Written by 20:31 Hereze, Kritike

Lovre Petrić: Ja vs. Lost (2004) u tri runde

(Ovaj tekstuljak izvorno je skrojen kao odgovor na natječaj portala Krilo okvirno naslovljen Y2K. Tekstovi kojima smo se prijavljivali imali su na ovaj ili onaj način opravdati šljokičave fenomene razdoblja od 2000. do 2010., nostalgizirati o onima koji nam danas nedostaju a onda si ih još nismo bili propisno osvijestili, izvidjeti što je od fenomena dobro ostarilo i gdje su sramni odjeci istih danas, ili su (na umu mi je prosjek portala) samo imali napisati neozbiljnu, nekonciznu riječ-dvije o ponečemu iz smetlišne ponude kulturnih i nekulturnih dobara i zala spomenutog vremenskog isječka. Otud njegova blago intimizirana intonacija, sama tekstualna tvar, pa i lice, moje. Izuzmem li mejl-odbijenicu u mom privatnom sandučiću, sve naznake da je Y2K natječaja ikada bilo trenutno su, tako barem izgleda, povučene s mreže. Moj je tekstuljak za prozorčić u svijet evo dobio portal na kojem se nalazite, a krilatima sretan nastavak “sabotiranja normativne muškosti hrvatskog”, kako kaže jedna od rubrika portala u pozivu na nebinaran gramatički izražaj i istovremenoj pripremi za pasti morfologiju. A honorar—

Slijedi članak o TV-seriji Lost, Izgubljeni. Možete ga shvatiti kao nepreambiciozan nagovor na istu. Žulja li me stereotipiziranje 2000-ih u kojima leži deblji postotak mog identiteta na temelju najglasnijih i najkričavijih među kulturnim proizvodima, tema je za naširoko rasplesti u nekom drugom eseju. Ukratko, jedno pragmatično: ne.)

*

Moj drugi susret s Lostom zbiva se prije koje zime. Mjesto radnje kineski je velegrad ponajljepšeg imena na razini sveširoke im Narodne Republike: Guiyang (贵阳). Pučkom etimologijom ime se grada svodi na Dragocjeno sunce. Mandarinski je to toponim kojem na mojoj bodovnoj ploči poetičnošću prijeti jedino onaj provincije Yunnan (云南): Južno od oblaka. Nije tema, no koristim ovu priliku da pozovem sve radoznale na otvaranje tamošnjeg atlasa i kolektivno topljenje.

Guiyang, premda glavni grad provincije Guizhou, neuključivo je jednojezičan, a dvijetisućedevetnaesni ja kineskog ipak ne parla onoliko koliko bi ga u taj predivni kraj udomaćilo. Naknadna je pritom teškoća i—

Guizhou narječje?! Ono nije kineski! – prof. Liu, (2020). Zagreb, osobna komunikacija.

—što si efektivno potvrdih u selu Xijiang, jednom od onih mjesta koja industriju razglednica održavaju živom, mjesta u kojima je samonaslikavanje iz dokumentarističkih razloga imperativ jer si u protivnom nemate temelja vjerovati da ste zbilja bili tamo. Govorim naime o točki u vremenu i prostoru u kojoj sam jamačno bio najudaljeniji od jezika u kojima sam udomaćen, a to se posebice isticalo u trenucima komunikacije vodiča mi & curetka s lokalnim stanovništvom. Tada je trebalo razumjeti da unutar kineskog standarda čuči jedan provincijalni dijalekt, onaj Guizhou provincije, unutar kojeg zatim čuči dijalekt jednog od gravitacijskih središta u jezičnom smislu, onaj grada Kaili, koji je od svih takvih središta selu Xijiang najbliži; ali seljani sela Xijiang zasebnog su etniciteta, Miao, i njihov Kaili dijalekt je osjetno krivudav – ovo pišem iz točke u vremenu 2021. u kojoj sam negdje u tijeku savladavanja mandarinskog standarda, a tu mi primjedbu još onda prenosi gorespomenuti. Miao narod njeguje tradicionalnu nošnju od koje vam ispadaju oči, pogotovo ako vas žene nabodu na one rogove, i žesticu istih svojstava.

Meni je dana hotelska soba, kvadar TV-a visoke razlučivosti i krevet na grijanje blago zaobljenim pravokutnikom na razmotavanje i umetanje između madraca i krevetnine – jugozapadu Kine tada manjka ugljena, ili tako nešto čujem. TV ponuda gostila je suludu količinu programa, snimki virtuoznih LoL dvoboja, rentabilne AV građe, ali i već pripremljenih filmova i serija nadohvat moje ruke & nadoklik mog prsta. Nevolja je samo što su se ti klikovi imali izvesti posredstvom daljinskoupravljačke dugmadi čija je čitljivost u mom slučaju stavljena pod upitnik… I preko ooga-booga vedrine od Kremenka i apologije antihumoru od Prijatelja dokotrljam se duž izbornika do Losta i obnovim si postupno sjećanje. Prvo se moje gledanje Losta moralo dogoditi koju godinu prije, i dobro se sjećam na čiju preporuku, ali razmjerno dugačko trajanje epizoda, 40+ minuta, ruku-pod-ruku s mojim studentskim obavezicama i odlučnom posvećenošću tamburanju nisu dopustili da prekoračim kraj prve sezone serije – tako sam si pravdao i nije mi žao. Bilo mi je i tada jasno da je riječ o seriji ozbiljnog obuhvata i dubine, ali nisam se mogao usredotočiti ni na što toliko dugog daha.

Ma nije nego jedan od ovih što je triba bit s njima na avionu se pokazalo da ***** * **** i stoji ka među lišćen i gleda ove a faca mu još jezivo asimetrična to ti tribaš vidit ne bi da se otapa na jednoj strani pa se malo bojin pa san vas nazva… ode već pa mrak i to… – L. P. tati P. (2019). Guiyang & Zadar, mrežni razgovor (Skype).

Treće gledanje Losta smjestilo se u rano ljeto 2021., pravo u gustiš sedam ili osam ili devet seminarskih radova i kojekakvih piskaranja & jezičnih prebildavanja – čisti karijerizam u mom slučaju. Tog se ljeta jednakim intenzitetom čitalo Runyona, upisivalo kineske znakove u memoriju mišića desne ruke i pingalo pong po dostupnim stolovima Zadra i Zagreba ako dan nije suviše vjetrovit. Sad je pak riječ o jedinom gledanju Losta koje na 3X°C ne obavljam sam, već sa svojim prijateljem Excellom koji je ustvari ventilator, premda on u pravilnim razmacima od nekoliko sekundi gubi i povraća zanimanje za ekran.

Pa, osjećaj nakon cjelovitog i neisprekidanog gledanja Losta ispao je usporediv s onima nakon gledanja američkog The Officea (2005.) ili izvornog My Sassy Girla (2001.). Povremeni mi nadobudni pokušaji pokazuju da nisam u mogućnosti pronaći išta – redom navođenja – uzbudljivije i mističnije; smješnije i istaknutijeg zeitgeista tog šundovitog i bezbrižnog doba u kojem i sam rastem i više-ili-manje razmjerno rastu se i širim; te transcendentalno dirljivije a da je pritom i istinita srcedrapajuća romantična priča s porijeklom u blogosferi, još jednim mirisom 2000-ih i prekrasnom slobodnom pisanom formom uopće. Dobro, tipkanom* formom. Ta girl u korejskom izvorniku nije nimalo sassy već potpuno bizarre, ali bar se zvučnost naslovu kako sada glasi ne može oduzeti. Isti osjećaj tj. spoznaju nepovrata priskrbljuje mi ove godine i drugi Gothic (2002.), RPG/pustolovna videoigra iz radionice jednog sasvim malenog njemačkog studija, bezobrazno posramljujući starije i mlađe konkurente u svakom zamislivom aspektu, ali prije svega – i dodirno s naslovnim komadom – u pogledu uranjanja svojih konzumenata u uspostavljeni svijet priče.

Lost je temom sve brojnijih videoeseja na YouTubeu koji su si za zadaću uzeli valorizirati ga i pokazati vrhuncem televizijske umjetnosti, serijom koja je – između zaista čega-sve-ne – dotjerala sastojak cliffhangera do savršenstva i njime doprinijela mnogim dijagnozama kroničnog neiščekitisa, epizodalne neizdrži, fatalne strpljofobije i sl., serijom koja je demonstrirala dinamiku neisključivo šarolike ograničene zajednice usred nepoznatog i negostoljubivog područja svedene na civilizacijsku nulu ako ne i na minus, serijom koja je konstanti vremena u pripovjednom izlaganju TV-umjetnosti prišla protejski i bez mara za prosječan potrošački intelekt, te serijom koja grabeći golemim koracima unaprijed pomiče poznate granice pripadajuće umjetnosti, bez ma i sekunde nepotrebnog materijala. Lost je naime kitila najviša ocjena među TV-serijama na IMDB-u u prvih 10 godina postojanja stranice, sve i unatoč činjenici da najvišu popularnost bilježi rani srednji dio čitavog 7-godišnjeg poteza serije (2004.-2010.). Naravno, nije riječ o tome da se od te 2012. naovamo pojavila iti jedna imalo ozbiljnija prijetnja Lostovom nedostižnom statusu, već je riječ o tome da se od 2012. mimo predanog obožavateljstva i nagledanih poznavalaca umjetnosti unutar glasačkog tijela na toj ubogoj platformi sada zlatnim zvjezdicama uzelo rasipati i mlado i staro, tj. i upućeno i neupućeno – jer: klikanost je klikanost, kapitalistički i demokratično. Za to jedino i znamo. Bilo kako bilo, obožavateljstvo se slaže da je Lost serija vrtoglavo ispred svog vr… dobrodobrodobro, nije mi u cilju ikome kvariti gledanje. Ostanimo na ovome: pao jednom jedan avion.

