Neven Sesardić: Bauk ustaštva kruži Hrvatskom

Pedesetih godina prošlog stoljeća članovi Komunističke partije SAD-a koji su bili lojalniji SSSR-u nego vlastitoj domovini bili su infiltrirani u važne američke institucije. To razdoblje intenzivne potrage za skrivenim članovima partije uvučenim u najviše organe državne vlasti još se uvijek podrugljivo naziva “lovom na vještice“. Sasvim neopravdano, jer nije se radilo o nekoj imaginarnoj prijetnji već o ozbiljnom ugrožavanju nacionalne sigurnosti od strane tada najveće neprijateljske sile.

Nasuprot tome, u Hrvatskoj već desetljećima sporadično svjedočimo javnim izljevima paranoje prvenstveno u vezi s nastupima jednog popularnog pjevača i izvikivanjem pokliča “ZDS“, pri čemu se njega i druge protagoniste sličnih incidenata (kao npr. na nedavnom koncertu u Imotskom) naziva “ustašama“ i “fašistima“ te se zahtijeva da budu suđeni i kažnjeni. Ovi se pak slučajevi iz nekog razloga ne nazivaju lovom na vještice, premda bi taj izraz ovdje imao puno više smisla nego u spomenutom američkom kontekstu. Naime, u hrvatskom primjeru nije uopće jasno da bi nastala neka šteta kad država ne bi poduzimala ikakve akcije protiv Thompsonova izvođenja pjesme Čavoglave ili kad se ne bi pokretali sudski postupci protiv onih koji pjevaju pjesme povezane s NDH ili koriste pozdrav ZDS.

Je li možda strah u tome da bi zbog izostanka sankcija za ZDS i slične istupe moglo doći do postupnog oživljavanja ustaštva te da bi u konačnici na vlast u Hrvatskoj mogao doći neki novi poglavnik koji bi uz podršku dijela stanovništva jednog lijepog dana (vjerojatno ponovno 10. travnja) odlučio uvesti nekakvu repliku fašističke države iz 1941.?

Takav je strah deplasiran iz dvaju razloga. Prvo, realistički gledano, vjerojatnost ponovnog uspostavljanja NDH danas je toliko mala da je besmisleno trošiti vrijeme na smišljanje planova kako spriječiti scenarij koji spada u sferu puke logičke mogućnosti ili, grublje rečeno, fantastike. A drugo, nema uvjerljivih dokaza da bi kažnjavanje “govora mržnje“ moglo zaustaviti nadolazak fašizma, kad bi se takva opasnost i pojavila. Uostalom, poznato je da je Weimarska Republika imala upravo takve stroge zakone na temelju kojih su neki od vođa pokreta (npr. Joseph Goebbels i Julius Streicher) često završavali u zatvoru. No, sve to nije onemogućilo Hitlera. Dapače, to je nacistima znalo čak i povećati popularnost jer su se prikazivali kao žrtve političke opresije kojima je bilo uskraćeno pravo na slobodu izražavanja.

Prije nego što dublje uronimo u diskusiju valja upozoriti na jednu neobičnu okolnost u vezi s ustašofobijom. Ono što ljude danas uznemiruje svodi se isključivo na pjesme, znakovlje i jedan “zloglasni“ pozdrav — dakle, na verbalne istupe. Posebno je zanimljivo to da nema nijedne političke stranke koja bi izravno pozivala na nasilje protiv određenih skupina ili se zalagala za mjere koje bi makar izdaleka sličile na odiozne aspekte politike NDH. Također, nema novina, portala ili televizije koji bi bili platforma za takav politički aktivizam. Nijedna poznatija javna ličnost ne nastoji opravdati ustaške zločine ili pridobiti ljude za takav stav. A i nema pokazatelja da bi takvi pokušaji naišli na plodno tlo. Jednom riječju, ima vike, poze i parade, ali nema povećanog političkog nasilja ili ozbiljnije prijetnje nekoj grupi, što bi mogao biti znak za zabrinutost.

