Written by 10:08 Hereze, Ogledi

Lovre Petrić: Mala škola glazbene obrade

Pokušaj skladateljskog usavršavanja, neobavezno priznavanje uzora ili ovakva-onakva omažerija, tehničko osuvremenjenje snimljenog, uno$no$t, antiautoritativni inat, obredno-inicijacijska uloga, oklada ili čisti trend – zašto? – svejedno nam je – obrade u popularnoj glazbi stvar su prisutna i zamijećena, slažemo se da nanose na izvornike novu boju i pozlatu, a naše elementarno zanimanje za njih počiva na – pa, radoznalosti. Načelan kriterij ovog skromnog šarenog kataloga nalaže da uvrštene obrade imaju iznenaditi najuže obožavateljstvo izvornika. Da ga usto i unelagode poželjan je bonus. Mimo rasprave o njihovoj vrijednosti, većinu prosječnom uhu poznatih obrada otpišimo: prvim kriterijem Self Control Laure Branigan i slične, drugim Yammatovu (…) Rupicu na bradi i slične, ma bile one i ovolike svevremenske drmalice i ambijentalne presvlake. Nužan je naime kriterij transžanrovska priroda obrade, dakle nalog da se s izvornikom ne dijeli supkulturnu pripadnost, odnosno stilsko porijeklo – sadržaj im je, odnosno notni zapis, uglavnom međusobno istovjetan. Inače bi vas dočekalo osamnaest Shiningovih For my Demonsa i vjerojatno njima sljedstveni duševni problemi, ali tako to ide. Pa raskrilimo tu lepezicu!

  • Braid – This Charming Man (The Smiths), 2000.

Za razliku od filmova i poezije, glazbi je, kao i romanu, bitnije čime se otvara negoli zatvara. Tim rezonom ovaj popis načimljemo Braidovom obradom melankolične polupunk poskočice indie velikana The Smithsa iz – upravo izračunavši da je više prošlo otad nego dotad – njima tada razmjerno nedaleke 1984. Braid je jedan od pramčanih sastava emo struje unutar punk i hardcore scene 90-ih, i, uz dužno poštovanje prema ostatku njihovog divnog i krasnog stvaralaštva koji se kasnije brojnim budućim podžanrovskim odvojcima ema pokazao puno utjecajnijim, puno bolje od ove obrade ne ide; kod njih, i uopće. Prosta produkcija, vanzemaljski prateći vokali, klempave gitare, metronomski neposluh, pijana bas-linija, sve neobuzdanija atmosfera prema kraju. Pjesmu 2002. obrađuje i Death Cab for Cutie uz pokoju tekstualnu preinaku; vjerojatnije grešku.

  • Death in Rome – Barbie Girl (Aqua), 2015.

Pokraj Death in Romeovih tresla-se-brda-rodio-se-miš obrada na lopate (Lambada, Diamonds, Dirty Diana, 7475…) koje su, recimo to usput, nešto najbliže clickbaitu što smo vidjeli da se u glazbu može plasirati, obrada slavne Aquine pumpalice Barbie Girl strši kao ponajuspjeliji eksponat tog dosadnjikavog i neujednačenog opusa. DiR sebe očito izgrađuju na glumljenju odredišta kojem svaki ambiciozniji mračnjačić i mračnjačica mora dospjeti pošto nadraste black metal smetlište kojim zuje kojekakvi Behemothi, Rotting Christevi i drugi poljski zahodi i islandski lišajevi od bendova te njima slični, pa svedeni na uglavnom gitarsku akustiku i digitalnu orkestraciju DiR foliraju tzv. neofolk, gdje je neo- slično onome što su drugdje pridjevi art-, eksperimentalni, post-, anti- itd. U prijevodu to će često reći: “ne znam u suštini što točno radim niti baš poznajem to što dotični pridjev slijedi, ali mogu ih spojiti i praviti se dekonstruktivan, iako ni taj pojam ne razumijem”. DiR-ova verzija ružičaste Barbie Girl postavljena je “na sve četiri”: spora, puzava, umorna, očajnička, te trodobna i iz tog razloga samrtno zaljuljana. Još samo da nije nepotrebnih blago susramnih izmjena teksta (“Swastika rising”).

