Lanjski je 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma – prošao u našim medijima u okvirima ljetne sheme, dakle razmjerno nezapaženo, pa će biti utoliko zanimljivije pratiti hoće li ovog ljeta, u kojem je Europski parlament usvojio “Rezoluciju o očuvanju sjećanja na žrtve poratnog komunističkog razdoblja u Sloveniji”, biti drugačije. No, zanimljiva se stvar lani dogodila dan poslije, 24. kolovoza, u jednom našem dnevniku na čijim se stranicama te nedjelje pojavila serija tekstova čiji nas autori i urednici pomalo neočekivano, ali prilično zauzeto, podsjećaju na blagodati komunizma te srpsku političku i moralnu superiornost. Navodim naslove i podnaslove različitih tekstova, sve iz istih novina, s nadnevkom, dakle, od 24. kolovoza 2024.: “S komunizmom smo izbacili i svaku ideju planiranja društva i prepustili se stihiji kapitalizma”, “U demokracijama kukasti križ kažnjiv je po zakonu. U Hrvatskoj, maloj i zbunjenoj, pokušava se sve i svašta”, “Ne postoji klasna hrvatska borba, nego jedinstvena radnička borba – Ne možemo uspostaviti demokraciju unutar buržujskog parlamenta”, “Austrija je zabranila skup u Bleiburgu, a na spomen-kamenu uklonila hrvatski grb s prvim bijelim poljem”, “Hrvatska i Srbija su neusporedive – Srbi masovno prosvjeduju jer je Vučićev režim autoritaran, a kod nas kontrola vlasti funkcionira”.
To me podsjetilo na jedan kompenzacijski fenomen što sam ga uočio radeći u Vjesniku osamdesetih. U to doba hrvatska obala postaje sve popularnije međunarodno odredište; pomalo se nazire doba koje će – nakon ratnog intermezza – brendirati Hrvatsku kao svjetsku turističku atrakciju. Sedamdesete su već stvorile određenu infrastrukturu, a osamdesete je pune: iz sezone u sezonu dižu se statističke letvice. Sve je više stranih turista, sve više noćenja, i – kao posljedica – sve više deviza. A devize su zadnja nada socijalizma. Nadmašivši brojku od deset milijuna stranih gostiju, Hrvatska ostvaruje tri četvrtine jugoslavenskih prihoda u spomenutoj kategoriji. Devize oživljavaju hrvatsku samosvijest, samosvijest malih iznajmljivača, ugostitelja, prijevoznika, galebara, hotelskih OUR-a i SOUR-a kao i samosvijest onih na vrhu hranidbenog lanca, a to su – tada kao i sada – pripadnici partijskog establišmenta. Ali, to negativno djeluje na ionako poremećenu ravnotežu suprotstavljenih sila unutar jugoslavenske federacije, pogotovo u uvjetima u kojima se srpsko pitanje sve glasnije nameće kao ključ opstanka te zamršene versajske konstrukcije.
Fenomen o kojem govorim uočio sam čim se pojavio – i vjerojatno nisam bio jedini – ali sam ga nesebično podijelio s jednim sasvim deklasiranim tipom, korektorom Štimcem, ekstenzivnim alkoholičarem i sporednim likom iz moga romana Polusan. Da ovdje ne prepričavam cijeli kontekst citirat ću nekoliko redaka iz romana; ta kratka epizoda iz druge polovice osamdesetih odigrava se u birtiji iza velikog novinsko-izdavačkog koncerna u kojoj se malo društvo iz tiskare okupilo nakon posla. Glavnu riječ za šankom, listajući večernja izdanja, vodi već prilično alkoholizirani Štimac.
– Ne znam jeste li primijetili tu zanimljivu podudarnost – kad god nam turistička sezona prebaci očekivanja, istodobno poraste i broj žrtava u Jasenovcu. Broj noćenja na hrvatskoj obali skoči pet posto u odnosu na lanjsku sezonu, a Jasenovcu se odmah prilijepi novih sto tisuća.
Pipničarka je bila profesionalno odsutna, a ostali gosti – onih nekoliko slagara i doživotnih suradnika gradske rubrike – nisu pokazivali želju da se uključe. Štimac ih je gledao podrugljivo.
– A možda se, kolege, i pod tom jasenovačkom statistikom zapravo misli na broj noćenja?
