompsonov koncert nisu svjesni implikacija fašizma,” prema [politologu i povjesničaru] Florianu Bieberu.
Stanite malo: ako posjetitelji Thompsonova koncerta u Zagrebu prilikom izvikivanja “Spremni!“ doista nisu imali na umu fašizam i njegove implikacije, onda proizlazi da su oni koristili ZDS u nefašističkom značenju.
I u raspravi na fejsbuku o svom članku i Thompsonovu koncertu Kuzmanović opet sebi proturječi i u biti počinje braniti stajalište o dvostrukoj konotaciji:
…mislim da nije to pravo neo-ustaštvo, jer koliko mi se čini, masa zapravo ne zna ništa o Ustašama i Drugom svjetskom ratu.
I opet, ako “masa“ ne zna ništa o ustašama i Drugom svjetskom ratu, kako onda može, kličući ZDS, veličati ustaše i njihova zlodjela? Također, ako se tu uopće ne radi o pravom neo-ustaštvu, gdje je onda problem? Čemu ta cijela uzbuna i raspirivanje straha da u Hrvatskoj oživljava (istinski) fašizam? Po svemu se čini da Kuzmanović nije do kraja domislila što zapravo želi reći.
Neobično je da Kuzmanović i Dudik nisu osjećale potrebu bar nečim potkrijepiti svoje uvjerenje o jednoznačnom (uvijek fašističkom!) smislu ZDS-a, posebice zato što je suprotno gledište široko zastupljeno u Hrvatskoj i temelji se na brojnim svjedočenjima sudionika Domovinskog rata. Ono je čak prezentirano kao općepoznata činjenica u jednoj presudi Visokog prekršajnog suda iz 2019. kojom je zaključeno da nema razloga za zabranu Thompsonove najpopularnije pjesme:
Ovaj se pozdrav [ZDS] u kontekstu nastanka [pjesme “Bojna Čavoglave“], u tijeku Domovinskog rata čiji je karakter “pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog“ percipira izvan totalitarnog i rasističkog konteksta. Općepoznato je kako se ista pjesma upravo s inkriminirajućim uvodnim stihom, tijekom Domovinskog rata prilikom obrane naše zemlje svakodnevno i neprekidno izvodila, upravo ohrabrujući i pozivajući na obranu domovine, bez ikakve povezanosti s totalitarnim režimom od prije pedesetak godina. [Kurziv N. S.]
Naravno, ne smatram da se svatko treba automatski složiti s citiranim sudskim mišljenjem. Hoću samo reći da bi onaj tko se protivi takvom stavu trebao podastrijeti argumente, a ne ponašati se kao da je potpuno bjelodano da je svatko tko na koncertu odgovara sa “Spremni!“ fašist i potencijalni koljač.
Posve je pogrešno dokazivati da ZDS ima jednoznačnu (ustašku) konotaciju navođenjem primjera gdje taj pozdrav jest bio korišten zajedno s nepobitno ustaškim znakovljem. To samo potvrđuje da on ponekad doista ima ustašku konotaciju, što uostalom nikad nije bilo upitno. Ali dokaz da ima konotaciju 1 nije dokaz da nema i konotaciju 2. Pola milijuna ljudi na Thompsonovu koncertu u Zagrebu bez ijednog ozbiljnijeg incidenta snažna je potvrda vrlo široke prisutnosti konotacije 2.
(2) Je li ZDS protuustavan?
Prvo, u članku za Bloomberg s odobravanjem se citira izjava pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter da je ZDS “neustavan“, a navodi se da je i Ustavni sud u svom priopćenju iz 2020. izjavio da je taj poklič “nezakonit“. Drugo, u diskusiji o tome kako se suprotstaviti “normaliziranju“ ZDS-a Kuzmanović zaključuje da se treba “pozivati na Ustav, drugog nema“, što je teško protumačiti drukčije nego kao poziv da se inzistira na tome da se ZDS-om krši Ustav. I treće, Kuzmanović uvjerava da “Ustavni sud smatra da je ZDS ustaški i zato protuustavan pozdrav“. Međutim, unatoč svim tim dokazima da, po njezinom višestruko javno izraženom mišljenju, ZDS nije u skladu s ustavom, Kuzmanović začudo kaže da “nigdje nije napisala da je ZDS zabranjen ustavom“. Što se tu događa? No, koliko god bila začuđujuća takva izravna i očigledna nekonzistentnost, to nije njezin glavni problem.
Jedna je osoba u diskusiji na fejsbuku izrazila neslaganje s tvrdnjom Kuzmanovićeve o tobožnjoj neustavnosti ZDS-a, upućujući je na moj sasvim drukčiji pristup tom pitanju u knjizi Konsenzus bez pokrića iz 2022. Kuzmanović je uzvratila:
To je samo nečije mišljenje, koga to obavezuje? Ustavni sud je rekao svoje, tumačeći Ustav.
