Godina na izmaku za Hereticu je bila najčitanija dosad, a protekla je – u velikoj mjeri – u znaku polemika.
Zato među deset najčitanijih tekstova koje donosimo glavnina otpada na polemiku koju je Mirjana Kasapović na našoj platformi povela protiv Viktora Ivančića i mnogobrojnih mu sljedbenika. U rafalnoj paljbi koju je otvorio naš najčitaniji esej ove godine – Zašto Srbi napuštaju Viktora i viktorijance? Raskol u postjugoslavenskom taboru – različiti autori sudjeluju iz više perspektiva, a jedna od njih pripada i Vesni Knežević koja je u više medija, pa i na našim stranicama, polemizirala kako s Ivančićem, tako i s Kasapović (O vječnosti i ostalim prolaznim stvarima). Kao platforma otvorena slobodnoj, pluriperspektivnoj razmjeni mišljenja kakvo u mainstreamu nedostaje, rado smo joj ustupili prostor. Polemički naboj prisutan je i u osvrtima koje su Marul Kuljiš, kao novi član uredništva, i Neven Sesardić donijeli na, u prvom slučaju, film Svemu dođe kraj (Rajko Grlić u raljama hrvatske države) te, u drugom slučaju, opus Slavenke Drakulić (Žena koja je vikala “Fašizam!”). Matija Štahan, kao stari član uredništva, nastavio je sada već također staru polemiku s teološkim progresivcima unutar i izvan Katoličke crkve (Kad na vrbi rodi Grozdanov).
Osim polemičnosti kao specifikuma Heretice, glavne globalne i hrvatske teme 2024. godine odražavaju se i u ostalim među najčitanijim tekstovima: Janko Bekić u eseju Trostruka invazija – napad na Europu s istoka, juga i iznutra analizira najveće prijetnje Hrvatskoj i Zapadu u kontekstu ruskog rata protiv Ukrajine, ilegalnih migracija i woke ideologije, Ratko Cvetnić problematizira transrodnost u sportu na Olimpijskim igrama i izvan njih (Transolimpijske igre), a Marul Kuljiš u kritici filma Građanski rat – svakom carstvu dođe kraj ukazuje na teško razmrsiva pitanja i aporije današnje Amerike. Tu su, dakako, i raščlambe autentičnih devijacija hrvatskoga društva, poput refleksa iz jugoslavenskog komunizma koji u svakoj manifestaciji nacionalnog karaktera vidi ustaštvo, čime se Mirjana Kasapović bavi u ogledu Sloterdijk, nacionalni mediji i ‘ustaški derneci’, a Neven Sesardić u ogledu Bauk ustaštva kruži Hrvatskom.
Deset najčitanijih ovogodišnjih tekstova potvrđuje uspješnost u izvršavanju sada već poodavno najavljenih ciljeva ove platforme: pružiti prostor mišljenjima koja se ne mogu probiti do mainstreama i s tim mainstreamom, nerijetko intelektualno i imaginativno inferiornim, aktivno polemizirati, ali pritom – u duhu uključivosti koji je za nas više od licemjerne floskule – dopustiti argumentiranu raspravu unutar same Heretice. Drugim riječima, Heretica je mainstreamu suprotnost i po sadržaju – bilo izboru tema, bilo njihovoj obradi – i po načinu rada, što podrazumijeva i omogućavanje posve slobodne rasprave. Pored uvođenja vrsnih mlađih autora u medijski prostor, Heretici se u zadnje vrijeme pridružuje i sve više afimiranih intelektualaca srednje generacije i starijeg naraštaja, u čemu vidimo ohrabrenje i za buduće djelovanje. Neka 2025. bude još bolja i vama i nama!
