Viktor Matić: Velikosrpske tlapnje Gorana Šarića

Na početku svojega predavanja o etnogenezi Bošnjaka, koje zasad ima impresivnih 400 tisuća pregleda na YouTubeu, notorni Goran Šarić tvrdi kako on djeluje na popularizaciji znanosti i istraživanja. Ipak, vrlo brzo postaje jasno da Šarić zapravo djeluje na popularizaciji ofucanih velikosrpskih teza i “argumenata” o tobožnjem srpskom podrijetlu Bošnjaka (i Hrvata koji govore štokavskim narječjem). Tako na kraju predavanja Šarić zaključuje da su “mnogi Bošnjaci ili možda svi ili većina porijeklom Srbi”. No, valja krenuti ab ovo s napomenom da mi nije namjera svakomu Šarićevu loncu biti poklopac.

Nakon uvodna dijela predavanja, u kojem nema riječi o konceptu etnogeneze ni o predmodernim etničkim identitetima, Šarić navodi prvi spomen Srba u srednje-istočnoj Europi. Riječ je o famoznom Einhardovu spomenu Srba prilikom opisa bijega donjopanonskoga kneza Ljudevita. Naime, franački kroničar Einhard ili Anali Franačkoga Kraljevstva donose vijest da je nakon sloma svoje pobune 822. godine donjopanonski knez Ljudevit “pobjegao u Dalmaciju, ali ne u dio koji je bio u vlasti Borne ili njegova nasljednika Vladislava, nego u dio kojim (…) su navodno vladali Srbi. Danas je teško reći koji bi to dio nekadašnje Dalmacije mogao biti, ali moguće je da se radilo o središnjoj ili istočnoj Bosni. Nakon što je ubio kneza koji ga je primio u goste, pobjegao je u Vladislavov dio Dalmacije” (Budak 2019: 181-182).

Einhardov izričaj o Srbima kao “narodu za koji kažu da u svojoj vlasti drži veliki dio Dalmacije” (…ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur…) prilikom njegova opisa Ljudeviteva bijega velikosrpski djelatnici (zlo)rabe ne bi li “dokazali” da su u ranom srednjem vijeku Srbi kompaktno naseljavali (i) cjelokupni (proto)zapadnoštokavski prostor (neki tvrde da su Srbi tada naseljavali i današnju Liku) (usp. npr. Šešelj 2007: 16, 430-433, 446-447). Tako i Šarić, sukladno Šešeljevu pravcu velikosrpstva, samouvjereno zaključuje da Srbi “tada [početkom 9. stoljeća] žive do današnje Like”.

Šarić tvrdi da ima doktorat iz povijesti te da ovo predavanje temelji “na dokumentima, kartama, primarnim izvorima i doktorskim disertacijama”. Kao laiku, zanima me na temelju kojih vrela Šarić zaključuje da Srbi u ranom srednjem vijeku naseljavaju krajnji zapad današnje BiH. Ako se taj zaključak ponajprije temelji na spomenutu Einhardovu izričaju prilikom opisa Ljudeviteva bijega iz Donje Panonije, valja nam više o tom pročitati kod Šarićevih “kolega” povjesničara. Tako Mladen Ančić u jednoj svojoj knjizi (usputno) zaključuje da se je Ljudevit, “lišen ranije široke potpore nezadovoljnika, koji su prethodne godine jasno osjetili bijes carske vojske, uputio … dalje na istok … tamo gdje ga carska ruka više nikako nije mogla dohvatiti” (2001: 19). “Jedan od najvećih srpskih povjesničara”, kako Šarić naziva Tibora Živkovića, smatra da je Ljudevit utočište kod Srba mogao naći već na ušću Vrbasa u Savu (2010: 153). Živković tu locira potencijalnu sjeveroistočnu granicu ranosrednjovjekovne Srbije (2001: 61-62). Na drugom mjestu Živković znakovito napominje da iz Einhardova izričaja ne proizlazi da su Srbi kompaktno naseljavali velik dio Dalmacije, već da su držali ili vladali nekim njezinim dijelovima (2011: 393-395).

Živkovićeva je napomena višestruko važna, a s njom je neizravno suglasan i britansko-srpski povjesničar Stevan Pavlović koji ne tvrdi da su u ranom srednjem vijeku Srbi “kompaktno naselili” golemi prostor između rijeka Bosne i Ibra, “već da se njihovo ime proširilo na pučanstvo [ili dio pučanstva – op. V.M.] tih krajeva, što je u punom skladu s današnjim stanjem znanja o ranosrednjovjekovnim etničkim zajednicama” (Ančić 2005: 73). S druge strane, Šarić u emisiji in4snet-a tvrdi da su Srbi “imali vrlo mali asimilacijski potencijal” te da on ne zna “koga su Srbi asimilirali osim Cincare”. Suprotno tomu, u svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka tvrdi da se ni svi Slaveni i Vlasi u srednjovjekovnoj Srbiji nisu nazivali “Srbima” (što je bilo s tim ljudima, jesu li možda asimiliriani?). Čak i četnički vojvoda Šešelj priznaje da su Srbi nakon dolaska na Balkan asimilirali mnogobrojne Vlahe, a ne tek jednu vlašku subetničku skupinu. Srbi su vjerojatno asimilirali i dio Obodrita, Timočana, Moravljana, Dukljana, Humljana i tko zna koliko nepoznatih slavenskih “plemena”.

Šarić Srbe inače zamišlja kao mnogobrojan i formiran narod (praktički naciju) već u srednjem vijeku koji bi kao takav mogao imati samo golemi asimilacijski potencijal. Naravno, u Šarićevu svijetu Srbi samo mogu biti meta asimilacije, a nikako (i) oni koji asimiliraju jer je to u skladu s teorijom višestoljetne protusrpske urote na čelu koje stoji Katolička Crkva. Malo je tužno da Šarić na taj način Srbe svodi na puke objekte povijesti. Vazda žrtve i u okruženju. Poznato je što iz toga proizlazi. U nacističkoj verziji srodne mitomanije rezultat je “obrambeni” Drang nach Osten. 

Nažalost, ni spomenuti Tibor Živković nije bio imun na tradicionalna velikosrpska strujanja u srpskoj historiografiji. To, primjerice, pokazuje dokumentarni serijal Istorija Srba – Rani srednji vek za koji je napisao scenariji i načinio režiju. Serijal je objavljen 2007. u produkciji izdavačko-informativne ustanove Mitropolije Crnogorsko-Primorske (!). U tom se dokumentarcu na više mjesta donose zemljovidi zamišljene ranosrednjovjekovne “velike Srbije”, koja se svojim većim dijelom nalazi na području današnje Bosne i Hercegovine i južne Hrvatske (do Cetine), a manjim dijelom na području Srbije, Crne Gore i Kosova. Tako se u četvrtoj epizodi serijala, među ostalim, implicira da se sa “dosta velikom sigurnošću” može rekonstruirati ranosrednjovjekovna etnička “granica” između Srba i Hrvata, odnosno ranosrednjovjekovne granice zamišljene velike Srbije. Ta je granica, prema Živkoviću, “tekla najverovatnije od Vrbasa ili Une pa se zatim preko zapadne Bosne završavala na srednjem toku Cetinu, ostavljajući Duvno i Livno u granicama Hrvatske”.

Zanimljivo je da se na zemljovidu koji Živkovićev dokumentarac potom prilaže gledateljima županija Pliva nalazi u sklopu zamišljene ranosrednjovjekovne Srbije, a ne u sklopu Hrvatske gdje ju smješta Živkovićev ljubljeni izvor – De Administando Imperio.

Vratimo se Einhardu. Pri interpretaciji onoga što je Einhard zapisao o Ljudevitovu bijegu iz Donje Panonije valja imati na umu kako upravo primjer toga slavenskoga vođe pokazuje da su ratnički vođe skupa sa svojim družinama bili vrlo pokretni te da su mogli olako mijenjati svoja boravišta “u potrazi za novim zemljama i etnijama kojima bi mogli ovladati” (Budak 2019: 184). Osim toga, vlast se donjopanonskoga kneza mogla protezati sve do Srijema. Tomu u prilog “govori i podatak da su se njegovu ustanku pridružili i Timočani … što bi bilo malo vjerojatno da nisu bili u izravnom doticaju s njegovim zemljama” (Budak 2019: 180). Prema tomu, legitimno je pretpostaviti da je Ljudevit, možda ploveći Savom, utočište kod Srba moga naći u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, kako se primjerice tvrdi u prvoj epizodi dokumentarna serijala Hrvatski kraljevi. Na tom je području razumno tražiti neku srpsku župu koja je bila udaljena od središta srpske političke tvorbe (to je središte vjerojatno bilo u zaleđu Travunije i Duklje). Drugim riječima, teza da Srbi u ranom srednjem vijeku žive do Like nije uvjerljiva niti joj Einhardov izričaj daje na snazi. Pri tom je zanimljivo, kako napominje Neven Budak – kojega Šarić drži “našim najvećim autoritetom za srednjovjekovnu povijest” – “da Vita Hlodowici imperatoris (oko 840.) taj podatak o Srbima izostavlja iz svojega izvještaja o Ljudevitovu bijegu iz Panonije” (2019: 111).

Unatoč svemu ovomu, Šariću i drugim velikosrpskim djelatnicima Einhardov je spomen Srba bitan jer ga (implicitno ili eksplicitno) shvaćaju kao “dokaz” da su Srbi već u ranom srednjem vijeku formiran i mnogobrojan narod (nalik modernoj naciji) koji kompaktno naseljava najveći dio bivše rimske Dalmacije – sve do Like, ako ne i preko Plješevice! Tako je romantičarsko tumačenje Einhardova izričaja o Srbima tek jedan locus communis velikosrpskoga diskursa prema kojemu drugi narodi, pa tako i Bošnjaci i “barem” štokavski Hrvati, proizlaze ili se namjerno/ciljano stvaraju iz srpskoga “biološkoga tkiva”. Čini mi se da je upravo to posrijedi u Šarićevoj tvrdnji da Srbi početkom 9. stoljeća žive do današnje Like.

Da ne bi bilo zabune, Šarić u nastavku samouvjereno govori kako su Donji Kraji “isto naseljeni Srbima”, a “tu već gore [sjevernije od Donjih Kraja?] se pomalo miješaju s Hrvatima”. Šarićevo “nedokazivo dokazivanje srpstva” (Ančić 2005: 96) cjelokupnoga tzv. predmigracijskoga zapadno-štokavskoga područja, pa tako primjerice i Donjih Kraja, staro je usmjerenje (veliko)srpske historiografije. Srednjovjekovna je Bosna u srpskoj historiografiji “već osvojeni dio ‘srpskih zemalja’, pa se smještanjem nekoga kraja [npr. Donjih Kraja, Livna, Duvna itd. – op. V. M.] unutar njezinih granica to automatski pretvara u ‘povijesnu srpsku zemlju'” (Ančić 2005: 98). U takvom misaonom okružju smatra se da “srpstvo” cjelokupne srednjovjekovne Bosne proizlazi iz “istraživanja srednjovekovne istorije Srbije i Bosne” na temelju kojega jedna srpska povjesničarka zaključuje da su “obe države ponikle iz zajedničkog temelja – jedne od najstarijih srpskih država koja je kod Konstantina Porfirogeneta imenovana kao ‘Krštena Srbija'” (više u Ančić 2005: 95).

Prema hrvatskomu povjesničaru Mladenu Ančiću “za dokazivanje te i takve Srbije od vremena doseljenja Srba potrebno je ipak nešto više od (vremenski i prostorno) vrlo nepreciznih izričaja Konstantina VII. Porfirogeneta i silne želje srpskih povjesničara da povjeruju u svoje vlastite interpretacije tih izričaja. Uz takva razmatranja ostaje tek prostor za … veliki broj pitanja: koliko je to ‘srpskih država’ bilo kad je ‘Krštena Srbija’ … bila ‘jedna od najstarijih’; ako je već postojala, je li ta država bila ‘nacionalna država’ s podanicima jedinstvenog i jednoobraznog identiteta (kako se taj identitet mogao širiti na velikom području u uvjetima isključivo usmene komunikacije i vrlo niske razine društvene integracije, odnosno zašto su Srbi iz okvira tako zamišljene političke zajednice stvarali razne države, ali se samo jedna od njih zvala Srbija [istaknuo V.M.]; koliko je to Srba bilo kad su stvarali tako brojne države …; kako je izgledalo to ‘ponicanje iz zajedničkog temelja’ i kakvi su odnosi među raznim (srpskim) državama iz različitih vremenskih planova postojali” te, naposljetku, “kada se, kako i zašto ‘krštana Srbija’ raspala, na koje dijelove, i kako je uopće izgledala ta ‘država’ o kojoj vrela sve do sredine 10. stoljeća ništa ne govore” (2005: 95-96).

