U proljeće 2023. godine, pet godina nakon objavljivanja svoje uspješnice Why Liberalism Failed, prevedene na hrvatski pod naslovom Zašto liberalizam nije uspio, američki politički teoretičar i svojevrsni intelektualni guru postliberalne nove desnice ili novoga konzervativizma Patrick Deneen objavio je svoju novu knjigu – Regime Change: Toward a Postliberal Future.
Nastavno na svoju prethodnu knjigu u kojoj je detaljno objasnio kako je liberalizam radikalno redefinirao staro, antičko i kršćansko, poimanje slobode kao samoograničenja vlastitih apetita i nečinjenje grijeha, Deneen u svojoj novoj knjizi polazi od toga da je hegemonija te progresivističke ideologije na vidjelo iznjedrila poprilično škodljivu i lako zapaljivu podjelu između nekolicine, elita, i mnogih, radničke klase. U uvodu Deneen napominje kako su tvorci liberalizma odbacili antičko i srednjovjekovno rješenje prastaroga filozofskoga i praktičnoga pitanja usklađivanja interesa i stremljenja nekolicine i mnogih u vidu mješovita poredka, odnosno svojevrsna miješanja dviju klasa. Suprotno tomu rješenju, liberali su pogrješno vjerovali da će progres, kako na ekonomskom tako i na društvenom polju, premostiti taj vječni problem svakoga političkoga poredka. Dok su se dvije strane liberalizma, takozvani klasični i progresivni liberalizam, međusobno suprostavljale oko sredstava progresa, na dubljoj razini su uspostavile prešutni pakt protiv afirmacije bilo kakve narodne stranke koja bi se suprotstavila progresivizmu kako na ekonomskom tako i na društvenom planu. Trenutno najbolja nada za uspostavu postliberalnoga poredka prema Deneenu takozvana je nova desnica. Riječ je o političko-intelektualnom smjeru koji nadilazi pojednostavljene lijevo-desno klasifikacije. Naime, nova desnica dijeli mnoge stavove sa starijom socijaldemokratskom tradicijom ljevice, dok je današnja mahom progresivistička ljevica uvelike napustila radničku klasu vidjevši u njezinu društvenom konzervativizmu prijetnju za svoje progresivističke zamisli:
„Postalo je jasno da je desnica sklonija ekonomski skrenuti ulijevo, nego li je ljevica sklona skrenuti udesno u društvenim pitanjima. Ovo naginjanje nije puka slučajnost, već predstavlja povratak konzervativizma svojemu izvornomu obliku – konsolidiranomu suprotstavljanju liberalizmu. Svaka težnja ekonomskoj jednakosti bit će popraćena većima naporima u poticanju i podržavanju onih institucija iz kojih proizlaze duboki oblici solidarnosti: obitelj, zajednica, crkva i nacija.“
Takva nova, postliberalna, desnica nije samo ponovno otkrivanje starije verzije konzervativizma, nego i odjek onih antičkih i srednjovjekovnih mislioca koji su upozoravali na opasnosti ideologije progresa. Ti učenjaci i mislioci pisaše i djelovaše kad riječ konzervativizam ne bješe ni skovana, no prema Deneenu, upravo su oni ponudili njegovo izvorno izražavanje – politički i društveni poredak ravnoteže, stabilnosti i dugovječnosti što opće dobro postiže putem političkoga, društvenoga i ekonomskoga miješanja ili ispreplitanja viših i nižih klasa. I dok je današanje liberalne elite nužno prisiliti na prihvaćanje takvih rješenja, Deneen ne dvoji da će postliberalni poredak kojemu teži njegov – kako ga zove – konzervativizam općega dobra zahtijevati i jedan dio klasnih izdajnika među elitama, dakle moćnih i utjecajnih pojedinaca koji će djelovati na korist radničke klase.
Knjiga ima sljedeća tri dijela: Naš hladni građanski rat, Konzervativizam općega dobra i Što činiti?
Prvi dio knjige ima dva poglavlja: Kraj liberalizma i Elita moći. U Kraju liberalizma Deneen opisuje kako je liberalizam u krizi ne samo zbog ponašanja liberalnih elita, nego ponajprije zbog popratna iscrpljenja institucija koje su bile na korist nižim klasama, a koje su obuzdavale ambiciozne i sebične pojedince. Slabljenje institucije obitelji, susjedskih odnosa, zajedništva, Crkve, „crkava“ i drugih oblika udruženja osobito je naškodilo socijalnomu i materijalnomu zdravlju radničke klase, dočim je nekolicina monopolizirala prednosti liberalnoga poredka i njegove vizije slobode od ograničanja nametnutih rođenjem, autoritetom tradicije, dužnostima spram drugih osoba u zajednici i slično. U očima liberala, poput otca progresivnoga liberalizma Johna Stuarta Milla, ograničavajuća uloga tradicije poimana je kao podrivajući despot nad životima onih koji žele „eksperimente u življenju“. Dok su običaji i tradicije nekima mrski despot, običnim ljudima to su brane od grabežljivosti i samovolje preambiciozne nekolicine. To je, piše Deneen, dobro razumio Millov suvremenjak Alexis de Tocqueville koji je s divljenjem pisao o ograničavajućujoj moći religije što je obvezivala i one najrevolucionarnijega i samovoljna duha na javno iskazivanje određena poštovanja te kršćanskoga morala i pravednosti u onodobnoj Americi. Takve zaštitne ograde tradicije mogu se shvatiti kao dobroćudni oblik tiranije većine. One su demokratske prirode jer je riječ o kreacijama nebrojnih prethodnih generacija. Chestertonovim riječima, tradicija je samo demokracija produljena kroz vrijeme. Dugovječne kulturne institucije i prakse mahom su nastajale odozdo kako bi poticale uvjete za cvjetanje običnih ljudi te ograničavale tiranske impulse moćnika.
