S kulturnom orgijom, koja se u VI. stoljeću prije n. e. razmahala od Indije do Velike Grčke, može se usporediti samo mali broj provala ljudskog stvaralaštva u prelaznim epohama povijesti. Ako pokušamo da nađemo u prošlosti neku sličnu pojavu, možda bismo u renesansi mogli otkriti najviše dodirnih točaka s obzirom na onu elementarnu provalu čuđenja, onog doživljavanja novog, kao da se svijet istom, po prvi put objavio čovjekovom oku, širom, bez zastora. I tamo kao i ovdje nalazimo isti ponosno-prezirni stav prema prošlim vrednotama, izraženim tamo u Homeru, Heziodu i uopće pjesnicima, a ovdje u Bibliji i crkvenim ocima, sa čitavim kompleksom shvaćanja, koji se izgradio na njima i oko njih, i isto obraćanje k prirodi i stvarnom svijetu s uvjerenjem da se samo kroz njegovo proučavanje može naći pravi odgovor na sva pitanja koja zanimaju čovjeka. I Grk VI. stoljeća i evropski čovjek renesanse su fizičari, naturalisti par excellence i, prvi gotovo sasvim, a drugi više manje, antimetafizičari. I jedan i drugi nošeni neutaživom žeđi da sve saznaju i sve protumače, postupaju na sličan način, odbacujući vjekovna duhovna iskustva otaca, odnosno na njihovoj kritici gradeći nova shvaćanja. A frenezija da se sve sazna sazrijeva i tamo i ovdje u pojavi velikog broja snažnih ličnosti, koje daju najbolji izraz savremenim težnjama i pogledima.
Po liniji ove čisto vanjske sličnosti može se, a i nužno je, doći do sličnosti u promjeni unutrašnijh, bazičnih elemenata, koji zajedno sačinjavaju samu strukturu života odnosnih epoha, kojoj su specifičan lik, interesi i uopće društveno-ekonomsko-idejne forme ljudi određenog vremena samo vanjska manifestacija. I zaista, premda u korijenu renesanse ne stoji velika ekonomsko-društvena revolucija, kao što je nalazimo u kulturi grčkog VI. stoljeća, to je ona ipak uslovljena promjenama nastalim u ekonomskim odnosima onog vremena. Renesansa je unutrašnje uslovljena traženjem nekih načina sticanja sredstava za život nefeudalaca u feudalnom vremenu, razvojem obrta, a zatim trgovine stanovnika evropskih gradova-država što se naročito razmahala poslije križarskih ratova, koji su bili koliko uslovljeni ovim novim potrebama, toliko i veliki pokretač njihovog daljnjeg razvitka. Ona je uslovljena otkrićima, do kojih se došlo na ovim bilo trgovačkim bilo ratničkim pohodima, gdje je proučavanje fizičkih zakona došlo kao životna potreba, koja se nije mogla pojaviti u uslovima tradicionalne zemljoradnje. U istoj mjeri ona je uslovljena dodirom s novim narodima, naročito Arapima, i njihovim shvaćanjima, i unutrašnjom polemikom, koju je ovaj dodir izazvao u dušama ljudi, u koje je tada, gotovo iznenada i sa svih strana, nahrupilo toliko novih utisaka, otkrića i shvaćanja, sve za čudo u savršenom skladu s njihovim ponekad još neformuliranim težnjama, da su ovi utisci, otkrića i shvaćanja, pavši na već iživljena shvaćanja feudalno-teokratskog porijekla, morala otvoriti izlaz u idejni svijet, suprotan onome u kome se do tada taj čovjek kretao, a koji mu je svakog dana postajao sve uži i kočnica njegovoj novoj potrebi za ekspanzijom. U toj polemici između starog i novog, koja se nužno morala pojaviti, pobijedilo je novo, jer je imalo na svojoj strani najjaču od svih podrški, potrebu za zadovoljavanje osnovnih potreba života. Pa ako je u početku i postojao raskorak između mišljenja i akcije, odnosno ako su se na istom tlu i sukobila dva suprotna shvaćanja, misticizam i pozitivizam, ukoliko je ovim modernim izrazom dozvoljeno nazvati pokret XII. stoljeća, to je upravo zbog toga ta unutrašnja borba dobivala u dramatičnosti, dinamici i jasnijem postavljanju novih ideja i potpunijem oblikovanju »novi hominis« renesanse.