Osim Einhardova spomena Srba (9. stoljeće), Šarić kao implicitni “dokaz” da su Srbi autohton narod u zapadnoj polovici Bosne (veće regije u sklopu države Bosne i Hercegovine) spominje navode slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića koji u 16. stoljeću piše kako Hrvati često vrše napade u Donjoj, dakle zapadnoj, Bosni. Riječ je o onom dijelu osmanske Bosne na kojem se je, kako i sam Šarić priznaje, prostirala “Turska Hrvatska” te iz kojega su mnogobrojni, ali ne svi, Hrvati već bili iselili. Nadalje, Šarić tvrdi da “ne postoje izvori – ni bosanski ni strani – koji su u bilo kojem razdoblju prije 20. stoljeća u Bosni nalazili Hrvate kao autohtono stanovništvo”. On zatim preventivno upozorava slušatelje zaključujući kako je “duga povijest vatikanskih krivotvorina”.

“Hrvoje je po svemu sudeći srpsko ime” – zaključuje Šarić koji u nastavku ex silentio tvrdi da je Hrvoje Vukčić (Hrvatinić) bio Srbin. Inače, u jednom momentu predavanja Šarić implicitno opravdava zločine nad muslimanskim/bošnjačkim stanovništvom u režiji srpskih snaga nekakvim transgeneracijskim prenesenim i podsvijesnim kolektivnim sjećanjem Srba na konvertitstvo njihovih predmodernih “sunarodnjaka”. Sukladno tomu, postavlja se pitanje jesu li Srbi podsvijesno očuvali sjećanje i na “staro srpsko ime” Hrvoje. Za Hrvoja Vukčića Šarić, k tomu, kaže da je na silu pred kraj života prešao na katoličanstvo. Šarić dodaje i da je većina bosanskoga plemstva pod mađarskim pritiskom prešla na katoličku vjeru pa da zato bosansko plemstvo nije Bosnu branilo od Osmanlija. Potonjom trvrdnjom Šarić reproducira stari i u ozbiljnoj historiografiji odavno srušen mit: ukratko, bošnjački romantičari tvrde da nitko u Bosni nije podigao mač kako bi branio zemlju od Osmanlija te da su krstjani masovno prihvaćali islam jer su stoljećima prije Osmanlija trpili tobožnje brojne križarske vojne, dok srpski etnoimperijalisti smatraju kako upravo zbog “silinih” i “višestoljetnih” katoličko-križarskih vojni u najvećem dijelu srednjovjekovne “srpske zemlje” Bosne nije bilo srpske Pravoslavne crkve. Naposljetku, kao dodatni “dokaz” da su Srbi u srednjem vijeku naseljavali zapadni dio Bosne Šarić navodi da je Hval krstjanin svoj zbornik napisao na ćirilici, pismu koje je izgleda ekskluzivno srpsko.

Prije nego što se osvrnem na Šarićevu ne baš implicitnu tvrdnju o Srbima kao autohtonom narodu zapadne Bosne, valja prvo potanko navesti što o srednjovjekovnim etničkim identitetima govore ozbiljni povjesničari. U povijesnoj se znanosti “drži da su ranosrednjovjekovne etničke zajednice bile kompozitne tvorbe, Ukratko, jaka ‘plemenska jezgra’ okuplja iverje susjednih etničkih zajednica pa zajedno ostaju pod njezinim imenom dok traju uspjesi” (Ančić 2001: 8). Sukladno tomu, “pojam identiteta … nudi odgovarajući aparat za analizu procesa u kojima su pojedinci, kao i čitave zajednice, mogli lako i brzo mijenjati svoje etničke identitete, napuštajući one tradicije koje su se pokazale gubitničkima i prihvaćajući identitete pobjedničkih skupina … Identitet je, a napose etnički, … situacijski konstrukt koji nastaje u trenutku kada se neka zajednica … mora sučeliti s nekom drugom zajednicom” (Budak 2019: 86-87). Osim toga, ozbiljni povjesničari o etničkoj pripadnosti u srednjem vijeku govore “samo u vezi s elitom, ili barem slobodnim ljudima” (Budak 2009: 493), dok se o ranosrednjovjekovnim narodima govori “kao [o] zajednicama utemeljenima na prihvaćanju jedne dinastije i zajedničkoga zakona, kao i na vjerovanju u zajedničko porijeklo (što, dakako, nije isto što i stvarno zajedničko podrijetlo)” (Budak 2019: 86-87). “Drugim riječima, to znači da je postojanje etničke zajednice uključivalo postojanje političko-pravnoga okvira unutar kojega je zajednica živjela. Štoviše, politički organizirani teritorij bio je jedan od generatora (procesa) etnogeneze te je imao konstitutivni učinak pri oblikovanju etničkoga identiteta” (Štih u Ančić 2011: 266).

Prema tomu, “shvaćanje kako kolektivni identitet s etničkim konotacijama izravno proizlazi iz okvira što ih nameću političke/državne tvorbe” (Ančić 1999: 43-44) odavno je rašireno u ozbiljnoj historiografiji. Dakle, Hrvatinići su – jedan kroz jedan – bili Srbi, a sve ostalo su “vatikanske krivotvorine”! Šalu na stranu, ovdje se postavlja pitanje je li vrela doista podupiru Šarićev zaključak da u zapadnoj polovici Bosne u srednjem vijeku nije bilo Hrvata kao “autohtona” stanovništva.

Povjesničari su manje-više suglasni da je u dobrom dijelu srednjega vijeka zapadni dio današnje Bosne bio u cijelosti ili, tijekom razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka, barem dijelom u sklopu Hrvatske (kneževine i kraljevine, “neovisne” ili u personalnoj uniji). Famozni Porfirogenetov DAI, izvor iz 10. stoljeća kojim se velikosrbi rado selektivno služe, županiju Plivu smješta u onodobnu Hrvatsku. Granica te Hrvatske mogla je ići tokom rijeke Vrbas pa i istočnije (do rijeke Bosne), ovisno o snazi hrvatskih vladara (vidi zemljovid u Budak 2019: 328). Ančić tu granicu rekonstruira prema arheološkim nalazima s karolinškim obilježjima u blizini današnje Kotor Varoši i Prnjavora. On te nalaze dovodi u vezu s obližnjim starim toponimima izvedenim od hrvatskoga imena – “Horvaćani” i “Hrvaćani”. Toponim “Horvaćani” zabilježen je i na području Sane. Ančić uvjerljivo piše kako su “Horvaćani”/”Hrvaćani”/”Hervatjani” stari naziv za Hrvate koji žive u Hrvatskoj (1999: 31-32, 51). Grčević piše da su se “Hrvaćanin i Hrvat upotrebljavali … u hrvatskim katoličkim krugovima kao samoidentifikacijski etnički nazivi, s tim da je naziv Hrvat bio uobičajeniji i prošireniji” (Grčević 2019: 132-133).

Kako bi potkrijepio svoju tezu da u predmodernoj Bosni i Hercegovini nije bilo hrvatskoga identiteta, Šarić u emisiji in4snet-a tvrdi kako u (predmodernoj) Bosni “imate na samo jednom mjestu takozvane Hrvaćane, kod Livna. Samo tamo jer je to u stvari bio ostatak onih područja koja je držala hrvatska država i kasnije hrvatsko plemstvo, i onda su se njihovi podanici”, zaključuje Šarić, “nazivali ‘Hrvaćani’ – oni koji su podanici Hrvata”. Jesu li onda i “Srblji” u srednjovjekovnoj Srbiji tek podanici Srba, podložno stanovništvo Srbije? Je li se ta vjerojatna staleška odrednica mogla prenijeti migracijama i zapadno od Neretve pa da se u toj funkciji pojavljuje u povelji Jurja Vojsalića Hrvatinića braći Jurjevićima i Vukićeviću iz 1434. Ili u tzv. Vlaškom zakonu Hanža Frankapana iz 1436. godine?. S druge strane, u svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka – u kojem daleko najmanje govori o Bošnjacima, nešto više o bosanskohercegovačkim Hrvatima, a daleko najviše o Srbima (!) – Šarić implicira da su se Hrvati u Livnu nazivali “Hrvaćanima” jer je tu riječ o ljudima koji su “pohrvaćeni”, a to prema Šariću znači da su prešli na katolicizam (to valja usporediti s izrazom “posrbiti [se]”, izrazom koji su Hrvati Dubrovnika, čak i u 16. stoljeću na Kosovu, rabili kao sinonim za prelazak na pravoslavnu [“srpsku”] vjeru).

Vratimo se zapadnoj Bosni. Brojčani odnosi između pokorenih Slavena i osvajača Hrvata u početnim fazama hrvatske etnogeneze nisu poznati. Pitanje je i “do kada se etnički dualizam održavao i poklapao s formama socijalnoga dualizma, oličenog u suprotnosti između Hrvata/gospodara (kasnijega plemstva) i Slavena/potčinjenoga pučanstva. U tom je pravcu svakako znakovito da se tijekom XIV. st. upravo na području Donjih Kraja relativno učestalo u pripadnika tadašnjega vladajućeg društvenoga sloja … pojavljuju imena izvedena od etnonima Hrvat (Hrvatin, Hrvoje i sl.)” (Ančić 1999: 33). I na području Sane 1418. godine spominje se stanoviti Hrvatin Mrenović, čovjek bosanskoga kralja Ostoje (Bokan 1974: 51). Inače, u srednjem se je vijeku (i kasnije), a što je zasvjedočeno u kasnijoj fazi toga razdoblja, odrednica “Hrvatin” rabila kao singular etnonima “Hrvat(i)”. Tako se u Petrisovu zborniku (1468.) svetoga Jeronima naziva “Hrvatinom”, tj. Hrvatom. O imenima poput “Hrvatin” i “Hrvoje”, za koje velesrpski djelatnici i aktivisti neuspješno tvrde da nemaju ama baš nikakve veze s onodobnim Hrvatima, nego da su tek uobičajena vlaška ili slavenska imena, bit će više riječi nešto niže.

U surječju svega dosad navedenoga, valja napomenuti ili ponoviti kako mnogi velikosrpski djelatnici ranosrednjovjekovne slavenske seljačke mase od Une do Bugarske (nekada i do Crnoga mora) te od Cetine do Skadarskoga jezera nerijetko prikazuju kao nositelje srpskoga identiteta, jednakopravne u odnosu na ratničke Srbe, odnosno kasnije srpsko plemstvo. Sukladno povijesnoj znanosti, ispravno je tvrditi da su nositelji ranosrednjovjekovnoga srpskoga identiteta i etnonima ovladali tek jednim dijelom toga golema prostora i slavenskoga populacijskoga bazena na koji su postupno (ne pravocrtno) počeli širiti svoje ime. No, u velikosrpskim se krugovima odrednice “Srbi”, “sebri”/“sjabri”, “Srb/l/in”, “Srblji”/”srblji”, “servi”/”Servi” itd. nerijetko prikazuju kao sinonimne odrednice za srpski etnički identitet koji slavenske seljačke mase, još od ranoga srednjega vijeka, dijele sa ratničkim Srbima (proto-plemstvom i kasnijim plemstvom u punom smislu riječi), dakle slavenskim gensom koji na prostor istočne BiH i jugozapadne Srbije najvjerojatniji dolazi iz Polablja, i to krajem 8. ili čak početkom 9. stoljeća. Suprotno tomu, velesrpski djelatnici Hrvate nerijetko svode isključivo na pripadnike plemstva, a sve predmoderne (srednjovjekovne i ranonovovjekovne) izričaje u kojima se Hrvati spominju u širem, etnokulturnom, smislu relativiziraju ili proglašavaju vatikansko-bečkim krivotvorinama. U tom se misaonom sklopu Hrvati (pa i Bugari) implicitno ili eksplicitno prikazuju tek kao vladari jednoga dijela golema “srpskoga” populacijskoga bazena. Možda je to posrijedi iza Šarićeva izričaja da Srbi početkom 9. stoljeća žive do Like, odnosno da su (i u kasnijim stoljećima srednjega vijeka) kompaktno naseljavalji Donje Kraje I (današnju) zapadnu Bosnu općenito.

Krajem 13. i početkom 14. stoljeća kao gospodar Donjih Kraja pojavljuje se župan (comes) Hrvatin Stipanić/Stjepanić koji je priznavao vlast “bana Hrvata i gospodara Bosne” Pavla Šubića-Bribirskoga. Donjokrajski rod Stjepanića-Hrvatinića bio je, k tomu, u rodbinskim vezama sa Šubićima-Bribirskim. Pored toga, zanimljivo je kako se između 1326. i 1329. godine u darovnici bana Stjepana IV. Kotromanića Vukoslavu Hrvatiniću Hrvati izrijekom spominju kao (etno)politički faktor u tom dijelu Bosne. Naime, “u vrijeme dinastičkoga rata i smjene na ugarsko-hrvatskom prijestolu” Vukoslav je Hrvatinić napustio svojega “‘hrvatskoga gospodina’ (bana Mladena II. Šubića-Bribirskoga)” i stao na stranu bosanskoga bana. No, dvije županije koje mu je Stjepan Kotromanić potvrdio su u tim sukobima stajale na strani Hrvata, a protiv bosanskoga bana. U darovnici stoji da su te županije bile “‘naprotivu nam’ polog’ Hr’vata'”, a Ančić tvrdi da je “upravo etnička svijest, odnosno lojalnost” hrvatskoj “etničkoj zajednici” mogla biti “onaj presudni motivator u ponašanju donjokrajske vlastele” (1999: 34-33).