Naravno, toj osobi koja je moju analizu smatrala vrijednom pozornosti nije padalo na pamet implicirati da moje mišljenje ikoga “obavezuje“ (što god to značilo). Jednostavno je smatrala da su moji argumenti zanimljivi i da imaju barem neku početnu uvjerljivost.
Evo ukratko o čemu se radi. Ustavni sud je u kratkom priopćenju od 5. lipnja 2020. ustvrdio kako je on “u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je [u vezi sa ZDS-om] riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske“. Ja sam pak u spomenutoj knjizi napisao da mi je Ustavni sud tek nakon mojih opetovanih upita konačno odgovorio i specificirao u kojim je to presudama navodno pokazao neustavnost ZDS-a. Tih “nekoliko“ odluka na kraju se svelo samo na dvije, od kojih se u jednoj od njih ZDS uopće ne spominje!
U tom prvom slučaju (iz 2017.) Ustavni sud je — na zahtjev Vlade RH za ocjenu ustavnosti odluke Općinskog vijeća Općine Čačinci iz 1997. da se jedna ulica u naselju Slatinski Drenovac preimenuje u “Ulica 10. travnja“ — ukinuo tu odluku zbog očigledne povezanosti tog naziva s NDH. E sada, i ZDS ima očiglednu vezu s NDH, ali njegov status je, tvrdio sam, ipak dovoljno različit da se sudska argumentacija u vezi s Ulicom 10. travnja ne može automatski prenijeti na izvikivanje ZDS-a. Ustavni sud nije u svoju odluku unio tvrdnju da je protuustavno sve što ima veze s NDH. Uostalom, da je intencija stvarno bila zabraniti sve što ima veze s NDH, onda bi slijedilo da i kuna kao tadašnja novčana jedinica nije u skladu s Ustavom te da i nju treba ukinuti. Međutim, nitko nije smatrao da je dotična odluka Ustavnog suda imala tu implikaciju. Sve u svemu, tvrdeći u priopćenju iz 2020. da je i odlukom u slučaju Općine Čačinci dokazao da je ZDS protuustavan, Ustavni sud je morao biti svjestan da stvara (pogrešan) dojam da je u tom dokumentu doista i raspravljao o ZDS-u. Time je zapravo obmanuo javnost.
U drugoj pak presudi (slučaj Josipa Šimunića) Ustavni sud je trebao odlučiti o Šimunićevoj žalbi da su mu osudom zbog uzvikivanja “Za dom!“ bila prekršena prava zagarantirana hrvatskim Ustavom. Važno je naglasiti da je Ustavni sud trebao odlučiti o tome je li Visoki prekršajni sud svojom odlukom prekršio Ustav, a ne je li Šimunić svojim usklikom prekršio Ustav. Prema tome, Ustavni sud je bio strogo ograničen u svom zadatku. Pravno gledano, njemu nije uopće bilo dopušteno konstatirati da je Šimunić kršio Ustav jer bi se u najmanju ruku time ogriješio o pravilo zabrane reformatio in peius. Naime, u žalbenim postupcima koje pokreće osuđenik odluka ne smije ostaviti žalitelja u lošijem položaju od onog u kojem je bio prije nego što je uložio žalbu. A to bi se upravo dogodilo Šimuniću da je Ustavni sud njegovoj krivnji da je prekršio zakon (koju je utvrdio Visoki prekršajni sud) dodao još i krivnju da je prekršio Ustav. I Ustavni sud to nije niti napravio (premda je kasnije tvrdio da jest).
Da rezimiram. U vezi s tim dvjema odlukama za koje je Ustavni sud tvrdio da sadrže dokaze da je ZDS protuustavan, naša analiza je pokazala da tamo nema ničega što bi sličilo na takav dokaz. Ustavni sud je govorio neistinu.
I Kuzmanović baš takav Ustavni sud vidi kao maltene proročište pravne mudrosti s neprikosnovenim autoritetom:
Ustavni sud daje mišljenje, tzv. pravno stajalište, koje su dužni poštovati SVI. [verzal u originalu]
Štoviše, ona smatra da se to obavezno prihvaćanje mišljenja Ustavnog suda mora odnositi čak i na njegovo kratko priopćenje, koje očigledno ne može imati snagu presude s detaljnom argumentacijom u službenom pravnom postupku. Njezin komentar “Ustavni sud je rekao svoje!“ pokazuje nespremnost da se i mišljenje Suda podvrgne kritičkoj prosudbi, a isto tako odražava neku vrstu poslušničkog mentaliteta tipa: “Ima već tko je zadužen da misli o tim stvarima!“
Tako ogromno povjerenje posebno čudi budući da je riječ o Ustavnom sudu, onom kompromitiranom tijelu za koje svi znamo da je bilo uvelike konstituirano odioznom kadrovskom trgovinom dviju najjačih političkih stranaka, pri čemu su gadno stradali najosnovniji kriteriji meritokratske selekcije. I ako ljudi u tim crnim odorama pozovu hrvatske građane da im vjeruju (zacijelo se sjećate govora u Europskom parlamentu jedne od kasnije izabranih sutkinja: “Pipl mast trast as!“), tko će nakon svega što se dogodilo biti spreman uzvratiti sa zvonkim “Hau jes nou!“?