Danas se, tvrdi Deneen, srž obrazovanja elita svodi na dva dijela. Kao prvo, riječ je o sudjelovanju u razbijanju tradicionalnih ograničenja kroz sebičnu redefiniciju tih ostataka predliberalizma kao sustava opresije. Kao drugo, riječ je i o učenju vještina kojima se sigurno plovi sve opasnijim vodama svijeta bez spomentih ograničenja eksperimentiranja u življenju. Prema Deneenu, kulture bogate normama što su se primjenjivale kako na one više tako i one nižega statusa bile su svojevrsna javna dobra. I dok današnje liberalne elite napadaju takve norme kao opresivne, elitističke, patrijarhalne, rasitičke, homofobne i slično, one podmuklo nerijetko internaliziraju uvelike konzervativne norme ponašanja koje služe kao svojevrsne privatne zaštitne ograde, slično ograđenim luksuznim četvrtima u kojima studenti elitnih američkih sveučilišta naposljetku žive. U isto vrijeme te elite papagajski ponavljaju sebi i drugima da su privržene egalitarizmu. Pozivajući se na Charlesa Murrayja i Bradforda Wilcoxa, Deneen opisuje kako liberalne elite potajno uče svoju djecu kako formirati obitelji u anti-kulturi bez zaštitnih ograda, dočim se u svijetu društvene i ekonomske nestabilnosti i prekarnosti – kao posljedicama demoliranja kulturnih i drugih norma – oni lošije stojeći ne snalaze te imaju sve manje uspjeha u formiranju stabilnih brakova i obitelji.
U to ime Deneen navodi kako bijela radnička klasa u SAD-u prvi put nakon nekoliko desetljeća doživljava pad životnoga vijeka. Stanovništvo u, slijedom globalizacije i liberalizacije, deindustrijaliziranim i zapuštenim prostranstvima američke unutrašnjosti sve više pati od razvoda, ovisnosti o drogama i opijatima, samoće, depresije pa čak i smrti iz očaja. S druge strane, na elitnim privatnim sveučilištima djeca dobro stojećih obitelji implicitno uče kako oni koji uspiju u liberanom poredku zaslužuju svoj status, dok oni što zaostaju nemaju nikoga drugoga za okriviti osim samih sebe. Krivi su isključivo oni, a ne strukturalni liberalizam. Kao dva paradigmatska primjera prijezira s kojim se, u trenutcima iskrenosti, kad misle da ih se ne snima, prema nižim klasama i općenito neistomišljenicima ophode liberalne elite Deneen navodi pojedine notorne komentare Baracka Obame i Hillary Clinton. Naime, govoreći na skupu s bogatim donatorima 2008. godine, Obama – tad kandidat za predsjednika SAD-a – kritizirao je radničku klasu rekavši kako pripadnici te klase lako postaju ogorčeni, kako se drže oružja i religije i antipatije prema onima koji nisu kao oni, spočitavajući im protu-trgovinsko raspoloženje. Slično tomu, 2016. godine, također na skupu s donatorima, Hillary Clinton je pola glasača Donalda Trumpa prozvala šakom jada, „rasistima, seksistima, homofobima, islamofobima i što god još“. Iako smo tu tek na 14. stranici, pozorni čitač toga će se sigurno sjetiti i na 113. stranici knjige na kojoj Deneen citira jednoga od otaca konzervativizma Edmunda Burkea. Naime, Burke je u svojim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji još prije više od dva stoljeća napisao kako „takvi demokrati, kad nisu na oprezu, tretiraju skromnije pripadnike zajednice s najvećim prijezirom, dok se pretvaraju da ih čine u izvorište vlasti“.
Iako mnogi pripadnici elita čak i javno optužuju niže klase jer nisu uspjele ili pokušale uspjeti u nesmiljenom meritokratskom sustavu, nebrojeno je mnogo onih koji su takve stavove internalizirali ali o njima ne govore javno jer su nominalno priklonjeni egalitarizmu liberalne demokracije. Tim su liberalnim elitama identitetske politike (identity politics) toliko primamljive upravo zato jer njima iz javnoga diskursa izbijaju klasna pitanja. Ljevica se danas uvelike zalaže za jednakost različitih – rasnih, seksualnih, etničkih, takozvanih rodnih – identiteta, a isključuje svoju negdanju privrženost klasnoj jednakosti. Dok lijevo-liberalne, takozvane Woke, elite u javnosti ocrnjuju tradicionalne istitucije poput stabilna braka između žene i muškarca i obitelji kao seksističke, nazadne, ognjištarske pa čak i elitističke, u svojim privatnim životima nerijetko prianjaju uz njih i upravo njima nerijetko duguju svoj uspjeh i visoku poziciju. Riječju, liberalne elite radničkim klasama ocrnjuju upravo one društvene institucije kojima nemalim dijelom duguju svoj elitni status i njegovo perpetuiranje, te koje upravo najnižim klasama trebaju kao oslonac za stabilan i ispunjujući život.