Kada se uzme u obzir što povijesna znanost tvrdi o političkim silnicama, pa tako i “zajedničkom djelovanju” političkih elita, kao o bitnim čimbenicima etnogenetskih procesa, zanimljivo je to da se primjerice Vukac Hrvatinić u jednoj povelji svrstva među “dobre Bošnjane”, a ne svjedoke “od Donjih Kraja”, ali i da svojemu sinu (unuku kneza Hrvatina) daje “ime s jasnim etničkim konotacijama – Hrvoje” (Ančić 1999: 36-38). “Od Hrvata ban Hrvoje”, kako je pisao dubrovački pjesnik Junije Palmotić u 17. stoljeću (Fine 2006: 302), imao je brata Vuka koji je bio hrvatski ban, a Hrvojevo djelovanje i prostor na kojem je djelovao vrlo su zanimljivi u kontekstu Šarićeva romantičarskoga viđenja etničkih identiteta.

Hrvoje je Vukčić, naime, djelovao i kao hrvatski i kao bosanski velikaš/plemenitaš (a ratovao je i protiv nekih drugih hrvatskih velikaša, čak i ako je s njima bio u daleku srodstvu, što nije ništa čudno za srednji vijek). Imao je dobre odnose i s katoličkim klerom i s pripadnicima hijerarhije “crkve bosanske” (koja je izrasla iz prvotne bosanske katoličke biskupije). Hrvoje je naručio glagoljski misal koji drži izložena i otvorena pred svojim šatorom tijekom viteškoga turnira u Budimu. Naručuje i ćirilični zbornik krstjanina Hvala (u kojem se naziru jasne zapadnoštokavske osobine) te se ženi za kćer hrvatskoga velikaša Ivana Nelipčića (više u Ančić 1999: 38-43). S obzirom na sve što znamo o srednjovjekovnim etničkim identitetima, može li se implicirati da je Hrvoje imao srpsku narodnosnu svijest, tj. da je bio Srbin, kako to čini doktor Šarić?

Što se, pak, Donjih Kraja tiče, valja napomenuti da se ondje i krajem srednjega vijeka spominje hrvatski identitet (i bosanski, o kojem će više riječi biti nešto niže). Prema tomu Ančić zaključuje da se je u tom dijelu Bosne još tada “kod dijela pučanstva… posve sigurno održao stari etnički identitet ‘Hrvata'” (1999: 46, 56). O kolektivnom identitetu koji je proizlazio iz političke tvorbe na čijem je čelu stajao “bosanski” vladar, a koji Šarić kao velikosrpski djelatnik potpuno zanemaruje (to nije strano ni velikohrvatskim romantičarima!), bit će više riječi. Zasad valja okončati sa zapadnim dijelom Bosne za koji Šarić tvrdi da u najvećem dijelu nije uopće bio naseljen Hrvatima, odnosno da na tom ozemlju (u najvećem dijelu) uopće nije bilo hrvatskoga identiteta.

U tom surječju zanimljivo je da je u Bužimu u drugoj polovici 15. stoljeća nastao glagoljski natpis na kojem se spominju i Hrvati i hrvatska zemlja (“… U nu vrime va vsej hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše, zač ot cara turskoga ugrskoj zemlji mir našal biše …. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše…”) (Valentić 1969: 141). Osim toga, na područje je “Turske Hrvatske … dokumentiran opstanak svijesti o pripadnosti hrvatstvu unatoč gubitku političkog entiteta” (Budak 2009: 491). Tako je zanimljivo kako “Godine 1609. banjalučki muderiz Muslihudin bin Ali bilježi da je njegov tekst ‘nikao na krajnjoj granici Ruma [europske Turske] u pokrajini Hrvata'” (Grčević 2019: 71). I sam Šarić priznaje a zatim relativizira to što su se “još u XIX. stoljeću u zapadnoj i središnjoj Bosni nosile kape koje su se zvale hrvatke (harvatke, hrvaćanke, arvatke)” (Grčević 2019: 79). Nadalje, srpski povjesničar Bratislav Teinović navodi da je “u jednom katastarskom defteru iz oko 1580. u Banjaluci među devet mahala egzistirala i ‘mahala Hrvatin'” (2019: 7) (za nj nisam čuo, ali znam za stari sarajevski toponim “Hrvatin”). Naposljetku, moguće je da je upravo na području zapadne Bosne, “Turske Hrvatske”, nastala Hirvat türkisi (Hrvatska narodna pjesma) koju 1589. ili 1590. zapisuje neki Muhamed. Riječ je o “najstarijoj pjesmi bosanske alhamijado” književnosti koja je uglavnom zapadnoštokavska, no koja “objedinjuje elemente svih triju hrvatskih narječja” (Grčević 2019: 89).

Kako je već navedeno, ozbiljna nas historiografija podučava kako su političko i etničko nerijetko bili isprepleteni pa i međusobno uvjetovani. Povjesničari, ponavljam, često naglašavaju kako su politički impulsi davali poticaje etnogenetskim procesima. Prije nego što se vratim glavnoj temi analize, ovdje valja prokomentirati kakve sve to implikacije ima za romantičarsko viđenje razvoja i imenovanja južnoslavenskih jezika.

Kao što je poznato, najnoviji proizvod nakaradne velikosrpske ideologija jest osnovnoškolski učbenik u kojem se tvrdi da postoje samo četiri južnoslavenska jezika: slovenski, makedonski, bugarski i srpski (dok je tzv. bunjevački jezik netragom ispario!). Tvrdi se, k tomu, da tronarječni hrvatski jezik ne postoji, odnosno da je jezik koji Hrvati zovu “hrvatskim” zapravo srpski. Autori učbenika te Zavod za unaprijeđivanje obrazovanja i odgoja Srbije koji je taj učbenik odobrio su, prema tomu, radikalniji od Vučićeva mentora i barda karadžićevskoga pravca velesrpske misli Vojislava Šešelja koji nikada nije rekao da hrvatski jezik ne postoji! Velikosrpska ideologija je, dakle, u pozadini javnih politika u državi Srbiji. To polako, naglašavam polako, shvaćaju mnogi nevjerni Tome poput ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića koji se je nedavno čudom čudio odakle “sad odjednom” u Srbiji i u srpskom jezikoslovlju velikosrpske ideologije! Etno-imperijalizam i radikalizam koji šokiraju nehajne Hrvate za mnoge su u Srbiji kao reći “dobar dan”. Pri tom valja primijetiti da u velikosrpskom javnom govoru i radikalizmu prednjače srpske intelektualne i političke elite. Tako, primjerice, bivši službenik srbijanske Vlade Igor Jaramaz na Twitteru piše kako on ne vidi ništa sporno u tomu da se u spomenutom učbeniku za osnovnoškolsku djecu hrvatski jezik proglašava srpskim. Na njegov se “cvrkut” nadovezuju ozlojeđeni ekstremisti udruge Veritas Save Štrbca koji drže da su autori učbenika mogli priznati da je slovenski zapravo zapadnoslavenski jezik, a da su oba istočnojužnoslavenska jezika – bugarski i makedonski – “izmišljena na srpskoj staroštokavskoj osnovi”.

Ekstremiste Save Štrbca valjalo bi pitati je li se i donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski temelje na “srpskoj staroštokavskoj osnovi”, odnosno je li isto vrijedi i za kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskoga jezika koji se u novom srpskom učbeniku smatraju srpskim jezikom. Čakavsko i kajkavsko narječje hrvatskoga jezika ili jezika Hrvata ministar u srbijanskoj Vladi Ratko Dmitrović proglasio je zasebnim “jezicima”, a “u vezi s hrvatskim jezikom” implicirao je da prije famoznoga bečkoga književnoga dogovora (1850.) Hrvati nisu govorili štokavskim narječjem koje indetificira isključivo sa srpskim jezikom ili jezikom Srba. Vučićev ministar je, k tomu, zaključio da su bečkim književnim dogovorom Hrvati “prihvatili srpski jezik kao svoj”.

Dmitrović se, dakle, pokazuje ponešto “blažim” velesrbinom od onih koji su sporni učbenik napisali i odobrili. Razvidno je da se on drži Karadžićeva pravca prema kojemu cjelokupni štokavski kompleks pripada isključivo srpskomu jeziku. Ipak, Dmitrović odbija kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskoga jezika nazvati hrvatskim imenom. On drži da su čakavsko i kajkavsko narječje zasebni jezici kojima izgleda govore dvije etnonacionalne zajednice ili dva naroda – “Kajkavci” i “Čakavci”. Izlišno nam se zapitati je li i torlačko narječje srpskoga jezika zapravo samosvojan jezik kojim govori jedna etnonacionalna zajednica ili narod koji se zove torlačkim imenom.

Možda se teza udruge Veritas prema kojoj se svi južnoslavenski jezici, osim slovenskoga, temelje na nekakvom starosrpskom jeziku može dovesti u vezu s tvrdnjama vjernoga Deretićeva učenika Gorana Šarića. Tako Šarić tvrdi da su u bugarskoj etnogenezi sudjelovali Srbi, ali da Bugari nisu sudjelovali u srpskoj etnogenezi, jer Šarić djeluje u krugovima u kojima se srpstvo nerijetko projicira na sve ili gotovo sve ranosrednjovjekovne južne Slavene, dok se Bugare reducira isključivo na njihovu azijatsku komponentu. Sukladno tomu, Šarić smatra da je Srba na današnjem južnoslavenskom području bilo i prije 7. stoljeća, ali priznaje da se ipak može raspravljati je li srpskoga etnonima na ovom području bilo stoljećima prije njegova prvoga nedvojbena spomena u povijesnim vrelima. U povijesnoj je znanosti uvriježeno o pojedinim etničkim skupinama ne govoriti prije njihove sigurne pojave u vrelima pa se prema tomu srpski etnonim ne bi smio projicirati na sve ranosrendnjovjekovno slavensko, a nekmoli na antičko i predslavensko, stanovništvo jugoistočne Europe. No Deretićevi učenici, kako i sam Šarić priznaje, djeluju tako da “obična publika odrasla na rijalitijima to može razumjeti”. Toj se publici serviraju razne i nerijetko proturječne mitomanije. Primjerice, mnogi velesrbi poput Aleksandra Lome i Viktora Savića tvrde da su “samo” svi štokavci (podrijetlom) Srbi, a neki poput Dragoljuba Petrovića i Nikole Žutića smatraju da su i čakavci Srbi, odnosno da (ni) “čakavci ne mogu biti Hrvati” (Žutić); neki, kao ekstremisti Save Štrbca, tvrde da su bugarski i makedonski proistekli iz srpskoga jezika, dok drugi (poput autora spomenuta učbenika) priznaju zasebnost bugarskoga i makedonskoga jezika, ali smatraju da je tronarječni hrvatski jezik zaprao srpski; mnogo je onih koji poput pokojnoga Jovana Deretića tvrde da su Srbi na području jugoistočne Europe prisutni stoljećima prije Krista (koji je, naravno, besjedio na srpskom), a ima i onih poput Šešelja koji tvrde da su se Srbi naselili na Balkanu u ranom srednjem vijeku, asimilirali starosjedioce i sa sobom donijeli svoj – iz praslavenskoga – već izdvojen i izgrađen “štokavski jezik”, koji je prema Šešelju bio srpska differentia specifica (iako drži da i Bugari i istočni Slaveni govore štokavštinom!). Svega, Bogu hvala, ima na tržištu velikosrpske mitomanije, a “istoričar” i marljivi velikosrpski djelatnik iz Rijeke Šarić, čijem ću se predavanju uskoro vratiti, nastoji naći i očuvati svoje mjesto pod suncem srpskoga boga Apolona.

S obzirom na to da Šarić u predavanju implicitno nastupa poglavito s pozicija karadžićevskoga pravca velikosrpske misli prema kojemu su svi štokavci podrijetlom Srbi, a prema kojemu se štokavština pojavljuje kao jezični kompleks koji proizlazi iz srpskoga “biološkoga tikva”, ovdje ću navesti nekoliko teza dvojice srpskih znanstvenika koji pripadaju spomenutomu pravcu velesrpstva. Pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, srpski jezikoslovac Aleksandar Loma smatra da se u prednamanjićko doba srpstvo “poklapalo” sa cjelokupnom (pa tako i zapadnom) štokavštinom za koju se “pored jedino istorijski opravdanog imena ‘srpski’ upotrebljavaju još tri druga naziva”. On tvrdi da se je štokavština razvila isključivo unutar teritorija ranosrednjovjekovne (prednemanjićke) Srbije koja se je, prema njegovu mišljenju, prostirala od porječja Ibra na istoku do porječja Neretve na zapadu. No što je sa štokavštinom (istočnom i zapadnom) onkraj granica ranosrednjovjekovne Srbije? Loma priznaje da se je štokavština razvila iz praslavenskoga, a ne nekoga prasrpskoga jezika, pa se postavlja pitanje je li on smatra da su upravo nositelji srpskoga etnonima i identiteta – koji najvjerojatnije iz Polablja dolaze krajem 8. ili početkom 9. stoljeća – bili pokretači štokavske dijalekatne stratifikacije. Ako je odgovor na potonje pitanje potvrdno, valja se zapitati zašto do štokavske dijalekatne stratifikacije nije došlo u “pradomovini” Srba – ondje gdje ju smješta Lomin izvor Porfirogenet, a gdje se do danas zadržao etnonim Serby i glotonim serbski. Bilo kako bilo, Loma smatra da su mnogobrojni štokavci kao “izvorni Srbi”, vjerskim podjelama, izgubili svijest o srpskoj etničkoj pripadnosti još u dalekoj prošlosti.

