Nepovjerenje prema kapitalizmu kroz povijest nisu iskazivale samo lijeve političke opcije, već i razne struje desne političke misli. Potonji su to činili iz raznih perspektiva. Antimodernistički nostalgičari za ancien régimeom očajavali su zbog uništenja cehova, urbanizacije i gubitka ekonomske moći plemstva kao nositelja starog poretka. Konzervativni modernizatori poput prvog kancelara ujedinjene Njemačke Otta von Bismarcka upravo su zbog potonjeg nastojali koliko god je moguće sačuvati plemstvo i seljaštvo od negativnih utjecaja međunarodne trgovine po njihovu snagu i utjecaj uvođenjem raznih protekcionističkih mjera. Populističke su pak agrarne stranke s kraja 19. i početka 20. stoljeća u ekonomskom liberalizmu vidjele rušitelja tradicionalnog morala i zadruga kao sigurnog utočišta za kolektivističke seljake u vremenima krize. Razne pak desne političke opcije u 20. stoljeću tražile su “treći put” između kapitalizma i boljševičke planske privrede. Nije to bilo svojstveno samo laburistima pod Tonyjem Blairom, pod kojim je populariziran taj izraz, već i demokršćanima, raznolikim konzervativnim opcijama širom Europe i, naposljetku, fašistima.
Desna kritika ekonomskog liberalizma u posljednje je vrijeme došla u fokus pojavom niza intelektualaca na američkoj desnici koji iznose, za tamošnju tradicionalnu desnicu bogohulnu, tezu da državni aparat mora imati veću ulogu u promicanju “općeg dobra”. U tom je kontekstu možda najupečatljivija knjiga političkog filozofa s Notre Damea Patricka Deneena Zašto liberalizam nije uspio (“Why Liberalism Failed”). Takvu je platformu usvojio i dio republikanskih političara nove generacije, među kojima su najistaknutiji senator iz Floride Marco Rubio i senator iz Missourija Josh Hawley, a sve je to izazvalo kritiku, za američki kontekst tradicionalnih, konzervativnih zagovornika “male države”. Rubio se založio za obnovu “kapitalizma za opće dobro” (common-good capitalism), poručivši da SAD ne postoji “kako bi služio interesima tržišta, već tržište postoji kako bi služilo našoj zemlji i našem narodu”. Hawley je posebno kritičan prema koncentraciji moći u rukama nekolicine tehnoloških divova koji se sve više upliću u političke procese. Za razliku od “starih” republikanaca, on se zalaže za jače provođenje antitrustovskog zakonodavstva. U svojoj knjizi Tiranija Big Techa (“The Tyranny of Big Tech”), koju je Simon & Schuster 2021. raskinuvši ugovor s Hawleyjem odbio objaviti, republikanski senator piše da dominacija tehnoloških divova “potkopava neovisnost, ekonomski položaj i kulturalni utjecaj” običnih Amerikanaca koje u knjizi često naziva “radničkom klasom”, što je terminologija koju republikanci ranijih godina zasigurno ne bi koristili.
Hrvatska je pak tradicija konzervativne kritike kapitalizma i liberalizma uvelike zaboravljena. U komunističkom prikazu razdoblja prije 1945. sve su nekomunističke opcije samo nediferencirano bile predstavljene slugama izrabljivačkog kapitalizma, a bilo kakve socijalne mjere bile su predstavljene tek kao taktički ustupci pomoću kojih se željelo spriječiti nezaustavljiv, povijesno determinirani trijumf Komunističke partije. Dakako, u manihejskoj komunističkoj predodžbi svijeta postoje samo radnička klasa i Komunistička partija koja ju predvodi kao utjelovljenje ultimativnog dobra, s jedne strane, dok su s druge strane kapitalisti raznih vrsta – od socijaldemokrata koje su komunisti nazivali socijalfašistima do nacista kao “najreakcionarnije” vrste kapitalizma, kako je komunizam definirao čelnik Kominterne Georgij Dimitrov. No, činjenica je da međuratno razdoblje obiluje knjigama, brošurama i esejima u kojima su intelektualci skloni hrvatskom seljačkom pokretu, katolički intelektualci i općenito hrvatski nacionalisti raspravljali o socijalnom pitanju i gotovo bez iznimke bili vrlo daleko od ekonomskog liberalizma i adoracije kapitalizma. No, takve primjere imamo i ranije. U tom je kontekstu važan primjer Frana Milobara, jednog od poznatijih hrvatskih pravnih teoretičara i ekonomista. Rođen 1869. u Petrinji, Milobar je do 1939. bio profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a 1942. je kao stari pravaš pozvan u farsični Hrvatski državni sabor NDH u kojemu je sa skupinom, redom starijih, zastupnika uručio memorandum poglavniku Anti Paveliću, kritizirajući pojedine postupke vlasti. Milobar je bio istaknuti član Stranke prava (frankovci) i sudjelovao je u naporima za reformom Austro-Ugarske na trijalističkoj osnovi u sklopu koje bi postojala treća, hrvatska jedinica jednaka ugarskoj i austrijskoj. U Kraljevini Jugoslaviji član je Hrvatske stranke prava do njezina gašenja, a u ’30-ima piše više zapaženih studija o aktualnim globalnim problemima.