Na kraju ovoga, zapravo pravoga uvodnoga poglavlja, Deneen navodi kako se problem rastućih tenzija između nekolicine i mnogih može ublažiti vraćanjem višestoljetnoj tradiciji mješovita poredka (mixed constitution). Prema toj prastaroj niti zapadne misli, i nekolicina ili elita i mnogi ili narod imaju svoje urođene vrline i mane. Zbog svoje moći, elite mogu biti sklone tiraniji, opresiji i izrabljivanju većine. Niže klase mogu biti odveće prostodušne i pune ozlojeđenosti koju mogu zlorabiti razni nasilni i korumpirani demagozi. S druge strane, obje ove klase pored mana imaju i svoje urođene vrline. Pripadnici viših klasa imaju više mogućnosti za kultiviranje dobroga okusa, za prenošenje visoke kulture budućnim naraštajima, za obrazovanje u skladu sa starim poimanjem slobode kao samodiscipline i samoograničenja. U svojem najboljem svjetlu, elite osjećaju odgovornost i dužnost, svojevrsnu noblesse oblige, spram nižih klasa. Te elite tad osjećaju bilo naroda kojemu pripadaju, da prafraziramo blaženoga Alojzija Stepinca. S druge strane, niže klase su prizemnije pa stoga i svjesnije ljudskih ograničenja. Dok više klase imaju sklonost višoj kulturi, radničke klase razvijaju prakse koje odražavaju konstantne životne realnosti. Niže su klase sklonije vrlinama poput štedljivosti, inventivnosti, radinosti, zdrava razuma, zahvalnosti na malim stvarima i nerijetko stoičkoj radosti spram svakodnevne patnje koju život donosi. U kanonu se naše zapadne civilizacije, upozorava Deneen, odavno zaključilo da se vrline i jedne i druge klase mogu razviti u mane osim ako se te klase međusobno ne usklađuju i ispravljaju. Tomu je težila višestoljetna, sad uvelike zanemarena, teoretska i praktična tradicija mješovita poredka kojemu se ovaj katolički intelektualac utječe. Riječ je o tradiciji koju je zamijenilo stremljenje progresu kao novomu starozavjetnomu zlatnomu teletu.
Za desne i lijeve liberale ona klasa koja se najviše opire nesmiljenu progresu jest demos ili narod, a liberalizam se je uvelike razvio kao program ograničenja demokracije. Danas dvije klase, vladajuća manjina i većina kojom se vlada, stoje jedna protiv druge u svojevrsnom hladnom ratu. Cilj i jednoj i drugoj nije kako poboljšati, već kako do nogu potući sebi protivničku klasu. Iako su obje klase odgovorne za ovo, Deneen piše kako najveći dio odgovornosti ipak leži na onoj klasi koja ima najviše resursa, dakle na vladajućoj klasi.
U drugom poglavlju pod naslovom Elita Moći Deneen utvrđuje da prirodu suvremenih elita Zapada uvelike određuje kulminirajuća primjena liberalizma. Današnja se vladajuća klasa, nastavlja Deneen, od onih prijašnjih vladajućih klasa razlikuje u četiri aspekta. Prvi je aspekt to što je današnja elita menadžerskoga tipa. Za razliku od naslijeđenoga statusa, materijalnoga vlasništva i bogatstva, ona posjeduje cijeli set lako zamjenjivih vještina koje ju u postindustrijsko doba čini uspješnom. Ta individualistička menadžerska elita nije uopće čvrsto vezana uz neki zavičaj, a njezina bezvremenost sastoji se u odvojenosti u odnosu na predke i nasljednike. Kao takva, ona nije kultivirana kao što je to nekoć bila samosvjesna aristokracija pa i industrijske elite 20. i 19. stoljeća. Kakva god da je bila, zemljišna je aristokracija osjećala dužnost spram zemlje, tradicije predaka, pa i spram svojih podčinjenih kmetova. Slično tomu, iako je vrijeme industrijskih oligarha bilo stravično za radničku klasu, ipak je i ono iznjedrilo pokrete sindikata i političkih stranaka što je utjecalo na oligarhe da, radi društvene stabilnosti, podijele dio svoga bogatstva s nižim klasama. Vladajuća je klasa i tad, kao i u vrijeme aristokracije, bila vezana uz neki zavičaj. Uređenost gradova, regija i društvena stabilnost uvelike je doprinosila uspjehu industrijskih postrojenja te klase i obratno. I danas američke i mnoge europske gradove rese razne knjižnice, ribnjaci i parkovi što su ih u nasljedstvo svojim sugrađanima ostavili negdanji pripadnici industrijske elite koji su svoje interese čvrsto vezivali uz interese svojih nacija.
S druge strane, prvo obilježje današnje vladajuće klase, meritokratske menadžerske elite, njezina je odvojenost od prostora, odnosno njezina mobilnost i svojevrsna nomadska promjenjivost mjesta za život. Drugo obilježje je duboko internaliziran stav ove klase da su prošlost, tradicija i naslijeđene kulturne prakse smetnja napredku apstraktne ekonomije temeljene na manipuilaciji informacija i podataka. Menadžerska je elita, tvrdi Deneen, prva vladajuća klasa u povijesti koja se ne poziva na zajedničko kulturno naslijeđe. Treće i zadnje glavno obilježje ove elite jest skoro potpuna odvojenost od niže klase i, općenito, radničke klase. Iako mnogi u ovoj klasi nisu izrazito materijalno bogati u usporedbi s famoznih jedan posto najbogatijih, kvalifikacije i socijalni kapital kojima raspolaže ova elita jasno ju odvajaju od mnoštva siromašnijih članova društva zaposlenih u uslužnom sektoru, a koji imaju ulogu svojevrsnih neokmetova. Drugi aspekt po kojem se menadžerska elita razlikuje od prijašnjih elita jest njezino otvoreno protivljenje i naslijednomu statusu i principu hijerarhije što su obilježavali staru aristokraciju. No, riječ je o fingiranom i/ili samoobmanjujućem stavu jer te elite, kroz menadžersku tehnokraciju, vrlo brzo učvršćuju svoje dinastije i naslijednu hijerarhiju. U isto vrijeme se bave propovijedanjem egalitarizma, osobito kroz takozvane identitetske politike, i to napose u elitnim obrazovovnim institucijama što su zatvorene za veliku većinu djece obična pučanstva. Oni koji nemaju moć, npr. osiromašujuća bijela radnička klasa, proglašava se privilegiranom i opresorskom, dok diplomanti najelitnijih sveučilišta na svijetu i pripadnici menadžerske elite za sebe tvrde da su žrtve ugnjetavanja.