Zašto i kako? Tko je silnim srednjovjekovnim zapadnoštokavskim katolicima i “krstjanima” na području današnje Bosne i Hercegevine i južne Hrvatske branio identificiranje sa srpstvom? Zašto i kako je toga srpstva nestalo do kasnoga srednjega vijeka i ranonovovjekovnih migracija katoličkih štokavaca ikavaca na područje čakavaca i kajkavaca? Djelovanjem Katoličke Crkve? Zašto? Kako pronicljivo veli jedan hrvatski twitteraš, da je među katoličkim štokavcima (ikavcima i jekavcima) od Drave do Sinjega mora bilo srpskoga identiteta, rimska Crkva bi ga brižno čuvala i očuvala, a vjerojatno uporabila i za približavanje onima koji su bili “srpske” ili “grčke” vjere. Osim toga, da su imali srpski identitet, predmoderni bi katolički štokavci Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Like, Slavonije itd. svoj jezik (ne ćirilično pismo) nazivali (i) “srpskim”, uz nazive “ilirski”, “dalmatinski”, “slovinski” i “bosanski”. A s obzirom na to da je riječ o proto-nacionalnim Hrvatima, ne čudi da su ga često nazivali “hrvatskim” (premda su antička imena među učenim katoličkim Hrvatima bila prestižnija). Jesu li ti “mnogobrojni” “Srbi katolici” (i krstjani), o kojima mašta Loma, “odbacivanjem” vlastita srpstva “prosvjedovali” protiv nemanjićko-svetosavskoga vezivanja i izgradnje srpstva na pravoslavlju? Ali zašto bi nemanjićko-svetosavske “identitetske politike” utjecale na nestanak “tolikoga” srpstva među katoličkim pukom i plemstvom onkraj političke tvorbe srpske dinastije Nemanjića? Ako je srpstvo bilo toliko rašireno u zapadnoštokavskim krajevima u kojima se srpsko ime rijetko ili uopće ne spominje kao samoidentifikacijska oznaka, postavlja se pitanje zašto se ne spominje. Je li Vatikan spalio te spomene i povijesna vrela? Ako jest, postavlja se pitanje gdje su dokazi tako velike i višestoljetne protu-srpske zavjere. Je li se “srpskokatoličko” svećenstvo tomu protivilo? Je li rimsku Crkvu doista stoljećima zanimao protu-srpski etno-nacionalni inženjering?

Srpski povjesničar i filolog Vladislav Sotirović piše da je “skoro … nemoguće da je dijalekatska trihotomija hrvatske nacije nastala isključivo na čistoj hrvatskoj narodnosnoj osnovi” jer “štokavski, kajkavski i čakavski nisu i ne mogu biti dijalekti jednog te istog etnojezika (kao što to hrvatska filologija uporno nastoji da dokaže) već su [to] tri različita i odvojena jezika” (2019: 358, 345). Štokavski i torlački su kompleks, implicira Sotirović, mogli nastati isključivo na čistoj srpskoj narodnosnoj osnovi, pa se ponovo možemo zapitati zašto ti narječni kompleksi nisu nastali u pradomovini “srpskoga plemena” gdje se umjesto “što” kaže “co”. Sotirović je, čini mi se, sklon teoriji prema kojoj su prvobitni Srbi bili iranskoga etnolingvističkoga podrijetla da bi se kasnije slavenizirali i proširili svoje etnonim na dio slavenskoga pučanstva južnoslavenskoga područja (Sotirović 2018). No, kako to pomiriti s njegovom eksplicitnom tezom da se je štokavski narječni kompleks razvio na čistoj srpskoj narodnosnoj osnovi, odnosno da je štokavština izvorno isključivo “srpski narodni jezik” i osnovni dio srpskoga identiteta (Sotirović 2019: 347)? Dakle, prema Sotiroviću Srbi su govorili nekim iranskim jezikom pa su kasnije guslarski propjevali na štokavici? Ili su, kako to tvrde ozbiljni znanstvenici, Srbi u ranom srednjem vijeku jednostavno počeli širiti svoj etnonim na dio populacije koja je govorila praslavenskim jezikom, a iz kojega se razvila štokavština? Kao znanstvenik koji pati od biologističko-rasističkoga i romantičarskoga viđenja etničkih identiteta i evolucije južnoslavenskih jezika, Sotirović vjerojatno drži da je čakavština mogla nastati isključivo na hrvatskoj narodnosnoj osnovi, odnosno da se čakavština ne bi razvila iz praslavenskoga bez doseljenja “hrvatskoga plemena”. No, ozbiljni nas jezikoslovci i povjesničari poučavaju da štokavsko (i torlačko) narječje nije (izvorno) inherentno srpsko, niti da je srpstvo urođeno štokavštini (i torlačkomu narječju). Isto vrijedi i za čakavštinu i hrvatstvo ili hrvatstvo i čakavštinu.

Kako u svojim djelima uvjerljivo tvrdi hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović, “posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio [je] zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski [bošnjački – op. V. M.] i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski … ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata.” (Pretpostavljam da je istočni dio zapadnojužnoslavenskoga poprimao utjecaje s istoka južnoslavenskoga područja pa da je u takvom prožimanju nastalo torlačko narječje srpskoga, bugarskoga i makedonskoga jezika). Kako zaključuje Matasovićev kolega Mario Grčević, “Kada se vratimo u prošlost, vidimo da su idiomi svih južnih Slavena genetsko-tipološki toliko bliski da su, da je povijesno-kulturna izgradnja bila jednaka, mogli postati jednim zasebnim slavenskim jezikom koji bi imao jedan zajednički književni jezik” [istaknuo V. M.]. To se je moglo dogoditi da su, hipotetski, Bugari ovladali svim južnim Slavenima, formirali dugotrajnu, stabilnu i vjerski-uljudbeno homogenu političku tvorbu. No možda u tom slučaju glotonim “bugarski” ne bi nadjačao opći naziv “slavenski”, “slavjanski”, “slovinski” ili “slovenski”. “Možemo” pretpostaviti da bi opstanak i jačanje Duklje vjerojatno potaklo nastanak dukljanskoga etnosa, a u tom slučaju bi se dio istočne štokavštine vjerojatno nazivao “dukljanskim jezikom”. U istom hipotetskom “điru” može se pretpostaviti da bi se istočna štokavština razvila iz praslavenskoga odnosno zapadnojužnoslavenskoga i da su nad dijelom govornika toga (pra)jezika Obodriti uspjeli zadržati i/ili proširiti svoju vlast, a s vlašću i etnonim i kasnije glotonim. Isto se “može” pretpostaviti za Humljane i za dio predmigracijskoga zapadnoštokavskoga narječja (ako ne i za dio južnočakavskih idioma otočja nasuprot Humu). Da su nositelji hrvatskoga etnonima i identiteta u ranom srednjem vijeku (trajno ili dovoljno dugo) (o)vladali predcima današnjih Slovenaca, bi li Slovenci danas govorili poglavito čakavštinom ili bi jednostavno govorili slovenskim narječjima koja bi se vjerojatno nazivala “hrvaškim”? Slično tomu, može se postaviti pitanje bi li se makedonski jezik danas jednostavno nazivao “srpskim”, a Makedonci “Srbima” da je područje na kojem se je razvio makedonski jezik ostalo pod vlašću Srba? Na ova “što bi bilo da bi bilo” pitanja nema i ne može biti odgovora.

Unatoč tomu, teško je vjerovati da se čakavsko i štokavsko narječje ne bi uopće razvila iz zapadnojužnoslavenskoga da Hrvati i Srbi nisu zaposjeli dio južnoslavenskoga područja i stanovništva. Ili obrnuto, za vjerovati je da bi se čakavština i štokavština razvile iz zapadnojužnoslavenskoga i da nositelji hrvatskoga odnosno srpskoga etnonima nisu uopće ovladali dijelovima južnoslavenskoga prostora krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. Suprotno velikosrpskim tezama, etnogeneza se mnogobrojnih govornika zapadne štokavštine nije mogla uopće razvi(ija)ti na korist srpstva jer se nisu nikad nalazili u sklopu srpske političke tvorbe ili su se u njoj neki od njih našli nedovoljno dugo da bi poprimili ili, ako su ga neki poprimili, zadržali srpski etnički identitet. Mnogobrojni štokavci nisu bili “srpske” vjere, dakle vjere koju su propovijedali svećenici srpske Pravoslavne crkve, a na kojoj se je još od razvijenoga srednjega vijeka gradio, čuvao i širio srpski identitet.

U surječju onoga što povijesna znanost tvrdi o sprezi između političkih i etnogenetskih procesa i/ili o podudaranja etničkoga i političkoga nazivlja, valja promatrati i djelo De Administrando Imperio koje se najčešće pripisuje bizantskomu caru Konstantinu VII. Porfirogenetu. Ovo je djelo omiljeno vrelo velikosrpskih djelatnika karadžićevskoga tipa. Strategija tih djelatnika u odnosu na Porfirogenetovo djelo sastoji se od doslovna shvaćanje svega onoga što ide u prilog njihovu narativu te od prešućivanja ili relativiziranja svega što im ne odgovara. Šarić je u svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka više “karadžićevac” i “svetosavac”, a manje “deretićevac” (iako nastoji spojiti sva tri međusobno proturječna pravca velesrpstva). Tako naš “istoričar” tvrdi da su po DAI-u “mesarili [protu-srpski nastrojeni] katolički svećenici”, no to ga ne sprječava u zaključivanju kako u ovom djelu ima i “autentičnih” dijelova. Prema Šariću to su isključivo dijelovi koji odgovaraju velikosrpskomu narativu. Tako (ispravno) navodi da Porfirogenet “zemljicu” Bosnu smješta u onodobnu Srbiju. Međutim, Šarić na DAI-u sigurno ne temelji svoju tezu da su još od ranoga srednjega vijeka Srbi kompaktno nastavali prostor koji je kasnije poznat pod imenom “Donji Kraji” jer Porfirogenet izrijekom piše da se županija Pliva nalazi u sklopu onovremene Hrvatske. Svoju tezu da Srbi još od ranoga srednjega vijeka nastavaju šire područje Imotskoga i tzv. Završja Šarić također teško može uvjerljivo poduprijeti Porfirogenetovim izričajem o rijeci Cetini kao “granici” između Hrvata i Srba, jer isto vrelo županiju Imotu (najvjerojatnije imotsko područje) i Hlivno smješta unutar granica Hrvatske.

Što je s Humljanima? Implicitno se pozivajući na DAI, Šarić tvrdi da su ranosrednjovjekovni Slaveni područja na kojem se je kasnije razvilo Humsko Kneštvo etnički Srbi. DAI na jednom mjestu Humljane doista spominje kao Srbe, a na drugom kao samosvojan gens koji ima zasebni origo gentis koji nema nikakve veze sa Srbima (Humljani se nota bene spominju i u drugim izvorima) (usp. npr. Ančić 2011: 261-262; Budak 2019: 51; Ančić 2001a: 149). Travunjane DAI prestaje smatrati Srbima u trenutku kada stječu neovisnost, a Duklju i Dukljane doslijedno izostavlja iz popisa “srpskih zemalja” i “srpske zajednice naroda” (Budak-Raukar 2006: 51-52).