O tome koliko se u ovim stvarima ne može vjerovati ni “stručnjacima“ govori slučaj jedne sveučilišne profesorice ustavnog prava (!) koja je bila u stanju tvrditi d je Ustavni sud iznio mišljenje “u minimalno tri svoje odluke … da su svi simboli NDH, uključujući pozdrav ZDS, suprotni Ustavu i neprihvatljivi“ (kurziv N. S.). Da ponovim, u odgovoru na moj upit Ustavni sud nije uspio navesti nijednu jedinu odluku u kojoj je stvarno pokazao da je ZDS protivan Ustavu, a kamoli to da su baš svi simboli NDH protuustavni, kao što tvrdi profesorica. Zašto ona nije citirala te tri odluke? Možda zato što one uopće ne postoje?
Treba ipak reći da i među onima koji ZDS smatraju dominantno ustaškim pozdravom ima pravnika koji su znatno pažljiviji i oprezniji kad razmatraju pitanje (ne)ustavnosti tog pozdrava. Odličan primjer je vrlo razložan i informativan članak odvjetnice Vesne Alaburić iz 2020. Ona kaže da Ustavni sud nije proglasio ZDS neustavnim te se pita: kako bi uopće neki pozdrav mogao biti ”neustavan“? Ona s pravom vidi problem u tome da bi Ustavni sud mogao redovne sudove obvezati ”da beziznimno kažnjavaju svakog tko na javnome mjestu koristi pozdrav ZDS, neovisno o okolnostima svakog slučaja posebice” (kurziv N. S.). O tome će još biti riječi kasnije.
Od iznimne važnosti su sljedeća dva odlomka u kojima Alaburić objašnjava, pozivajući se na hrvatski Ustav, kojim se pitanjima smije baviti Ustavni sud:
Ustavni sud ocjenjuje ustavnost (suglasnost s Ustavom) zakona i drugih propisa (čl. 125. Ustava), a nikako ne pojedinačnog pozdrava, ili slike, crteža, pjesme, simbola i slično. O tim oblicima izražavanja Ustavni sud može odlučivati isključivo u kontekstu ocjene ustavnosti zakona ili drugog propisa kojima se uređuje ili sankcionira korištenje tih oblika izražavanja, kao i u kontekstu konkretnog predmeta pokrenutog ustavnom tužbom radi zaštite ljudskog prava (eventualno) povrijeđenog sankcioniranjem tog oblika izražavanja.
U tim konkretnim predmetima Ustavni sud odlučuje o tome da li su tijela javne vlasti konkretnom odlukom/presudom povrijedila neko Ustavom zajamčeno ljudsko pravo, a ne o tome da li je sporno postupanje na koje se odluka/presuda odnosi “ustavno“ ili ”neustavno“. [kurziv N. S.]
Vrlo sažeto i razgovijetno, a i od velike relevantnosti za našu raspravu.
Pozivajući se na preambulu Ustava, Kuzmanović kaže da se sve može objasniti “kratko i jasno“:
No nema nikakvog ekvivalenta između petokrake i ustaških insignija i pozdrava. Prva je upisana u hrvatski Ustav, drugo je explicite proskribirano iz Ustava. Svako drugo tumačenje je protu-Ustavno, revizionističko, i šteti RH i njenom međunarodnom statusu.
Riječ “explicite“ je ovdje netočna jer se u tekstu Ustava nigdje ne spominju nikakve ustaške insignije niti pozdravi. Međutim, postoji ozbiljniji problem s njezinim pozivanjem na preambulu. Naime, preambula je početni dio Ustava koji prethodi glavnom, normativnom dijelu, što znači da preambula nema normativnu snagu:
Izvorišne osnove [drugi naziv za preambulu] nemaju normativni već deklaratorni izričaj [naglasak u originalu]… Što se tiče oblika, proslov ili preambula nije pravno oblikovan tekst i u načelu ne sadrži nikakve norme. Riječ je o svojevrsnom načelnom uvodu u normativni dio ustava pa je i stil proslova svečan a često i patetičan, a način izražavanja njegova sadržaja opisan, odnosno deklaratoran. (B. Smerdel i S. Sokol, Ustavno pravo, Zagreb, 2007, str. 32-33.)
Sve ovo potvrđuju ljudi koji su sudjelovali u izradi Ustava i koji su kasnije svjedočili da je pisanje preambule bilo prepušteno političarima, a i da je tekst napisao sam predsjednik Tuđman (D. Šarin, Nastanak hrvatskoga Ustava, Zagreb, 1997., str. 213. i str. 241.).