  • Tristan Tzara – Come On Jane (7/8) (narodna), 2002.

Eks-jugosi u dortmundskom sastavu aktivnom od 2000. do 2002., izdanja Omorina nad Evropom (korijene vuče iz Idola i njihove pjesme iz 1981. pod imenom Schwule über Europa, koje je srećom posoljeno jednim prijeglasom i prevedeno & metak izbjegnut) i Da ne zaboraviš. Puri emoviolence nošen vriskavim oktaviranim gitarama. Nemaju oni puno za reći, pa nemamo ni mi. Bolest!

  • Chinese Football – Come Together (The Beatles), 2016.

Prva asocijacija pri susretu s imenom ovog indie četverca iz wuhanskog alternativnog podzemlja nepogrešivo je American Football, prvorazredni američki emo i math rock sastav čiji istoimeni kultni klasik od albuma iz 1999. podiže letvicu za simbiotične gitarske vratolomije, ritmička krivudanja i cjelokupan kolorit u nježnijem spektru indie glazbe uopće, a da se taj još uvijek može smatrati dovoljno pitkim za šire mase. Melodiozna matematičnost Chinese Footballa ne pristaje na kompromise, čak ni kad je riječ o tretmanu (za njihov pojam) užasno akordno nemaštovite podloge. Tako se i ova obrada poznate uspješnice The Beatlesa iz 1969. godine gotovo pola stoljeća kasnije temeljito prekićuje do prepoznatljive math rock zveckavosti, ali i iznenađujuće prikladne rasplesanosti koja se ruku-na-srce i ne može uzeti žanrovskom konstantom, barem ne u izvan-azijskoj inačici matematički formuliranog ema. Pobjeda u gostima upisana, 3 boda.

  • Moonsorrow – For Whom the Bell Tolls (Metallica), 2005.

Finski Moonsorrow osmiljuje se 2008. godine na svoj EP Tulimyrsky uvrstiti i obradu poznate uspješnice američke Metallice, dinamički jednoličnog i neupečatljivim riffovima pretrpanog standarda heavy metala iz 1984. Moonsorrow izvornik bezbrižno rasteže na gotovo osam minuta te ga obogaćuje veličanstvenim atmosferilijama priskrbljujući mu ugođaj nemalo obredan, bez i mrve monotonije i usiljenosti. Nadalje ga dinamički popravlja izvrsnim akustičnim smirajima i uopće prebildava njegovo otužno riffovlje, koje je u ovom slučaju izvedeno prikladnom distorzijom. O prikladnosti Ville Sorvalijevog glasa možemo, o njegovoj osjetnoj ESL-astičnosti ne bi bilo lijepo.

P.S. Nezanemariva odlika šireg žanrovskog kruga kojem pripada i Moonsorrow je poseban mar uložen u naslovnicu albuma i njegov cjelokupan vizualni identitet, što se nerijetko pokazuje plodnim za produbljivanje grandioznog učinka slušanog.

  • 자우림 – 누구라도 그러하듯이 (Alain Barrière), 2005.

Evo i vjerojatno najvećeg zemljopisnog skoka koji ovdje imamo! Seoulski 자우림 i malog Alaina od La Trinité-sur-Mer u Bretanji pored 31 godine dijeli i približno 9326.26 kilometara. Ali, mi znamo da glazbeni prijenos ne poznaje takve Barrière, ili ih bar 자우림-ovci nisu poznavali, a ovdje se uključilo i posredstvo korejske “šansonijerke” 배인숙, koja se francuskog predloška prihvaća 5 godina po njegovoj objavi i iznosi predivan tekst što ga preuzima i ovdje spomenuta mlađa (1997.) južnokorejska skupina predvođena popularnom 김윤아. Gitara u popularnoj rock glazbi nikad nije zvučala ovako zadimljeno & rastreseno, a ni nelagodno kljucavi ritam bubnja u ovom slučaju ne odmaže u pisanju povijesti.