Ozbiljni povjesničari uvjerljivo pišu kako se “etnički diskurs” pisca ili pisaca DAI-a ne odnosi na narode i “narodne” države kakve poznajemo od 19. i 20. stoljeća, već je riječ o političkim tvorevinama uzduž jadranske obale. Osim toga, taj se diskurs odnosi na vladajuće ratničko-posjedničke slojeve, a ne na široke seljačke (slavenske) mase, odnosno (južnoslavenske) narode u modernom smislu (Ančić 2011: 240, 243). Šarić, dakako, ne spominje ni one “neautentične” dijelove DAI-a koji spominju da se dio Hrvata naselio u Ilirku i Panoniji te da “imahu samosmovjna arhonta, koji je slao prijateljska poslanstva k arhontu Hrvatske” (Foretić 1969: 62) ili da su Dubrovčani svojim brodovima prevezli Hrvate (“i druge arhonte Slavena”) da Barija. “Obzirom da Hrvati u to doba (871.) nisu priznavali bizantsko nego franačko vrhovništvo i da je njima vladao knez Domagoj poznat po svojim pomorskim pohodima”, Budak se pita jesu li to možda Hrvati Duklje koje spominju nešto kasniji bizatnski pisci (2019: 100-101). Iz Šarićeva diskursa jasno proizlazi da drži kako je etnonim “Hrvati” u Duklji (ali i drugdje) tek jedan od sinonima za – Srbe. Dakle, potpuno relativizira sve što mu ne ide u prilog, dok na temelju nejasna Einhardova izričaja ranosrednjovjekovne Srbe proteže sve do današnje Like. Nadalje, Šarić ne spominje ni da je Toma arhiđakon u 13. stoljeću “iz danas izgubljenih onodobnih vrela znao da su ‘cijela Maronija i Humsko Kneštvo’ … bili dio Hrvatskoga Kraljevstva” (Ančić 2001a: 151). On, k tomu, izbjegava spomenuti razdoblja u kojima je Hum bio dijelom “Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva” (ovaj je naziv povjesničarska konstrukcija), odnosno razdoblja u kojima je ingerenciju nad Humom imao hrvatsko-dalmatinski ban. Katolicizam mu je na tom području praktički nepostojeći. Sve je to stanovništvo, prema njegovu misaonomu sklopu, “biološki” srpsko i “pokatoličeno” i “moreš” se slikat’! O raširenosti imena poput Hrvatin i Hrvoje u srednjovjekovnim krajevima istočno od Cetine i Vrbasa kod Šarića, dakako, nema govora. Hrvoje mu je, vidjeli smo, srpsko ime, a Hrvatine (npr. dijaka bosanskoga kralja Ostoje koji se je zvao Hrvatin) diljem spomenuta prostora (Bosna, Hercegovina, južna Dalmacija itd.) ne spominje (više o tim antroponima u Vidović 2019). Ne mora nužno značiti da je osoba imala (i) hrvatski identitet ako se je tako zvala, ali nema dileme da je ime poput Hrvatina indikativno. Velesrpski aktivisti ponekad vele da takva imena nisu imala ama baš nikakve s Hrvatima, već da su to tek “obična” slavenska i vlaška imena. U to možemo povjerovati kad nam prilože dokaze da su a) ta imena starija primjerice na bugarsko-makedonskom ili ukrajinskom području od područja na kojem su obitavali i djelovali Hrvati razvijenoga srednjega vijeka te da su b) ta imena jednako, ako ne i češće, spominju među Vlasima i/ili Slavenima Bugarske, Makedonije, Ukrajine, Rusije itd. Ako nam ovakve dokaze ne mogu priložiti, smijemo li biti “bezobrazni” pa pretpostaviti da ime Hrvatin ipak ima neke veze s Hrvatima, ne i najmanje jer se je – kako je već navedeno – “Hrvatin” rabio kao singular etnonima “Hrvati”?

To što je Šariću Ljetopis popa Dukljanina “autentičan” i ispravan samo u onom dijelu u kojem tvrdi da je Bosna dio Srbije, a prozivod “katoličkoga mesarenja” u onom dijelu u kojem besjedi o “Crvenoj Hrvatskoj” južno od “Bijele Hrvatske”, ne treba dodatno komentirati. Šarić prešućuje i da srednjovjekovni Supetarski kartular spominje kako je u minula vremena i bosanski ban mogao birati kralja u kraljevstvu Hrvata. Za titulu “ban”, koju su rabili bosanski vladari, Šarić tvrdi da nije dokaz hrvatstva (dijela) predmoderne BiH ili barem uljudbeno-politička prožimanja hrvatskoga i bosanskoga prostora, jer se tu titulu nahodi i drugim zemljama, pa zatim kao primjere navodi zemlje koje su bile dijelom ili pod utjecajem Archiregnum Hungaricuma. Ančić u jednom svojem publicističkom djelu smjelo, ali ne bez utemljenja, zaključuje da je prvotna Bosna bila tek sklavinija “na rubovima Hrvatskoga kraljevstva” te da se “Pretežit hrvatski utjecaj na politički razvoj” kasnije “zemlje” Bosne jasno razaznaje “već i iz naziva njihovih [bosanskih – op. V. M.] vladara, koji su se odreda kitili titulom banova'”, titulom koja se je “učvrstila … samo u onim krajevima gdje su ratnički Hrvati vodili glavnu riječ u političkom oblikovanju ranosrendnjovjekovnoga društva ili pak bitno utjecali na taj process” (2001b: 171).

Međutim, “osim” njezina imena, postoje i druge indicije da je prvobitna Bosna u jednom dijelu ranoga srednjega vijeka bila neovisna politička tvorba (usp. npr. Živković 2010). Ipak, valja dodati da povjesničari ne sumnjaju da se je u određenim razdobljima ranoga srednjega vijeka “zemljica” Bosna nalazila u sklopu Srbije, odnosno da je bila pod srpskom vlašću. Naravno, time etnogeneza svega slavenskoga puka od Drine na istoku do čakavsko-štokavske “granice” na zapadu i jugozapadu, odnosno od Sinjega mora do Save (i sjevernije) nije bila niti je mogla biti zacrtana sa srpstvom. Etnogeneza se tek jednoga dijela spomenuta stanovništva, kako sam ovdje već pisao, neprijeporno razvijala na korist srpstva. Tu se poglavito misli na dio slavenskoga i vlaškoga puka u Podrinju i u dijelu istočne Heregovine. U tom su surječju zanimljive tri povelje bosanskoga bana Mateja Ninoslava iz prve polovice 13. stoljeća u kojem “on” svoje podanike naziva “Srblinom”, a Dubrovčane “Vlahom”. S obzirom na to da dihotomije “Srblin” – “Vlah”, koju nahodimo u Ninoslavovim ispravama, nema u starijim i kasnijim bosanskim dokumentima, Raukar zaključuje da se je tu radilo u neizravnom utjecaju (“posredništvom dubrovačke kancelarije”) raškoga/srpskoga diplomatskoga nazivlja na ono bosansko. Drugim riječima, on je mišljenja da izričaj “Srblin” nije bosanskoga podrijetla niti da je odražavao narodnosno ustrojstvo Banovine Bosne (Budak – Raukar, 2006: 355-356). Nedovoljno uvjerljivu kritiku (po mojemu nestručnomu sudu) Raukarove teze daje mladi povjesničar Marko Pijović koji u svojem doktorskom radu u određenom smislu podupire tezu da su etikete “Srblin” i “Vlah” kancelarijske konstrukcije (Pijović 2018: 54-57).

Pijovićev mentor Ančić piše:

“kako je riječ o ‘političkim zajednicama’ u živom i dinamičnom suodnosu (s izrazitom tendencijom okrupnjavanja, odnosno stalnoga smanjivanja broja zajednica) to vremenom etnicitet (kao sklop praksi uporabe i manipulacije simbolima) postaje jedna vrsta simboličkoga kapitala s kojim se ulazi u društvene transakcije. (Samo polazeći iz takvih postavki moguće je primjerice objašnjavati kako je i zašto pojam ‘Srblji’, kojim su u najstarijim ispravama bosanskih banova do sredine 13. stoljeća označavani njihovi podanici, kasnije, u 14. stoljeću, zamijenjen izričajem ‘Bošnjani’. Teritorij prvotne Bosne, planinsko područje između gornjega i srednjega porječja istoimene rijeke i Drine na istoku, utopio se, poglavito razvojem prilika u 14. stoljeću, u mnogo širu političku tvorbu pod vlašću vladara kojemu je ostala oznaka ‘bosanskoga’ bana. U tim okolnostima pod vlašću dinastije našle su se nove populacije, kojima je srpska etnička oznaka očito bila strana, dok je istodobno sa srpskim vladarima preko Drine postojao gotovo trajni odnos suprotnosti i neprijateljstva, kojemu su svakako doprinosile i vjerske razlike, jer su Kotromanići bili i ostali katolici. Sve je to stvaralo pritisak na diskurs političkoga središta. Teško je primjerice povjerovati da bi donjokrajski Hrvatinići, koji su hrvatski etnonim koristili i kao osobno ime, prihvatili da ih njihov vladar naziva ‘Srbljima’, a oni su, ako ne već najmoćniji, a ono svakako među najmoćnijim rodovskim zajednicama proširene ‘Bosne’. Ovakav razvoj u političkome središtu nije naravno značio, po nekoj vrsti automatizma, promjenu etničke svijesti u dubini tek površno integriranoga društva, tamo gdje je diskurs već oblikovanoga političkog središta zbog rijetke naseljenosti i komunikacijske neprohodnosti ionako teško dopirao, pa valja pretpostaviti, unatoč posvemašnjem nedostatku vrela koja bi o tome govorila, da je srpska etnička oznaka neometano nastavila funkcionirati na najvećem dijelu izvorne ‘zemlje Bosne’). Kad uporaba pisane riječi počne uzimati maha u društvenome životu i kad se ‘zemlje’ pojavljuju pred očima modernoga povjesničara, a to je 12. stoljeće, njihova je struktura dograđena vlašću lokalnih dinastija, koje kroz međusobno natjecanje ali i fizičku eliminaciju uspijevaju staviti više ‘zemalja’ pod svoju vlast, čime se stvaraju uvjeti za oblikovanje države” (2015: 46-47).

Sukladno ovomu Ančićevu objašnjenju, može se pretpostaviti da se je – djelovanjem društveno-političkih silnica – etnogeneza dijela slavenskoga pučanstva u istočnoj polovici današnje BiH, dakle onom dijelu zemlje koji se je u pojedinim razdobljima nalazio u sklopu Srbije ili bio pod njezinim utjecajem, razvijala na korist srpskoga identiteta. Ali ne pravocrtno. Srpsko se (kao ni hrvatsko) ime nije uspjelo nametnuti čitavoj zemlji. U tom je kontekstu bespredmetno Šarićevo jednačenje Bosne sa Srbijom pozivanjem na bizantskoga pisca Ivana Kinama i neke izričaje papinskih bula ne bi li “dokazao” da je Banovina Bosna “srpska država”, odnosno da je odrednica “Bošnjani” bila tek jedan od sinonima za (isključivo) Srbe. Naime, 1150. godine bizantski pisac Ivan Kinam piše da rijeka Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije te da ljudi ondje (u Bosni) imaju zaseban način upravljanja. Time Kinam potvrđuje da je (onodobna) Bosna ranije bila u sklopu Srbije, odnosno da je do sredine 1100-ih već bila samosvojna politička tvorba (Živković 2010: 154). U sličnom misaonom ozračju “i papinske bule potkraj 12. i u prvoj polovici 13. st., sadržaj kojih se očigledno temeljio na dubrovačkim obavijestima, poistovjećuju Srbiju s Bosnom. U času kad nastaju te papinske bule … Bosna, razumije se, nije bila sastavnim dijelom Srbije, ali su reminscencije na njezinu” raniju “političku pripadnost još u prvoj polovici 13. st. bile veoma jake, prije svega u gradovima Gornje Dalmacije (Bar, Dubrovnik)” (Budak-Raukar 2006: 356). Obzirom na sve dosad navedeno, valja imati na umu kako je “kroz stoljeća razvijenog i kasnog srednjeg vijeka” u Banovini/Kraljevini Bosni, osobito u njezinu središtu, bilo mnogih “kojima je temelj kolektivnoga identiteta” s etničkim konotacijama počivao na “svijesti o pripadnosti političkoj zajednici kojoj je na čelu stajao bosanski vladar, sa svim onim što je takva svijest podrazumijevala” (Ančić 2001a: 199).

U svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka, Goran Šarić gotovo potpuno zanemaruje identitet utemeljen na političkom okviru kojim je upravljala “gospoda bosanska” ili “gospoda rusaška”, a na čijem je čelu stajao bosanski vladar (ban ili kralj). Pretpostavljam da od Šarića ne čujemo ništa o “Bošnjanima” i “dobrim Bošnjanima” jer ih smatra tek regionalnim i/ili konfesionalnim odrednicama za “biološke” Srbe. Vjerojatno zbog toga veći dio predavanja o Bošnjacima, koje zasad ima impresivnih 400 tisuća pregleda na YouTube-u, posvećuje dokazivanju “nepostojanja” hrvatskoga identiteta u predmodernoj Bosni i Hercegovini. Šariću je bitno dokazati da hrvatskoga identiteta nije bilo u predmodernoj Bosni i Hercegovini upravo kako bi dokazao da su Bošnjaci većinom proizišli iz srpskoga “biološkoga” tikva, “nacije” koja je tobože još od ranoga 9. stoljeća kompaktno nastavala prostor do današnje Like. Drugim riječima, Šariću je cilj stvoriti dojam istobitan biologističko-rasističkomu, Blut und Boden, i romantičarskomu Šešeljevu zaključku prema kojemu “nema nikakve sumnje da današnji bosanskohercegovački muslimani u svojim venama imaju i nešto hrvatske krvi, ali jezik kojim govore [štokavština – op. V. M.] svedočanstvo je njihovog primarno srpskog porekla” (2007: 403). Srpska su “krvna zrnca” izgleda conditio sine qua non štokavske dijalekatne stratifikacije iz praslavenskoga i/ili iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika.