Iz toga što se u povijesnom pregledu u preambuli iznosi puka konstatacija da je uspostava temelja državne suverenosti u odlukama ZAVNOH-a (1943.) bila izražena nasuprot proglašenju NDH (1941.) nema apsolutno nikakvog valjanog načina da se izvede zaključak da se ustaške insignije i pozdravi stoga zabranjuju. Pokušaj da se iz početne deskriptivne (povijesne) premise izvuče ta normativna konkluzija jest elementarna logička pogreška koju jedino može objasniti opsesivna ideja da spominjanje NDH u Ustavu mora sadržavati osudu ustaških insignija i pozdrava. Ali te osude jednostavno nema. A ni zabrane. No, da odemo i korak dalje: čak i kad bi u normativnom dijelu Ustava postojala osuda ustaštva, odatle još uvijek ne bi slijedilo da bi ustaški simboli trebali biti zabranjeni. Kao što, uostalom, niti spominjanje odbacivanja komunizma u preambuli ne implicira da je korištenje zvijezde petokrake protuustavno i zabranjeno.
U malo prije citiranom odlomku Kuzmanović nudi svoju interpretaciju hrvatskog Ustava u vezi sa simbolima dvaju totalitarizama koja bi se, bez velikog iskrivljavanja, mogla sažeti formulom: “Petokraka — hura! ZDS — fuj!“. I potom dodaje da je svako drugo tumačenje protuustavno i revizionističko. Riječ “revizionist“ najčešće se upotrebljava da bi se oponente i zastupnike suprotnog mišljenja stigmatiziralo i diskreditiralo kao negatore čvrsto dokazanih istina koje ispravan i pošten čovjek nikada ne bi stavio u sumnju. To je bila ideološka toljaga u Brozovoj Jugoslaviji kojom se ljude vrlo uspješno odvraćalo od izražavanja nepoćudnih mišljenja. Znalo se dobro što može uslijediti nakon takve denuncijacije. Na žalost taj je termin nadživio komunizam i još se uvijek masovno koristi kao instrument za suzbijanje slobode govora. Za neke teme se bez dobrih razloga proglašava da je rasprava završena, a razlozi za takvo preuranjeno proglašenje pobjednika su očigledno političke naravi.
Tako ispada da i današnji antifašisti nastavljaju praksu svojih titoističkih prethodnika da se predstavljaju kao veliki demokrati i zaštitnici ljudskih prava, ali su spremni zahtijevati prozivanja, zabrane i kažnjavanja čim nečije ponašanje izađe izvan uskih koordinata koje su oni zadali. Sloboda narodu? Da, ali nećemo dopustiti fašistima da zloupotrebljavaju tu slobodu, pri čemu mi odlučujemo tko je fašist!
Svi znamo slavnu rečenicu iz Orwellovog romana 1984:
Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.
Nekadašnji antifašisti u Hrvatskoj i Jugoslaviji ukinuli su demokraciju i kontrolirali su prošlost brutalnim metodama kojima su raspolagali: cenzurom, zatvorom, a i ubojstvima. Današnji se pak antifašisti ograničavaju na manje drastična sredstva kao što su optužbe za oživljavanje fašizma, pripadnost ekstremnoj desnici i povijesni revizionizam. I upravo je optužba za povijesni revizionizam njihov instrument za kontroliranje prošlosti. Onaj pogled koji potkopava njihovu interpretaciju nekih prošlih događaja proglašava se “revizionističkim“ i “pseudoznanstvenim“, čime se sugerira da ne zaslužuje raspravu, da ne bi trebalo biti mjesta za njega u glavnim medijima te da ga treba osuđivati i potiskivati.
U stvari, sâmo po sebi, nema ničeg lošeg u revizionizmu. Revizionizam označava osporavanje nekog naširoko prihvaćenog vjerovanja. Vrlo često će to osporavanje biti loše argumentirano i pogrešno. Ali ne uvijek! Puka činjenica da se neka ideja suprotstavlja uvriježenom mišljenju nije dokaz da je ona netočna. A pogotovo ako se radi o nekoj temi koja dublje zadire u politička neslaganja treba biti jako oprezan i uzeti u obzir mogućnost da je sama ta optužba za revizionizam politički motivirana. Stoga racionalan čovjek koji želi bar donekle raščistiti stvari u nekoj raspravi neće koristiti ideološki kontaminirani termin “revizionizam“ koji samo skreće diskusiju s argumenata na irelevantno i često proizvoljno pripisivanje loših motiva oponentima.
Često se koristi argument da ZDS krši 39. članak Ustava koji kaže: “Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.“ Međutim, trebalo bi biti očito da citiranje ovog članka, samo po sebi, ništa ne dokazuje o kažnjivosti ZDS-a. Za bilo koje od navedenih šest kažnjivih “pozivanja“ ili “poticanja“ spomenutih u članku 39. nije jasno da je prisutno baš u svakom izvikivanju ZDS-a. Zar nije potrebna konkretna argumentacija za svaki pojedinačni slučaj ili grupu sličnih slučajeva? Vrag (mogućeg ustaštva) je u detaljima.