Čak i Milorad Pupovac, koji često u vrlo alarmantnom tonu upozorava na opasnosti od “obnove ustaštva“, doživio je na ulici razne neugodnosti od prolaznika i političkih neistomišljenika, ali uglavnom se radilo o negativnim verbalnim komentarima. Premda je on doista vrlo nepopularan u nekim krugovima, od svega što mu se dogodilo u obliku neverbalne agresije najviše publiciteta dobio je incident na Dolcu prije šest godina koji je Srpsko narodno vijeće, ne čekajući izvještaj policije, odmah okvalificiralo kao antisrpski ispad i “potencijalno opasni fizički napad”. Ubrzo se, međutim, pokazalo da uopće nije jasno da je događaj imao ikakve veze s bilo čijom nacionalnošću, a policija je utvrdila što se dogodilo: počinitelj tog “opasnog“ napada zapravo je gađao Pupovca kriškom limuna i sitnim ostatcima hrane. (Kad je Ante Tomić čuo za to, vjerojatno je uzviknuo: “Dođavola, zašto njega limunom, a mene onim?“)

Sve u svemu, ako bi se i prihvatilo da ustaštvo u nekom smislu postoji u Hrvatskoj, ono bi bilo nalik na psa koji laje, ali ne grize. Dakle, nema razloga za paničarenje. No svejedno, ostaje važno pitanje: treba li tom psu dopustiti da i dalje laje? Razmotrimo ukratko argumente za zabranu koje su ponudila tri predsjednika: Predsjednik Republike, Predsjednik Vlade i Predsjednik Srpskog narodnog vijeća.

Predsjednik Republike

Ovo je komentar Zorana Milanovića od 7. kolovoza ove godine:

Ustaški pozdravi, obilježja i pjesme koje nedvojbeno slave režim tzv. NDH-a što se sinoć na žalost moglo vidjeti i čuti u Imotskom, prije i tijekom jednog koncerta — nemaju i ne smiju imati mjesta u današnjoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj! I ne smiju dobiti pravo javnosti bez sankcija, pogotovo ne smiju ostati bez reakcije državnih institucija koje su zadužene za javni red i mir, za poštivanje zakona.

ZDS je neosporno bio ustaški pozdrav, ali nije jasno na temelju čega Milanović tako rezolutno tvrdi da se tim pozdravom nedvojbeno slavi NDH-ovski režim čak i kada se on upotrebljava znatno kasnije, npr. tijekom Domovinskog rata ili nedavno u Imotskom. Kako on to može znati? Predsjednik, štoviše, nije izgleda svjestan konzekvencije onoga što je rekao. Naime, ako su mnogi hrvatski vojnici u ratu 1991-1995. koristili ZDS i ako svatko tko to čini (kako nas uvjerava sadašnji vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH) time slavi NDH-ovski režim, to onda zapravo znači da su hrvatski Srbi imali odlične razloge vjerovati da su se borili protiv gorljivih pristaša jednog zločinačkog režima te da je stoga njihova oružana pobuna bila čisto obrambeni, pa prema tome i opravdani, rat.

Ali zašto ljudi uopće koriste ZDS ako ne zato da slave NDH? Zacijelo ima raznih razloga, ali spomenut ću jedan koji po svemu nije bio rijedak i za koji sam doznao, između ostalih, i od gospođe Olge Carević, te nezaboravne žene, znanstvenice i intelektualke koja je kao Srpkinja na samom početku “balvan revolucije“ podigla glas protiv srpske pobune i pozvala na dijalog. S Olgom smo se moja supruga i ja intenzivno družili i prijateljevali nekoliko godina prije njezine smrti. Ona nam je pričala da je njezin sin Mislav, dragovoljac Domovinskog rata, došavši jednom kući na kratko odsustvo, opisivao kako su se on i njegovi suborci, uzvikujući “Za dom spremni!“, osjećali osokoljeni i dodatno motivirani za suočavanje s opasnostima koje su ih čekale. Olga je bila dovoljno pametna da ne samo da u tome nije vidjela ništa loše, nego je bila sretna da su njezin sin i njegovi drugovi našli taj način da lakše izađu na kraj s teškim ratnim izazovima.

Ako su nešto tako jednostavno mogli lako shvatiti i prihvatiti čak i ljudi srpske nacionalnosti koji su imali razloga tu biti posebno osjetljivi, zašto to nije u stanju akceptirati i Predsjednik Republike Hrvatske? Kad smo već kod toga, nameće se sljedeće pitanje: što je to s predsjednicima Hrvatske da je jedan od njih bez ovlaštenja stavio u optjecaj stotine službeno arhiviranih transkripata koji su imali oznaku državne tajne te time nanio štetu Republici Hrvatskoj, da je drugi u službenom govoru u Izraelu kazao da se Hrvati još uvijek moraju boriti s otrovnom ustaškom gujom koja je i dalje duboko u njihovim srcima, a da treći pak sada obznanjuje da se desetci tisuća mladih u Hrvatskoj danas oduševljavaju nekadašnjim fašističkim režimom? Je li možda objašnjenje u tome da je nešto bilo stavljeno u vodu u Predsjedničkim dvorima? Ha-ha, ne. Kao i uvijek, kriv je narod koji u potpunosti zaslužuje predsjednika kakvog ima. Stoga, ljudi, pamet u glavu sljedeći put!

Striktno gledano, besmislena je Milanovićeva tvrdnja da ustaški pozdravi, obilježja i pjesme nedvojbeno slave Pavelićev režim. Zašto? Naprosto zato što pozdravi, obilježja i pjesme ne mogu ništa slaviti. Samo ljudi mogu nešto slaviti, koristeći te pozdrave, obilježja i pjesme. Ali riječi, znakove i pjesme moguće je koristiti na razne načine, ovisno o namjerama onoga tko ih koristi. A namjere se obično ne vide izvana. Upravo zato ako netko uzvikne “Za dom spremni!“, to nikako ne znači automatski da on slavi NDH. Možda on samo ismijava taj pozdrav, možda samo hoće biti zanimljiv, možda želi provocirati Srbe, možda se okladio s nekim da će to uzviknuti u Martićevoj ulici, možda je pijan i ne zna ni sam zašto je to napravio, možda je to uskliknuo samo zato što ga nerviraju sva ograničenja slobode govora, možda time samo prosvjeduje zato što je ZDS zabranjen, a simbol srpa i čekića nije, itd.

Jedan od vjerojatnijih razloga zašto mladi koriste ZDS je u tome da neki od njih taj pozdrav asociraju s Domovinskim ratom (uvelike preko HOS-a), a da uopće ne pridaju veću važnost njegovoj izvornoj upotrebi u onoj za njih dalekoj prošlosti. Također je posve moguće da neki ustaškom pokretu upisuju u dobro jedino to što je njegov glavni cilj bio rješenje hrvatskog pitanja i to kroz stvaranje samostalne hrvatske države, dakle upravo ono što je na kraju i postignuto u Domovinskom ratu. Partizanski pokret nije u tom pogledu mogao kod njih dobiti ikakve pozitivne poene jer su njegovi vođe imali sasvim drukčiji, vrlo nepoželjni cilj, naime, uspostavljanje nove, totalitarne Jugoslavije pod komunističkom vlašću i po uzoru na Staljinov Sovjetski Savez. Ako je ta slika točna, ne slave se zločini nego jedino težnja k vrijednom cilju pa se u tom svjetlu podizanje uzbune zbog širenja ustaštva pokazuje kao posve nepotrebno proizvedena histerija.

Bilo je čak i lamentacija da se Tin Ujević okreće u grobu zato što je u Imotskom netko njegov spomenik ogrnuo zastavom HOS-a. Kakav nonsens, pa nećemo valjda velikog pjesnika oslikavati kao tipičnog današnjeg egzaltiranog ljevičara koji jedva čeka priliku da iskaže svoje zgražanje zbog kršenja nekih navodnih tabua. Ujević je ipak bio sazdan od nešto čvršćeg materijala. Možda će nekima biti šokantno, ali neposredno nakon proglašenja rasnih zakona u NDH on je u izvorno HSS-ovskom listu Pravica objavio nekoliko članaka o rasi u kojima je iznio osnovne spoznaje tadašnje znanosti o rasnim razlikama, spomenuo kontroverznog Gobineaua, a navodeći neopravdane napade na “racijologiju“ konstatirao da britanski biolog “Julian Huxley uskraćuje riječ svakomu u Evropi koji hoće da govori o rasi“. (Oprosti mi, Tine, nadam se da nećeš zbog ovoga ponovno biti izbačen iz školske lektire!)