Treći usko povezani aspekt jest zlouporaba načela škodljivosti (harm principle) Johna Stuarta Milla, otca progresivnoga liberalizma. Prema uvjerenju nove vladajuće klase, koja je tobože otvorena uma, ne postoje objektivne istine te je svako mišljenje o različitim životnim stilovima i svjetonazoru nominalno dopušteno. Upravo ta fleksibilnost zapravo postaje oruđe rigidna nametanja liberalizma, pogotovo kroz identitetske politike kao izvor implicitne, ali ne manje stvarne moći u odnosu na instinktivno uvelike konzervativne podčinjene klase. Staro, klasično i kršćansko, shvaćanje slobode kao samovladavine ili samodiscipline bilo je preduvjet stjecanja znanja i mudrosti. To su bili preduvjeti uspostavljanja pravednosti, ispravna odnosa prema drugomu, pa tako i pravedna političkoga poredka. Takvo poimanje slobode i pravednosti liberalizam je radikalno redefinirao. Paradigmatski primjer liberalnoga filozofa, John Stuart Mill težio je tomu da se opravdanje političke vlasti ne temelji na pozivanju na objektivne standarde pravednosti i prava, već na minimalnom opravdanju temeljenu na standardu percipirane štete prema drugima. Prema tomu, zakoni i norme temeljene na pozivanju na objektivne standarde upućujući kako bi pojedinac trebao živjeti i ophoditi se s drugima zamijenjen je minimalističkim standardom prema kojemu je sve dozvoljeno dok god izravno ne škodi nekomu drugomu. Deneen ovdje prilaže sljedeći citat iz Millova poznata eseja O slobodi iz 1859. godine: „jedina svrha radi koje se, protiv njegove volje, može pravedno vršiti moć nad bilo kojim članom civilizirane zajednice jest kako bi se spriječila šteta u odnosu na druge … Nad sobom, svojim tijelom i umom, pojedinac je suveren“. Deneen jasno pokazuje da je ovo oduvijek bilo ne sredstvo obrane nekolicine slobodoumnih pojedinaca u odnosu na većinu, već izvor moći onih koji žele eksperimentirati sa svojim životima i te eksperimente, ako treba i agresivno, nametnuti društvu.
Četvrti aspekt po kojem se menadžerska elita razlikuje od prijašnjih elita jest to što se njezina moć ponajviše vrši ne toliko kroz vladine i, općenito, javne politike, već putem privatnih i poluprivatnih entiteta, sveučilišta, korporacija, medija, Hollywooda itd. Njezina je moć ukorijenjena u birokracijama i kvazijavnim institucijama, što ju – zaključuje Deneen – čini manje pristupačnom običnim građanima-glasačima. Kao primjer ove nove vrste tiranije Deneen navodi sudbinu Zakona o obnovi vjerskih sloboda koji je 2015. godine donijela američka savezna država Indiana. Zbog toga su se zakona na tu ekonomski slabu državu sručile najmoćnije korporacije i mediji SAD-a, pa tako i svijeta. Kao žrtvena janjad odabrani su vlasnici male obiteljske pizzerije sa sjedištem u trgovačkom centru u gradu Walkertonu. Oni su kao kršćani negativno odgovorili na hipotetsko pitanje novinarke New York Timesa o tom bi li bili voljni odraditi catering za vjenčanje istospolnoga para. Pritisak medija i korporacijskih behemota Applea i Amazona i drugih, koji su prijetili potpunom ekonomskom devastacijom Indiane, uskoro je doveo do toga da je ta tobože suverena savezna država popustila te je demokratski legitimiran zakon povučen.
Dok su u prijašnje doba korporativni vođe izbjegavali javno zauzimanje političkih stajališta, kako ne bi odbili dio potencijalnih kupaca svojih proizvoda, ova epizoda pokazuje kako današnje najmoćnije korporacije ne oklijevaju javno djelovati protiv tradicionalnoga morala i kršćanskih vrijednosti. Riječ je o spoju libertarijanskoga ekonomizma klasičnoga liberalizma i društvenoga libertarijanizma progresivnoga liberalizma. To je, dovitljivo piše Deneen, svojevrsno vjenčanje Johna Lockea i Johna Stuarta Milla. Razvidan primjer toga vjenčanja tržišnoga fundamentalizma klasičnoga liberalizma i društvenog eksperimentalizma progresivističkoga liberalizma je i rastuća industrija surogat-majčinstva. Sve u svemu, ono što se predstavljalo kao slobodan izbor u ranijoj fazi progresivizma, izbor biti slobodan i samoostvariv pojedinac, sad je sve više zahtjev koji treba nametnuti posljednjim enklavama otpora ovomu imperativu. Velike korporacije odbacile su svoju tradicionalnu političku neutralnost i sad svesrdno podržavaju liberalni individualizam, pogotovo na polju ljudske seksualnosti, takozvanih istospolnih brakova, transrodnih prava i reproduktivnoga zdravlja. Millov način obrane eksperimentiranja u življenju ograničavanjem despotizma tradicije i običaja, postao je izravan zahtjev prisiljavanja svih onih nevoljkih da odbace svoja tradicionalna i naslijeđena uvjerenja nerijetko temeljena na samokontroli, a ne na suverenosti pojedinca kao jedinke iznad obitelji, zajednice, tradicije i/ili religije. Otpor spram ove nove vrste tiranije dolazi ponajprije od radničke klase, osobito fizičkih radnika koji – za razliku od takozvane laptop klase – žive u svijetu naslijeđenih domova i zajednica. Tu se ne radi o sukobu između klasičnoga ili desnoga liberalizma i progresivnoga ili lijevoga liberalizma, sukob između Lockea i Milla, već je riječ o sukobu progresivizma s jedne i konzervativizma s druge strane. Riječ je, dakle, ponajprije o sukobu između progresivističkih elita i instinktivno konzervativne radničke klase.