Na primjer, da je moja supruga nakon sklapanja braka dodala svom imenu i prezimenu i moje prezime, njezini bi inicijali bili ZDS. Pretpostavimo da se to dogodilo i da ja, u želji da je iznenadim za rođendan, na zidu u centru grada ogromnim slovima napišem “ZDS“. Bih li ja time kršio Ustav? Presumpcija (moje) nevinosti bi ovdje vjerojatno bila uzdrmana činjenicom da je ona rođena 9. travnja (sumnjivo blizu onog datuma!).
Šalu na stranu, ideja koju imaju neki ljudi (a, začudo, i neki profesori prava) da je supsumiranje konkretnih događaja pod članak 39. uvijek jasno, izravno i nedvosmisleno velika je zabluda i rezultat misaone nesofisticiranosti, a vjerojatno i politički motivirane želje da se stvar riješi u željenom smjeru brzo, ekspeditivno i bez ostavljanja ikakvog prostora za sumnju. U stvari, govor o poticanju na mržnju i “bilo kojeg oblika nesnošljivosti“ (?!) toliko je slabo definiran i podložan vrlo različitim interpretacijama da lako dovodi do pravne nesigurnosti i nekonzistentne sudske prakse.
Još jedan primjer: Kuzmanović navodi kako su na Thompsonovu koncertu neki posjetitelji nosili hrvatski grb s prvim bijelim poljem te da je to grb NDH. Ta je tvrdnja rezultat neznanja. Neobično je da joj je, pišući o ovom pitanju, promakao vrlo značajan članak koji je prije više od pola godine objavio jedan od najvećih stručnjaka za ovu temu, povjesničar Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest. On u tom tekstu navodi primjere hrvatskog grba s bijelim poljem iz 15. stoljeća, iz knjiga srpskih autora izašlih u Beogradu između dvaju ratova, iz publikacija za vrijeme socijalističke Jugoslavije, itd. Jareb zaključuje:
Već i ovaj kratak pregled uporabe hrvatskoga šahiranoga grba s početnim bijelim poljem u 20. stoljeću pokazuje da se on koristio znatno prije pojave ustaštva i NDH, pa i u doba komunističke (socijalističke) Hrvatske prije 1990. Stereotip o takvoj inačici grba kao navodnomu ustaškomu grbu u većoj mjeri postoji tek odnedavno i po svemu je politički konstrukt koji nema pokrića u povijesnim činjenicama. [Kurziv N. S.]
Jarebov članak ima dodatnu težinu jer je izrađen u okviru projekta CroFacta koji provjerava točnost informacija, a koji provodi Leksikografski zavod Miroslav Krleža u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskoga rata.
Stigma ustaštva koja desetljećima visi nad glavama Hrvata proizvela je u nekih zazor čak i od sasvim običnih hrvatskih riječi koje su bile korištene i prije NDH, i za vrijeme NDH i poslije NDH. U tom kontekstu bi nekim čitateljima moglo biti zanimljivo da je Kuzmanović u članku u Bloombergu pogrešno na engleski prevela naziv Thompsonove pjesme “Bojna Čavoglave“ kao “Battle for Čavoglave“ (tj. “Bitka za Čavoglave“). Pravilan prijevod je, naravno, “Čavoglave Battalion“. Lako je zamisliti da bi neki antifašist koji ne zna što “bojna“ znači radije odlučio prevesti je na engleski napamet nego da još ide trošiti vrijeme i u rječniku provjeravati značenje te riječi sa sumnjivim i odbojnim porijeklom.
(3) Što je sa zvijezdom petokrakom?
Vidjeli smo da su argumenti na koje se Kuzmanović oslanjala u dokazivanju da je ZDS u neskladu s Ustavom krajnje neuvjerljivi. Razmotrimo sada što ona misli o komunističkom naslijeđu. Ona najprije opet citira preambulu Ustava prema kojoj je uspostava temelja hrvatske državne suverenosti…
… izražena u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi… [Dio teksta u boldu Kuzmanović je iz nekog razloga izostavila, unatoč njegovoj očiglednoj relevantnosti.]
A potom, između ostalog, navodi:
U svim tim tijelima sjedili su i predvodili ljudi s crvenom zvijezdom, tzv. komunisti (iako je bilo i ne-komunista). Prema tome, crvena petokraka je simbol hrvatskog suvereniteta kao prethodnica današnje države. Nikako i ničim nije ekvivalentna pozdravu ZDS… Da, komunistički sustav je odbačen na prvim slobodnim izborima. No komunisti su sjedili u ZAVNOH-u, pisali ustav Narodne RH 1947. i dalje, kako se navodi u preambuli, u SOCIJALISTIČKOJ republici Hrvatskoj (you know, the one run by the communists) od 1963 do 1990. Komunisti, s partijskom knjižicom sa zvijezdom. Taj period je eksplicitno dio povijesnog suvereniteta RH… [Kurziv N. S.]
Ovdje treba prvo ponovno naglasiti da preambula nema normativnu snagu te da je ona političko-deklarativni tekst čija je važna funkcija bila predstaviti novu državu međunarodnoj javnosti i dobiti podršku. Potpuna povijesna točnost u tim i takvim okolnostima vjerojatno nije bila najvažnija stvar na svijetu. A ima i nekoherentnosti.
Na primjer, u preambuli se navodi da ujedinjenje Hrvatske sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu SHS 1918. nikada nije sankcionirao Hrvatski sabor. U nastavku pak piše da je hrvatska državna suverenost bila izražena i u Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947., unatoč tome što niti taj Ustav zapravo nije sankcionirao Hrvatski sabor. Njega je, doduše, izglasalo tijelo koje se zvalo “Ustavotvorni Sabor Narodne Republike Hrvatske“, ali ono nije imalo nikakvu demokratsku legitimnost. Njegovom konstituiranju su prethodili izbori u kojima je oporbeni tisak bio onemogućen, stvarni i potencijalni protivnici komunističke vlasti bili su formalno isključeni iz biračkog prava, bilo je zastrašivanja, prijetnji, pritisaka i drugih neregularnosti, tako da je cijeli postupak bio čista farsa. Pozivanje na Ustav iz 1947. kao jedan od povijesnih korijena hrvatske državne suverenosti (!) moglo je biti opravdavano pragmatičkim rezonima da se olakša međunarodno priznanje Hrvatske, ali sugestija da je taj hrvatski ulazak u polustoljetno komunističko ropstvo dokaz da je crvena petokraka “simbol hrvatskog suvereniteta“ stvarno ne zaslužuje komentar.
Da stvar bude apsurdnija, komunisti su biračima unaprijed objasnili da su izbori samo predstava koja neće imati nikakvog efekta na kasnije političke događaje. Na predizbornom skupu u Zagrebu u studenome 1946. Vladimir Bakarić je rekao:
Naša politika je jasna i ona se ne rukovodi izborima ili neizborima, nego su izbori samo način da ju odobrite i ona ide jednom određenom linijom, linijom koju ne regulira slučajnost, nego potreba naroda. I iza ovih izbora nikakve promjene u politici neće biti, jer i vi birate baš one ljude koje poznate, kojima poznajete političko gledanje, birate ih zato, da bi jače, čvršće i bolje nastavili ići onim putem kojim su pošli… [kurziv N. S.]
A i u samom Ustavu iz 1947. u članku 7. piše da je Narodnooslobodilačka borba bila vođena “protiv fašizma i reakcije“ (kurziv N. S.). Izraz “reakcija“ bila je uobičajena etiketa kojom se u komunističkim režimima obilježavalo protivnike vlasti. Dakle, u trijumfalizmu nakon osvajanja vlasti 1945. komunisti su si napokon mogli priuštiti reći cijelu istinu, tj. da NOB nije bila borba samo protiv fašizma, nego i protiv svakoga tko nije prihvaćao komunističku ideologiju. Taj stav je nespojiv s njihovom glavnom parolom “Sloboda narodu!“.
U svojim sjećanjima i Ivan Šibl neočekivano iskreno priznaje da njemu i drugim hrvatskim komunistima hrvatsko pitanje nije bilo u prvom planu jer su imali druge prioritete:
Spomenuo sam hrvatsko pitanje. Mi hrvatski komunisti potisnuli smo ga, moram priznati, u drugi plan. Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali. Danas više ni sama sebe iz onog doba ne mogu razumjeti. [I. Šibl, Sjećanja I: Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Zagreb, 1986, str. 40.]
To Šiblovo svjedočanstvo ima veliku vjerodostojnost, najviše zato što nije uopće jasno zašto bi on sebe toliko razotkrio (a u očima mnogih i kompromitirao) da to sve nije istina. A posebice je značajno to da on ne govori samo o sebi, nego o “nama hrvatskim komunistima“.
Šiblovu konstataciju da su se hrvatski komunisti borili za Sovjetski Savez potvrđuje i to što su oni, zajedno s drugim jugoslavenskim komunistima, nakon njemačkog napada na Jugoslaviju bili cijela dva i pol mjeseca pasivni, a pokrenuli su se na daljinsko upravljanje tek kad je trebalo braniti prvu zemlju socijalizma. Lokalne su prilike bile od sekundarne važnosti.