Naravno, kolegij se istog časa razbježi jer nitko od nazočnih, osim gluhog dostavljača, ne želi postati dio krivične prijave. Današnjem čitatelju rasplet možda izgleda neuvjerljiv, ali u to doba moglo se završiti u ćuzi i za puno blaže analize od ovih u koje se upušta pijani Štimac. Uostalom da bi se osjetila sva težina partijske predostrožnosti dovoljno je napomenuti da su Gotovac i Veselica novovalovsku arkadiju proveli uglavnom kao reštanti, pa čak i osamdesetogodišnjeg Tadijanovića – kako nam Tomislav Kardum nedavno otkriva u Vijencu – Udba prati sve do studenog 1988.
Dakle, kompenzacijska tehnika kojom se Hrvatska držala u stanju poniznosti išla je za tvrdnjom da svaka hrvatska samosvijest, a ponajviše ona državotvorna, mora biti inherentna ustaštvu. To je uostalom bila – i ostala – temeljna svrha Jasenovca i cijele mitologije izrasle na njemu. Kad se pokazalo da ta kompenzacija više nije dostatna, da tuđih para uvijek fali, a i da je Tito doista mrtav, Srbi – prvi koji su shvatili ovo posljednje – naprosto će upasti u platni sustav federacije. Kad ni to ne bude dovoljno upast će u dvorište s tenkovima.
Ali, u međuvremenu smo taj problem kako-tako riješili, sad imamo vlastito dvorište i platni sustav koji ne dijelimo s Beogradom; pitamo se, dakle, kakva je to inherentnost pogodila redakciju spomenutog dnevnika, ili barem njen dio, u povodu lanjskog 23. kolovoza? Pa, budimo realni, velike razlike nema: kao što je onda beogradski politbiro tvrdio da će svaka samostalna Hrvatska nužno biti ustaška, tako nas zagrebački u novim okolnostima uvjerava da bi takva bila svaka izvanpartijska Hrvatska. Prvo bijelo polje, ZDS, Bleiburg, Zakon o jeziku, Stepinac, maspok na Hipodromu, klečavci… indicija je toliko da već čine zatvoreni krug, iz kojega Hrvatska (mala i zbunjena) može izaći jedino tako da se njeni čelnici – politički, medijski, gospodarski – nastave regrutirati iz kadrovskog rasadnika što ga srpski novinar Milomir Marić zove “djecom komunizma”. A kako toj djeci nije ni na kraj pameti izjednačavati komunizam i ustašku guju najbolje je da 23. kolovoza prespavamo.
Dakako, bilo bi pogrešno zaključiti da je Partiji posebno stalo do komunizma ili do Jugoslavije: ona čak izbjegava te riječi, prepušta ih aktivistima iz klase onih od 24. kolovoza, a sama je sklonija eufemizmima poput antifašizma ili ovih prostora. Uostalom, stožerni stup Partije se identificira kao demokršćanski (od čega se Petru i Pavlu vjerojatno okreću kosti u vatikanskim grotama), premda treba priznati da Partija – za razliku od ostalih zagovornika fluidnih identiteta – ne traži ni od koga da u to vjeruje. Osim od svojih glasača.
Ono, međutim, do čega je Partiji doista stalo jest preduhitriti bilo kakav oblik izvanpartijskoga organiziranja, a pogotovo takav koji bi ukazao na idejni i brojčani nesklad između njene elite i ostatka društva. Mediji, koji su uglavnom u partijskim rukama, služe upravo zamagljivanju toga dispariteta, što se pokazalo i u Thompsonovu slučaju: čim je rukometna reprezentacija probila dugogodišnju medijsku blokadu najpopularnijeg hrvatskog pjevača i čim se uvidjelo da ono što slijedi neće biti koncert nego plebiscit, prokušani profesionalci su se mrtvi-hladni provukli ispod trake, bliže hipodromskoj pozornici, pa je Thompson završio u središnjem TV-dnevniku, a šef se Partije cum suis subditis ukazao na generalki. Ta nagla i radikalna promjena još jednom potvrđuje izvanredne transformacijske sposobnosti Partije, sposobnost što ih ona nesumnjivo duguje svom nadinženjeru, ponajboljem đaku Kominterne Josipu Brozu, koji je dar selektivne amnezije – iz kojeg kreću ostala ideološka čuda – ugradio u idejne i moralne etaže te gipke korporacije. “Raskinuvši sa Staljinom, Tito je postao naš Staljin“ – ustvrdio je Ivo Banac na promociji Previšićeve Povijesti Golog otoka – “potom naš Hruščov, pa naš Brežnjev, a da je poživio postao bi i naš Gorbačov”. Tito je, kako smo se već uvjerili, umro, ali Partija je preživjela i svoje transsupstancijacije nastavila u taktu kumrovečkog nokturna, u kojem – prisjetimo se časkom tih udvorničkih stihova – “puls svijeta kuca već danas u ritmu budućih svijetlih stoljeća”.
Ali, da se još malo vratim sporednom liku iz Polusna. U Vjesniku, odakle vučem sve te slike, bilo ih je toliko da je čitava jedna uličica u zapozorju ogromnog kompleksa, u kojoj su se redali mali bircevi s po nekoliko stolova na terasi, prozvana “Alejom propalih komentatora”. Mnogi od njih bili su žrtve uzbuđenja koje je zahvatilo studentariju sedamdeset i prve: u toj su ognjici stvarali epske planove o svojoj budućnosti i budućnosti Hrvatske, a kad je gvozdena metla u jednom zamahu pomela njihovo Proljeće i sve te kule od pijeska ostali su zatrpani ispod starih političkih i policijskih okolnosti u kojima ih više nitko nije mogao, a ni htio zaštititi. Ponajmanje temeljito resetirana Partija. Čak i ako bi poslije uspjeli steći kakvu diplomu, skončali su po potpalubljima raznih kulturnih institucija gdje bi na njih pazio najniži soj doušnika.
No, treba reći da je u to vrijeme Vjesnik, uz političku zadaću na kojoj je izrastao, bio kulturna institucija prvog reda – tada je, podsjećam, i kiosk bio kulturna institucija – ali u trenutku kad sam ih upoznao velika većina se već pomirila s tim da neće stići do katova na kojima su se radile ozbiljne novinarske i političke karijere. Bili su zatočenici jedne ideje – u zajedničkom nazivniku to je svakako bila ideja koliko-toliko samostalne hrvatske države – te su sad u komociji svojih doživotnih opravdanja naprosto čekali da im je netko ostvari. A početkom devedesetih, u času kad im je ideju ostvarila upravo Partija, možda je koga od njih još i ponijela sveprisutna droga – ta vjera da se sada karte iznova miješaju – no glavnina se brzo vratila u sigurnost svojih ogorčenja i svoje autsajderske pozicije. Uz večernja izdanja, dok ih je još bilo, i gemište.
Likova iz Aleje ponovo sam se sjetio krajem ovog proljeća, u punoj sezoni bleiburških tema. Sjetio sam ih se nakon što se u nekoliko navrata u medijima pojavila dr. sc. Martina Grahek Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest, znanstvenica koja spada među vodeće naše stručnjake za to područje. Naime, jedna od njenih analiza prenesena je na portalu desne orijentacije koji se – između ostalog, a pri tome ne bez uspjeha – bavi temama što ih mainstream prešućuje. Povjesničarka u spomenutim tekstu, kao i u drugim svojim istupima, iznosi oprezne procjene o broju tzv. bleiburških žrtava u kojima kombinira Žerjavićeve demografske kalkulacije, svjedočanstva hrvatskih, jugoslavenskih, slovenskih, britanskih i drugih sudionika, povijesna i terenska istraživanja i dokumente itd., dakle sve ono što bi ozbiljan znanstveni pristup trebao uzeti u obzir. Njena pretpostavka je da se – na osnovu do sada poznatoga – može govoriti o oko 80-90 tisuća likvidiranih Hrvata, uz manji broj pripadnika drugih nacija.
No, spomenuti portal ima vrlo živu komentatorsku scenu – to je taj šank, ta Aleja koja se u skladu s poznatim upozorenjem Umberta Eca, u međuvremenu razgranala bespućima međumrežja. Komentari su bili razmjerno pismeni, ali nemilosrdni: “Povijest koju nam servira režimska povjesničarka Martina Grahek Ravančić vjerodostojna je otprilike koliko i svjedočenje bilo kojeg službenika OZNA-e…”, tvrdi jedan uzrujani komentator. “Ova gospođa je apologet zločinačkog komunističkog režima i ne znam po kojim kriterijima je ona dobila posao u ‘Hrvatskom institutu za povijest’?” – pita se drugi. “Pozivam urednika i one koji odlučuju da ovaj vaš uradak maknu” – inzistira treći – ”jer nije u dobroj vjeri i duhu, niti na znanstvenoj istini napisan!”.
Ostavimo po strani nesretnika koji se godine Gospodnje 2025. čudi kako bi apologet komunizma mogao dobiti posao u nekoj hrvatskoj instituciji i usredotočimo se na pitanje “znanstvene istine” i “vjerodostojnosti” koje potežu ostala dvojica. Tu vrstu ogorčenja prepoznajem već po sluhu: iz nje progovara – dotičem se ovdje poticajnih razmišljanja Uga Vlaisavljevića – sudbinska povezanost sa “smrtnim neprijateljem”. Jer ako u iracionalnom slogu “dobre vjere i duha” uopće postoji kriterij, taj se – samo naoko paradoksalno – i dalje uspostavlja tamo gdje su se kriteriji uspostavljali najveći dio prošloga stoljeća, naime baš u beogradskom politbirou: ako su Srbi na tender izašli sa 700 tisuća, onda mi ne smijemo ići ispod 500 tisuća. I točka.
Što, dakle, u takvom sustavu licitiranja imaju raditi povjesničari, demografi, forenzičari, policajci, novinari, Ministarstvo branitelja, Slovenci i kaj ti ga ja znam? Ništa. Jer ono što ne počiva na činjenicama, neće se činjenicama ni rušiti. Mi možemo, dakako, iz perspektive duhovne higijene jednog naroda poželjeti da se ta pitanja jednom napokon riješe, da se fakti i pretpostavke usporede i povežu, ali u pitanju je jedan visokoinstitucionalni zadatak, a na tim visinama – uz dužno poštovanje svima – zadnju riječ ima Partija. Kad je Gordan Malić priredio zagrebačku premijeru svoje serije Partija, prikazavši prvu, dramatičnu epizodu u punoj dvorani Školske knjige, u prvom su redu gledališta sjedila dva visoka partijska dužnosnika. U mraku dvorane nije se moglo razaznati kako im se sviđaju pitanja što ih hrvatski i slovenski protagonisti dokumentaraca postavljaju s velikog ekrana – kako je išla zapovjedna linija, zašto Hrvatska uporno ne želi preuzeti dosad pronađene ostatke iz masovnih grobnica, zašto se međudržavna komisija uporno ne sastaje – ali su svi u gledalištu bili na čistu da taj dvojac, koji se diskretno iskrao iz dvorane nekoliko časaka prije odjavne špice, raspolaže svim odgovorima. Razumljivo je da se Partija ne želi miješati u licitaciju: s vremena na vrijeme osnovat će kakvo povjerenstvo čerčilovskog tipa jer dobro zna da se od poluistina teško može sastaviti jedna cijela. Uostalom, stvar se komplicira već na razini same struke: kako naše oštro podijeljene povjesničare posjesti za isti stol, kad su jedni stalno po arhivima, a drugi stalno po televiziji?
Ali, nipošto ne treba gubiti nadu. Primjerice, danas u Zagrebu svjedočimo praksi postavljanja tzv. kamena spoticanja, pločica diskretno utisnutih u asfalt pred haustore iz kojih su u NDH izvođeni Židovi, Srbi i komunistički simpatizeri i slani na put bez povratka. U međuvremenu pojavila su se dva prigovora toj akciji – jedan da se uopće ne radi o komemoriranju žrtava, nego o podsjećanju na inherentnost svake hrvatske države, a drugi da se radi o sasvim neoriginalnom presliku “Stolpersteina”, o autorskom konceptu prepisanom iz jedne druge sredine. Budući da smatram kako ta akcija i to sjećanje imaju i te kakvoga smisla, slobodan sam predložiti kompenzacijsku tehniku kojom se lako mogu odbaciti oba ova prigovora: uz postojeće pločice treba samo dodati one pločice koje su stajale na vratima tih istih stanova u jesen ‘45. Postupak je dovoljno jeftin i jednostavan da se može izvesti bilo kada, premda bi iz komemorativnih razloga datumi poput 8. svibnja, 22. lipnja ili – zašto ne – 23. kolovoza akciji dali nenametljiv simbolički touche.
U trenutcima kad se naša obala i otoci suočavaju s problemom “overtourisma“ (koji se neće riješiti kompenzacijskim tehnikama iz osamdesetih), ova mi se zamisao sve više sviđa. Štoviše, rekao bih da je dostojna one prisavske Aleje, u kojoj sam – u svoje doba – proveo mnoga lijepa predvečerja.