Dobro koje je opće naslov je trećega poglavlja i ujedno prvoga poglavlja drugoga dijela knjige. Ovo je poglavlje politološki najzanimljivije jer se bavi klasifikacijama ideologija. U njem Deneen opisuje tri ideologije koje određuje progresivističkima, a to su klasični liberalizam, progresivni liberalizam i marksizam. Unatoč njihovim razlikama, ove se ideologije uvelike preklapaju u želji da se postigne isti cilj: transformativni progres društva. U američkom i britanskom kontekstu klasični liberalizam često se pogrješno nazivao i nerijetko još uvijek naziva konzervativizmom, no Deneen s pravom tvrdi kako podčinjavanje klasičnoga liberalizma slobodnomu tržištu nerijetko dovodi do podrivanja onih društvenih institucija – poput obitelji, zajednice i vjerskih institucija – koje ovaj lažni konzervativizam navodno nastoji, a u stvarnosti ne uspijeva (a ni ne želi) konzervirati. Klasični liberalizam nastao je kao oprjeka zemljišnoj aristokraciji, a cilj mu je bio afirmirati nove kapitalističke, industrijske elite, zapravo novu aristokraciju temeljenu na neutaživim apetitima za gomilanjem materijalnih bogatstava. Privatno je vlasništvo svojevrsno zlatno tele ove elitističke i protudemokratske ideologije što narod poima kao potencijalno revolucionarnu snagu koju treba što više obuzdavati. Oklada klasičnoga liberalizma bila je da će nevidljiva ruka slobodnoga tržišta biti plima koja će podići sve brodove, a ako se neki brodovi u tom procesu potope – poput primjerice deindustrijalizranih i oronulih gradova i zajednica diljem američke unutrašnjosti – riječ je o kolateralnoj žrtvi progresa ili posljedicama famoznoga i ispravno nazvana kreativnoga uništavanja.
S druge strane, progresivni liberalizam nije dijelio stav da će pohlepa i sebični individualizam Lockeova tipa dovesti do napredka, već širenje – a zapravo razvodnjavanje – solidarnosti onkraj užih zajednica čvrsto ukorijenjenih u određenom zavičaju prema cijelomu čovječanstvu. I progresivni liberali su poput klasičnih zagovarali vladavinu liberalnih i prosvijećenih elita, no suprotno klasičnim liberalima, progresivni liberali su narod poimali ne kao potencijalno revolucionarnu, već kao odveć konzervativnu snagu tradicionalizma što ne vidi povlastice u nesmiljenom progresu i konstantnim promjenama. Intelektualna preteča ovoga tipa liberalizma već je spominjani John Stuart Mill i njegovo poimanje običaja i tradicije kao despota što ugnjetava i koči one s progresivnim naginjanjima i sklonostima eksperimentiranju s višestoljetno testiranim institucijama poput primjerice braka. Mill je čak otvoreno pisao kako i porobljavanje pojedinaca može biti pozitivno ako će dovesti do njihova oslobađanja od staroga poimanja slobode temeljena na samoograničenju apetita i samootklanjanja od grijeha.
Suprotno klasičnomu i progresivnomu liberalizmu, marksizam je u narodu, odnosno radničkoj klasi, vidio snagu koja će zapravo donijeti transformativan progres. Marksisti su kritizirali kapitalistički progres uime boljega progresa – komunizma, a zalagali su se za vladavinu naroda kroz diktaturu proletarijata. Kako su se pripadnici radničke klase ipak pokazali nedovoljno revolucionarnima, zapravo konzervativnima, na koncu se je i marksizam – u raznim svojim varijantama – priklonio mišljenju da elite – i to komunističke – trebaju upravljati revolucijom i biti njezinom avangardom. Deneen primjećuje da je marksistička kritika otuđenja koje proizvodi liberalna ekonomija i nesmiljena podjela rada de facto istobitna konzervativnoj kritici liberalizma. Sličnost marksizma s konzervativizmom se očituje i Marxovu stremljenju prema sređenomu i stabilnomu poredku u kojem, nakon zbacivanja kapitalizma, ne će biti permanentnoga takozvanoga kreativnoga uništavanja. No s druge se strane, piše Deneen, Marx i marksisti proturječno su se zalagali za nasilnu i totalnu revoluciju, temeljito uništenje staroga poredka i diktaturu. Suprotno ovima trima progresivističkima ideologijama, jedino konzervativizam progres ne poima kao glavni cilj političkoga djelovanja. Citirajmo Deneena:
„Konzervativizam je nastao iz skepse prema modernomu vjerovanju u neupitnu dobrotvornost i prednosti od konstantne transformacije društva te prema pratećemu uvjerenju kako su svi privremeni troškovi stalnih promjena – osobito oni koje snose obični ljudi – bili opravdani u ime konačna poboljšanja“.