Na sličan način proces, koji se u VII. I VI. stoljeću izvršio u ekonomsko-društvenoj strukturi Grčke, doveo je do onih smjelih i bujnih koncepcija, koje čine ovo doba jednim od najvećih u povijesti.
Razvitak patrijarhalne porodice i sve veća upotreba robovske radne snage u proizvodnji u patrijarhalno-rodovskom sistemu učinili su da nam se slika VII. stoljeća Grčke ukazuje u dvostrukom obliku – na jednoj strani vidimo mali broj rodovskog plemstva, eupatrida, a na drugoj masu ostalog stanovništva, u kome se u međuvremenu izvršila podjela na zemljoradnike i obrtnike, iz kojih su se u daljnjem procesu izvili industrijalci i trgovci, i svi ovi stoje prema prvima, u čijim se rukama nalazi čitavo bogatstvo i moć, u stavu tužitelja: osiromašeni i zaduženi seljaci traže novu podjelu zemlje i brisanje dugova, obrtničko-industrijsko-trgovački elementi ukidanje privilegiranog položaja rodovskog plemstva, zamjenu rodovskog principa principom cenzusa, zakonodavni rad, koji bi utvrdio osnovne pravne norme nužne u novim odnosima, dok se kod svih zajedno opaža pomanjkanje svakog poštovanja prema prošlošću posvećenim institucijama, koje su ostale kao oslonac malom broju predstavnika već preživjelog sistema. Ovaj neprijateljski stav izbio je u revolucionarno gibanje, koje je tokom VII. stoljeća zahvatilo čitavu Grčku iz koga je plemstvo izašlo poraženo, naročito kad je Solon, ukidanjem neotuđivosti rodovskih nekretnina i brisanjem dugova zadao smrtni udarac u njegovoj ekonomskoj vladavini. Politička se prava više ne određuju porijeklom već određenim imovinskim cenzusom. A kad je Klisten poslije uspješne revolucije 509. godine prije n. e. konačno uništio stare file, kojima je stajala na čelu aristokracija i zamijenio ih novima, zasnovanim na teritorijalnom principu, rodovsko je uređenje bilo definitivno oboreno. Na njegovo je mjesto došlo robovlasničko uređenje, u komu će voditi glavnu riječ nova klasa industrijalaca, trgovaca i lihvara.
Ovaj je društveni prevrat bio popraćen i revolucijom u oblasti mišljenja. Promjena u moralnim shvaćanjima bila je potaknuta odumiranjem patrijarhalne porodice, a ukidanje rodovskih pravnih institucija povuklo je za sobom čitav niz revizija u idejnim gledanjima. Mitološko tumačenje svijeta, koje je odgovaralo rodovskom uređenju, postepeno će zamijeniti dinamičko-istraživački odnos prema prirodi, isti koji je u praktičnom životu bio nametnut novoj vladajućoj klasi poduzetnih ljudi. Udareni su temelji nauci, koja će dobiti snažne podsticaje razvitkom prekomorske trgovine i naročito kolonizacijom. Kolonizacija nastala u uslovima rodovskog uređenja dovest će Grke u dodir sa stranim narodima i njihovim kulturama te će se upravo u kolonijama i pojaviti grčka filozofija. Grčki gradovi Male Azije, otoci Egejskog mora i kolonije Južne Italije i Sicilija postaju središta kulture i filozofskog pokreta onog vremena. U Maloj Aziji Milet i Efez, a u Italiji Eleja postaju žarišta nove filozofske misli. Tamo Tales, Anaksimandar i Anaksimen, Heraklit iz Efeza, a ovamo Ksenofan, Parmenid, Zenon i drugi bit će idejni odraz promjene, koja se zbila u društvenom uređenju. Svi su oni borci protiv religije i mitologije i prema tomu ex definitione – antihomerovci. Ali kao što robovlasnički sistem ne znači potpuni prekid s prošlim, koga negirajući na neki način potvrđuje i prevazilazi: ropski rad rodovskog uređenja dobiva novu primjenu i novi oblik u robovlasničkom uređenju, tako i ovi antihomerovci negirajući Homerov sadržaj zadržavaju njegov izraz, u pjesničke forme naučene kod Homera stavljaju nove poglede. Osuđuju Homera, preziru ga, ali potaknuti od njega nastavljaju rješavanje njegova problema, pitanje zbivanja u svijetu. Od Homera niječu njegovo gledanje na svijet i zadržavajući njegov pjesnički način izražavanja postavljaju novi – na mjesto teogonije dolazi kozmogonija. Borba protiv Homera i »naturalistička«, materijalistička orijentacija novih mislilaca je ideološki ekvivalenat borbe novog društva protiv preživjelog rodovsko-patrijarhalnog sistema. One će nužno odrediti svaku misao filozofa ovog vremena.
U toj se atmosferi pojavio Heraklit. I postao najpotpunija i najsintetičnija rezultanta epohe.
Ne znamo kad se rodio, ali izvjesno je, da je prvu polovicu života proveo u Efezu, u vrijeme, kad su ovaj i drugi jonski gradovi već bili potpali pod vlast Perzijanaca. Pripadao je svećeničko-kraljevskoj porodici Kodrida, čije je dvostruko dostojanstvo u njegovo vrijeme bilo – časna prošlost. Isto tako znamo da njegova akmḗ – napon muževne snage – pada u doba 69. olimpijade (od 504-501) i da je poslije godine 479. napustio ljude i povukao se u planine, u samoću. Tamo je u hramu božice Artemide našao zaklon i napisao knjigu »O prirodi«. Umro je u 70. godini.
Oko ovih utvrđenih podataka spleo se u staro doba niz anegdota, zabilježenih kod Diogena Laercija, Strabona i drugih, preko kojih su i došli do nas njegovi fragmenti, iz kojih možemo zaključiti da je Heraklit bio osebujna ličnost, čovjek vanredne inteligencije, ponosit, ekstravagantan, melanholičan i da je mrzio – »svjetinu«, što je u stvari i u fragmentima obilno dokazao. Njegovo je povlačenje u samoću bilo logična posljedica njegova odnosa prema ljudima kroz čitav život. Iako po svojim filozofskim shvaćanjima ideolog nove klase, on je čitav život ostao nepokolebivi aristokrata i gajio prema novom čovjeku apsolutan prezir. Konzervativac po duhu kaste, on je u mnogim svojim fragmentima dao izraza svojih antidemokratskih nastrojenja, postavljajući se na stranu robovlasničke aristokracije: »Jedan je za mene koliko i deset hiljada, ako je najbolji«.
Nije imao škole ni učenika. Stari ga nisu shvaćali (premda su ga vrlo uvažavali) i prozvali ga »Skotejnós« – mračan. O samom Sokratu priča Diogen Laercije, da je dobivši od Euripida Heraklitov spis izjavio: »Ono što sam razumio vrijedi, pa vjerujem da vrijedi i ono što nisam razumio. Samo tu je zaista potreban delski ronilac!« O njegovoj »mračnosti« i nemogućnosti da ga se shvati, ali u isto vrijeme o uvjerenju da se u njegovom djelu krije nešto veliko, duboko, postojao je niz epigrama – »Ne otvaraj tako hitro knjigu Heraklita Efežanina; Staza je zaista i suviše neprohodna: mrak i magla bez sunca; Ali, ako te netko upućen unutra uvede, gle, ono što je u njoj sjajnije je od sunca!«
Međutim, Heraklit kao filozof i nije mračan. »Mračan« je njegov život. Netko je izrazio sumnju da je Heraklit sam stvorio priču o svojoj »mračnosti«, da bi se spasio od mrske »svjetine« i ostao dostupan samo »izabranima«, što bi se svakako moglo očekivati od čovjeka koji je, kao što priča Diogen Laercije, položio svoju knjigu na oltar božice Artemide, da je božanstvo zaštiti od – »neinteligentnih čitalaca«! Možda se kao kraljevski potomak, ogorčen zbog propasti svoga roda, svijesno zaogrnuo tajnom, kompenzirajući na taj način stvarnu moć i nedostupnost svojih pređa i stvorio famu o svojoj mračnosti, koju su buduće generacije ponavljale, prenoseći njezin motiv u njegovu filozofiju… Možda je u tu svrhu i izabrao da bude fragmentaran, aforističan, paradoksalan, ostavljajući misli napola dovršene, izražavajući se u zagonetkama, sažeto, kontradiktorno… Proglasio se samoukom, ne priznajući ni jednog ne samo od prošlih, već ni od savremenih filozofa: »Mnogoznanje ne uči da se dođe do inteligencije, inače bi bilo poučilo Hezioda i Pitagoru, a pogotovo Ksenofana i Hekateja«.
Ipak, nitko kao on nije apsorbirao i presadio u svoju krv i meso velike ideje, koje su oblikovale doba u kome je živjela njegova generacija. Moralni konflikt između vjere i znanosti, žudnja za otkrićem prauzroka – arhé, voda Talesa, prvotna materija Anaksimandra, broj (ritam, harmonija) Pitagore, Ksenofanova polemika s Homerom, astronomska otkrića s Istoka, magički ritual i ezoterički simbolizam misterija, i na dnu svega homersko naslijeđe nedostižive pjesničke slike – sve je to Heraklit apsorbirao i prostudirao. Po uslovima, koji su oblikovali njegov lik, po općem stavu prema problemima epohe, on nije osamljen. Kao i drugi mislioci onoga vremena, on je »fizičar«: što se nauči očima i ušima, tomu dajem »prednost«, kao i drugi – homeromástiks (bičevaoci Homera). Ksenofan je u tome odlučniji: »Homer bi zasluživao da bude izbačen s trkališta i bičevan, a tako i Arhiloh«. Pa i kad uzima vatru, materijalan princip kao prauzrok – arhé svega postojećeg, on samo nastavlja liniju materijalističkog tumačenja pojava Talesa i Anaksimena. Ali opća intelektualna baština tako se pretalila u njegovom vatrenom duhu, da je dobila svoj poseban oblik i postala samo njegova misao, njegova strast, njegov život.
Nemoguće je rekonstruirati historiju razvitka ove misli. U njoj nema početka ni kraja, nema niti jednog sistema: u njoj svaka strana pretpostavlja sve drugo, u njoj nema prije i poslije, već kao da je sve dano odjednom i njemu, koji ju je prvi doživio i onomu, koji pokuša da je oživi.
U jednom svom fragmentu Heraklit kaže: »Istraživao sam samoga sebe«. Da li je to prva riječ njegove koncepcije? Ili je započeo sa slikom rijeke, koja se sa svojom plastičnom očevidnošću tako često nameće njegovom umu? Kao fizičaru i kao samotaru odgovara i jedno i drugo. Uostalom, za njega, materijalističkog filozofa, nema razlike između duševnih i fizičkih pojava: makrokozam i mikrokozam vladaju se po istim principima. Pogledao je, dakle, u se i evo što je vidio:
U osnovi Heraklitove misli stoje dvije intuicije, s jedne strane intuicija vječnog toka stvari: »U jednu te istu rijeku ne možemo dvaput ući…« itd. S druge strane intuicija logosa, kozmičkog zakona, po komu se »sve događa«: »S logosom, s kojim su u neprestanoj vezi (koji sve upravlja) – oni su u zavadi, a ono s čime se svakodnevno susreću izgleda im tuđe« itd. Ali ove dvije intuicije znače u krajnoj liniji, budući da ih veže odnos naizmjenične uslovljenosti, te bez jedne ne bi bilo druge, samo jednu. Nema stvari bez zakona ni zakona bez stvari. Ono što spašava neprestanu promjenu od kaotične samovolje je zakon, koji s njom upravlja, koji je oblikuje i vodi, a s druge strane ono što od zakona čini živ, aktivan, dinamičan princip je – neprestana promjena objekta njegove vlasti. Nema zakona koji ne bi bio zakon promjene, ni promjene, koja se ne bi zbivala po zakonu. Shvatiti ovu vezu bitno je za shvaćanje Heraklitove misli. Ne shvaćanje toga dovelo je do Aristotelova prigovora, da ne možemo govoriti o stvarima, da ne možemo osnovati nikakvu znanost, ako prihvatimo misao o vječnoj promjeni stvari, kao i do Parmenidove polemike protiv Heraklita, koji je u strahu od anarhije i nemoćan da disciplinira njegovu promjenjivost, zapao u negaciju čitavog pojavnog svijeta. Svi oni, koji su osjetili da im izmiče tlo pod nogama i da se počinje kolebati i njihov vlastiti identitet, čuvši postavku da se »ne može dvaput ući u istu rijeku« i da »mi jesmo i nismo«, a nisu uočili logos, koji vlada ovim vrtoglavim tokom, zauzeli su prema Heraklitu negativan stav. Ne shvativši osnovni polaritet zakona i promjene, oni su rastavili ono što je kod Heraklita jedno i nedjeljivo.
Ali postavlja se pitanje da li je ovo vezivanje logosa i kretanja plod Heraklitove samovolje izvršeno, jer je imao u vidu buduće prigovore, ili plod uočavanja unutrašnje nužnosti? Ovdje se dolazi do jedne od osnovnih točaka Heraklitove misli: zakona suprotnosti.
Nema jedinstva koje ne bi bilo jedinstvo suprotnosti, kao što nema suprotnosti, koje ne bi zajedno mogle tvoriti jedinstvo silom atrakcije koja ih veže i nagoni jedne prema drugima. U stvari se unosi naizmjeničnost, dinamizam, dijalektika, vječni tok između suprotnih položaja i vječni proces sinteze među njima.
Tema o suprotnostima susreće se i kod prvih Milećana. Njihovi omiljeli motivi su također konačno-beskonačno, toplo-hladno, vlažno-suho itd. Međutim, dok se kod njih radi o čisto izvanjskoj suprotnosti, gdje su stvari jedamput za uvijek stavljene jedna nasuprot drugoj, kod Heraklita imamo neprestano unutrašnje sukobljavanje polova, neprestano prelaženje jednog u drugo. Mehanička, statička i izvanjska suprotnost njegovih predšasnika kod njega je postala unutrašnja i dinamička.
Suprotnosti kod Heraklita obdarene su nekom snagom simpatije, po kojoj se traže, privlače, da bi stvorile jedno više jedinstvo. Ova atrakcija je usađena u samu prirodu stvari. Sve što postoji, postoji silom ovog spajanja suprotnosti. Nema jedinstva koje se ne bi moglo rastaviti u dvije međusobno suprotne polovine: »Ono što je u sebi neprijateljsko – slaže se, i od raznolikih (tonova) nastaje najbolja harmonija, i sve nastaje borbom« i na drugom mjestu: »veze: cijelo i ono što nije cijelo, složno i nesložno, skladno i neskladno, i iz svega – jedno, i iz jednoga – sve«, i opet: »bog je: dan-noć, ljeto-zima, rat-mir, obilje-glad, i mijenja se kao vatra, koja se miješajuć se s miomirisima različito zove, kao što su različita zadovoljstva, koja se dobivaju od svakoga od njih«. Ali ova simpatija ima i svoju drugu polovicu, a ta je antipatija, antagonizam, odbojnost: dva su pola prisiljena da se privlače, odbijajući se; nasrću jedan na drugi silom ljubavi koja je mržnja i uništavaju se sjedinjujući se. Tako borba, rat postaje nužna i zakonita, uzdiže se do kozmičkog principa, postaje neophodan uslov života: »Rat je otac svih stvari, svih kralj. On jednima daje da budu bogovi, a drugima ljudi; on je jedne učinio robovima, a druge slobodnima« i opet: »Treba znati, da je rat sveopći, da je pravda – borba i da se nastaje borbom i nužno«.
Međutim, po Heraklitovom zakonu suprotnosti ove ne samo što se privlače i slažu već i izmjenjuju. Tako se zakon ukazuje u svom drugom vidu. Jedno traži drugo, ulazi u drugo, postaje drugo i – nestaje u drugom. Jedno je konac drugoga i svako od njih redom postaje konačno, rezultantno jedinstvo, koje opet može postati takvo samo, jer potencijalno sadrži – drugo. Tako onaj tko je mlad, mlad je, jer potencijalno nosi u sebi – starca, tko živi, živ je zato, jer u sebi, potencijalno, nosi – mrtvaca itd.: »Jedno te isto u nama i živo i mrtvo, budno i ono što spava, mlado i staro. Jer prvo, preobrativši se, je drugo i obratno, drugo preobrativši se, je prvo«, ili: »Besmrtni smrtni, smrtni besmrtni; jedno živi od smrti drugoga, jedno umire zbog života drugoga«, ili opet: »Dušama je smrt, voda postati, vodi je smrt, zemlja postati, ali iz zemlje se rađa voda, iz vode duša«, »Ime luka je život, djelo – smrt«, ili opet: »Učitelj većine je Heziod. Uvjereni su da on zna skoro sve, on koji ipak nije znao što je dan i što je noć; ustvari su – jedno« itd.
Ovo, dakle, privlačenje suprotnosti, ovo naizmjenično prisiljavanje da se stvori jedinstvo, ne bi bilo moguće, kad u suštini ne bi bile – jedno: »I dobro i zlo (su jedno). Zaista liječnici, koji muče bolesnike, koji ih na sve načine sijeku i peku, pored svega toga zahtijevaju još i nagradu, iako je nisu zaslužili, jer oni čine jednu te istu stvar«; »Početak i konac nalaze se uopće na periferiji kruga«, »Put gore, put dolje – jedan te isti« itd. Suprotnosti su kao odlazak i povratak, kao put gore i dolje, kao dobro koje nadomještava zlo: identične.
Ovakvim je učenjem o suprotnostima Heraklit kao lukom povezao dva stuba svoje filozofije: vječni tok i logos. Logos, zakon stvari, je da teku kroz prelaženje suprotnosti u suprotnost, kroz njihovu borbu. Borba suprotnosti, njihovo privlačenje, da bi stvorili jedno više jedinstvo, njihovo prelaženje jednih u druge je, da upotrijebimo Heraklitov izraz, dajmonion stvari, njihova suština. Stvari i postoje samo kao suprotni polovi.
Tako je Heraklit, neprijatelj sistema, izgradio najcjelovitiji i najveličanstveniji sistem misli starog svijeta. Sa svojom koncepcijom o razvitku kao procesu, koji se odvija nužno i kroz »smjenu suprotnosti«, postavljajući učenje o iznutra protivurječnom toku, on je prišao dijalektičkom shvaćanju razvitka. Ističući velik historijski značaj Heraklita, Lenjin je rekao: »Razdvajanje jedinstvenoga i spoznaja njegovih protivurječnih dijelova je srž dijalektike«.
Međutim, rastavljajući ovako stvari i pronalazeći u svemu dvostruko, Heraklit je morao doći do zaključka, da ono što je i jedno i drugo, može isto tako u izvjesnim slučajevima biti jedno, a u izvjesnim drugo – sve ovisi od okolnosti i subjekta, koji prosuđuje. Tako je došao do nauke o relativizmu, koja je sastavni dio njegove dijalektike. Svi se aspekti stvari mogu opravdati, jer sve zavisi od osjećanja – suda pojedinog čovjeka. Ali ova relativnost ne proteže se samo na oblast etičkih sudova, već i na sva područja života, ona ne obuhvaća samo dobro i zlo, prijatno i neprijatno, korisno i štetno, već i lijepo i ružno, istinito i neistinito. Sve je relativno, jer sve teče. Da navedemo nekoliko fragmenata, koji govore o ovoj relativnosti: »Morska voda je najčišća i najprljavija: ribama je ona za piće podesna i blagotvorna, dok je ljudima za piće nepodesna i škodljiva«; »Svinje se kupaju u blatu, a ptice u prašini i pepelu«; »Magarac voli više slamu nego zlato«; »Čovjek je dječačić za božanstvo, kao što je to dijete za čovjeka«; »Vatra živi od smrti zemlje, voda živi od smrti vatre i zemlje, zemlja od smrti vode« itd.
Ipak ova ideja nije dovela Heraklita do anarhije i raspada u apsolutnom subjektivizmu, koji bi mogao biti njezina posljedica. Heraklit ne niječe objektivnu istinu: »Mišljenje jr najveća vrlina i mudrost se sastoji u tome da čovjek govori istinito i da, prisluškujući prirodu, postupa u skladu s njom« i opet: »Mudrost je samo jedna stvar: znati da postoji jedan logos ma kakav on bio, koji kroz pojedino upravlja sa svime«. S druge strane na području etike on, da upotrebimo njegov izraz, »i jest i nije« revolucionaran. Nasuprot relativizmu, do koga je nužno morao doći, slijedeći nit svoje dijalektičke misli, Heraklit Grk, čovjek polisa, mjere i ravnoteže, postavlja tablice vrijednosti, koje zaustavljaju raspad i anarhiju: »Nije dobro za ljude, da postignu ono što žele«, »Narod treba da se bori za svoj zakon jednako kao i za svoje zidine« itd.
Međutim, ono što je uspjelo Heraklitu, a to zahvaljujući dubokoj intuiciji logosa, kozmičkog zakona i neprestanom »prisluškivanju prirode«, njegovoj upornosti da ostane uvijek samo na planu prirode, da bude »fizičar« i da uvijek gledajući sve i zadrži sve u veličanstvenoj sintezi, ne će uspjeti budućim generacijama mislilaca: doći će sofisti, koji će zanijekavši logos i promatrajući vječni tok i promjenljivost stvari, dovesti relativizam koliko na području spoznaje, toliko na etičkom području do njegovog najvećeg triumfa. A protiv njih će ustati Sokrat, da kao probuđena etička svijest, spriječi opasnost koja joj je zaprijetila od ovog relativizma.
Tako su sofistika i Sokrat bili nužna posljedica filozofije VI. stoljeća, kao što joj je Homer bio nužna pretpostavka.
Što se tiče postanka svemira, Heraklit ga je riješio, kao i svi filozofi-učenjaci VI. stoljeća, materijalistički. Osnovu svega što postoji sačinjava materijalan prauzrok, vatra: »Ovaj svijet, jedini od svega, nije stvoren ni od koga od bogova i ni od koga od ljudi, nego je bio, jest i bit će vječno živi oganj, koji se po određenim zakonima pali i po određenim zakonima gasi«. Kroz mijenjanje vatre, kroz prelaženje vatre iz jednog stanja u drugo, kroz borbu suprotnosti, koja uvjetuje njezino kretanje, nastaje čitav svijet: »Vatra živi od smrti zemlje, zrak živi od smrti vatre; voda živi od smrti zraka, zemlja – (od smrti) vode«. Ovakvo Heraklitovo učenje o vatri nosi obilježje njegovog dijalektičkog shvaćanja razvitka svega što postoji. Njegova arhé nije statički i transcendentni idol stvaranja u tradicionalnom smislu arhé, ona kao da je otkrivena u velikom moru života, ima i sve oznake ovoga – njegov dinamizam, vječno dijalektičko kretanje. Nije slučajno da je Heraklit uzeo kao svoj princip vatru: najdinamičniji od svih elemenata, ona najviše odgovara njegovoj intuiciji vječnog toka stvari. Kao najpokretniji od svih elemenata, ona je najprikladnija za metaforu i Heraklit će je, davši maha mašti i u želji da je što bolje opiše u njezinoj ulozi prvog početka, kroz koji sve nastaje, okititi terminima, u kojima će doći do izražaja čitavo bujno pjesničko naslijeđe, koje je nosio u sebi: vatra je »munja što upravlja stvarima«, »iskra života«, »eksces, što se kroz uništavanje potvrđuje«, »sudac i osuda svemira«, »skrivena bit miomirisa«, »cijena razmjene stvari«, »vječnopokretni životni princip« itd. Pri tomu Heraklit ne će nikad doći do dualizma, do odvajanja ovog principa od svijeta: on je od početka do kraja fizičar, koji ne prekoračuje granice stvarnosti, jer »prisluškuje prirodi«. Njegova intuicija prirodne nužde je i suviše očigledna a da ne bi u zbivanju svijeta dao mjesta bilo kakvoj samovolji bilo kakvih božanskih sila. Ovoj nužnosti podčinjena su sva bića: »Svaku životinju nagoni na pašu bič nužnosti«. Kod njega nema rascjepa na svijet i duh – »Sve je jedno«, proizašlo iz materije, vatre.
Promjenama vatre Heraklit tumači i psihičke pojave. Duša je također, kao i zrak, voda i zemlja, samo jedno od prelaznih stanja vatre: »Dušama je smrt, da postanu voda, a vodi je smrt, da postanu zemlja iz zemlje se pak rađa voda, a iz vode – duša«. Duša nastaje iz vode anathimiazom – isparavanjem: »Duše isparavaju iz vlage«, isto onako kao što nastaju i sva nebeska tjelesa. Ona nije vatra, ali participira od ovog elementa i što mu je bliža, što je »vatrenija«, to je bolja: »Suhi sjaj je najmudrija i najbolja duša«. Na taj način, zaviseći od količine primljene vatre, čitav psihički život čovjekov podvrgnut je nužnosti, kao i sve ostale pojave.