No, za našu je temu važniji kao jedan od prvih hrvatskih autora koji su se na visokoj, možemo reći znanstvenoj, razini bavili političkom ekonomijom. Godine 1902. u izdanju Matice hrvatske objavljena je njegova knjiga Izabrana poglavlja iz narodnoga gospodarstva (političke ekonomije). U njoj Milobar ističe, govoreći o geslu Francuske revolucije (sloboda-bratstvo-jednakost), kako je “skrajnji individualizam i jednostrani liberalizam izvrgao u praksi tu teoriju vrlo često u zlo”. Protekcionističke mjere, nasuprot slobodnoj trgovini, po njemu su nužne za razvoj vlastite narodne industrije. Zato se, ističe Milobar, “po svoj prilici u doglednoj budućnosti ne će velika industrija razviti kod nas u pravom razmjeru prema onoj u Ugarskoj i Austriji, a mali će obrt imati da izdrži težku borbu za obstanak sa ugarskom i austrijskom industrijom”. Milobar piše i da “liberalni nazor” po kojemu “tudjinac može da se nastani, gdje hoće, da stiče imutak u svim pravnim granicama, kao i domaći državljanin” djeluje pogubno po gospodarski razvoj zemlje i blagostanje njezinih stanovnika. “Tko od nas nije vidio, kako se u proljeću, čim zidanje i gradjenje započne, najednom stvore kod nas talijanski paliri, graditelji, najamnici itd. Oni dodju s nešto kapitala, preuzimaju radnje na sve strane. Kad su našli radnje dovedu na buljuke radnika iz Italije. Tudjinac evo radi, služi novac kod nas i šalje ga kući, kod nas se prehrani, odnese iz našega žepa novac, a što rade naši zidari?” pita se Milobar. Svoj pledoaje u prilog protekcionizma zaključuje usporedbom. Kao što je “loš gospodar” onaj koji ima vinograd, a mora vino od “krčmara” svakodnevno kupovati, tako je slabo i narodno gospodarstvo ako “narod iz tudjine kupuje takvu robu, a mogao bi je lako kod kuće priradjivati. To je eto načelo moderne gospodarske politike svih država, to je u jezgri podloga protekcionizma”.
Adresiranje pitanja pauperizacije seljaštva uslijed prodora kapitalizma, pada cijena poljoprivrednih proizvoda i sloma zadruga bila je jedna od glavnih točaka socijalnog programa Hrvatske seljačke stranke u međuraću, a o tom su pitanju uvelike raspravljali hrvatski sociolozi, ekonomisti i političari. Aktualizaciji tog pitanja svakako je doprinijela i Velika gospodarska kriza krajem 1920-ih i početkom 1930-ih. U programatskom tekstu Bit seljačkog pokreta iz 1937. lider Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček piše, slično kao i Deneen, da su “građanskom liberalizmu smetale te zadruge, koje su seljaku osiguravale život na vlastitoj zemlji i krov nad glavom, kao što mu je smetalo i naturalno (prirodno) gospodarstvo i seljačka samodovoljnost u ekonomskom (gospodarskom) pogledu”. Također, ističe da tehnološki napredak koji dolazi s kapitalizmom ujedno često ruši etičke zasade sela, odnosno “unosi u selo razorne tendencije (struje) individualističkog egoizma”. Mačekov primjer ukazuje nam i na razlike između američkog i europskog tipa konzervativizma. Oba su sklona glorifikaciji seljaštva, njegovih vrijednosti i načina života, ali iz različitih razloga. Američki je farmer individualist, dok se europski seljak ostvaruje u zajednici. Tu je razliku u SAD-u, gdje se sklonio od komunističke diktature, spoznao i vođa HSS-a. Maček 1956. piše da je “zapadnjački farmer vezan tek za svoju vlastitu zemlju (koja razmjerno često prelazi iz ruke u ruku), dok iztočno europski seljak vezan je sa cielom okolinom, a naročito sa svojim selom. On je vezan sa svojim selom ne samo u sadašnjosti nego je vezan i vjekovnom prošloću, a uzdaje se u Božju pomoć i budućnosti svoje djece, unučadi, praunučadi”. Zaključuje da je