1. Mirjana Kasapović: Zašto Srbi napuštaju Viktora i viktorijance? Raskol u postjugoslavenskom taboru
Nije dugo trebalo da se shvati kako je Feral glasilo jedne ideološke sekte, a sektaški duh feralovci su prenijeli u Novosti. Prvoga apostola sekte Viktora Ivančića njegovi su vjernici i epigoni proglasili najboljim novinarom u povijesti “ovih prostora”. No Ivančić se odavno prometnuo u vodećega ideološkog davitelja, pravoga medijskog udava, koji tridesetak godina piše jedan te isti tekst. Mijenjaju se datumi u zaglavlju novina, mijenjaju se povodi njegovih tekstova, mijenjaju se likovi i njihove radnje, ali su Ivančićev ideološki interpretacijski okvir, njegova ideološka naracija, diskurs i stil ostali isti – on je nekovrsna inkarnacija neodrasloga Robija K. Viktorijanska ideološka sekta djeluje kao svojevrsna “družba kobaca” koji neprestance motre i knjiže svaki incident svojih ideoloških i političkih neprijatelja u vlasti i izvan nje ne bi li potvrdili svoje teze o ovdašnjoj “ustašiji”.
2. Marul Kuljiš: Rajko Grlić u raljama hrvatske države
Hrvatski film ima tendenciju ka užasno suhom realizmu, prikazu društvene realnosti za koju oni koji te filmove rade misle da je očajna i tmurna. Problem je u tome što taj realizam mahom nema veze sa stvarnošću. Kada bi se ti svjetovi koje predstavljaju doživljavali kao stilizirane pesimistične verzije hrvatskog realiteta, vjerojatno ne bi bili toliko iritantni. Uzvišena nadmena kritička pozicija koju autori zauzimaju kako bi proklamirali svoje plitke društvene kritike imaju običaj u gledatelju stvoriti odbojnost. Radi toga ovaj film, kao i većina domaćih, ima nevjerojatnu sposobnost da u gledateljima, koji bi inače bili spremni oprostiti greške u detaljima “realnosti”, budi kritički dišpet radi kojeg agresivno zapažuje svaki odmak od stvarnosti, potkopavajući udubljivanje u film te susprezanje nepovjerenja prema onome što se prikazuje. Inače, nisam siguran što znači činjenica da država kontinuirano bogato plaća iz državnog proračuna sve te kritike na svoj račun… Možda je to neki kompleksni “5D šah”, način za pacifiziranje opozicije tako da se istroši na mlaćenju prazne slame? Sumnjam, ali teško da joj te kritike jako štete.
3. Neven Sesardić: Žena koja je vikala “Fašizam!“
Kasandra je bila Trojanka koja je, prema grčkom mitu, imala sposobnost proricanja te je upozoravala svoje sunarodnjake na stvarne opasnosti, ali nitko joj nije vjerovao. Slavenka Drakulić je u stanovitom smislu obrnuta Kasandra. Naime, ona svoje čitatelje desetljećima plaši u biti imaginarnom prijetnjom obnavljanja fašizma u Hrvatskoj, a mnogi joj cijelo to vrijeme ipak vjeruju. Zašto? Jedan mogući odgovor je da je to primjer poznatog i empirijski naširoko potvrđenog fenomena da su ljudi u određenim situacijama skloni vjerovati ono što žele vjerovati, a ne nužno ono što je potkrijepljeno dobrim razlozima. Ti domaći groteskno zakašnjeli antifašisti poput Drakulićeve uvijek su mogli računati na simpatije velikog dijela zapadne lijeve inteligencije koji je također s podozrenjem gledao na svaki nacionalizam kao zabrinjavajuću političku aberaciju, lako pretvorivu u maligni pokret nalik na nacizam.