Kako je već navedeno, Šarić implicira kako se (ni) svi Slaveni u srednjovjekovnoj Srbiji nisu nazivali “Srbima”. Sukladno tomu, možemo pretpostaviti da je isto vrijedilo za dio, ako ne i većinu, slavenskoga puka na području prvobitne (“zemljice”) Bosne koju Porfirogenet (DAI) smješta u onodobnu Srbiju, ali čije zasebno ime vrlo vjerojatno svjedoči o zasebnom “bosanskom” identitetu koji će se kasnije afirmirati i potvrdu dobiti u (očuvanim) pisanim vrelima. Djelovanjem uljudbeno-političkih silnica, srpsko se (ni hrvatsko) ime nikada nije nametnulo čitavoj zemlji niti svemu slavenskomu puku u njezinu sklopu. U tom je kontekstu bespredmetno sve ili čak većinu “Bošnjana” razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka smatrati potomcima etničkih Srba (i Hrvata) ili, pak, regionalnim/konfesionalnim/staleškim odrednicama za (isključivo) Srbe.

U skladu s tim zaključkom i s onim što o etničkim identitetima u srednjem vijeku govore povjesničari, a što je ukratko već izneseno, ovdje valja najprije sažeto iznijeti što suvremena povijesna znanost govori o identitetu koji je proistekao iz političkoga okvira s bosanskim predznakom. U srednjovjekovnoj je Bosni, kao i u Srbiji i Hrvatskoj, politički okvir te zajedničko djelovanje elita toga okvira (“sve Bosne”) proizveo snažan i samosvojan identitet (usp. npr. Ančić 1999: 36, 44-47). Taj je identitet odnosno narodnosno nazivlje s bosanskim obilježjima zasvjedočen u bosanskim vrelima razvijenoga srednjega vijeka, s napomenom kako je bilo više sadržaja ili razina pripadnosti iza izričaja “Bošnjanin” i “dobri Bošnjanin” (usp. Budak-Ruakar 2006: 356-359). Iako na umu treba imati višeslojnost identiteta i činjenicu da je netko mogao u isto vrijeme biti i “Bošnjanin” i “Hrvat” (i “Srbin” i nešto drugo), valja naglasiti da je usporedno s jačanjem i širenjem političke tvorbe s bosanskim predznakom rastao broj ljudi koji je svoj identitet s etničkim konotacijama izvodio uglavnom iz toga političkoga okvira. Pri tom nije naodmet napomenuti da se je Bosna ponajprije širila prema hrvatskomu prostoru (usp. Budak-Raukar 2006: 360-361). Jesu li širenjem Bosne na zapad i jugozapad tamošnji Hrvati, sukladno Šarićevu diskursu, postajali Srbima? Jesu li Hrvatinići bili “gospoda srpska”? Bosansko se ime za ozemlje i stanovništvo nije svugdje primalo istom lakoćom. Žitelji livanjskoga kraja, koji su se (kako i sam Šarić tvrdi) u ranom novom vijeku nazivali “Hrvaćanima”, primjerice nisu svoj zavičaj smještali u “Bosnu” čak ni kada je isti bio dio bosanskoga političkoga okvira. Livanjski velikaši svoj su zavičaj 1402. smještali u Hrvatsku te su zapravo kroz cijelo 15. stoljeće “zadržali sve značajke položaja hrvatskoga plemstva” (Ančić 1999: 50-51; Ančić 2001c: 18, 25). Naposljetku, valja naglasiti da “je politički okvir koji je sa sobom nosio i novi oblik identiteta, onaj ‘bosanski’, doživio poraz i nestao pod oružjem osmanskih osvajača 1463.”, te da je upravo to razlog zbog kojega “proces otpočet u XIII. st. [ako ne i ranije – op. V. M.] nikada nije priveden svom logičnom kraju, izgradnji doista punog etničkog identiteta ‘Bošnjana’. Umjesto toga nedovršenog ‘bosanskog’ identiteta nove su političke prilike nametale i stvaranje novoga oblika iskazivanja svijesti o pripadnosti” (Ančić 1999: 63). S toga stanovišta, kako piše Raukar, povjesničarima nije “dopušteno pretpostavljati o smjernicama što ih je razvoj bosanskoga društva mogao imati da nije došlo do dubokog prijeloma 1463.” (Budak–Raukar 2006: 362), no nama koji nismo povjesničari “dopušteno” je pretpostaviti da bi narod “Bošnjana”, da je njegova izgradnja bila nastavljena, bio vjersko-kulturno bliži hrvatskomu narodu, nego srpskomu narodu. Možda je slično rezonirao i Noel Malcolm kada je u svojoj džepnoj knjizi o “Bosni” (Malcolom Hercegovinu pogrešno smatra “Bosnom”) napisao da je stanovništvo tvorbe koju poznajemo po historiografski uvriježenu imenu “srednjovjekovna Bosna” bilo u etnokulturnom smislu blisko Hrvatima: “We can say that the majority of the Bosnian territory was probably occupied by Croats – or at least, by Slavs under Croat rule (…) The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history” (2017: 12). Poslovično precijenjujući hrvatske elite, Šarić tvrdi da je Malcolm bio hrvatski plaćenik, ali ne spominje u kakvom je svjetlu ovaj Britanac pisao o HZ/HR Herceg-Bosni i o ulozi RH/Tuđmana u ratu u BiH.

Kao i nebrojni drugi velikosrpski djelatnici, Šarić tvrdi da se je prvi bosanski kralj Tvrtko 1377. okrunio za isključivo “kralja Srba”(“Srbljem” je Rascie na latinskom) i to na grobu svetoga Save. Dio titule bosanskih vladara u kojem se spominju Srbi bitan je, zapravo neizostavan, locus communis kojim velikosrpski djelatnici i aktivisti nastoje “dokazati” nedokazivo – “srpskost” cjelokupne srednjovjekovne Bosne i njezina slavenskoga puka. Suprotno tomu, ozbiljna je historiografija – kako je drugom prilikom upozorio bošnjački povjesničar Dženan Dautović – odavno utvrdila da se je Tvrtko okrunio na lokalitetu Mile kod Viskoga. Tamo se je, u franjevačkom samostanu u Milima, nalazila krunidbena i ukupna crkva Kotromanića. S druge strane, “bosanski vladari nisu mogli suradjivati sa Srpskom pravoslavnom crkvom budući s njom nisu imali ništa zajedničko” (Ančić 1997: 14). Tvrtkovo je kraljevstvo bilo multietničko i multikonfesionalno. U njem su živjeli Bošnjani, Srbi, Hrvati, Vlasi i dr., katolici, “krstjani” i oni koji su bili “srpske” vjere. Nakon smrti posljednjega Nemanjića te nakon što je osvojio dio srpskih zemalja, Tvrtko se je pozvao na svoje srodstvo s Nemanjićima (baka mu je bila Jelisaveta Nemanjić) kako bi legitimirao svoje samoproglašavanje kraljem (uz blagoslov Ludovika I. Anžuvinca). Oni koji tvrde da se je Tvrtko okrunio u pravoslavom samostanu u Mileševu svoj zaključak temelje na selektivnom čitanju Mavra Orbinija, odnosno na doslovnom čitanju Tvrtkove povelje Dubrovniku iz 1378. godine. Naime, Orbini je napisao (i) da je Tvrtkov stric ban Stjepan IV. pokopan u crkvi “Male braće u Mileševu” (sic!), dakle u franjevačkom samostanu u Milima (Ančić 1997: 195). Neizravnu potvrdu za zaključak da je Tvrtkova krunidba održana u Milima imamo početkom 15. stoljeća kada je Žigmund Luksemburški boravio u središnjoj Bosni gdje se, sukladno bosanskoj tradiciji, planirao okruniti za kralja Bosne (Ančić 2001a: 15-16). U surječju tih saznanja otužno je doslovno shvaćanje Trvtkova izričaja u njegovoj povelji Dubrovčanima u kojoj bosanski vladar, među ostalim, poručuje: “idoh v’ sr’b’skuju zemlju … i tamo š’dšu mi venčan’ bi’h’ Bogom darovanim’ mi vencem’ na kraljev’stvo preroditel’ moih’ … i po tom’ načeh’ s’ Bogom’ kraljevati i praviti prestol sr’b’skije zemlje”. Tim je Tvrtko zapravo ištio od Dubrovčana ona prava koja su nekoć pripadala srpskomu vladaru (Ančić 1997: 196-197). Šarić dakako ne objašnjava jesu li Tvrtka “kraljem Srba” smatrali Lazar Hrebeljanović i drugi srpski velikaši. On, k tomu, samovujereno smatra da je Tvrtko bio pravoslavac, no ne objašnjava je li ga srpska Pravoslavna crkva proglasila svetim i je li očuvala sjećanje o njem kao o srpskom vladaru.

Šarićevu tvrdnju da se u Tvrtkovo vrijeme “obnavljaju srpske pravoslavne općine” u Dalmaciji i slične mitove ovdje ne ću detaljnije komentirati jer je riječ o recikliranju mitoamnije Nikodima Milaša (ta se je mitomanija, nažaost, reproducirala i u emisji Bajkovita Hrvatska HRT-a). Tvrtko je plod braka Vladislava Kotromanića, brata Stjepana IV./II. Kotromanića, i Jelene iz hrvatske velikaške obitelji Šubića-Bribirskih. Vladislav i Jelena sklopili su brak, koji je blagoslovio trogirski biskup, na Klisu 1337. ili 1338. godine. Bez obzira što mu je majka bila Hrvatica, malo koji suvremeni hrvatski povjesničar bi danas rekao da je Tvrtko bio “hrvatske [narodne] krvi”. Primordijalno-romantičarski pristup predmodernim etničkim identitetima praktički je nepostojeći u (suvremenoj) hrvatskoj historiografiji, i dobro je da je tomu tako. Čak se usuđujem zaključiti da su hrvatski povjesničari duboko zagazili u postmodernizam, pa samo rijetke među njima zanimaju ove “nacionalističke” teme toliko omiljene mitomanima raznih provenijencija. Vakuum koji ozbiljni povjesničari ostavljaju za sobom spremno puni ponajprije velesrpska mitomanija raznih “boja i okusa”. Šarić svojemu slušateljstvu ne tumači razliku između “gospode bosanske” i “gospode srpske” u Tvrtkovim i dr. izričajima. One su za nj tek teritorijalno-regionalne odrednice za etnički srpsko plemstvo. S obzirom na same te izričaje, koji govore sami za sebe te s obzirom na sve što povijesna znanost tvrdi o etničkim identitetima u srednjovjekovlju, takav bi se zaključak doimao doista smiješnim, pa čak i otužnim. No, ovaj se “istoričar” ne da smesti pa odrednicu “Srbljem” smatra nacionalnom odrendicom sukladno njegovoj tezi da su Srbi manje-više formirana nacija još od Nemanjića, ako ne i otprije, odnosno da su sve južnoslavenske nacije – osim srpske – nastale u 19. stoljeću. Šarić, k tomu, tvrdi da je to jedina “nacionalna odrednica” u titulama bosanskih kraljeva, no pri tom ne postavlja pitanje je li i “Hervatom” u tituli Stjepana Tomaša (i njegova sina Stjepana Tomaševića) – “kral’ božiom milost’jo Sr’blem’, Bosni, Primor’jo, Hom’sci zemli, Dal’ma’ci, Her’vatom, Donim’ Kraem, Zapadnim’ stranam’ i k tomu“ (Ančić 1999: 52, 53) – također “nacionalna odrednica” ili bi takvi zaključci bili teški anakronizam. “Nasuprot sve jačem položaju Katoličke crkve u sredini 15. stoljeća”, dakle u vremenu u kojem je srpstvo već odavno bilo vezano i izgrađivano na (srpskom) pravoslavlju, “uloga je Pravoslavne crkve u Bosni tada bila mnogo skromnija. Prvotni srpski politički utjecaji, na koje upućuju rane obavijesti o srednjovjekovnoj [“zemljici”] Bosni, već su od 12. st. bivali prekriveni izvornim društvenim pojavama bosanskoga tla, od državne zasebnosti, do samostalne ‘Crkve bosanske'” (Budak-Raukar 2006; 361-362).

Obzirom na važnost društveno-uljudbenih silnica na etnogenetske procese, valja naglasiti kako u “11. i 12. stoljeću područje pod vlašću bosanskih banova već ima uređenu crkvenu hijerarhiju pod biskupom ‘zemlje’, bosanskim biskupom”, a jedna o otkopanih srednjovjekovnih crkava iz primjerice središnje Bosne zorno svjedoči o utjecajima “iz hrvatskog primorskog pojasa”. Dualistička interpretacija kršćanskoga nauka koja se je ukorijenila u Bosni bila je mediteranske provenijencije te je u Bosnu došla “nakon početnih uspjeha u gradovima na hrvatskoj obali Jadrana … i među feudalnim moćnicima Hrvatske”. Ipak, valja naglasiti kako su “bosanski vladari, od Kulina i dalje, jasno isticali svoju, odnosno pripadnost vladajuće dinastije, Katoličkoj Crkvi. To ih”, također vrijedi dodati, “nije smetalo da ne diraju već ukorijenjenu dualističku Crkvu” (Ančić 2001b: 173-174). Unatoč tomu, u kasnom su srednjem vijeku “rusag” kojim je opravljala “gospoda bosanska” i ona područja kojim su upravljali hrvatski velikaši, ponajprije djelovanjem predosmanskoga franjevačkoga bosanskoga vikarijata, de facto činili jedan kulturni prostor (Ančić 2001b: 177). U to su doba postavljeni uljudbeno-društveni temelji hrvatskoga identiteta među katoličkim stanovništvom u istočnoj polovici današnje BiH, a što je zasvjedočeno u kasnijim izvorima. Tako primjerice srpski povjesničar Bratislav Teinović navodi kako su franjevci Olova krajem 16. stoljeća rabili Evanđelje “harvatshim yazichom stumacena” (2019: 7). Djela Matije Divokovića (1563. – 1631.) pisana “slovinskim”, dakle hrvatskim ili jezikom Nalješkovićeva “naroda Hrvata”, i “sarpskiem” slovima/pismom, dakle bosančicom, kolala su “na cijelom hrvatskom kulturnom prostoru”. Za njih se, suprotno Šarićevim implikacijama, u proto-nacionalnih Srba nije znalo, niti je ćirilično pismo proto-nacionalnih Hrvata bilo u uporabi kod protonacionalnih Srba (Grčević 2019: 179). Kako je prije jedno desetljeće koncizno i doista gospodski izjavila HAZU-u, isto vrijedi i za hrvatski književni jezik temeljen na štokavskom narječju, narječju jezika kojim, kako je pisao dubrovački pjesnik Nikola Nalješković (1500. – 1587.), “narod Hrvata vapije i viče”.

Nadalje, osmanski putopisac Evlija Čelebi (1611. – 1683.) u Sarajevu spominje i bosanski i hrvatski narod (Grčević 2019: 71). Stariji sarajevski toponim “Hrvatin” prema Ančićevu zaključku “nedvojbeno potječe iz rječnika etničkoga identiteta” (2001a: 199). U tom me surječju kao laika zanima koji je najstariji očuvani spomen sigulara etnonima “Hrvat” u obliku “Hrvatin”. Je li možda onaj iz tzv. Vlaškoga zakona hrvatsko-dalmatinskoga bana Hanža Frankapana iz 1436. godine (“I da nad nimi niedan Hrvatin voivode … da ne sida niedan Hrvatin, ner nih knez i suci nih”)? Je li sarajevski pjesnik Augustin Vlastelinović (1600. – sredina 17. st.) – koji je 1637. pjevao o hrabrosti “puka hrvatskoga”, o “hrvatskim ditićima” i “mladimi Bosančićima” – imao srpsku narodnosnu svijest? Isto se pitanje “može” postaviti za hrvatskoga pjesnika podrijetlom iz Olova Juru Radojevića Gizdelina koji je 1686. svoj štokavsko-ikavski jezik nazivao “harvackim” te koji je izražavao duboku sentimentalnu povezanost uz svoju bosansku “didovinu” (Babić-Knežević 2007: 165). Jesu li (i) mnogobrojni toponimi izvedeni od hrvatskoga imena zabilježeni diljem Bosne u drugoj polovici 19. stoljeća (usp. Grčević 2019: 72-73) dovoljno čvrst dokaz o bespredmetnosti Šarićeve teze da hrvatskoga identiteta nije bilo u predmodernoj Bosni? Šarić se, ako sam dobro poslušao njegovo predavanje o “srpstvu” Bošnjaka te gotovo cjelokupna prostora današnje BiH u predmoderno doba, uopće ne osvrće na odnos onodobna srpskoga svećenstva prema bosanskim “krstjanima”, odnosno prema dualističkomu nauku “Crkve bosanske”. Vjerojatno jer se želi izbjeći “neugodna” istina da je srpstvo bilo gotovo nezamislivo bez pravoslavlja. Naravno, možebitne iznimke poput doseljenika s istoka (možda i iz Srbije) poput Stefana Zovinića su upravo to – (rijetke) iznimke koje potvrđuju pravilo: srpstvo je izgrađivano i šireno na pravoslavlju, a srpsko je ime nerijetko funkcioniralo i kao deetnificirana konfesionalna odrednica. U tom je surječju bitno kako “na području provobitne Bosne i, naravno, na onim dijelovima hrvatskoga kraljevstva što su u njezin opseg uključeni do Stjepana II. [ili IV.? – op. V. M.] Kotromanića nije bilo pravoslavnog stanovništva. Bilo ga je, naprotiv, na rubnim dijelovima što su ranije pripadali srednjovjekovnoj Srbiji … Samo je na tom rubnom prostoru, na istoku i jugoistiku proširene Bosne, bilo pravoslavnih crkava i manastira. U pravoj, središnjoj Bosni,” koja je geografski istočna polovica današnje BiH, “u kasnom srednjem vijeku vladao je konfesionalni katoličko-heretički dualizam, do sredine 15. st. oslabljen jakim naletom Katoličke crkve” (Budak-Raukar 2006. 362). Nije nužno spominjati konfesionalni sastav zapadnoga ili jugozapadoga ozemlja “proširene Bosne” ili pak onoga prostora (zaleđe sjeverno/srednjo-dalmatinskih gradova) na kojem Šarić – u stilu Nikodima Milaša – zamišlja Tvrtkovo obnavljanje nekakvih srpskih pravoslavnih općina. Svakomu sa zrnom soli u glavi jasno je da Šarićev diskurs u predavanju o negdanjemu “srpstvu” cjelokupne srednjovjekovne Bosne, osim primordijalno-romantičarskoga shvaćanje etničkih identiteta, koji dijeli sa šešeljevcima i ustašama, “resi” i selektivni nominalistički pristup. Šarić, naime, selektivno spominje sve ono što je na korist njegovu narativu, a prešućuje i/ili neumijesno relativizira ono što mu ne ide u prilog. To se dade razaznati iz njegova tumačenja izričaja slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića. Kuripešić je 1530. pisao kako su u najvećem dijelu današnje Bosne i Hercegovine (prostor zapadno od Vrhbosne) Srbi došljaci te da ih starosjedilačko bosansko katoličko stanovništvo naziva “Vlasima” (Kuripešić 1530: 26), no Šariću je to “dokaz” autohtonosti srpskoga “biološkoga tkiva” zapadno od Sarajeva pa sve do Une i to od vremena franačkoga kroničara Einharda. Taj mu Kuripešićev izričaj služi i kao potvrda teze prema kojoj su Vlasi/vlasi, neovisno o njihovim etno-konfesionalnim i/ili socijalnim identitetima, svi bili etnički Srbi! Ako sam dobro slušao njegovo predavanje, Šarić svojim slušateljima/gledateljima ne objašnjava što Kuripešić smatra pod “Gornjom Bosnom” kroz koju je prolazio. Naime, kada se čita Kuripešićev putopis vidi se da je za nj Gornja Bosna i dobar dio današnje jugozapadne Srbije, a riječ je – uz današnje Kosovo – o stožernom dijelu srednjovjekovne srpske političke tvorbe. Prije nego što je došao u taj dio “Bosne”, Kuripešić je prošao kroz (današnju) istočnu Bosnu u kojoj je već bila ukorijenjena “srpska”, “vlaška” ili “grčka” vjera. Šarić, k tomu, ne spominje kako Kuripešić piše da zemlja Srbija ima svoj posebni jezik koji se naziva “srpskim”, a koji je također “slavenski” (1530: 43). To je zanimljivo u surječju Kuripešićeva opisa grobova vojvode Radoslava Pavlovića i njegova sluge viteza, o čijim “junačkim djelima još mnogo pjevaju Bošnjaci i Hrvati”, a na kojima se nalaze stećci s isklesanim besjedama “na srpskom jeziku i srpskim slovima” (1530: 29-30). Po svemu sudeći, Kuripešić jezik na tim stećcima u sarajevskoj oblasti naziva “srpskim” najvjerojatnije samo zbog pisma kojim je pisan (detaljnije u Grčević 2019: 175-201).

“Prije dolaska Turaka nije moguće štokavski povezati s hrvatskim imenom”, a kasnije da, tvrdi Šarić. Već smo na primjeru Donjih Kraja i nekih drugih zapadnoštokavskih kraj(ev)a vidjeli ili narodski vidili da je itekako moguće (zapadno)štokavski povezati s hrvatskim imenom i prije velikih migracija štokavca-ikavaca i štokavaca-jekavaca na ozemlje čakavaca i kajkavaca. Prije se postavlja pitanje je li moguće cjelokupnu predmigracijsku zapadnu i istočnu štokavštinu povezati isključivo sa srpskim imenom kada, među ostalim, srednjovjekovni i ranonovovjekovni Srbi svoj (književni) jezik najčešće nisu nazivali “srpskim” (Grčević 2019: 163), da ne govorimo da je i sam Vuk Karadžić priznao da Srbi s pisanjem na narodnom jeziku “nisu uranili prije druge polovine osamanestoga vijeka” (u Grčević 2009: 37). Inače, Šarić slično Šešelju štokavske Vlahe drži etničkim Srbima stočarima, što se ne mijenja u njegovu predavanju o Bošnjacima, no time upada u potencijalnu zamku. Vlaško se i srpsko ime spominju usporedno u raznim dokumentima i poveljama. Ako bi se pak dosljedno držali teze da je odrednica “Vlah”, odnosno “vlah”, gotovo isključivo staleška odrednica, onda proizlazi da se srpsko ime nerijetko rabilo i kao deetnificiranu društvenu/stalešku odrednicu. To je svakako zanimljivo staviti u surječje Šarićeva znakovita priznanja da je srpsko plemstvo bilo nositelj srpskoga etničkoga imena, a ne primjerice srednjovjekovni katoličko-“krstjanski” (zapadno)štokavski puk od južne Dalmacije do Save kojemu Šarić pripisuje srpsku narodnosnu svijest, a srpsku modernu naciju – unatoč proturječju vlastitih besjeda – projicira u razvijeni srednji vijek, pa i ranije. Kada srpski kralj Stefan Uroš III. zabranjuje Srbima ženidbu Vlahinjama “pojomom Srbin vjerojatno su obuhvaćeni svi pravoslavni Slaveni koji su bili ‘obični’ podanici srpskoga kralja …, a pojmom Vlasi ‘pravi’ Vlasi i više ili manje slavenizirano stanovništvo koje je živjelo vlaškim načinom života” (Grčević 2019: 32-33). Kada se, dakle, prizna da je srpsko plemstvo bilo nositeljem srpske samoidentifikacije i etnonima, valja ponovo postaviti pitanje je li isto to manjinsko stanovništvo (u odnosu na slavenske i vlaške mase) bilo ključno za štokavsku dijalekatnu stratifikaciju koja se je odvijala i ondje gdje toga plemstva nije bilo, primjerice na području “livanjsko-vrbaskoga” i “zapadnohumskoga” dijalekta predmigracijske zapadne štokavštine (vidi zemljovid u Lisac 2003: 159). Svi se Vlasi/vlasi “na ovim prostorima” ne mogu smatrati etničkim Srbima koji su samo živili (>živjeli) vlaškim načinom života. Srbi su se u manjem broju skupa s Vlasima doista naseljavali u ranonovovjekovnu Hrvatsku i Slavoniju (i “Tursku Hrvatsku” i Dalmaciju), no u većem su “broju naseljavalji Srijem”. Tako da treba imati na umu kako su “nesrpske skupine pravoslavne vjeroispovijedi” na prostoru BiH i današnje Hrvatske nerijetko “obuhvaćene generičkim nazivom ‘srbin/rašanin’ kao vjeroispovijednom odrednicom … U samoidentifikacijskom nazivlju” spomenutih “doseljenika upadljiv je učestao naziv ‘vlaški sinovi'” (Grčević 2019: 108). U tom se surječju postavlja pitanje je li bespredmetno slaveniziranim štokavskim Vlasima, koji su imali svijest o vlaškom podrijetlu te koji su se nazivali “vlaškim sinovima”, pripisivati moderni srpski nacionalni identitet isključivo na temelju narječja kojim su govorili.

Odrednica “Vlah/vlah” u stoljećima ranoga novoga vijeka ima više sadržaja. Tom su odrednicom kajkavski i čakavski Hrvati označivali i štokavske Hrvate katolike koji nisu bili etnički Vlasi, a ne samo štokavce koji su bili “vlaške” ili “srpske” vjere (Botica 2007: 65), pa je komična Šešeljeva (i ne baš implicitna Šarićeva) teza da su katolički štokavci-ikavci u tzv. vlahijskoj oazi u Gradišću srpskoga podrijetla i/ili da su nekoć imali srpsku narodnosnu svijest (usp. Šešelj 2007: 125). Je li odrednica “Vlahi” za štokavske Hrvate Gradišća, koji vjerojatno dolaze s područja Turske Hrvatske (na kojem vjerojatno nastaje i zapadnoštokavska Hırvat türkisi), slična odrednici “Bezjaci” za kajkavce? Šarić ne spominje kako je Kuripešićev suvremenik Luigi Bassano, koji je putovao Bosnom oko 1550., zapisao da su janjičari iz Bosne sebe nazivali (i) “Hrvatima”, da su se neki studenti sveučilišta u Grazu u 17. stoljeća odredili kao “bosanski Hrvati” (Croata Bosnensis) ili da su učenomu Andriji Kačiću u 18. stoljeću “Dalmatin, Arvat, Bosgniak, olli Slovinacz” imali isto značenje (Teinović 2019: 7-8, 9, 11). Je li se iz straha od janjičara Hrvata Pavao iz Rovinja tijekom svojega putovanja po bosanskom pašaluku 1640. preobukao “po običaju zemlje ‘na hrvatski način'” nosivši “hrvatsku kabanicu s turskom kapom” (Grčević 2019: 79)? Inače, “Arapsko-perzijsko-grčko-srpski rječnik”, koji Šarić spominje u predavanju, odnosi se na rukopis s kraja 15. ili s početka 16. stoljeća, no Šarić ne spominje da je taj naslov nadopisan najranije sredinom 18. stoljeća (Grčević 2019: 105-107).

Još jedan Kuripešićev suvremenik, Primož Trubar (1508.-1586.) u svojem znamenitom traduktološkom djelu tvrdi kako se “hrvatskim jezikom ne govori samo u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji, nego da njime govori i mnogo Turaka, što se odnosi na slavensko muslimansko pučanstvo”, ponajprije “ono u Bosni i Hercegovini”. Osim toga, on je pisao “da bi mu trebala dva Hrvata koji dobro govore ‘dalmatinski’ i ‘bosanski'”, pa je jasno da su “‘dalmatinski’ i ‘bosanski’ za Trubara idiomi hrvatskoga jezika”. Sukladno tomu, Adam Bohorič (1520.-1598.) kao primjer hrvatskoga jezika (“dalmatinski i hrvatski”), navodi i epitaf “Katarini kraljici bosanskoj, Stipana ćer” (Grčević 2019: 166-168). Zanimljivo je da je, kako piše akademik Mirko Tomasović, ravnatelj jednoga kolegija u Slovačkoj isusovac Teofil Kristek krajem 16. stoljeća tvrdio kako “se hrvatski govori po krajevima pod turskom vlašću, što znači ondje gdje se rabila štokavica. Drugi je podatak iz Kristekova opširna izvješća znakovit: on je razlikovno odvajao srpski i hrvatski jezik, i to sa štokavskim izgovorom i davno opovrgnuo Vukovu krilaticu ‘Srbi svi i svuda!'” (2011: 19). U tom je kontekstu vrijedno naglasiti kako se “jezik bosanskih katolika, koji su sudjelovali u hrvatskoj etnogenezi i u pisanoj i usmenoj komunikaciji s dalmatinskim katolicima umjesto … romanizama rabili riječi slavenskoga podrijetla … u Dalmaciji smatrao čistim i uzoritim” (Grčević 2019: 204) jezikom jedne proto-nacionalne zajednice – Nalješkovićeva “naroda Hrvata”.

Za Rustem-pašu Opukovića (1500.-1561.), za kojega više osmanskih kroničara navode da je bio “Hrvat”, Šarić veli da je Srbin iz Bosne, no ne spominje kako je pri susretu s diplomatskim poslanstvom Ferdinanda I. Habsburškoga Rustem-paša upitao poslanik Zaja znadu li on i njegov suposlanik “hrvatski”. Šarić ne spominje ni da se je Hasan-beg hatvanskoga sandžaka dičio svojim “hrvatskim rodom”; da je jedan pobočnik Mehmed-paše bosanskoga 1589. mletačkomu providiru Dalmacije izdao dvije potvrde na hrvatskom (“dvoje horvatske”); da se u očuvanom dijelu liste spahijske vojske Bosanskoga sandžaka iz 1526. za 226 ili 263 muslimana dodaje oznaka “Hrvat”; da putopisac Evlija Čelebi (1611.-1683.) dosta piše o Hrvatima muslimanima; da osmanski pisac Mustafa Ali (1541.-1600.), nakon što je boravio u Kliškom i Bosanskom sandžaku, piše kako se Bošnjaci muslimani pribrajaju “plemenu Hrvata” (Grčević 2019: 80, 81, 84, 89) ili da se “više muslimanskih [bošnjačkih – op. V. M.] porodica … preziva: Hrvat, Hrvatović, Hrvatić i Hrvačević”, kao ni da su se neki doseljenici iz Hercegovine u Bosni u drugoj polovici 18. stoljeću određivali kao “Arvati” (Teinović 2019: 10, 11).

U prezentaciji koju je Šarić iznio tijekom predavanja navedeno je (53:17) kako “Ivan Frano Jukić piše da je katolicima u Bosni pojam ‘Hrvat’ nepoznat”. Suprutno tomu, Grčević navodi kako je Ivan Franjo Jukić kazao kako oni koji nose kape hrvatke od “Harvata neznaju ni imena”, a ne da katolicima u Bosni (i Hercegovini) uopće nije poznato hrvatsko ime (2019: 79). Grčević navodi kako je “hrvatsko ime kao narodnosno ime jednostavnoga katoličkoga bosanskoga puka” sam Ivan Franjo Jukić 1842. “uočio u fočanskoj ravnici kraj Dervente” (2019: 125). Grčević kao izvrstan poznavatelj zabluda i manipulacija pojedinih ranih slavista, “koji su izravno sudjelovali u stvaranju krilatice” o svim štokavcima kao tobožnjim Srbima, piše kako su i sami ti slavisti “bili svjesni toga da njihove … klasifikacije nemaju uporišta u stvarnoj rasprostranjenosti etnonima Hrvat i Srbin u jednostavnom puku” (2019: 124-125). Sukladno tomu, Grčević navodi Jacoba Grimma (1785.-1863.) koji je 1824. priznao kako se mnogobrojni štokavci “ne žele zvati Srbima; Josip Dobrovsky (1753.-1829.) bio je slična mišljenja kada je napisao kako se Bosanci ne žele zvati Srbima, dočim Josef Šafárik (1795—1861.) izrijekom piše da je 1842. (i) u Bosanaca rašireno hrvatsko ime (2019: 125-126). Kada se uzme u obzir činjenica da je, kako piše Teinović (2019), razvoj hrvatske nacionalne svijesti među bosansko-hercegovačkim katolicima dugo vremena gušila upravo univerzalistička Katolička Crkva, postaje jasno da se – prije hrvatske nacionalne integracije – hrvatstvo katoličkoga puka u Bosni i Hercegovini razvijala kao svojevrsna nuspojava, a ne kao posljedica višestoljetne zavjere Crkve protiv postojanja “Srba katolika”. Hrvatski se identitet (kao i srpski i drugi) uvelike razvi(ja)o kao posljedica uljudbeno-društvenih silnica kao bitnoga aspekta etnogenetskih procesa. Šarićeve tvrdnje da je cijeli današnji katolički prostor od Save do Sinjega mora bio “ortodoksan” prije dolaska Franaka, pa dakle i njihovih “klijenata” Hrvata i Humljana, ili da na području “Hercegovine ima samo jedna starija katolička crkva” koja je u prošlosti bila pravoslavna nisu ovdje od fokusa. Svakomu zainteresiranomu za temu neloše je pročitati tekst Milenka Krešića o vjerskim prilikama u Humskoj zemlji i na Pelješcu u srednjem vijeku, a možda i knjigu Krunoslava Draganovića o prijelazima katolika na pravoslavlje u vrijeme osmanske vladavine. U tom je kontekstu zanimljivo kako se je na prostoru na kojem se je ugasio humski identitet ukorijenio upravo hrvatski identitet. Tako se je u Hercegovini 1682. rodio Lovro Šitović koji je svoj jezik izrijekom nazivao hrvatskim, a sebe Hrvatom (“mi Harvati”). Slično tomu zanimljivi su i Franjo Glavinić i Toma Babić (1680.-1750.) koji je pisao za “bosansku dicu (…) nascega naroda slavnoga, i jezika Arvaskoga” i mnogi drugi (npr. Filip Grabovac, Ivan Filipović Grčić…). Hrvatski se (kao ni srpski ni bošnjački) nacionalni identitet nije mogao afirmirati ondje gdje za nj nije bilo etnokulturnoga potencijala, tako da je potpuno neutemljena velikosrpska teza, koju je Šarić internalizirao, prema kojoj Katolička Crkva (i famozni Beč) praktički ex nihilo “stvaraju” hrvatsku naciju u Bosni i Hercegovini (i šire). Još je apsurdnije na famoznom Srbinu katoliku Stefanu Zoviniću, odnosno na njegovoj nadgrobnoj ploči, implicitno ili izrijekom “dokazivati” da je u katoličkim štokavskim krajevima od 12. stoljeća nadalje bilo uvelike rašireno srpstvo. Zovinićeva ploča nije dokaz postojanja mnogobrojnih “Srba katolika” razvijenoga srednjega vijeka nadalje, već prije dokaz da Katolička Crkva nije imala ništa protiv etničkoga srpstva, no o tom sud trebaju dati stručnjaci. Zbog toga se i pitam gdje je među silnim tzv. Srbima katolicima u npr. štokavsko-ikavskim krajevima ranonovovjekovnih stoljeća sitnoga svećenstva, poput Filipa Grabovca, Tome Babića, Ivana Filipovića Grčića, Bernardina Pavlovića i dr., bliskoga običnomu hrvatskomu štokavskomu puku. Zašto je u dopreporodno doba sitno katoličko svećenstvo u štokavskim “krajima” vazda više “hrvatovalo” od visokoga klera? Zašto je visoki kler nerijetko oštro korio sitno svećenstvo onih župa koje su, kako je zapisano u 17. stoljeću, imale “privileě harvaskoga izgovora u misi” jer je to svećenstvo užalo nositi “klobučić mali po načinu dalmatinski ali harvacki” (Hercigonja 2009: 135-136), ako je Crkvi jedan od ciljeva bila kroatizacija “Srba katolika”? Zar, sukladno tomu, visoki kler nije trebao koriti sitno svećenstvo upravo zbog “srbovanja” potonjega? Zbog čega su se mnogi isusovci protivili neumoljivu širenju/etabliranju hrvatskoga imena u negdanjem srednjovjekovnom “Slovenju” (usp. Budak 2007: 214)? Je li zbog toga što je Crkvi za širenje/afirmiranje katolicizma prikladnije bilo općenito slavensko, a ne uže hrvatsko ime? Kako teorijom o višestoljetnoj protusrpskoj zavjeri Katoličke Crkve objasniti pristupanje nekih katoličkih svećenika srbokatoličkomu pokretu u Dubrovniku u 19. stoljeću? Kako tom teorijom objasniti da je, kako piše velesrpski povjesničar Jeremija Mitrović, Vatikan svojedobno usvojio prosvjed “dubrovačkih Srba katolika i iz naziva” Zavoda sv. Jeronima izbacio naziv “hrvatski”? Odgovori se na ova i mnoga druga ovdje postavljena pitanja sama nameću.

Za kraj valja reći da je Šarićev diskurs razmjerno teško analizirati jer ovaj velikosrpski djelatnik daleko više preferira usmenu besjedu. Dakle, moja bi razonoda bila strahovito lakša kada bi Šarić, poput korisnoga idiota mitomanije deretićevskoga tipa Domagoja Nikolića, napisao poneku knjigu ili publikaciju. Barem je tamo daleko od mora, gdje Šarić ponajviše djeluje, lako izdati (ne)djela koja promiču njegove teze. Dobar dio Šarićeve sljedbe i zainteresiranih pojedinaca poput moje malenkosti vjerojatno bi rado kupili takvo djelo, čitanjem kojega bi se najvjerojatnije teško moglo doći do zaključka da je Šarić dvostruki agent Katoličke Crkve, kako mu nerijetko u Srbiji imputiraju. Ironija je što su takve otpužbe s velikosrpskih i protukatoličkih pozicija puki plod mitomanije čijoj reprodukciji (s istih pozicija) i sam Šarić pridonosi. Dakle, velesrpski trudbenik Šarić ispod sebe kopa jamu u koju će, prije ili kasnije, i sam upasti.

Ovaj ogled objedinjuje tri teksta koje je autor objavio na Blogosferi Večernjeg lista

Oznake:Viktor Matić Last modified: 26. 9. 2022.