  • System of a Down – Metro (Berlin), 2006.

A evo i najvećeg vremenskog skoka koji ovdje imamo, jer ovakvo nešto može biti samo iz daaaleke daleke budućnosti. Armensko-američki System of a Down Berlinov razmjerno nezapaženi Metro na svojim demo setlistama imaju barem od 1996., u inačici dovoljno prepoznatljivoj. U redu, Metroova nezapaženost bolje se prepoznaje kao zasjenjenost jamačno-već-i-sami-znate-kojim zdahustavnim hitom. A okameniti slabo razaznatljive, ameboidne akordne apstrakcije popa 80-ih, posjesti ih na bubanj ovako čilog zvuka i povesti na ovakvu trominutnu vožnju ne samo da nije mala stvar nego se u pravilu uopće ne čini izvedivim; nećemo ni početi nabrajati sve promašene obrade iz spomenutog razdoblja koje nam padaju na pamet. Metro je najbliže punku što je SOAD ikad bio (i svetinji po njihovom izboru), i svejedno su i u njemu natprosječni. Čak i Berlinov tekst bolje progovara u njihovim rukama zahvaljujući Serj Tankianovom stavu i naelektriziranoj izvedbi. Jedan od onih nije-moguće-da-izvornik-nije-napisan-samo-da-bi-bio-obrađen slučajeva.

  • Cake – I Will Survive (Gloria Gaynor), 1996.

Cakeov I Will Survive zatvara Gen Sekiguchijev Survive Style 5+, kapitalno djelo filmskog dekora od kojeg se oči kolače & ogledni primjerak ima-da-je-svaki-kadar-vrijedan-plakata(-ili-ako-ste-baš-kutije-tetovaže) načela u igranom filmu. Na tu tezu smo se spremni kladiti novcem. Posramljujuće je to nešto obratite li pažnju, između ostalog, na broj filmova o čijem su se pomnom – č. “pametnom” – rasporedu predmeta unutar setova i simboličnoj – č. “pametnoj” – uputnosti boja i oblika pisale knjige i knjige, premda vrijede kurca i kurca, i jedni i drugi, redom navođenja. Ovdje je riječ o filmu nakon kakvog se zamislite zašto bi itko vrckavog Pynchona prenio na ekran neopravdano loše kako je to P. T. Anderson, ali upitnici koje vam priskrbljuje sam SS5+ su i jače nego dostatni da vam taj i takvi nikad više ne nasele prostor iza očiju. Cakeova obrada Glorie Gaynor – naravno, nije iza pjesme Gloria Gaynor već Dino Fekaris i Freddie Perren, ali znamo već sve što se ima znati o maskulturi i njenim proizvodnim postupcima i davno nametnutoj potrebi za idolima i o slabokrvnim 70-ima i 80-ima i ruku-na-srce opravdanom imperativu plesa i naknadnoj glorifikaciji odstranjivanja ljudskog čimbenika iz umjetničkih otajstava putevima demoniziranja digitalijama, danonoćnim drvljenjem i drogom – upravo je sušta suprotnost licu filma, aranžmanski protudekor ostvaren nekolicinom glazbala i pravocrtnim ritmom. Bili i ostali šunjavi i vonjali na garažu.

  • Botch – O Fortuna (Carl Orff), 1996.

O Fortuna kakvu 1935. ili 1936. uglazbljuje Carl Orff nesumnjivo je najprepoznatljivija skladba odavde, po prilici i najpasivnijem slušatelju glazbe ili konzumentu medija u koji se lajtmotivi spomenute mogu utrpati (uvodne špice s TV-a, anime, YouTube videoeseji…). O Fortuni disonantni washingtonski mathcore agresori Botch pristupaju neobazrivo i odlučno te njene melodije učinkovito prevode u rječnik kipućeg oktaviranja distorziranom gitarom, uz dopunu pulsirajuće bas gitare. Hvala Bogu na pčelama radilicama, veli Botch, a hvala Mu i na ovakvim kočijaškim bubnjevima. Zašto svi doboši ne zvuče ovako?

