O povijesti se uglavnom (a često i u povijesnoj znanosti) govori kroz prizmu velikih pojedinaca koji su utjecali na tijek povijesti. Na taj je način čovjeku lakše pojmiti komplicirane povijesne procese, a ukida se beskonačno mnogo raznih varijabli koje naprosto ne možemo niti uzeti u obzir. Riječ je o svojevrsnoj prečici. Drugog svjetskog rata uglavnom se prisjećamo kroz Churchilla, Roosevelta, Staljina i Hitlera, odnosno Pavelića i Tita u našem kontekstu.
S takvim se tipom promatranja povijesti u svojem epohalnom djelu Rat i mir razračunava Tolstoj. Konkretnije, s tezom o sveopćem utjecaju Napoleona Bonapartea na tijek povijesnih zbivanja, njegovoj historijskoj veličini i genijalnosti. Na povijest, smatra Tolstoj utječu (podjednako) milijuni pojedinaca koji su sudjelovali u određenom povijesnom događaju, a ne veliki pojedinac poput Napoleona:
“Fatalizam je u povijesti neizbježan za tumačenje nelogičnih pojava (to jest onih čiju logičnost ne shvaćamo). Što se više trudimo logički protumačiti te pojave u povijesti, to nam one postaju nelogičnije i neshvatljivije. (…) Jednom učinjeno djelo nepovratno je i njegov učinak, kad se u neko doba stekne s milijunima učinaka drugih ljudi, dobiva povijesno značenje. Koliko više čovjek stoji na društvenoj ljestvici, s toliko je više ljudi vezan, toliko više vlasti ima nad drugim ljudima, toliko je očitije da je svaki njegov postupak unaprijed određen i neminovan”.
Tolstoj zaključuje: “Car je – rob povijesti”. Tijek povijesnih događaja formiraju “slobodne volje svih ljudi koji sudjeluju u tom događaju”.
Napoleon, dakle, nije odgovoran za pobjedu kod Austerlitza niti za poraz kod Leipziga. “Zbroj ljudskih slobodnih volja stvorio je i revoluciju (Francusku, op.a.), i Napoleona, i samo je zbroj tih slobodnih volja podnosio i uništio”, piše Tolstoj. Naknadna tumačenja događaja, odnosno glorifikacija genijalnih poteza na bojištu ili lamentacija o Napoleonovim greškama prilikom povlačenja iz Rusije, samo su naknadna pamet povjesničara.
I prvi i drugi ishod plod su slučajnosti jer Napoleon, kao pojedinac u moru drugih, nije mogao niti kontrolirati kretanje svojih vojnika niti izdavati efektivne zapovijedi u metežu bitke.
Čemu nas u današnjim, jedinstvenim trenucima, mogu naučiti Tolstojeve misli?
Mogu nas podsjetiti da nije Trump kriv za “loš” prvotni odgovor SAD-a na pandemiju koronavirusa, nego dobro plaćeni djelatnici bezbroj američkih znanstvenih ustanova i centralnih znanstvenih agencija, kao i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) koja je davala (i još uvijek daje) kontradiktorne savjete i upute, sukladno raznim pritiscima (i državnih aktera), moralnim i financijskim ucjenama.
Na najvišoj razini pak – gubljenje svijesti o važnosti slobode, preferiranje sigurnosti, kultura straha i gubljenje samopouzdanja uče nas i da nisu premijeri primarno odgovorni za oduzimanja ljudskih sloboda, već koloplet raznih okolnosti – od pritiska fahidiotskih znanstvenika do prestrašenog javnog mnijenja – koje ostavljaju oportunističke državne čelnike nemoćnima ako ne žele izgubiti izbore. „Necijepljeni“, „nepoštivači mjera“, „nenositelji maski“ i sl. jeftini su objekt mržnje i žrtveni jarac za sve nedaće, što političari spretno koriste.
Međutim, nisu nužno političari morali biti oportunisti, a Napoleon B(u)onaparte uistinu jest Napoleon Veliki, kako ga naziva britanski povjesničar Andrew Roberts. Dakako, morali su postojati i strukturni razlozi – poput Francuske revolucije, posljedičnog stvaranja Nacionalne garde općom mobilizacijom, ideja prosvjetiteljstva i sl. – koji su omogućili Napoleonov utjecaj na povijest. Povjesničar Ian Kershaw napisat će da bi Hitler, iako je neprijeporno nažalost utjecao na tijek povijesti, „bez promijenjenih uvjeta, proizvoda izgubljenog rata, revolucije i prožimajućeg osjećaja nacionalnog poniženja ostao nitko“.
Iako je Tolstoj generalno u pravu da pojedinac nije svemoguć, njegov pristup odveć umanjuje njegovu sposobnost djelovanja. Pojedinci mogu (iako to nije uvijek slučaj, pogotovo u današnjoj eri bezličnih birokratskih vođa) iskoristiti trenutak i utjecati radikalno na tijek povijesti, odnosno promijeniti ga. Tolstojeva je vizija povijesti de facto fatalistička, odnosno ne postoji mogućnost promjene zacrtanog smjera i povijesnih zakonitosti – slično kao kod Marxa koji je “znanstveno” dokazao da će se kapitalizam zbog proturječnosti sam od sebe urušiti. Vjerovanje u „logiku Povijesti“ i neminovnost bilo čega (propasti svijeta zbog klimatskih promjena ili trijumfa proletarijata) može dovesti i do najvećih moralnih zastranjena te dehumaniziranja protivnika ili rušitelja neminovnosti. Kako piše Czeslav Milosz: „Civilizirani narodi općenito ne prakticiraju ubijanje interniranih članova oružanih snaga (masakr u Katynskoj šumi, T.K.) države s kojom nisu u ratu; pa ipak, logika Povijesti ponekad zahtijeva takve postupke“.
Pristaše ideje o povijesnih zakonitostima ili povijesnim silnicama, kako bi rekao Franjo Tuđman, implicitno uzimaju u obzir da je povijesnim procesima inherentna svojevrsna meta-racionalnost i da se odvijaju pod stanovitim redom.
Povjesničari se pak, prilikom tumačenja pojava, procesa i događaja, nužno moraju oslanjati na pretpostavku da su povijesni akteri djelovali racionalno, odnosno kako bi postigli svoje političke, osobne ili druge ciljeve. No, zašto bi to bio uvijek slučaj? Pojedinac može biti rastrojen, može ne znati koji su njegovi ciljevi i interesi, može ih konstantno mijenjati bez da je toga svjestan i bez da to zapisuje u svoj dnevnik.
Uostalom, sjećate li se Vi što ste mislili o određenom fenomenu prije dvije godine? Je li svako Vaše djelovanje promišljeno i racionalno? Kako je napisao Dostojevski u Zapisima iz podzemlja:
„Ma obaspite vi njega svim zemaljskim blagodatima, utopite ga u sreću preko glave, tako da na površju sreće poskakuju samo mjehurići, kao na vodi; pružite mu takvo ekonomsko zadovoljstvo da mu ne preostane više ništa raditi, osim spavati, jesti slatkiše i brinuti se za produžetak svjetske povijesti – a on će vam i tada, taj čovjek, čak i tada, iz puke nezahvalnosti, iz najobičnije poruge, napraviti neku svinjariju. Prežalit će čak i medenjake i namjerno će poželjeti najpogubniju glupost, najnekonomičniju besmislicu, samo zato da u sav taj pozitivni razbor unese svoj pogubni element mašte. Zapravo svoje fantastične sanjarije, svoju najpodliju glupost pokušat će zadržati samo zato da samome sebi potvrdi (kao da je to baš neophodno), kako su ljudi i dalje ljudi, a ne klavirske tipke, na kojima doduše sviraju vlastoručno sami zakoni prirode, ali prijete da će se toliko isvirati da se mimo kalendara više ništa neće moći poželjeti. Pa ni to još nije sve; čak i u tome slučaju, ako se pokaže da je doista klavirska tipka, kad bismo mu to dokazali, čak i prirodnim znanostima i matematički, ni tada se neće opametiti, nego će namjerice napraviti nešto suprotno, iz puke nezahvalnosti; zapravo, kako bi ustrajao na svome.“
Ukratko, povijest nema tijek niti zakonitosti, što znači i da na osnovu povijesnog iskustva ne možemo graditi velike narative o neminovnosti, primjerice, globalne pobjede liberalne demokracije. Tko je mogao pomisliti da će liberalne demokracije, ako se takvima mnoge zemlje još uvijek mogu zvati jer sudska vlast nije srušila demokratsko kršenje temeljnih ljudskih sloboda (dakle izbrisano je liberalno iz liberalne demokracije), tražiti zdravstveni certifikat za ručanje miješane pizze u lokalnom restoranu nakon posla zbog respiratornog virusa? I, još gore, da će većina stanovnika to podržavati? Povijest nije pravocrtna, bezbroj je mogućih scenarija koje ne možemo u tom trenutku pojmiti. A možda ni poslije.