seljaštvo konzervativno “u najboljem smislu te rieči”. Naime, ono “osim gore opisanog načina života, čuva i sve od predja nasliedjene duhovne vrednote. Vjeruje iskreno u Boga. Drži, dok god je to moguće, na okupu obitelj i ljubi svoj dom i svoju domovinu, ne trpeći nad sobom ni tudjeg ni domaćeg nasilja”. Maček zaključuje da je seljaštvo istočne Europe zbog opisanog konzervativizma jednako daleko od oba “ploda zapadnjačke kulture” – “Marxovog socijalizma i azijatskog boljševizma, koji nije ništa drugo, nego provadjanje europskog marxisma azijatskim metodama”. Možda i najveći hrvatski emigrantski intelektualac Bogdan Radica, koji je bio blizak Mačekovom HSS-u, svjedoči da Maček nije mogao pronaći istaknutog Amerikanca koji će napisati predgovor njegovim memoarima. I to ne samo zato što je američki establišment bio oduševljen Josipom Brozom Titom i njegovim režimom, kao uvjetno prozapadnim klinom u komunističkom bloku, već je “jedan dio razloga zbog kojih knjiga nije nailazila na širi dojam bila Mačekova konzervativna apologija seljaštva, čiji duh američki farmerski industrijalizam ne shvaća”.
Dok je bio vođa hrvatskog nacionalnog pokreta, Maček je promovirao ideju “trećeg puta” između boljševičke planske privrede i nereguliranog kapitalizma, ističući da je hrvatski seljak ujedno ima svoj “dom” i zemlju koji su brana uspostavi bezbožnog boljševizma, ali ga ujedno treba i zaštititi od pretjerane konkurencije tehnološki sofisticiranijih zemalja. Ideju “trećeg puta” između ekonomskog liberalizma i komunizma promovirali su i drugi teoretičari unutar hrvatskog seljačkog pokreta. “Jer dok seljak priznaje privatno vlasništvo, koje je već samo po sebi kapital i platežno sredstvo, on priznaje i kapital, ali ne priznaje kapitalizam kao sistem, koji je sam sebi svrhom, pa to naziva divljim kapitalizmom. On priznaje samo kapital, koji promiče opća dobra, samo zbog općega dobra“, pisao je Ivo Šarinić u Ideologiji hrvatskog seljačkog pokreta 1935. U svojoj knjizi Hrvatska seljačka demokracija objavljenoj 1936., Šarinić kao jedan od glavnih ideologa tadašnjeg HSS-a piše da kapital “ne smije služiti samo pojedincima, već općemu dobru” te da je potrebno “likvidirati liberalistički sustav”. Vulgarni ekonomski liberalizam pojedini su HSS-ovi teoretičari po određenim misaonim obrascima povezivali i s komunizmom. Kako je objasnio Ivan Robić u glasilu HSS-a Seljački dom, i komunisti i zagovornici nereguliranog kapitalizma “nastoje družtveni život urediti na tvarnoj (materijalističkoj) osnovi”. Odnosno, temeljno pitanje i kod jednih i kod drugih je ekonomski i materijalni napredak. Nuspojava obje ideologije je uništenje duhovne osnovice i svođenje čovjeka na pukog homo economicusa:
“Današnji kapitalizam i današnji komunizam utemeljili su svoju ideologiju na pustoj i hladnoj materiji i materijalnim interesima ne uzevši u obzir niti u svojoj ideologiji, a još manje u praksi, konačni vrhunaravni cilj ljudskog bića i postojanje duhovnog života. Oni si nastoje, kako vele, stvoriti raj već na zemlji, a da ne znaju ili ne će znati, da uživanje svake vrsti vlasti i slasti, grabežljiva lakomnost, izprazna oholost, koji su im glavna sredstva za postignuće lažne sreće, sami ne sačinjavaju ljudsku sreću, već to čini nutarnji osjećaj duhovne sreće i zadovoljstva, a to je osjećaj pravice i čovječnosti. Mi vidimo i osjećamo na svojoj koži, da je kapitalizam veliko družtveno zlo, pa prema tomu ne može biti niti današnji komunizam dobro, jer ima isti materijalistički temelj. Sagradimo li na ledu stokatnicu ili kućicu za psa, jednako će se srušiti i stokatnica i kućica, kad se led otopi.”