Konzervativizam je danas sve vidljiviji zbog, kako tvrdi Deneen, tri razloga: 1) sve jasnijih neuspjeha progresivističkih ideologija, liberalizma i marksizma; 2) pada marksizma koji je doveo do porasta svijesti o škodljivoj vladavini liberalnih elita i 3) zbog rastućega uvjerenja da istinski konzervativizam ne počiva na savezištvu s liberalizmom, nego na nemarksističkom isticanju političke moći mnogih ili radničke klase u obrani konzervativnih ciljeva stabilnosti, zajedništva i solidarnosti od i unutar nacija-država. Konzervativizam, prema tomu, nije vrsta liberalizma, već se suprostavlja liberalnoj privrženosti poimanju slobode kao ponajprije individualna izbora što, u insinktivnom protutradicionalizmu, političku i društvenu sferu čini svojevrsnom tržnicom. Suprotno tomu, konzervativizam polazi od prvenstva obitelji, zajednice i ljudskih dobara koji se mogu osigurati, tvrdi Deneen, jedino kroz napore političke zajednice, a ne prvenstvom pojedinca kao vuka samotnjaka iz Hobbessova prirodna stanja. Konzervativizam općega dobra kombinira lijevu privrženost jednakosti i gospodarskomu poredku kojemu je zajednica, a ne pojedinac u fokusu, te desnu potporu društvenim vrijednostima što podupiru stabilan poredak obitelji, zajednica, udruženja i religijskih institucija. Ono što je lijevi i desni liberalizam uništio, ovaj novi stari konzervativizam teži obnoviti. On odbacuje progresivizam i elitizam liberalizma, ali i revolucionarni populizam što ga je marksizam tek deklarativno podupirao. Suprotno tim progresivističkim ideologijama, konzervativizam općega dobra ističe mudrost naroda, a nadu polaže u oživljavanje antičke, grčke i rimske, i srednjovjekovne kršćanske tradicije mješovita poredka.
Četvrto poglavlje, Mudrost naroda, podsjeća čitatelja kako je – daleko prije poredka što su neki u Hrvatskoj u vrijeme nedavne pandemije nazivali „stožerokracijom“ – pitanje bi li trebali političkom zajednicom vladati mnogi ili nekolicina staro pitanje koje seže u antičku Grčku. Deneen tako piše kako je grčki filotof Platon pisao na korist vladavine prosvijećene manjine, famoznih filozofa-kraljeva. Stoljećima kasnije liberalizam je nastao kao politička filozofija što se zalagala za teoretsku jednakost među ljudima no samo kako bi opravdala ili legitimirala stvaranje nove aristokracije, temeljene ne na rođenju nego na postignućima. Iako je liberalizam nastojao dobiti legitimitet kombinirajući se s demokracijom, arhitekti liberalizma i današnji liberali zapravo su nastojali i još uvijek nastoje što više obuzdati demos. Drugim riječima, liberalizmu je riječ demokracija u sintagmi liberalna demokracija tek puki ukras ili smokvin list.
Danas liberalni režim sve više zagovara vladavinu stručnjaka, dok se demos na različite načine potiče na foksuiranje na privatnu sferu, svojevrsnu res idioticu. No, kako upozorava naš autor, društveni i politički poredak koji inzistira na odlukama i upravljanju eskperata nije neutralan, nego upravo generira takvo stanje koje zahtijeva sve više i više ekspertize te tako stvara sve manje prostora za odlučivanje običnih ljudi. Nesmiljeni progres koji liberalizam potiče stvara konstantne promjene koje po tom zahtijevaju da se odlučivanje ne prepušta puku, već progresivnim tehnokratima, a koji onda potiču još više radikalnih promjena. Za razliku od Platona, Aristotel je započeo tradiciju koja nije samo kritizirala oholost stručnjaka, već je hvalila zdrav razum puka. Ovaj je grčki filozof jedan od rijetkih predmodernih zapadnih filozofa koji je pozitivno pisao o demokraciji. Aristotel je, dakako, priznavao da postoje polja u kojima je ekspertiza neizbježna i, dapače, poželjna. No ne uvijek. Deneen tu navodi Aristotelovu primjedbu kako graditelj kuće možda nije bolji sudac djela svojih ruku od onoga koji se tom kućom služi. Drugi primjer je primjer kormilara koji kormilo ocjenjuje bolje nego drvodjelac što ga je načinio. Zdrav razum je, dakle, široko dostupan.
Engleska sintagma common sense – koja se na hrvatski najbolje prevodi kao zdrav razum, a što je povezano uz pridjev zdravoseljački – podrazumijeva nešto što je obično i zajedničko ljudima. Protiv zahtjeva da društveno-političkim poredkom, pa tako i našim životima, upravljaju ponajprije stručnjaci uzdiže se mudrost što proizlazi iz iskustva svakodnevnice mase običnih građana. Kao prvo, zdrav razum proizlazi iz tradicijskoga znanja, kolektivne memorije obična puka iz lekcija svakodnevnoga života. Kako je opisivao jedan od otaca konzervativizma Edmund Burke, društvo tradicije doima se neukim u očima stručnjaka, ali je u biti riječ o dubokom izvorištvu iskustva i zdravorazumske mudrosti. Kao drugo, takvo znanje opire se uskoj specijalizaciji te spaja različite komponente svijeta u mudrost i razboritost potrebnu za političku vlast. I kao treće Deneen navodi kako su društveni i politički uvjeti što koriste vladavini utemljenoj na zdravom razumu suprotni od uvjeta koji privilegiraju vladavinu ekspertize:
„Ako je ekspertiza pogotovo cijenjena u društvima što teže i promoviraju progres, promjenu, transformaciju i rast, uloga zdrava razuma je pogotovo cijenjena i potrebna u društvima koja su stabilna i u kojima je prevladavajući generacijski kontinuitet. U takvim društvima stariji naraštaji na mlađe prenose mudrost iskustva, dočim se u progresivnim društvima svako znanje starijih brzo zamijenjuje i čini nebitnim“.