  • Therapy? – Diane (Hüsker Dü), 1995.

Evo još jednog unosa na ovom popisu gdje se izvornik energetski osiromašuje. Ipak, irski Therapy? će zakinuto u ovom slučaju obrade minnesotskih hc/punk legendi Hüsker Dü objavljene 1983. u sklopu EP-a Metal Circus nadoknaditi usavršavanjem jezovitog ugođaja pjesme i videospotom kratkofilmičnijim od većine kratkih filmova (sjetimo se recimo i vršnjaka Tonight, Tonight The Smashing Pumpkinsa i malo mlađeg Everlonga Foo Fightersa kao kultnih komada spotovske scenografije i čega-sve-ne). Grozomoran tekst pojačan je bliskozvučnošću riječi Diane i dying, što u novo ruho sjeda još prikladnije. Hüsker Dü jedan je od malobrojnih sastava koji još u ono doba pokazuju da bas gitara ne mora raditi što joj se kaže, te da chorus efekt na gitari nije za slabiće i nikom potrebne solo-virtuoze. Doduše, ne uspijevamo se oteti dojmu da su HD ujedno i jedan od malobrojnih sastava koji ozbiljno pate od produkcijog jeftilena i živo nas zanima kakav bi ih glas bio da su imali studijsku kvalitetu npr. Wirea 6 godina ranije.

  • We Butter the Bread With Butter – Man’s Not Hot (Big Shaq), 2017.

Je li ovo najkraći vremenski razmak kojem ovdje svjedočimo? Da: mjesec ipo dana. Heh, to je ta trendovitost i priroda klikosfere kojom kratkoročne uspješnice kakva je ova plove i privremeno se hvataju za naše i vaše audioreceptore dok se ne puste u posvemašnji zaborav. Vremenski podudarni WBTBWB-ov nintendocore (za nas oni još uvijek postoje samo u posjedu prva dva albuma, koji su suho zlato) i suvremeni trap ili njegova britanska podvrsta od akorda-dva u ovoj su se obradi prije svega našli na zajedničkoj točki isjeckanih brejkova; i to začuđujuće pali.

  • Faye Wong -知己知彼 (Cocteau Twins), 1994.

Od stotine transžanrovskih lica silno popularne hongkonške pjevačice i glumice Faye Wong po prilici ni jedno nije poznato glazbenom svijetu u globalu. Pored učestvovanja baš te 1994. u glazbenoj kulisi Wong Kar-waijevog briljantnog Chungking Expressa, filma godine ako već ne desetljeća, vokalnim izvedbama na optimističnoj Dreams od Cranberriesa i bezvremenskoj California Dreamin’ od The Mamas & The Papasa, Faye Wong se može podičiti i ovom izuzetnom obradom Know Who You Are at Every Age neponovljivog škotskog trojca Cocteau Twins, pjesme koja svoje mjesto nalazi na godinu ranije objavljenom albumu Four-Calendar Café. Za isti album Faye Wong, 胡思亂想, Lin Xi tekstualno adaptira i njihovu Bluebeard kao naslovnu pjesmu, ali Cocteau sad zanima. Sve u svemu, ako je ikad ijedna pjesma bila dream pop, to je ova.

  • Dinosaur Jr. – Goin’ Blind (Kiss), 1994.

Dinosaur Jr.-ova obrada Kissove pjesme jedva se za ovo mjesto izborila pokraj obrade iste od strane kosebujnog Buzza Osbournea i njegove polupromjenjive prateće ekipe iz Melvinsa, koji dotičnu izbacuju 1993. unutar povijesne prekretnice od albuma pod naslovom Houdini, i pritom vještinom njezinog obrađivanja, ili pak njezinim prirodnim ulijeganjem u njihov mastodonski zemljotresan izričaj, zataškavaju njeno porijeklo. (Melvinsi obrađuju čitav niz Kissovih komada: God of Thunder, She, Detroit Rock City itd.) Veleum iza Dinosaur Jr.-a, J Mascis, inače čovjek koji u 10 sekundi kuje žanrove (Little Fury Things & DSBM) te jedan od apsolutnih prvaka fuzza i twanga tog razdoblja, Kissov hladnokrvni Goin’ Blind šećeri, podebljava sebi osobenim umilnim gitarama te potapa u jednako topao miks. A povrh svega, taj glas… Goin’ Blind, pjesmu o godine-su-samo-broj vrsti “ljubavi”, 1974. godine pišu kissovac Gene Simmons i Stephen Coronel, ponosan član benda koji je prethodio Kissu i, točno 40 godina kasnije, nešto manje ponosan hapšenik na temelju posjedovanja dječje pornografije u 5 navrata. Izgorit za svoj đir.

  • The Flying Pickets – Only You (Yazoo), 1983.

To da Flying Picketsi ovdje obrađuju Yazoo a ne Yazoo njih zove štipanje ili drugu stvarnosnu provjeru po izboru. No eto, oni Yazooov Only You godinu po njegovom izlasku zbilja akapeliraju, uz dodatak kojeg č-ć-a i zapuckaja prstima, krateći ga tako za sintetizirana petardiranja po miksu i – gledano sa stajališta današnjice – pračovječnost njegovih glazbala. Međutim, moda stvar je ciklična, i Yazooov doboš evo iznova tucka po mainstreamu iz radioprijemnika i ostalih izvora u nemalim količinama, pogotovo u prostranstvima bedroom, lo-fi i sl. glazbenih izričaja. TFP-ova inačica pjesme Only You zatvara Wong Kar-waijeve Pale anđele iz 1995., po čemu je možda i najpoznatija – mada to vjerojatno nije slučaj, nego su svi naši ostali susreti s njom odatle zasjenjeni. Kakvih par minuta za imati oči & uši. I koliko samo srcepa(-ra-ra-)rajućih.

  • Deftones – Please Please Please, Let Me Get What I Want (The Smiths), 2005.

Kalifornijski Deftonesi sastav su iznimno posvećen obrađivalačkoj praksi, u pravilu takvoj da se izvornik pošteno energizira (uljezi su The Cureov If Only Tonight We Could Sleep, već dovoljno moćan i virtualno nepopravljiv Jawboxov Savory itd.). Ovu obradu The Smithsa navodno se bilježi još 1995. objavljenu na izdanjcetu imena 7 words, ali to su već kriptični zakuci diskografije jednog ovoliko velikog sastava, posebno podložni manipulaciji, pogotovo u činjenično nepouzdanoj & zlom krvlju bremenitoj kanalizaciji kakvo je naše internetsko svemrežje. Ukratko, hiperutjecajna laganica The Smithsa (izvorno sa singla William, It Was Really Nothing iz 1984.) pod bubnjarskom palicom Abea Cunninghama unaprijeđena je do prave male zanjihane trotaktaljke, a režentava osnovica gitare i basa ustupa prostora svježe razbuđenom vokalu China Morena koji se promalja iz dubljih prostora frekvencijskog pojasa. Ruku u vatru da je vokal snimio izjutra. PPPLMGWIW (začuđujuće slično) obrađuje i engleski trojac Muse, također upečatljivo, ali i dobro išarano, a ta se obrada 2001. nalazi i u redovima soundtracka kante zvane Ovo nije još jedan glupi film za mlade.

  • 조월 – When You Sleep (My Bloody Valentine), 2012.

조월 (gdjegdje i jowall) južno je korejski jednočlani ulomak opuštenog elektroničkog sastava 모임 별 (Byul, poznat eventualno po sudjelovanju sjajnom pjesmom 2 u soundtracku filma Pazi mi na mačku iz 2001., jednoj od odskočnih dasaka za mladu i još mladolikiju 배두나) i jednog drugog post-rock sastava silno dugačkog imena koje se u anglosferi običava skratiti na Underwear Band, The Underwears i sl., a mi izravno prevodimo kao “Dobili smo gaća a bome i djevojki”. U ovu osiromašenu obradu MBV-ovog shoegaze standarda iz 1991. i još uvijek jednu od njegovih najoglednijih pjesama utkan je rijetko zapažen oproštaj od tonalnosti i eksplozivno leti-sve-pravo-u-3-PM odapnuće (2:38) na kakvo ni gibljivije obožavateljstvo MBV-a nije sasvim spremno. When You Sleep 2013. obrađuje i Shonen Knife na japanskoj kompilaciji obrada s izvornog albuma Loveless u ruhu nemalo… stripovskom. Čista dražest.

Converge – Clean (Depeche Mode), 2001.

Ničim izazvani pored albuma tisućljeća iste te 2001. godine objaviti išta više, massachusettski stjegonoše kaotičnog post-hc-a imena Converge ipak iznose split izdanje s japanskim Hellchildom imena Deeper the Wound (jedan od ljepših likovnih uradaka među albumskim naslovnicama koji smo vidjeli) na koje uvrštavaju i ovu inventivnu obradu Depeche Modeovog zatvarača albuma Violator iz 1990., među obožavateljstvom znanog i kao Greatest Hits. Jacob Bannon, čovjek inače vriskovitiji od jajeta u prstu ulja, zvučnu kulisu prošarava društveno neuračunljivim polušaptom posve priličnim liričnim dojmovima izvornika. Sam Gore, tekstopisac, kaže: I find it very unappealing to write songs that are safe, that go nowhere, that do nothing. I know that ‘Clean’ has a lot of holy imagery, and that intertwines with the sex theme, which are two ideas I find interesting to mix together. Instrumentarij DM-ovog izvornika doduše je malčice previše bockav (heh) i uopće primitivan za skladbu takvog potencijala. Desetak zato godina kasnije hipnotičan Convergeov sint kaže bom-bom-bom-bom-bom, bubnjevi praskaju nenametljivo, činele su rijetke, a prepoznatljivi gitarski motiv koji se budi na 1:40 još bolje utjelovljuje otvoreni živac pjesme što suptilno poništava cleanoću koju si autor teksta obećaje.

  • Plagues – I Want You (She’s So Heavy) (The Beatles), 2012.

Vrlo uputno ovome nizu, massachusettski sladžeri Plagues svoje ime izvode upravo od istoimene pjesme maločas spomenutog Convergea. I zbilja, bez ikakvog preuveličavanja, prve dvije sekunde Plaguesa dovoljne su za ustanoviti zašto su Plagues Plagues, a ne nešto drugo. Dobro, Plagues nisu nešto drugo i zato što su sva ostala imena iz Convergeove pjesmarice po prilici zauzeta. (Plagues je ujedno i najznačajniji premac Melvinsovoj A History of Bad Men u utrci za glazbenog Richtera 2006.) Ono što ovdje imamo Lennonov je međudesetljetni ubačaj dočekan Plaguesovim teškaškim volejem, konačno oslobođen bukagija ograničene zvučne tehnologije 1960-ih. Lennonova maštovita skladba bezobrazno je nafrizirana do post-metal gromovitosti prokucane svržnatim bluesogenim septakordima, a tekst i pored ukupnih 13 riječi ne ostaje nimalo nedorečen. U obradi se okušavaju i Blue Oyster Cult, hrabro ali ritmički neprikladno, švicarski nož od sastava zvan Thrice, tobožnji umni potencijal među thrasherima zvan Coroner, pa onda i Flaming Lipsi, Io Echo i – među neizbrojem ostalih možda i najviše vrijediti zapaziti – bostonski Spore. Ipak, samo su se u slučaju Plaguesa tresla brda i zaista rodilo što nam druga strana poslovice nije uspjela reći.

(Visited 202 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 8. 10. 2021.
Close