Robićevu vrstu kritike pronalazimo kod već spomenutog Deneena, poljskog filozofa Ryszarda Legutka u knjizi Demon u demokraciji, a ranije kod talijanskog političkog filozofa Augusta del Nocea koji je predvidio svojevrsnu sintezu marksizma oslabljenog revolucionarnog žara s globalističkim tendencijama liberalizma. Jedan od globalno najpoznatijih hrvatskih sociologa Dinko Tomašić, nakon 1945. profesor na Sveučilištu Indiana, u svojim čuvenim djelima Društveni razvitak Hrvata i Politički razvitak Hrvata, u kojima je razvio koncept zadružne i plemenske kulture, raspreda i o kapitalizmu. Po Tomašiću, u dinarskim krajevima prevladava plemenska kultura koja se manifestira u kultu hajduka, individualizmu, strogo hijerarhiziranom društvu i sl. Superiorna pak plemenskoj kulturi je zadružna, kolektivistička, kultura svojstvena panonskim krajevima. Prva kultura po Tomašiću u sebi sadrži ne samo klicu militarizma i autoritarnosti, već i izrabljivačkog kapitalizma, dok je potonja demokratska i i odlikuje ju društvo bez pretjeranih ekonomskih nejednakosti.
Banovina Hrvatska, u kojoj je HSS imao vlast, provodila je pak brojne intervencionističke politike s ciljem poboljšanja položaja i radnika uz sveprisutnu antikapitalističku retoriku u tadašnjem tisku. Jedna od poznatijih mjera u tom kontekstu bili su javni radovi. Njihov je cilj bio osigurati barem privremenu zaposlenost i/ili dodatni dohodak seljacima, a dijelom su bili i nužnost u vremenu prekida međunarodne trgovine. Kako je u kolovozu 1940. pojasnio Ljudevit Tomašić, ravnatelj Gospodarske sloge, cilj je “osvojiti nova područja u oblasti domovine, područja, koja su bila neplodna, pa da na tom području dobijemo toliko hrane, da možemo pokriti sve svoje potrebe. Na taj način dobit ćemo nova područja, koja ćemo moći kolonizirati stanovništvom iz gusto naseljenih krajeva (Hrvatsko Zagorje) i te krajeve rasteretiti. Uz nova područja, koja ćemo stvoriti za produktivnu poljoprivredu i uz mogućnost kolonizacije, doći će do novog gospodarskog života u banovini Hrvatskoj (sic!), uslijed čega će procvjetati sva privreda”.
Jedna od ključnih osoba za provođenje tih programa bio je ekonomist Mirko Lamer, profesor na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu (preteči Ekonomskog fakulteta) i predstojnik Odjela za obrt, industriju i trgovinu Banovine Hrvatske, a od 1941. do 1942. državni tajnik u ministarstvu za obrt, veleobrt i trgovinu NDH. Emigrirao je 1942. u Švicarsku, a od 1946. živio i radio u SAD-u. Bio je suradnik u Institutu za istraživanje prehrane Sveučilišta Stanford, a naposljetku i voditelj odjela FAO (Organizacija za prehranu i poljoprivredu UN-a). Lamer je 1937. u članku O principima planske privrede u Hrvatskom kolu pisao da javni radovi “ne povećavaju samo u okviru javne ekonomije općeniti volumen investicija, već oni veoma jako utječu i na privatnu proizvodnu djelatnost, jer su privatna poduzeća pozvana, da dobavljaju potreban materijal za javne radove. Na taj način javni radovi pokreću živu djelatnost u mnogim privrednim granama, koje su u vezi s javnim radovima”. Javni radovi, pisao je tada Lamer, mogli bi se koristiti za izgradnju cesta, željezničke mreže, isušivanja močvara, gradnju škola i hotela. U današnjem je kontekstu gotovo pa proročki da je 1937. pisao kako bi se njima moglo potaknuti hrvatski turizam i pomoći pasivnim krajevima: “Izgradnja cesta i hotela otvorila bi kod nas uz Jadransku obalu vrata mnogim inozemnim turistima i u nekoliko bi se godina isplatili ti korisni izdaci, koji bi bili od koristi ne samo cjelokupnoj privredi, već naročito onim pasivnim krajevima toga geografskog područja”.