Na koncu ovoga poglavlja Deneen napominje kako društveno-politički poredak koji prednost daje mudrosti mnoštva, a za koji se on zalaže, ne isključuje potrebu za ekspertizom, u njezinim prikladnim granicama, odnosno potrebu za elitom. Takav poredak zapravo treba one koji su najbolje pozicionirani podupirati stabilnost i vrline demosa te koje se potiče da u tu svrhu usmjeravaju svoju energiju. Čestitost naroda može se održati jedino uz pomoć čestitih elita. Ovakva uvjerenja vuku svoju inspiraciju iz stare tradicije Zapada: ideala mješovita poredka kojemu se Deneen okreće u sljedećem poglavlju.
To peto poglavlje ili Mješoviti poredak – kako prevodimo The Mixed Constitution u engleskom izvorniku – polazi od toga da elite trebaju štititi tradicije i kulture koje uglavom poniču odozdo, iz naroda i akumulirane mudrosti prijašnjih naraštaja. U tom smislu demokracija i istinska aristokracija nisu proturječne, nego se međusobno podupiru i nadopunjuju. Upravo to su, objašnjava Deneen, jako dobro razumjeli predmoderni mislioci od Aristotela i Polibija do Tome Akvinskoga i Machiavellija, od Johna Adamsa do Alexisa de Tocquevillea. Izgledi za uspješno miješanje klasa, usklađivanje nekolicine i većine, počivali su na političkom poredku privrženu stabilnosti, ne uznemirujućim i stalnim promjenama, na kontinuitetu, ne progresu, te na ravnoteži, a ne na uzdizanje jedne nad drugom klasom. Nakon što je opisao različite predmoderne koncepcije miješanja klasa koristeći se jednostavnom analogijom smoothija, miješanja nakon kojega različiti sastojci više nisu prepoznatljivi, te salate, miješanja nakon kojega su sastojci još uvijek prepoznatljvi ali skupa daju poseban okus, Deneen se okreće modernoj artikulaciji mješovita poredka. Tu je riječ o konzervativizmu kao samosvjesnoj modernoj političkoj teoriji koja je nastala nakon pojave sasvim nove vrste elite – progresivnih elita liberalizma. Liberalizam je, naime, opravdavao vladavinu elite kojoj je zadatak bio spriječiti da mase običnih ljudi koče progres, bilo ekonomski, bilo društveni.
Kao reakcija na kapitalističku revoluciju i Francusku revoluciju nastaje samosvjesni konzervativizam koji je potpuno razumio da kultura nastala odozdo, iz naroda, treba jasnu i samosvjesnu obranu od strane kultivirane elite koja u prijašnja doba nije shvaćala koliko je, ili koliko bi, trebala biti u svezi sa širim osjećajima nižih klasa, radnika i seljaka, tj. općenito s osjećajima i interesima naroda. Dakle, u svojim početcima – u doba Edmunda Burkea – konzervativizam je ustao u obranu načina života običnoga puka i to protiv destabilizirajućih ambicija progresivizma, kako u njegovu ekonomskom, tako i njegovu drušvenom ruhu. To da je nužno razviti i podržati elitu za narod a protiv progresivisitčke elite shvaćao je i Burkeov nasljednik Benjamin Disraeli. Deneen opisuje kako je ovaj konzervativni engleski lider već u 19. stoljeću shvaćao kako se dvije snage liberalizma – ekonomsko libertarijansko i društveno revolucionarno krilo – ujedinjuju u jednu progresivnu snagu udruženu protiv tradicija i interesa nižih, radničkih klasa. Disraeli se je protiv liberalizma otvoreno borio i svesrdno zagovarao približavanje tradicionalno arstokratskih torijevaca radničkoj klasi, tj. običnomu engleskomu puku. Prema Deneenu, slične su politike i danas prijeko potrebne. U zaključku ovoga poglavlja autor zato sažimlje argument cijele svoje knjige, pa ćemo ga stoga potanko citirati:
„Ipak, kako bismo uspostavili politički i društveni poredak vrijedan konzerviranja, prvo se nešto revolucionarno mora dogoditi: prioriteti liberalne progresivne agende moraju se zamijeniti onom agendom što stremi stabilnosti, redu i kontinuitetu. Kako bi se resetirali politički uvjeti u kojima bi konzerviranje bio prikladan cilj, sadašnji vladajući poredak mora se fundamentalno promijeniti. Izgledi za obnovu kulture, uzdizanje zdrava razuma, i nanovo zamišljena oblika mješovita poredka počivaju na uspjehu konfrontacijskoga stava naroda prema elitama – naime, na naporu da se zagovornike progresa prisili da radije rade na korist ciljeva običnih ljudi, a to su očuvanje stabilnosti i kontinuiteta. Kako bi se očuvao društveni poredak, prvo je potreban fundamentalan prevrat njegova sadašnjega revolucionarnoga oblika. Projekt koji je pri ruci je spoj naizgled dvaju suprotnosti – bolja aristokracija što nastaje zbog mišićava populizma, a po tom, uzdizanje naroda od strane bolje aristokracije. Ono što je u nedostatku boljega pojma potrebno jest – aristopopulizam, spoj dviju dugovječnih suprotnosti.“
Upravo je Aristopopulizam naslov šestoga i ujedno predzadnjega poglavlja knjige. U njem Deneen polazi od teze prema kojoj za uspostavu doista mješovita poredka, isprepletanja viših i nižih klasa, nije dovoljno samo populističko podbadanje masa, već svjesno i namjerno razvijanje nove elite. I to ne samo meritokratske elite, već samosvjesnih aristoi, doista izvrsnih i plemenitih ljudi, koji bi razumjeli kako je njihova glavna uloga i svrha u društvenom poredku osiguranje osnovnih dobara nužnih za ispunjujući život običnih ljudi, a ta dobra su obitielj, zajednica, dobro zaposlenje te pravedan socijalan sustav kao potpora ovih dobara. Deneen tomu dodaje i ograničenja korporativne moći te kulturu što potiče red, kontinuitet i religijska vjerovanja i institucije. Sadašnja politička moć populizma bi, prema Deneenu, trebala biti usmjerena k stvaranju mješovita poredka s ciljem razbijanja monopola nad ekonomskom i društvenom moći koja danas rezervira socijalnu dobrobit samo za one s višim statusom i materijalnim bogatstvom. Bogatstvo ne bi trebalo biti preduvjetom socijalne stabilnosti, niti šira društvena nestabilnost treba biti prihvatljiva posljedica koncentriranja ekonomskoga prosperiteta.