Premda je Milanović po obrazovanju pravnik, njegov zahtjev da se na navodne opasne verbalne izgrednike iz Imotskog udari “sankcijama“ i “reakcijama državnih institucija“ nije bilo popraćeno bilo kakvim objašnjenjem o kojim je točno prijestupima tu riječ i na temelju kojih zakonskih propisa bi mladi “fašisti“ trebali biti kazneno gonjeni. Kada predsjednik države tako izravno zaziva opresiju protiv velikog broja građana, u najmanju ruku se očekuje jasnoća, obrazloženost i fokusiranost izričaja. U Milanovićevu slučaju, na žalost, tu neodgovornost u javnim istupima odavno smo rezignirano prihvatili kao njegov modus operandi.

Ako on današnjoj omladini imputira političko stajalište koje je u stvari bespovratno napustilo povijesnu pozornicu desetljećima prije njihova rođenja, možda je onda dopušteno ovdje upozoriti i na jednu ranu manifestaciju Milanovićeve sklonosti prema nedemokratskoj, krutoj i opresivnoj politici. U svojoj biografiji napisanoj prilikom prijema u Savez komunista Jugoslavije 1985. godine, on kao devetnaestogodišnjak opisuje kako nije želio ući u partiju u Zagrebu jer je smatrao da osnovne organizacije u njegovoj školi i mjesnoj zajednici rade loše i da imaju loš sastav. Potom je dodao da je dolaskom na odsluženje vojnog roka u JNA u Gardijsku motoriziranu brigadu u Beogradu “uvidio da ovdje vladaju drugačiji odnosi te me je sama spoznaja o tome na neki način ohrabrila, a prijedlog za prijem u članstvo kao prvi iz svoje generacije izuzetno polaskao“.

Njemu su, dakle, partijske organizacije u gradu Zagrebu “djelovale odbojno“, a s druge strane jako mu se dopala partijska sredina u kojoj su politički ton davali oficiri i podoficiri JNA. Naravno, moguće je da on nije stvarno vjerovao to što je napisao, nego da je tako postupio iz čisto oportunističkih razloga. Teško je reći što je od toga dvoga gore.

Kada su ti dokumenti iz dosjea mladog vojnika objavljeni neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora u siječnju 2020., Milanović ih je proglasio običnim falsifikatima. Međutim, nakon što je poslije izbora iz više izvora bila potvrđena njihova autentičnost novinari su ga pitali za objašnjenje, ali on je odbio dati ikakav komentar. To je naš — sjećate se — “predsjednik s karakterom“.

Predsjednik Vlade

Andrej Plenković je više puta tvrdio da je rasprava o tome treba li ZDS biti zabranjen bespredmetna jer da on već jest zabranjen. Unatoč nastojanju, nisam uspio pronaći da je igdje dao bilo kakvo obrazloženje za tu svoju tvrdnju.

Možda se nešto o tome može iščitati iz njegova nedavnog komentara o kontroverznim aspektima koncerta u Imotskom:

To je jako loše, to najoštrije osuđujem, to sam uvijek osuđivao… Ono što je bilo na trgu nema nikakve veze s komemoriranjem pogibije pripadnika HOS-a u Domovinskom ratu. I to je ta razlika, pa to je iz aviona jasno… I zato tu slijede i prijave i očekujem kazne od strane sudova.

Naravno, to da Plenković sâm nešto “najoštrije osuđuje“ ili da je on to “uvijek osuđivao“ ništa nam ne govori o pravnom statusu dotičnog pozdrava, pjesme ili simbola.

Nadalje, nikako nije u redu da premijer javno kaže da on očekuje kazne od sudova za jedan incident u vezi s kojim još uopće nije podignuta optužnica, a niti pokrenut nikakav sudski proces. To je ozbiljna pogreška, nekarakteristična za Plenkovića kao tipično opreznog i razboritog političara.

Ali nejasno je ovdje i zašto Plenković smatra da bi razlog za prijave i sudske kazne za incident u Imotskom bilo to što je (iz aviona) jasno da taj incident nema nikakve veze s komemoriranjem pogibije pripadnika HOS-a.

Odgovor je, izgleda, da se Plenković tu oslanja na većinsko mišljenje Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je zaključilo da jedina situacija u kojoj bi ZDS trebao biti dopustiv jest ona u kojoj se taj pozdrav javlja u legaliziranom grbu HOS-a pod kojim su se pripadnici tog pokreta borili u Domovinskom ratu.

Ali tu postoje dva problema. Prvo, mišljenje spomenutog Vijeća nema snagu zakona. A drugo, i puno važnije, vrlo je teško složiti se s prijedlogom da bi baš svaka upotreba ZDS-a (osim u kontekstu HOS-a) trebala biti kažnjiva. Na temelju čega bi zakonodavac mogao opravdati kategoričku odluku da korištenje tog pozdrava na javnom mjestu svugdje i uvijek uključuje namjeru da se slavi NDH i njezini zločini? Nije li van pameti a priori imputirati ljudima motive koji njima samima možda nisu bili ni u primisli? I ne bi li trebalo očekivati da će takvo nerazumno, automatsko i proizvoljno inkriminiranje tih triju riječi koje, same po sebi, ne uključuju nikakvu prijetnju ili poziv na nasilje izazvati otpor i revolt mnogih građana jednostavno zato što će oni to doživjeti kao osionost vlasti i atak na slobodu govora?

Kada je dubrovački gradonačelnik Mato Franković jedan sastanak završio pozdravom “Za dom spremni!“, Plenković je taj njegov potez nazvao “neprimjerenim“, ali, znakovito, on ga u toj prilici nije “oštro osudio“. Premijer je dodao da je primjereno kazati “Bog i Hrvati“ te da je dovoljno bilo da je Franković rekao “Za dom“. Zanimljiv savjet jer to je, kao što znamo, upravo i Thompsonov gambit. On na početku izvođenja pjesme Čavoglave izgovori riječi “Za dom“, a publika uzvrati “Spremni!“. Hej, pa nitko nije rekao “Za dom spremni“! Takve igre s cenzorima i tužiteljima ne mogu se izbjeći, a one često imaju i pozitivan učinak jer pokazuju besmisao loših ili nejasnih zakona.

Plenković spada među brojne ljude koji smatraju ne samo da je ZDS bio ustaški pozdrav (što je točno), nego i da je, štoviše, to ostao do dana današnjeg te da upravo zato jest — i treba biti — zabranjen. Ali o tome je li značenje nekog izraza ostalo isto ili se nakon nekog vremena promijenilo ne odlučuju političari već uglavnom živa jezična praksa koju se teško može izvanjski regulirati, kontrolirati ili proklamirati dekretom. Budući da se Plenković u diskusijama o ZDS-u često poziva na izvještaj Vijeća za suočavanje s prošlošću (koji smatra toliko važnim da ga je čak postavio i na mrežne stranice Vlade), navodim vrlo znakovit odlomak iz tog dokumenta:

Uslijed propusta nadležnih tijela, taj se pozdrav [“Za dom spremni“] već više od četvrt stoljeća de facto i de lege vezuje uz Domovinski rat, što danas u društvenim raspravama služi kao dokaz da je značenje spornog pozdrava, proizašlo iz ustaškog režima, zbog njegova korištenja u kontekstu pravednog i legitimnog Domovinskog rata i samo postalo višeznačenjsko (pa bi ga zbog toga trebalo izdvojiti i podvesti pod režim višeznačenjskih spornih obilježja). Ta teza nije prihvatljiva jer ne uzima u obzir činjenicu da je i u doba Domovinskog rata taj pozdrav bio suprotan Ustavu, ali je izostala odgovarajuća službena reakcija, pa se danas s tim pozdravom suočavamo kao s datošću. (kurziv: N. S.)

Vijeće ovim svojim stavom, kao što ćemo vidjeti, zapravo potpuno ruši Plenkovićevu poziciju. Osim toga, uglednici potpisnici upadaju u očiglednu kontradikciju — i to dvostruku. Prvo, oni na kraju odlomka kažu da je ZDS i u doba Domovinskog rata a i kasnije “bio suprotan Ustavu“, čime negiraju ono što su sami rekli na početku, tj. da se taj pozdrav već dugo i de lege (a ne samo de facto!) vezuje uz Domovinski rat. Ako se pozdrav već godinama vezuje za Domovinski rat de lege, onda ne može biti istina da je on cijelo vrijeme protiv Ustava.

Drugo, tvrdnja Vijeća da je ZDS suprotan Ustavu u logičkoj je tenziji s tvrdnjom s početka citata, naime da se taj pozdrav već više od četvrt stoljeća de facto vezuje uz Domovinski rat. Ako je točno da se upotreba ZDS-a već preko tri desetljeća faktički veže za kontekst Domovinskog rata — što u najmanju ruku znači da je taj pozdrav izgubio isključivu ili primarnu vezu s ustaštvom — onda više nije uopće jasno prema kojem bi rezonu on mogao biti suštinski u suprotnosti s Ustavom. Dakle, nakon što se pođe od te premise koju Vijeće prihvaća, više nije moguće inzistirati na tome da bi ZDS trebao biti zakonski zabranjen. Taj vlak je odavno napustio stanicu.