4. Janko Bekić: Trostruka invazija – napad na Europu s istoka, juga i iznutra
Bez da je toga uopće svjesna, Europa se trenutno nalazi u najvećoj opasnosti od završetka Hladnoga rata. Istovremeno je ugrožena iz tri smjera. Ruska agresija na Ukrajinu nije tek asimetrični oružani sukob dvije zemlje na istoku Europe; ona predstavlja napad orijentalnog imperija na europsko međunarodno društvo sastavljeno od suverenih nacionalnih država. Masovne i velikim dijelom ilegalne migracije iz smjera Globalnog juga nisu samo humanitarna, pa čak ni sigurnosna kriza; radi se o dugoročnoj, egzistencijalnoj prijetnji opstanka Europe kao kršćansko-sekularnog kontinenta. Međutim, najperfidniji napad na Europu, i Zapad općenito, dolazi iznutra. Radi se o rušilačkom woke pokretu koji svjesno razara sve tradicionalne stupove društva i namjerno produbljuje jaz između ljudi i skupina dijeleći ih u kategorije privilegiranih, odnosno potlačenih.
5. Neven Sesardić: Bauk ustaštva kruži Hrvatskom
Borba protiv ustaštva zapravo je samo hrvatska refleksija današnje borbe protiv uvelike nepostojećeg fašizma koja se na Zapadu odvija posljednjih desetljeća. Tu je strategiju izmislio Staljin koji je najprije početkom tridesetih godina sve one na ljevici koji nisu podržavali SSSR nazvao socijalfašistima. Nakon razdoblja pomirljivog stava za vrijeme “narodne fronte“ i savezništva sa Zapadom za vrijeme Drugog svjetskog rata, SSSR je ubrzo oživio sličnu retoriku apsurdnog proširivanja konotacije termina “fašizam“ na politička stajališta koja ni po kojem uobičajenom kriteriju nisu mogla biti klasificirana kao fašistička. Ali premda je ta etiketa semantički bila potpuno neprimjerena, ona je kod mnogih ljudi uspjela postići cilj stigmatiziranja onih koji su bili tako obilježeni.
6. Ratko Cvetnić: Transolimpijske igre
Mnoge sportske federacije – uključujući i Međunarodni olimpijski odbor – sve se češće susreću s pritiskom da se otvore transrodnim sportašima, drugim riječima da definiraju uvjete pod kojima bi muškarci nastupali u ženskoj konkurenciji. Ovdje se sukobljavaju olimpijsko načelo ravnopravnosti – zbog koje se natjecanja razdvajaju po spolu, dobnim i težinskim kategorijama – i ideološki shvaćeno načelo inkluzivnosti. Naime, tek kad mu se osigura ravnopravnost sport može ostvariti svoju meritokratsku dimenziju, onu iz koje proistječe njegova temeljna draž: u olimpijskom finalu na 100 metara su sami crnci, u istom takvom plivačkom finalu nema ni jednoga; nitko od toga ne pravi problem – najmanje takav koji bi se rješavao “inkluzivnošću” – jer svi znamo da ih je na start dovela gola štoperica i ništa više.
7. Matija Štahan: Kad na vrbi rodi Grozdanov
Grozdanov očito misli da je za kršćanina ispravniji put suzdržati se od zagovaranja kršćanskih vrijednosti u društvu i politici, kako bi oni mogli biti “neutralni”. Možda čak misli i kako se kršćanske vrijednosti ostvaruju upravo u tome da ih se ne promiče u javnosti, što je kao mišljenje jasna nuspojava narušavanja ravnoteže između milosrđa i pravednosti u suvremenoj naprednjačkoj teologiji (ponovno: zanemarivanje načela “Idi i ne griješi više”). Istodobno, Grozdanov tvrdi da moj pogled – koji podrazumijeva artikulaciju kršćanskih vrijednosti u društvu, s nadom da će to imati utjecaja i na političku sferu – zapravo znači proglašavanje “rata svih protiv sviju”, jer su “i musliman, hinduista, pokoji ateista i ostali također uvjereni da je njihov svjetonazor superioran nad drugima”. Grozdanov odbacuje srž politike, a to doista i jest svojevrsni – zahvaljujući kršćanstvu više metaforički negoli oružani – rat svih protiv sviju, zastupajući politiku ispražnjenu od svih, pa onda i kršćanskih vrijednosti. Problem je samo što je to protivno samoj naravi politike i nikada neće postati moguće. Politika po svojoj bȋti nikada ne može biti neutralnom, a ako se isprazni od kršćanskog sadržaja, napunit će se nekim drugim; u današnjem slučaju ne onim koji zagovaraju musliman, hinduist ili ateist, nego poganstvom ljudske žrtve, obogotvorenja sebe sama i idolatrije materijalnog. Dakle, ako želimo ostvariti mir svih prema svima, to nećemo postići ignoriranjem, već zagovaranjem kršćanskih vrijednosti u društvu.