Suprotno tomu, stabilno i zdravo civilno društvo trebalo bi omogućiti izglede za cvjetanje ljudi i u prosječnim materijalnim uvjetima. Potrebna su „makijavelistička sredstva za postizanje aristotelovskih ciljeva – uporaba snažnoga političkoga otpora pučanstva protiv prirodnih prednosti elita s ciljem stvaranja mješovita poredka kojega je rezultat opće dobro“. Cilj ne bi smio biti miješanje neprijateljskih elemenata, nego istinsko aristotelovsko miješanje klasa u kojem elite, pod pritiskom naroda, poprimaju obilježja aristokracije – izvrsnost, čednost ili vrlinu, velikodušnost i brigu za opće dobro – pomoću kojih se po tom uzdiže narod. Oslanjajući se na lekcije izvornih američkih populista, anti-federalista 18. i dijela 19. stoljeća, Deneen u nastavku daje neke konkretne prijedloge kako bi se moglo provesti miješanje ili ispreplitanje običnih ljudi i elita u političkom životu Sjedinjenih Država.
Kada se neki njegovi prijedlozi preslikaju na Hrvatsku proizlazi da bi Hrvatski državni sabor trebao imati daleko više zastupnika jer bi tako bio reprezentativniji i bio sastavljen od više običnih ljudi koji su prožeti lokalnim znanjem sredina u kojima su ukorijenjeni. Što se tiče izbornoga zakona, Deneenovi prijedlozi idu u smjeru većega broja preferencijalnih glasova. Stvaranje gospodarsko-socijalnih vijeća, što Deneen po uzoru na Njemačku predlaže u SAD-u, u Hrvatskoj je već praksa. No, iz njegovih prijedloga proizlazi da bi trebalo „razbiti“ službeni Zagreb te razna ministarstva iz glavnoga grada premjestiti u druge dijelove zemlje. Već su se u Hrvatskoj čuli prijedlozi da bi se primjerice Ministarstvo poljoprivrede trebalo smjestiti u Slavoniju ili Baranju, a slično bi se lako moglo učiniti i s mnogim drugim ministarstvima. Nadalje, potrebno je vratiti obvezni vojni rok ponajprije s ciljem jačanja nacionalne solidarnosti, koherentnosti i jačanja republikanskoga duha, ali i da nam vojska ne bi postala produžena ruka demokratski nelegitimirana liberalnoga imperija. Veće javno financiranje škola što u Americi predlaže Deneen u Hrvatskoj je već praksa, no valjalo bi još dosta poraditi na podizanju (obnavljanju) respektabilnosti obrtničkih škola i zanata. Na društveno-humanističkim fakultetima potrebno je imati barem uvodne predmete na kojima bi studenti svjevrsnih gnostičkih studija stekli barem osnovna znanja fizičkoga rada. Jednako tako, potrebno je što više poticati proizvodnu industriju i nastojati steći što veći stupanj ekonomske samodostatnosti. Deneen navodi i druge prijedloge, neke i po uzoru na mađarske pronatalitetne, obiteljske i/ili stambene politike. Osobito se u na hrvatskoj obali, ali i drugdje, danas očituje rastuća nejednakost između onih koji imaju i onih koji nemaju nekretnine.
U sedmom i zadnjem poglavlju, Prema Integraciji, Deneen opisuje kako treba nadići dezintegracijske učinke liberalizma, no tomu se poglavlju u ovom kratkom pregledu nije nužno detaljnije pozabaviti. Bitnije je naglasiti zaključak koji upućuje na onu neugodnu definiciju prema kojoj se politika često svodi ponajprije na borbu za moć, ali i na umijeće mogućega. Stoga citirajmo na koncu mudre riječi Patricka Deneena:
„Danas, kad elite pod stijegom demokracije i egalitarizma skrivaju jačanje svojega statusa, može se sa sigurnošću reći da do oplemenjivanja naših elita ne će doći iz dobre volje, nego prije kroz pritisak od strane naroda. U danima koji dolaze moguće se je nadati da će se, kroz aristotelijansko stjecanje vrline, uzdići doista prava aristokracija, i to ironično kroz napore snažnijega pučanstva. Za uzvrat, ti bi aristoi trebali djelovati tako da unaprijede živote i izglede puka, kultivirajući obične ljude koji će i sami stjecati osobine istinskih aristokrata. Miješanjem izvrsnosti doista plemenitih elita i običnih zdravorazumskih građana što zahtijevaju više od onih s više mogućnosti, možemo se nadati da ćemo jednoga dana svjedočiti svojevrsnoj promjeni režima – cvjetanju mješovita poredka, svojevrsna aristopopulizma koji bi zavrijedio ime Republika.“
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija
