Tuđmanova ideja pomirbe temeljila se na emancipiranju nacionalne povijesti od povijesti Partije: ta bi pomirba bila most iznad onoga rova što ga Partija stalno kopa između sebe i one tihe – i pomalo mutave – većine našega nacionalnog korpusa koja se ne zna politički artikulirati. Ali, premda afirmirana u Domovinskom ratu, događaju koji je iznjedrio današnju Republiku Hrvatsku, ideja pomirbe nije uspjela nadživjeti svoga tvorca. Naprosto, Partija se uspjela resetirati i već 2000. godine opkop između partijske elite i puke nacionalne mase krenuo je u rekonstrukciju u punoj širini. Taj se postupak, sasvim primjereno, nazvao „detuđmanizacijom“.
No, pomirba je ipak preživjela, ali tamo gdje ju je malo tko očekivao. Počet ću sa završnim dijelom toga procesa, anegdotom koju sam kadkad koristio da pokažem razmjere amnezije na kojoj počiva ideologizirani um. Naime, prije desetak godina danas već tradicionalna zagrebačka povorka istospolaca i njihovih simpatizera održana je pod parolom „Antifašizam bez kompromisa“. Neki agent provocateur mogao je – možda je i trebao – stati pred tu kolonu s transparentom na kojem piše „Antifašisti, gdje vam je kapetan Mardešić?“.
Tko je kapetan Mardešić? Kapetan Josip Mardešić, partizanski oficir s otoka Visa, bio je zbog homoseksualne veze s nekim svojim kuririma 1944. godine poslan pred partizanski sud, osuđen na smrt i strijeljan. Da se ne radi o ekscesu svjedoči i načelan stav nove države: početkom pedesetih u Dubrovniku grupa naprednih omladinaca skupila je svoje vršnjake tubaše i protjerala ih kroz špalir batinaša na Stradunu. Eto nam, dakle, prve gay-parade u Hrvatskoj. Istodobno se u Zagrebu odvija suđenje sedmorici uglavnom mlađih ljudi, također pod optužbom „buržujske nastranosti“: biti buržuj u to je doba nastranost već samo po sebi. Sve do pred kraj Titova života homoseksualci, uglavnom muški, slani su na robiju: u tamnice ili na preodgoj na Goli otok.
Ali, čak i kad je dekriminaliziran, homoseksualizam je ostao pod partijskom prismotrom: sredinom osamdesetih sjedili smo u Tkalči, u kafiću poznatog zagrebačkog fulira Darka Belošića, a među nama i Toni Marošević. Maroševića se sjećaju mnogi toga doba, bio je prvi javni homoseksualac, svakako prvi kojeg nisu doživljavali kao redikula, neka vrsta Oscara Wildea s Duhanskoga puta. Decentni i obrazovani bourgeois koji se u svojoj emisiji na Stojedinici elegantno nosio s često vulgarnim – i uvijek anonimnim – telefonskim sugovornicima. Za stolom nas je bila nekolicina svježih povratnika iz JNA (među nama i jedan budući zamjenik ministra obrane) pa smo zaredali s tim anegdotama. Toni je u jednom času odmahnuo rukom: „Te sam se gnjavaže, na sreću, oslobodio“. Ispričao nam je kako je na vojnom odsjeku bez krzmanja outao svoju homoseksualnost i kako je to izazvalo čitav niz problema u sustavu koji naprosto nije znao što bi s njegovim priznanjem. Nisu ti armijski birokrati bili šokirani pukim ukazanjem „muškoljuba“, da upotrijebimo staru formulu Saše Vereša, nego drskošću njegova „samoodređenja“! Odakle mu pravo na to da sam sebi postavlja dijagnozu? On koji, štoviše, niti nosi haljinu, niti farba nokte?
Na koncu su mu naložili da donese potvrdu radne organizacije. Jer u socijalizmu – ovo napominjem zbog mlađeg čitateljstva – bez partijske potvrde nisi mogao biti ni peder.
Stoga se u pitanju je li antifašizam floskula gubi važnije pitanje: kako je i zašto antifašizam postao floskula? U Enciklopediji Leksikografskog zavoda, koja će – na tragu Franceove ideje o enciklopediji kao „rječniku svemira posloženom po abecedi“ – pod Krležinim vodstvom definirati pojmovnik titoističkog univerzuma, antifašizam je u prvim rečenicama nevelikog članka (svezak I, 1955.) opisan kao „demokratski pokret protiv fašizma za očuvanje demokracije i mira“. Uvod, ma kako općenit, i danas bismo potpisali bez osobitih primjedbi. No, ondašnji autor zna da je ključnom pojmu, a to je demokracija, potrebno određeno uzemljenje. Pokušavajući antifašizam interpretirati kao lijevu ideju koja je kroz narodne fronte mnogih europskih zemalja – od Engleske do Poljske i od Norveške do Grčke – bila nositelj „organizirane borbe protiv fašističkih agresora i antidemokratskih, fašističkih režima“ autor iz leksikografije šaptom prelazi u ideologiju. Zato se, valjda, u članku citira i motivacijsko pitanje što ga je kulturnim pregaocima uputio „veliki pobornik antifašizma“ Maksim Gorki: „Na čijoj ste strani vi, majstori kulture?“ Možemo nagađati koliko je demokratskog prostora – ne samo u trenutku kad je pitanje postavljeno, nego i idućih desetljeća – ostavljeno za odgovor i koliko je anketiranih majstora svoj odgovor preživjelo. Ali, na kraju članka – referirajući se na „podjelu ‘interesnih sfera’“ – ELZ zaključuje da je značaj ratne antifašističke koalicije Britanije, SSSR-a i SAD „zamračen imperijalističkim elementima koje je u sebi nosila“.
Ostavimo sad po strani kako ista ova Enciklopedija tretira „podjelu interesnih sfera“ potpisanu, primjerice, u paktu Hitler-Staljin – koji se u VII. svesku (1964.), u natuknici Svjetski rat spominje tek jednom rečenicom – ostavimo po strani i samog Staljina, kojem je antifašizam bio sredstvo kojim je oplakao propali brak s Hitlerom (ne čudi što je antifašizam i danas zaokupljen istospolnim vezama), ostavimo po strani nepomirljive razlike u demokratskim standardima članica antifašističke koalicije i umjesto toga pogledajmo što ELZ u svom trećem svesku, objavljenom 1958. godine, donosi pod natuknicom homoseksualnost. Dakle, ona „može biti prirođena ili stečena“, no „danas prevladava mišljenje, da se u većini slučajeva radi o stečenoj homoseksualnosti, koja nastaje zbog pogrešnog odgoja djeteta“ kao i da „mnogi homoseksualci odaju svoje patološke sklonosti ponašanjem i načinom odijevanja“, ali ipak „neki slučajevi homoseksualnosti dadu se liječiti psihoterapijom“. Zamijenite (ili pomirite) homoseksualnost iz 1958, s antifašizmom danas i dobili ste sasvim upotrebljivu leksikografsku natuknicu. Pitanje izlječivosti ostavimo otvorenim.
Pokojni akademik Vojmir Vinja bio je autor mnogih znanstvenih radova koji su se bavili nazivljem jadranske faune; akademika je osobito intrigirala činjenica da se ista riba na jednom otoku zove ovako, a na susjednom onako, kao i to da se isti naziv u onom selu koristi za ovu ribu, a u ovom selu za sasvim drugu. Čini se kao da su i leksikografski cvergli kojima se ovdje bavimo isplivali iz lingvističkog akvarija akademika Vinje: jučer se, dakle, antifašizam koristio za jednu pojavu, a danas se koristi za drugu. Onda bratstvo i jedinstvo, danas toplo bratstvo. Također, jučer se ista riba ponosno nazivala komunizam, a danas se zove antifašizam. Sutra će imati neko novo ime. Takvo putovanje najčešće vodi u krug, u što smo se uvjerili i mi u tzv. socijalizmu. Drugim riječima – ne vodi nikud.
Stoga si možemo postaviti pitanje, koji se to antifašizam spominje u temeljima našeg Ustava – je li baš onaj iz vremena ZAVNOH-a, koji homoseksualizam liječi prijekim sudom, ili onaj koji hopše na čelu Parade ponosa? Može li se to dvoje pomiriti? Možemo li naći neki kontinuitet između streljačkog stroja i bandiere arcobaleno, pod kojom bi kapetan Mardešić danas „dizao čelo i stupao smjelo“, ruku pod ruku s Mirkom i Slavkom?