Ponajzastupljeniji među motivima Losta – lajtmotivima ih slobodno nazovimo – su onaj o iskupljenju i plemenitosti kojom ono iz srca subjekta asterosimetrično zrači, o naširoko prisutnom problemu destruktivne očinske stege i raskidu s njenim pritiscima, te motivi iz područja fatalizma i pomirenja s nastupajućim razvodom događaja tj. motivi vezani za oporbu krojač-vlastite-sudbine i dogodit-će-se-što-se-ima-dogoditi. Na sveukupnoj umnoj mapi sadržaja serije riječ je o filigranskom pletivu motiva iz predjela trve okultnjave kakva ostaje izvan dometa i izričito kriptičnim i usiljeno mračnjačkim kasnijim TV-serijama, pletivu motiva iz predjela tvrdo kuhane misterije uz mjestimični špric krvi, motiva iz predjela romantike i žrtve, iz predjela junaštva i časti, predjela pustolovnosti i klasičnog kretanje-iznova scenarija i mnogih drugih, podešenih tako da niti jedan ne stoji klimavom točkom u čitavom sklopovlju. Kroz 121 epizodu neprekidnog poticaja na odgonetanje koje automatski zagoneta dalje, Lost na vidjelo iznosi svoju nepopustljivu ergodičnost, tj. poziv na ulaganje cerebralnog napora koji svojevremeno podiže i nezavisne internetske forume gdje zanimaoci za seriju unedogled mozgolujaju o pogledanom i očekivanom.

Generalno se slaže da Lost kao audiovizualno umjetničko djelo iznova definira karizmatičnost i krvomesnatost fiktivnih ljudskih jedinica, za mene u liku D. D. H., za druge kako u kojem – virtualni glasovi obožavateljstva diljem klikosfere svjedoče kako je galerija poprilično napučena. Mogu spomenuti i hrabre istupe serije u posebna mikrožanrovska polja koja ni filmovi u većini slučajeva ne uspijevaju obraditi kako treba – dobro, priznajmo, imaju posve važeću izliku u svojoj kratkoj metraži, mada posve nevažeću u svemu ostalome – a mogu spomenuti i primordijalnu zloglasnost a primamljivost džungle & njezinu organsku fotogeničnost, glazbenu kulisu serije, dekonstruktivnu prirodu njezinog završetka i razasute retro-tragove koji nagovaraju na iduće gledanje i polučuju nove heureka!-trenutke. Lost u priču uvrštava i superuputnu intertekstualnu mrežu: ako već prije niste čuli za Trećeg policajca, Okretaj zavrtnja, Valis, Nabor u vremenu, Watership Down i slične, po svoj ste prilici pošteđeni nekih očekivanja tijekom gledanja serije. Ali prije svega, i poslije svega, smjeram na O’Brienovog Trećeg policajca, kao na jedan od ranodosrednjedvadesetostoljetnih romana koji vam razlabave romaneskni kanon kakav ste poznavali tj. kakav vam izvikuju u lice, roman koji zajedno s Chestertonovim Čovjekom koji je bio Četvrtak i ekipom taj kanon minira odozdo i prekriži vam svaku pomisao ponovno u ruke uzeti Becketta i slične pljuvotvorine. Također, nisam očekivao nakon završetka gledanja serije na internetu pronaći tuđe poveznice, ali ja sam u čitavoj priči gotovo više od svega vidio A. B. C.-ov La invención de Morel. A onda ju je jedan od likova uzeo čitati.

Neću ovim reći da intertekstualno slizavanje s koječim serija koristi za zavrijediti sigurne bodove, samo da je jasno iz kojeg umjetničkog tijela ekstrahira svoje utjecaje + nikad nije na odmet čuti za nešto novo.

Konačno, Lost neporecivo stoji za otmjeniju stranu 00-ih kakve pamtimo: za oporbu ili izuzetak kiča, modnog neukusa, vizualnog sleazea, idolatrije, nove senzacionalističnosti omogućene medijem interneta, začaranih krugova tračeva, i svih ostalih sitnodušja u čija imena dandanas svejedno rado nazdravljamo kao da svojevremeno nisu nepovratno odnosila glave. Kažem to kao netko čije je dječačko doba savršeno obgrljeno dotičnim desetljećem & kao netko tko se iz trećeg pokušaja dobro okorištava gusarskim bespućima interneta za spojiti 7 godina televizije u jedno produženo sjedenje, nezaboravno iskustvo i osudu na naoko zauvječni neuspjeh u potrazi za premcem seriji kakva je Lost. 6 sezona i nijedna psovka – a ne Sopranosi i slične amerocentrične žalosti.

(Visited 81 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 11. 12. 2021.
Close