Izloživši u glavnim crtama Heraklitovu misao u njezinim glavnim aspektima: vječni tok stvari, kozmički zakon, prelaženje i jedinstvo suprotnosti i njegovu kozmologiju, ovdje bismo mogli staviti točku. Međutim, prikaz ne bi bio cjelovit, kad se ne bi istaklo, da je i njegovo učenje o spoznaji također postavljeno u smislu materijalističkog rješavanja problema odnosa mišljenja prema biću. Priznajući postojanje objektivne realnosti, Heraklit smatra da je zadatak spoznaje da uđe u bit prirode: »Mišljenje je najveća vrlina i mudrost se sastoji u tome da čovjek govori istinito i da prisluškujući prirodu, postupa u skladu s njom«. Ali prirodu je teško spoznati – ona voli da se skriva, a baš tamo gdje je najviše skrivena počiva bit, »harmonija« stvari: »Skrivena harmonija bolja je od javne«. Međutim, ljudi obično ne obraćaju pažnju na ovu unutrašnju harmoniju: »Većina ne vodi računa o tome kakve su prirode stvari sa kojima se susreću, pa i ako to nauče, ne shvaćaju, već predstavljaju na svoj način«. Svijet ulazi u čovjeka kroz osjetila i Heraklit ima povjerenja u ono što mu otkrivaju ta osjetila. Ali ne smije se prebrzo stvarati zaključak: »Ne sudimo prebrzo o važnijim stvarima«, jer je osjetilna spoznaja tek prvi stupanj preko koga se mora prići k drugom – intelektualnoj obradi percipiranog. Do otkrića logosa, kozmičkog zakona, dolazi se samo intelektualnom spoznajom, ali jer je logos zakon stvari, to se nužno pretpostavlja osjetilna spoznaja. Za pravilnu spoznaju potrebna je neprestana budnost. Samo »onima koji su budni svijet je jedinstven i opći«. Tu budnost Heraklit je posjedovao u najvećoj mjeri, on koji je uvijek znao održati ravnotežu između mnogostrukosti pojava i jedinstva zakona i gledati svijet u jednoj jedinoj cjelovitoj viziji.
Heraklitova je bujna misao doživjela sudbinu svih velikih misli: na njezinom stolu jeli su mnogi zvani i nezvani gosti. To je u isto vrijeme blagoslov i prokletstvo velikih mislilaca, blagoslov kao priznanje istinitosti i širine njihovih koncepcija, a prokletstvo su »pristaše« i uzvanici, kojima nije bilo mjesto za stolom, te su tu istinu često izopačivali. Prema tome je samo djelomično ispravna naša tvrdnja, da nije imao škole i učenika: dođoše, kasnije, nepozvani učenici, »heraklitovci«, koji su iskrivili njegovo djelo, i drugi, koji su mu, ne prihvaćajući njegovo učenje, odali priznanje trgajući pojedine njegove dijelove i učvršćujući njima svoju vlastitu ideološku zgradu, isto onako kao što su iz dijelova po njima srušenih hramova – gradili svoje bazilike! Ipak bez toga ni ovo malo fragmenata ne bi bilo došlo do nas!
Međutim, Heraklit se ipak, ako i ne uvijek u autentičnom, barem u liku dostojnom njega, pojavljivao kad god se u povijesti pojavio kakav velik i slobodan duh, Platon, Aristotel, Giordano Bruno, Hegel, Marks, Engels, Lenjin. Ova trojica posljednjih, protumačivši vrijeme u kome je živio, shvatiše i njega, velikog materijalistu i dijalektika, iako opterećenog sa svom naivnošću onog još naivnog vremena.
Kroz mrak stoljeća mi danas pružamo ruku starim materijalistima VI. stoljeća. A između njih i nas, u ovom mraku, naziru se silhuete prvih »antikurijalaca«, fizičara renesanse, čiji je stav izrazio jedan od prvih njezinih predstavnika Siger od Brabanta, koji je u svojoj knjizi »De aeternitate mundi« napisao: »Sed nihil ad nos nunc de dei miraculis, cum de naturalibus naturaliter desseramus«.[1]
Veliki materijalisti VI. stoljeća imali su čast da su prvi u povijesti evropske misli pristupili proučavanju prirode kroz nju samo bez ikakvih teoloških pomagala, a ljudi renesanse drugi.
Činjenica koliko zanimljiva, toliko razumljiva – i antihomerovstvo prvih i »antikurijalizam« drugih samo su nužan, ideološki ekvivalent promjena nastalih, više ili manje izrazito, u ekonomsko-društvenoj strukturi njihovih epoha.
Izvor, 1950.
[1] Ali nas se sada ništa ne tiču božja čudesa, dok o prirodnim stvarima (prirodno) razumno raspravljamo.