8. Mirjana Kasapović: Sloterdijk, nacionalni mediji i ‘ustaški derneci’
Može li se u “slučaju Thompson” tvrditi da su novinari podlegli Sloterdijkovim i Ivančićevim “obuhvatnima psiho-akustičnim inscenacijama”? Jesu li proizvodili “histeriju i paniku” da bi se “izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samom smislu zajedništva”? Ili je na djelu bila proizvodnja dezintegrirajuće moralne panike i političke histerije kojoj je cilj razgradnja (nacionalnoga) zajedništva? Kobni Дpyги (Srbi) nije više neprijatelj izvan nas nego je Drugi u nama samima (Hrvatima) pa izjeda naciju iznutra. No nacija i država nisu ni zaslužile da postoje ako u njima žive ustaški monstrumi i ako ih nisu sposobne i voljne odstraniti represijom. Da bi se argumenti doimali opravdanima, ustaštvo se silno preuveličava i pretvara gotovo u esenciju hrvatske nacije i države. A kada je već tako, bolje je da hrvatska nacija i nacionalna država ne postoje nego da budu takve kakve jesu – ustaške. Stoga su mediji preuzeli “moralnu obvezu samorazaranja” nacije. U ovome slučaju “nacional-žurnalizam” ne djeluje kao integrirajući nego, upravo suprotno, kao dezintegrirajući čimbenik nacije.
9. Vesna Knežević: O vječnosti i ostalim prolaznim stvarima. Odgovor Mirjani Kasapović
Što se mene tiče, samo naprijed, neka Zagreb obustavi financiranje Novosti. Jedino sam konstatirala da neće, a neće iz iste one motivacije zbog koje je i meni trebalo nekoliko godina da se pokrenem. Viktorijanci su od Novosti, uz podršku s Pupovčeve strane, stvorili nevjerojatno lako obranjivu tvrđavu. Oni su se utvrdili u Novostima. Svako “nasrtanje” na pisanje tog lista se iz viktorijanskih dijelova Novosti i SNV-a tumači kao “nasrtaj” na srpsku manjinu. U takvoj situaciji je državi jeftinije platiti održavanje tog lista nego da se u Bruxellesu izloži sumnjama o ugrožavanju manjinskih prava. Vrlo manjinskih. Ova zadnja ironija, bojim se da ju moram objašnjavati, odnosi se na činjenicu da vrlo malo Srba u Hrvatskoj čita “svoj” list i nikako ne insinuira da bi u hrvatskim zakonima prava manjina bila manjkava.
10. Marul Kuljiš: Građanski rat – svakom carstvu dođe kraj
Da se autori filma nisu bojali kontroverzi i dublje ušli u temu onoga što je danas toliko moćno i polarizirajuće da je u stanju ljude dovesti do pobune i nasilja, sigurno je da bi naljutili jednu stranu u desno-lijevoj političkoj podijeli, a mislim da je svima očito koja bi to strana bila. Autori ovog filma svjesno su bježali od kontroverzi, i eksplicitno rekli da žele napraviti apolitični centristički film koji neće otuđiti gledatelje ovisno o njihovom političkom opredjeljenju. Problem je u tome što je u današnjoj popularnoj američko-globalnoj kulturi ono što je zamišljeno kao centristička srednja struja, ustvari lijevo.