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća

Nastavljajući raspravu o tome upotrebljava li se ZDS danas u Hrvatskoj u istom značenju kao i prije 80 godina, navedimo da Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, odlučno tvrdi da taj pozdrav u međuvremenu nije nimalo promijenio svoju konotaciju: ustaška bila, ustaška ostala. Pri tome se on ne poziva na neke potencijalno relevantne argumente iz sociolingvistike, svog nekadašnjeg deklariranog područja istraživanja, a niti na neka empirijska ispitivanja jezične prakse. Naprotiv, on se oslanja samo na argument ad hominem tvrdeći bez ikakvih dokaza da su oni s drukčijim mišljenjem o tom pitanju motivirani političkim oportunizmom, političkim kukavičlukom ili političkom lukavošću.

Čudno je da mu nije došlo do svijesti da je on sâm puno izloženiji takvom tipu kritike. Naime, kada bi on kao sadašnji glavni zaštitnik interesa Srba u Hrvatskoj zaključio da je ZDS uvelike poprimio benigniji smisao, da ustvari nema straha od oživljavanja ustaštva ni većih prijetnji sigurnosti ovdašnjih Srba te kad bi u tom duhu dao umirujuću izjavu glavnim medijima o dobrim međunacionalnim odnosima, jasno je da bi on zbog toga riskirao izgubiti podršku mnogih svojih birača koji su kronično nezadovoljni svojim statusom u Hrvatskoj, čime bi doveo u pitanje i svoju političku poziciju koju drži desetljećima. Dakle, on je taj koji ima ogroman osobni interes nastaviti zastupati taj stav s kojim računa da će zadržati povjerenje svoje izborne baze. I odatle slijedi da neće baš biti previše prijemčiv na kontraargumente, koliko god oni jaki bili. Jer, kao što je jednom rekao Upton Sinclair: “Teško je navesti čovjeka da razumije nešto kada njegova plaća ovisi o tome da on to ne razumije.”

Pupovac tvrdi da je korištenje ZDS-a u suprotnosti s Ustavom i presudama Ustavnog suda. Ali to nije točno. U suprotnosti s kojim člankom Ustava bi taj poklič bio? Mnogi (uključujući i pučku pravobraniteljicu Tenu Šimonović Einwalter) navode članak 39.:

Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

Vidimo da se tu ne spominje ni ZDS niti išta u vezi s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Neki kažu da se ZDS-om danas potiče na nasilje ili mržnju, ali drugi se s time ne slažu. Budući da je to sve predmet velikog spora i među građanima i među pravnicima, nema opravdanja da se bez uvjerljivog razloga i na silu nameće interpretacija prema kojoj ZDS potpada pod zabranu iz članka 39. Može se onda postaviti i pitanje što je sa simbolom srpa i čekića. Je li i on u suprotnosti s Ustavom? Zašto ne? Drugdje sam pokazao koliko je komično objašnjenje Vijeća za suočavanje s prošlošću zašto taj simbol, za razliku od ZDS-a, treba smatrati višeznačnim. Također, ne bi li paradigmatski primjer govora mržnje trebala biti i ona šokantna pjesma Ivana Gorana Kovačića, Mrzimo vas?

Dijelom zato što je značenje “poticanja na mržnju“ nejasno, a dijelom zbog današnje velike političke polariziranosti teško je očekivati suglasnost o tome što spada u doseg govora mržnje, a što ne. Prepustimo li i dalje sucima da proizvoljno “učitavaju“ smisao u nejasno formulirane zakonske propise na temelju svoje subjektivne procjene, ne treba se čuditi da kao rezultat imamo pravnu nesigurnost i normativni kaos.

Ustavni sud je unio dodatnu zbrku kad je u lipnju 2020. pogrešno tvrdio kako je “u nekoliko svojih odluka jasno izrazio stajalište“ da ZDS “nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske“. Vidi više o tome u mojoj knjizi Konsenzus bez pokrića, 118-123.