Odgovor postoji, štoviše dan je i prije nego je pitanje postavljeno. Prilika nam je da se još jednom vratimo Gilbertu Keithu Chestertonu koji je prije više od sto godina primijetio da se kontinuitet napredne, progresivne ideologije sastoji upravo u tome da stalno mijenja ciljeve svoga progresa, pa se onda s promjenama smjera mijenja i jezik. U jednom času ideja je da bi svijet trebao biti plav, piše Chesterton, pa se ljudi daju na posao: prebojavaju travu, drveće, izlažu se smrtnoj opasnosti izvlačeći plave šare na tigrovom krznu. Onda odjednom, stiže nova još naprednija ideja – svijet bi trebao biti crven, a već sutra bit će još napredniji – zelen. Doista, svakog dana iznova bojanje cijelog svijeta, redoslijedom duginih boja.
Tako je baš na pomirbi komunizma i homoseksualizma niknuo naš današnji antifašizam – ne samo kao ideološka nego, po svemu sudeći, i kao seksualna orijentacija. Dakako, sasvim je opravdano posumnjati da je Tuđman imao išta slično na pameti, ali – ne budimo sitničavi – pomirba je ipak pomirba. Stoga ponavljamo vapaj s početka teksta: Antifašisti, gdje vam je kapetan Mardešić? Jesu li ga strijeljali komunisti ili antifašisti i kako se to razlikovalo u to doba? I na kojem su se kongresu razdvojili?
Osim toga, imate li potvrdu radne organizacije?
Dosta istine, no ja bih bitno drugačije pozicionirao stvar. Dakle, kratak prijegled u tri dijela.
1. Tuđman je antifašizmom mislio skinuti stigmu NDH s Hrvata i konačno zabiti 100 km u zemlju velikosrpski ustanak u Srbu. Budući da sam pročitao dosta njegovih djela, rekao bih da je on bio osjetljiv na ideološke otiske kod nas, a da nije išao u rasčlane toga fenomena. Znao je da nemali dio Hrvata u emigraciji iracionalno druka za NDH, čak je emocionalno vezan za dripca Pavelića, a znao je da je dobar dio Hrvata u SFRJ i profitirao od Jugoslavije, a da im je komunistička ikonografija ostala kao neki poluskriveni fetiš, poput prljavih erotskih fantazija koje se ne usuđuju priznati ni sebi samima. Konačno, Hrvati kao narod na rubu nemaju pravu fašističku tradiciju (v. Ernsta Noltea), a i kvazifašistički elementi koji autentično jesu postojali kod Rumunja, naroda na balkanskom rubu- tih kod nas nije bilo. Pavelić i ostali su otišli van i tamo nešto pucali, bili su revolucionarno teroristička organizacija, a onda su ispali totalni slugani Mussoliniju i Hitleru, bez ikakvog autentičnoga kolektivnoga “ja”. Jednostavno, mi nemamo vlastiti fašistički kanon, čak ni vida brošure. To nije dio našega povijesnoga sklopa. Ono što je NDH propagirala kao nešto fašistički bile su gotsko-vandalske teorije, u praksi antisemitizam (kao potpuno sluganstvo Hitleru) i kult Poglavnika, osobe bez ikakve karizme (za razliku od Mussolinija, Hitlera,…). Tuđman je znao da od opsesije oko NDH nema ništa i da ju se treba reducirati na realističnu reviziju povijesti, a da je “antifašizam” kod nas samo krinka za protuhrvatsko kvazisrspko jugoslavestvo, pa ga je ugurao u ustav kao pragmatični čin, a ne zato što bi bio očaran partizanijom. Možda je, psihoanalitički, i nešto snatrio o tom – konačno, bio je skoro četvrt stoljeća vojnik Partije- no u zbilji mu je bilo glavno da, strateški gledajući, skinemo stigmu NDH i otarasimo se srbovanja u Srbu. Gledajući njegovo desetljeće, on nije ni svetonazorski ni kulturno promicao nikakav kult antifašizma, budući da je taj nejasni pojam u našim okvirima bio istovjetan s jugoslavenstvom, a to nam nije bilo više prihvatljivo ni u kojoj inačici. To se vidi i s kim je prijateljevao, a i kog je trpio, jer ideološki antifašisti su ispali ipak neojugoslaveni, kad bi došlo do stani-pani.