Lamerov kolega na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, Milan Ivšić također je promišljao o korištenju državnih kapaciteta za poboljšanje materijalnog blagostanja društva. Utemeljio je 1940. Narodno-gospodarski institut u Zagrebu, bio je glavni urednik za gospodarstvo u Hrvatskoj enciklopediji, a 1945. je zbog djelovanja za vrijeme NDH otpušten, da bi 1947. bio osuđen na dvije godine zatvora u logoru Stara Gradiška. U jednom od eseja sabranom u zbirci Problemi suvremenog života koju je 1937. objavila Matica hrvatska Ivšić zaključuje da “kapitalizam u svojoj suštini nije ništa drugo nego materijalističko ispoljavanje jedino sebe kao pojedinca. U biti svojoj nema on ništa ni socijalnog, ni altruističkog, ni etičkog, ni religioznog, ni nacionalnog, a ni državnog”. Ivšić je u eseju Smjernice naše socijalne politike za Hrvatsko kolo 1940. dao i neke konkretne prijedloge vlasti Banovine Hrvatske za provođenje ekonomske politike između liberalnog kapitalizma i komunizma. Ivšić piše da poduzeća treba organizirati kao “socijalnu radnu zajednicu”, što bi značilo da vlasnik ima zakonsku obvezu većinu dobiti ulagati u poduzeće, umjesto njezina izvlačenja. U suprotnom, Ivšić predviđa drastičnu mjeru:
“No time, što tražimo za hrvatsku privredu radnu zajednicu namjesto individualno kapitalističkog poduzeća, daleko smo od boljševičke socijalizacije sredstava proizvodnje po samoj državi. Dok sredstva proizvodnje kao privatna imovina služe zajednici, neka ostanu privatno vlasništvo. U času pak, čim privatna imovina postane na štetu naroda, može je javna vlast na temelju zakonskog akta i pravedne odštete izvlastiti. Privatno vlasništvo ima svoje opravdanje pred narodom samo dotle, dok vlasnik putem promicanja svojih interesa promiče i socijalne interese.”
Predlaže Ivšić i druge socijalne mjere. Primjerice, smatra da bi svakoj činovničkoj obitelji s barem troje djece trebalo dodijeliti stan. Poratno razdoblje je u cijeloj Europi bilo obilježeno rastom upliva države u ekonomske tokove. Takva je situacija bila prirodna s obzirom na brojne ovlasti koje je država preuzela za vrijeme Drugog svjetskog rata, a predstavljala je i nastavak raznih intervencionističkih politika iz međuratnog razdoblja. Veću količinu radničkih prava od komunističkih sustava osigurale su zemlje socijalnog kapitalizma u ostatku Europe. Sa svojim programom socijalno-tržišnog gospodarstva upravo su demokršćani, tada dominantna opcija na desnici, bili glavni pokretač tog trenda. Osnivanje Europske unije pak uvelike predstavlja trijumf protekcionizma jer se odbacuje globalna slobodna trgovina u prilog jednog manjeg područja slobodne trgovine uz mnoštvo standarda koje predstavljaju skrivenu barijeru koja onemogućuje lak pristup “trećim” stranama. Europsku uniju upravo su stvorili demokršćanski političari uvelike napajani socijalnim naukom Crkve.
Naravski, u komunističkoj Jugoslaviji takvi stavovi nisu mogli doći do izražaja, ali su zato izricani u hrvatskoj političkoj emigraciji. U tom je kontekstu važan Jure Petričević, agronomski stručnjak rodom iz Starigrada, koji je doktorirao 1942. na prestižnoj Visokoj tehničkoj školi u Zürichu. U brojnim esejima za najvažniji časopis hrvatske emigracije, Hrvatsku reviju, Petričević se zalagao za socijalni kapitalizam, ističući da u slobodnoj Hrvatskoj ne smije pojedinac “postati sluga nego gospodar nad ekonomijom i tehnikom, koja su samo sredstva, a ne cilj ljudskog života”. Petričević je smatrao da je “neograničena sloboda u ekonomskom životu” dovela do iskorištavanja radnika i seljaka te velikih nejednakosti koje su naposljetku dovele i do pojave komunizma. Zbog navedenoga je smatrao da najveća poduzeća ne treba privatizirati nakon oslobođenja od komunizma, već da njima treba nastaviti upravljati država kao što je i bio slučaj u većini zapadnoeuropskih zemalja u ’70-ima.
Navedeni, uglavnom zaboravljeni hrvatski mislioci promišljali su o političkoj ekonomiji iz različitih perspektiva. No, svima im je zajednička temeljna postavka da načelna ekonomska pitanja ne smiju biti dogmatska i iznad nacionalne perspektive. Točnije, ekonomska politika ne provodi se sama za sebe i nije univerzalistička, već mora biti prikladna za specifične hrvatske okolnosti.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećem programu Hrvatskoga radija