Isto tako, ako netko napravi nešto što je u suprotnosti s Ustavom ili zakonom, odatle ne slijedi nužno da je taj njegov postupak bio loš ili da on zaslužuje biti kažnjen. Ustavi i zakoni nisu Sveto Pismo. I u demokratskim i civiliziranim zemljama zna se dogoditi da nije kriv onaj kojem je na sudu “dokazan“ neki prijestup, nego loš zakon prema kojem je on uopće mogao biti osuđen!

Upravo stoga mi se čini da, koliko god su dosadašnja suđenja u vezi sa ZDS-om i suzbijanjem verbalnih manifestacija tobožnjeg ustaštva bila i pravno i logički problematična, ona su na neki način ipak bila korisna. Naime, pokazala su koliko ima neizbježnih proizvoljnosti, nejasnoća, subjektivnosti i nekonzistentnosti u procesuiranju tzv. “govora mržnje“ ili “poticanja na mržnju“. To je odličan razlog da se takvi izrazi izbace iz zakona te da u hrvatski ustav bude uvedena načelna zaštita slobode izražavanja nalik na američki Prvi amandman.

Ranije spomenuta pučka pravobraniteljica navodi i članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao temelj za zabranu ZDS-a:

Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 700,00 do 4000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.

Ponovno, nema ni riječi o ZDS-u, a niti ikakvih pobližih objašnjenja kakve bi pjesme, tekstovi i simboli trebali biti kažnjavani. Na prvi pogled se čini da se taj članak zakona odnosi uglavnom na preglasno pjevanje, vikanje i galamu, ali on se po svemu primjenjuje i na političke ispade potpuno nedefinirane prirode, neku vrstu govora mržnje “manjeg kalibra“. Presude su tu u biti ostavljene na milost i nemilost sudačkom kapricu.

Bilo bi zanimljivo znati je li Pupovac, koji je 25 godina bio zastupnik u Saboru, ikada u diskusijama o ovom i sličnim zakonima u raznim njihovim verzijama upozoravao da su ovako nejasne formulacije nedopustive te da ih treba precizirati tako da ljudima bude ipak u razumnoj mjeri jasno što jest zabranjeno, a što nije. Ili ga to, čak ni kao lingvista i diplomiranog filozofa, nije uopće zanimalo.

Još jedna nejasnoća: Pupovac nije pokazivao nikakav interes za postojeće nacionalne probleme sve do početka devedesetih, tj. u razdoblju dok je glavni problem bilo neriješeno hrvatsko pitanje, ili — točnije rečeno — dok je taj problem bio rješavan slanjem nacionalno osviještenih hrvatskih intelektualaca i studenata na robiju. Kada se pak situacija pred raspad Jugoslavije promijenila i kad je gorući problem postalo neriješeno pitanje Srba u Hrvatskoj, Pupovac je odjednom razvio intenzivan interes za nacionalni problem i angažirao se na tom polju svim svojim snagama. Zašto? Kako objasniti taj nagli obrat? Odgovor na to pitanje ostavljam čitateljima kao (laganu) domaću zadaću.

Pupovac ustašku državu stavlja u kategoriju “zločinačkih“ i čak “najzločinačkijih“ režima, ali on nema ni približno tako negativan stav prema drugom totalitarizmu iz naše recentne povijesti. Štoviše, on još uvijek ponekad pohađa onu groteskno anakronu manifestaciju, proslavu Dana mladosti u Kumrovcu, tj. rođendana “druga Tita“, jugoslavenskog diktatora koji je odgovoran za masovna ubojstva nakon završetka rata, strahote Golog otoka, ukidanje demokracije, neovisnosti sudstva i slobode govora, dugogodišnje zatvorske kazne za političke protivnike i ponižavajuće njegovanje kulta ličnosti koji Pupovac i ostali obožavatelji i dalje nastavljaju. I stariji ljudi tamo dolaze u pionirskim uniformama. Maksimalno bizarno.

Sve nam to otkriva da, unatoč tome što kritizira ustaštvo, Pupovac nije čovjek autentičnih liberalnih pogleda koji bi s jednakom odlučnošću odbacivao sve zločinačke režime. Možda i zbog toga što je dugo vremena bio član Partije (a na početku karijere je čak bio zaposlen u Političkoj školi SKJ u Kumrovcu, svojevrsnom agitpropu nad agitpropovima), on je do danas zadržao veliku slabost prema komunizmu jugoslavenske provenijencije, sa svom onom njegovom monstruoznom povijesnom prtljagom. Pupovac te tamne strane nastoji minimizirati ili potpuno ignorirati i zato nikako ne može biti prijatelj slobode.