A nakon završetka rata? Tu isto postoji svjedok s kredibilitetom, demokratski antifašist Bogdan Radica, koji je 1945. posjetio Hrvatsku i prilično detaljno opisao stanje kakvo je zatekao. Ovo je najzanimljiviji dio:
U Zagrebu se radilo isključivo o tome kako da se zaboravi jučerašnju prošlost, opterećenje činjenicom da je u njemu bilo središte NDH, i kako da se prešuti hrvatstvo! I u samom Zagrebu osjećala se nagla, upravo agresivna najezda velikosrpstva! Kod hrvatskih komunista nije bilo nikoga da se tome suprotstavi i da Zagrebu osigura vodstvo hrvatskog naroda. Svi ti Bakarići, Blaževići, Krstulovići, Berusice, Gregorići, Žanki, Leontići, itd, itd. bježali su od hrvatstva, odnosno bježali su od toga da položaj Hrvatske postave u okviru bihaćkih deklaracija, i na taj način hrabrili Srbe da mogu upotrebljavati sva sredstva da zagospodare nad Hrvatskom. Nisu ni osjetili da, na taj način, slabe ideološke temelje na kojima su trebali graditi novu državu “bratstva i jedinstva“ ravnopravnih naroda! I kad su srpski komunisti otpočeli s masovnom likvidacijom Hrvata, posebno inteligencije, odgovorni čimbenici Republike Hrvatske nisu ni prstom maknuli da zaustave krvavi val osvete nego su ga čak i podupirali i pomagali… …To sustavno izbjegavanje, pa barem i formalno, hrvatskih imena u naslovima listova ili časopisa, poduzeća i kulturnih ustanova, ili zatiranje svega onoga što je bilo tradicionalno u Hrvatskoj bilo je glavna odlika hrvatskih komunista. [B. Radica, Hrvatska 1945, Zagreb, 1992, str. 20. i str. 133.]
I doista, to “bježanje hrvatskih komunista od hrvatstva“ koje je Radica tada detektirao ponavljalo se i kasnije. Na primjer, čak troje od tih sedmero komunističkih rukovodilaca koje on poimence spominje (Berus, Krstulović i Gregorić) bilo je među potpisnicima pisma podrške Josipu Brozu u borbi protiv “nacionalističkih i ostalih antisocijalističkih tendencija“ koje je bilo promptno objavljeno početkom prosinca 1971., odmah nakon osude Hrvatskog proljeća u Karađorđevu. Štoviše, ne samo da su se i mnogi drugi hrvatski komunisti tada požurili iskazati slaganje sa stavom “druga Tita“, nego su se masovnom javnom denunciranju hrvatskog nacionalizma pridružili čak i glavni lideri Hrvatskog proljeća poput Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar i Pere Pirkera. O tome svjedoče njihova pokajnička pisma koja su poslali zagrebačkom Vjesniku u prosincu 1971., kao i slično pismo Ivana Šibla u Slobodnoj Dalmaciji. Štoviše, svo četvero je izrazilo spremnost da se, ukoliko im to bude dopušteno, priključi borbi Partije protiv onog istog pokreta koji su do tada predvodili.
Velika je ironija da su studenti koji su sredinom prosinca 1971. nakon Karađorđeva prosvjedovali u centru Zagreba i za to dobili dobro pendrecima po glavi tada uzvikivali parole podrške Savki, Miki, Šiblu i drugima, iako su u to vrijeme već mogli pročitati u novinama da su se ti njihovi idoli dan-dva ranije ne samo posuli pepelom nego su se nudili da prijeđu na drugu stranu i pomognu Partiji u obračunu s “masovnim pokretom“ te hrvatskim nacionalizmom i šovinizmom. Sve takve činjenice treba imati u vidu želi li se doći do pune istine o odnosu hrvatstva i zvijezde petokrake kroz hrvatsku povijest.
(4) Što na kraju zaključiti?
Uspoređujući dva politička pokreta koja su odredila suvremenu hrvatsku povijest (ustaštvo i komunizam) ljudi dolaze do različitih zaključaka. Nesporno je da su i jedan i drugi pokret počinili ogromne zločine pokušavajući ostvariti svaki svoj glavni cilj. U komunističkoj Jugoslaviji ustaše su bili prikazivani kao monstrumi u ljudskom obliku, a partizani su bili herojski borci za slobodu, s time da su neki od njih katkad znali napraviti nešto što nije bilo u redu. Približno takvu sliku, iako možda ne baš toliko crno-bijelu, mnogi su zadržali i danas.
Ozbiljni povjesničari danas uglavnom smatraju da su ranije službene brojke ustaških zločina bile daleko preuveličane (notoran primjer: broj ljudi koji su izgubili život u logoru Jasenovac). S druge strane, komunistički zločini bili su uvelike negirani, umanjivani ili opravdavani. Tu je korekcija potrebna u suprotnom smjeru. I da ne ulazimo sada u diskusiju o tome koji je od njih bio “zločinačkiji“, ostanimo kod konstatacije da su mnogi postupci jednog i drugog pokreta/režima bili apsolutno moralno nedopustivi.
Ali pokreti se ne procjenjuju samo po načinu kako su pokušali ostvariti svoj cilj, nego i po cilju samome. I to, naravno, ne po lijepim parolama kojima vođe uvijek nastoje privući što više ljudi, nego po onome što se iz povijesnog konteksta, političkih deklaracija, službenih dokumenata i postupaka može prepoznati kao njihov glavni cilj.