Kod nas Hrvata, a da ne idemo u podrobne analize, “antifašizam” je tek epizoda o kojoj ne razmišljamo, a rabimo ju kao smokvin list da odbacimo nabacivanja lijevih dekadenata o našim navodno “fašističkim tendencijama”. Realno- fašizam je takva prošlost kao Bourbonska dinastija ili sukob cara i pape.
Drugo je antifašizam kao nebulozni povijesni pojam. Tu ne treba puno pameti- radilo se o Staljinovu zaokretu. On je stalno demonizirao socijaldemokraciju, a kad su naci-fašisti ojačali, onda je u pirueti promijenio smjer i počeo zagovarati “ujedinjeni frontu” demokratskih snaga, od kvekera do njegovih upravnika Gulaga. Esencijalno- to je glede sadržaja besmisao. To je kao da napravimo udruženi front protiv kubista, i u njega uključimo i ekspresioniste, i socrealiste, i action painting, i nadrealiste, i dadaiste, i suprematiste, i… pitajboga koga. Jednostavno, antifašizam je prazan pojam, prazniji od fašizma (danas), a koji je besmislen koliko i Hegelova filozofija povijesti.
Što se tiče homo ekipe- oni su dio Nove ljevice, a onda je nova pojava od 60ih, u neku ruku još luđi Marcuse (koji je bio dovoljno lud, v. Kolakowski: Glavni tokovi marksizma, 3. dio, postoji i prijevod na srpsko-crnogorski u doba SFRJ, a inače je dostupno na glavnim europskim jezicima).
Nova ljevica- već nabrojah- ima ove odlike:
* opskurantizam i kult iraconalnosti
* mržnja prema jezgrenoj obitelji kao nečem zlom
* mržnja prema bijeloj rasi i europskoj civilizaciji
* radikalni feminizam u stripovskoj varijanti, kao i promicanje ženskog promiskuiteta, te neprijateljstvo prema biološko-društvenoj pojavi majčinstva (i očinstva)
* demonizacija nacionalnoga i nacionalnoga identiteta- kod Europljana i njihovih potomaka
* uzdizanje obojenoga, napose crnačkoga lumpenproletarijata
* prijezir i odbacivanje domaćega, europskoga proletarijata i radničke klase koja je kao “izdala”
* apologetika seksualnih manjina, dakle homosa i ostalih, dobrodošli su i razni fetišisti, najbolje hiperdekadentni kao koprofili i skatolozi
* apologija pedofilije, uz manje zadrške
* demonizacija bijelih miškaraca, ali ne i muškaraca drugih rasa
* naklapanje o patrijarhatu kao nečem zapadno dijaboličkom, dok su sva društva patrijarhalna, a u strožem smislu jedino rimsko u nekom periodu
* mržnja prema znanosti i racionalnosti
* mržnja prema povijesnom zapadu i kršćanstvu, a i prema antici,osim gunđavog priznanja elemenata homoseksualnosti u dijelovima grčkoga društva
* neka vrsta želje za samouništenjem zapadne civilizacije
* apologija primitivizma predpismenih društava, tipa Afrikanaca i sjevernoameričkih Indijanaca
U sklopu toga, došlo je u zadnjih nekoliko desetljeća do “dijalektičke sinteze” između Nove ljevice, koja je zavladala institucijama i u anglofonom društvu su proroci postali Gramsci, Derrida, Foucault, Lacan, …kao i dio pomahnitalih Frankfurtovaca nižega IQ-a (“Kritička teorija”), te ostataka stare, markisitičko-lenjinističke ljevice koja je mutirala praktički u svemu (nema više Marxove apokalipse, eurocentizma, proletarijata kao izabranoga naroda, te komunizma kao postapokaliptičke utopije). Stari komunisti su se slizali s novoljevičarskim Sorosevim plaćenicima i to je sad jedna družina koja ima jednoga neprijatelja- normalnost zapadne civilizacije i njezin kulturnopovijesni profil ukorijenjen u europskoj demografiji.
U slučaju nas, to je zakašnjenje od kojih 10-40 godina (prvi zeleni manijaci, a koje je plaćala CIA da podruje njemačku energetsku samostalnost, bili su zeleni Petre Kelly, koja se velikodušno samoubila kad više nije bila potrebna), a kulminiralo je američkim ludilom “woke” svjetonazora, transrodnim fikcijama i antibjelačkom retorikom i djelima Bidenove vlade (masovno useljavanje upereno poglavito protiv korjenitih, euro-Amerikanaca). To je Trump srezao koliko je mogao.
Kod nas je zatupljenost dobrog dijela “mladih” (od 15 do 30 godina, okvirno) rezultirala opskurantskim ignorantizmom, fantazijom o benignim afro-azijskim hordama, te nekom trulom apatijom uslijed manjka identiteta i nacionalnih osjećaja.
Tomu je u solidnoj mjeri pridonijela vlada koja umjesto da gradi nacionalni ponos kroz institucije, velik dio hrvatskoga identiteta ili potiskuje, ili prešućuje u ime glabalističkoga anacionalizma i lažnoga idiličnoga ideologema da svatko može postati pripadnikom već formirane nacije, sa sumarnim učinkom afirmacije neojugoslavenskih monstruoznosti zbog dirigiranoga diskursa u medijima-općilima, a što vodi u opću rezugnaciju i poblesavljenje dobroga dijela društva (ne samo “mladih”) uz dobar učinak društvenih mreća (što prosječnici čitaju? Ne bih rekao ni Zagorku)- do daljnih šokova zbog priljeva azijske radne snage i nužnoga suočavanja sa srpskim svetom i muslimansko bosanskim neoosmanskim identitetskim indoktrinacijama.
Tu je, u kukturnoj i medijskoj politici, vlada posve zakazala u posljednjih 25 godina. I njezini uspjesi drugdje nisu ništa spram izdaje ili promašaja na ovom polju.
@Mir Harven
Savršeno objašnjeno. Ovaj Vaš upis bi trebao u sve udžbenike povijesti, sociologije i politike i gospodarstva.
Svaka čast!
Dobar tekst, samo ne znam tko ga je napisao (možda Nino Raspudič ili neki njegov alter ego) i zašto skriva identitet.
Ne skrivam ništa, to mi je jedan od 3-4 alijasa koja koristim budući da više komentiram u američkim općilima, a njima je moje prezime neizgovorivo zbog šumnika i slogotvornoga r. Kod Raspudića cijenim jedino njegov angažman pred nekoliko godina oko BH, no on sam duboke korijene hrvatstva u BH ni ne poznaje- a nijekanje hrvatstva izvan Hrvatske je rak rana našega društva, a što se proteže od povijesnog i kulturnoga minimalizma nakon 1945. tipa Klaićeve, pa do Budaka i dr. Kod nas kao naroda glavni je problem to nesamopouzdanje, mlitavost i neinventivnost, stalno jadanje, svi su nam drugi krivi. Inače nisam društvenjak nego fizičar, no po vokaciji “filozof” starinskoga kova, a pročitao sam tone knjiga o svemu i svačem, od znanosti i filozofije do religije i povijesti i politike i kulture i lingvistike i …
Sumarno- kakvo stado, takva livada. Vlada nam nije loša- po mom sudu- u dosta stvari, no u medijima i kulturi je skoro veleizdajnička, što mi je nepojmljivo. Plenković nije samo pudl Bruxellesa, no o važnosti promicanja nacije kroz institucije i medije- prepustiti to nekoj Obuljenovoj je gore od zločina, to je glupost (Talleyrand)..
Mi poslije Tuđmana nemamo vođu, i to na pravom putu, a trebao bi nam. Imamo max sposobne administrativce, a i “narod” nam je malodušan, pohlepan, zavistan,…. i nema orijentacije na znanost, tehnologiju i kulturu, nego na sitne probitke, poglavito u našoj boljki na dulje staze, turizmu. Narodu koji ima ponos turizam je samo šlag i ništa više, i nema uznosita naroda konobarskoga mentaliteta. Ako je neka utjeha- Englezi, Nijemci i Francuzi, veliki povijesni narodi, u još su goroj situaciji glede općega morala, straha od obojenih hordi i posve otuđenih elita spram kojih su naši krkani intelektualni rodoljubi.
Bilo kako bilo, vjerujem u našu budućnost. Stariji narodi kao Bretonci, Velšani, Provansalci, Baski, Škoti…. nisu uspjeli, a mi jesmo. Jedino smo mi povezali tri civilizacijska kruga (mediteranski, srednjoeuropski, balkansko-orijentalni), tri pisma, tri narječja, tri jezika (hrvatski, staroslavenski, latinski), …- i uspjeli.
Sursum corda.