Zaključak

Borba protiv ustaštva zapravo je samo hrvatska refleksija današnje borbe protiv uvelike nepostojećeg fašizma koja se na Zapadu odvija posljednjih desetljeća. Tu je strategiju izmislio Staljin koji je najprije početkom tridesetih godina sve one na ljevici koji nisu podržavali SSSR nazvao socijalfašistima. Nakon razdoblja pomirljivog stava za vrijeme “narodne fronte“ i savezništva sa Zapadom za vrijeme Drugog svjetskog rata, SSSR je ubrzo oživio sličnu retoriku apsurdnog proširivanja konotacije termina “fašizam“ na politička stajališta koja ni po kojem uobičajenom kriteriju nisu mogla biti klasificirana kao fašistička. Ali premda je ta etiketa semantički bila potpuno neprimjerena, ona je kod mnogih ljudi uspjela postići cilj stigmatiziranja onih koji su bili tako obilježeni.

Zapad je na početku prosvjedovao protiv te sirove, ali u stanovitoj mjeri učinkovite ruske političke propagande. Međutim, u nekom trenutku (teško je specificirati točno kada) i vlade i mediji zapadnih zemalja počeli su s istim takvim sofističkim ocrnjivanjem političkih stavova koje su željeli suzbiti.

Već dugo vremena bivaju denuncirani kao fašisti mnogi ljudi i skupine samo zbog toga što izražavaju potpuno legitimna, ali javno proskribirana mišljenja o “osjetljivim“ temama kao što su rasa, spol, imigracija, homoseksualizam, globalno zatopljenje, suzbijanje kriminala, borba protiv terorizma, kolonijalizam, genetika i inteligencija, rasno profiliranje, rat u Ukrajini, feminizam, slobodni izbor osobnih zamjenica, itd. Inflacija optužbi za fašizam dovela je do situacije koju je dobro opisao Douglas Murray:

Kada je riječ o antifašizmu, u većem dijelu Zapadne Europe čini se da trenutno postoji problem ponude i potražnje: potražnja za fašistima daleko nadmašuje postojeću ponudu.

Filozof Michael Levin je jednom dobro primijetio da su nazivi poput “fašizma“ i “rasizma“ uvelike izgubili deskriptivni smisao i da su se jednostavno sveli na puke pogrdne riječi, slične uvredama kojima se mala djeca međusobno časte u vrtiću (npr. poo poo head).

Kao da je uvedeno samo malo izmijenjeno poznato Voltaireovo geslo: “Ako fašista nema, treba ih izmisliti!“ Jasno je i zašto. Time se ljudima pokazuje da će biti pribijeni na stup srama ako se u svojim javnim istupima usude izaći izvan ocrtanih granica propisanog mišljenja. Da biste danas postali fašist ne morate negirati holokaust, hvaliti Mein Kampf ili se priključiti tajnoj nacističkoj organizaciji. Sasvim je dovoljno da se ogriješite o stroga pravila današnje političke korektnosti o velikom skupu vrlo raznolikih tema.

Tako je i s ustaštvom u Hrvatskoj. Premda ono u nekom ozbiljnijem smislu ili značajnijem dosegu zapravo i ne postoji, imperativ je oštro napadati ZDS, Thompsona, grb s prvim bijelim poljem, itd. kao zlokobne nagovještaje nadolazećeg fašizma. Neki od onih koji zagovaraju stroža kažnjavanja smatraju to tek nužnim prvim korakom u borbi protiv “renesanse ustaške nemani“ (izraz utjecajnog političkog komentatora koji je na istoj liniji djelovao i 1972. kao svjedok optužbe u sudskim procesima nakon Hrvatskog proljeća). Drugi pak misle da je tu više riječ o strašilu nego o nemani, ali zbog univerzalnog pritiska da se reagira na sve što bude nazivano fašizmom i oni često, premda možda i nevoljko, podržavaju kaznene mjere. Prijedlog pak da sve te spomenute “incidente“ treba jednostavno podvesti pod slobodu govora i dekriminalizirati za sada nema dobrih izgleda u Hrvatskoj.