Počnimo s ustaštvom. Što je bio njegov glavni cilj? Slati hrvatske Židove u Auschwitz? Ne. Prepustiti Istru i Dalmaciju Italiji? Ne. Ubijati Srbe? Ne. Ja bih rekao da je njegov glavni cilj bio stvaranje nezavisne hrvatske države. Ili, Tuđmanovim riječima iz 1990.: NDH je bila, između ostalog, “izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Ustaše nisu bili dorasli tom povijesnom izazovu, ali treba reći da je u tadašnjim ratnim i političkim okolnostima veliko pitanje je li taj cilj bio uopće ostvariv. On je realiziran tek u Domovinskom ratu. I taj cilj je bio ne samo legitiman nego i opravdan, sudeći po nerješivosti hrvatskog pitanja unutar bilo koje od dviju Jugoslavija.
O cilju komunističkog pokreta koji je vodio glavnu, ili točnije uvijek odlučujuću, riječ u organiziranju tzv. Narodnooslobodilačke borbe ne treba trošiti previše vremena. Namjera je od početka do kraja bila da se u cijeloj Jugoslaviji nakon rata uvede totalitarni politički režim po uzoru na Staljinov SSSR. Detaljnije sam obrazložio tu tvrdnju u Konsenzusu bez pokrića, str. 83-102.
Često čujemo da je velika zasluga partizanskog pokreta da je zahvaljujući njemu Hrvatska na kraju završila na strani ratnih pobjednika, antifašističke koalicije. Evidentan problem s tom tvrdnjom je u tome da je antifašistička koalicija bila sastavljena od demokratskog krila i totalitarnog krila, a Jugoslavija je pod vodstvom komunista odlučno stala na stranu totalitarnog krila.
U programu KPJ prihvaćenom 1948. nakon Rezolucije IB-a pisalo je:
Tako je posle Drugog svetskog rata došlo do obrazovanja dva svetska tabora, s jedne strane imperijalističkog, antidemokratskog i ratnohuškačkog pod vođstvom američkog imperijalizma, a s druge strane – antiimperijalističkog, demokratskog i miroljubivog, tabora, na čelu sa Sovjetskim Savezom.
Sve skupa uzevši, nije čudno da mnogi ljudi danas ne mogu naći u komunističkom pokretu išta što bi rezoniralo s njihovim današnjim političkim vrijednostima i načelima. Više je čudno da nakon pada Berlinskog zida i opće kompromitacije marksističke utopije neki u njoj još uvijek vide smjernice za budućnost, a čak i osjećaju nostalgiju za dugim razdobljem komunističke vladavine. Nema smisla raspravljati s tim ljudima koje je vrijeme pregazilo.
Uzmimo mlađe ljude koji danas osjećaju ponos zbog hrvatske pobjede u Domovinskom ratu (u kojem nisu mogli sudjelovati) i koji žele taj svoj osjećaj javno izraziti. U kojim simbolima i parolama će naći inspiraciju? To nije proces svjesne selekcije niti pokušaj da se ustanovi što je volja većine. Radi se vjerojatno o prilično kaotičnom slijedu događaja gdje se u raznim prilikama manifestira što nailazi na posebno dobar odjek, a na kraju se pojavljuje opcija koja očigledno oduševljava mnoge. To je ZDS.
Zašto je izabran ZDS? Rekli smo, ne postoji razlog zašto je on “izabran“. Nekima jednostavno odlično zvuči i to je to. Drugima se sviđa da Thompson na početku uzvikuje “Za dom!“, a da oni odgovaraju sa “Spremni!“ te time aktivno sudjeluju u izvođenju “Čavoglava“. Treći su možda iritirani time što su Hrvati tako često nazivani ustašama pa onda baš iz demonstrativnih razloga uživaju u korištenju tog pozdrava. Četvrtima je poznato da je to bio ustaški pozdrav, ali ga oni uopće ne povezuju s tim povijesnim kontekstom. Peti također znaju da je to bio ustaški pozdrav, ali ih to ne smeta jer misle da je glavni cilj ustaškog pokreta bio opravdan (ali nikako i korištena sredstva za postizanje tog cilja!). Šesti isto tako znaju da je to bio ustaški poklič, ali odobravaju i ustaške metode te bi, štoviše, bili voljni koristiti te metode i danas.
Ma ne, ljudi, ti šesti uopće ne postoje — ili, ako ih ima, oni su toliko beznačajna manjina da se najčešće ili ne usuđuju izreći što misle ili je njihov stav čak rezultat ozbiljnih mentalnih problema.
U svakom društvu ima raznoraznih ridikula, čudaka i egzibicionista. Takve ljude je najbolje ostaviti na miru i ne pridavati im važnost. Uzbunjivanje o oživljavanju ustaštva prozirna je i patetična strategija ljevice da pokuša dobiti neke političke poene time da od muhe radi slona, ili da od Thompsona radi Pavelića.
