“U radikalnom obliku univerzalizam okreće brata protiv brata, a partikularizam dvojicu braće protiv ostatka svijeta.”
Univerzalnost
Ako je nešto univerzalno, onda znači da je to opće, generalno, zajednička karakteristika svih dijelova neke skupine. Kada se govori o univerzalnim vrijednostima misli se na ono što bi trebalo postati općim zakonom kojeg se drže apsolutno svi. U nekim formulacijama za univerzalno se uzima ljudsko dostojanstvo, zlatno pravilo, pravilo koristi, volje za moći i niz drugih pokušaja svedivosti prirode čovjeka na jedan zajednički nazivnik. Moderno doba okarakterizirano je mnoštvom novih univerzalističkih ideologija od kojih gotovo svaka nosi obećanje linearnog puta prema utopiji, dok najčešće dostavlja tehnološki potpomognutu unakaženost distopije. Neke univerzalne ideologije na tom tragu su liberalizam kojim je naglašena univerzalna prednost slobodnog ekonomskog uređenja gdje je odgovornost prepušta racionalnosti pojedinca[1], socijalizam kao univerzalna romantizacija rada[2] i fašizam kao pretenciozna univerzalnost koncepta države kao nositelja ethnosa.[3] Ono što ove ideologije čini univerzalnima je njihova imperijalistička pretpostavka da je njihovo principijelno uređenje najbolje za svaku kulturu svijeta. Najzastupljenije religije današnjice također uglavnom prakticiraju univerzalizam zalažući se za kompletnu poopćivost svojih načela. Univerzalizam sam po sebi nije negativan ili pozitivan, ali neke stvari prate pojavnost univerzalističkih ideologija u svijetu. Sklonost univerzalističkim principima na svakodnevnoj razini društvenog života pojedinca, često izaziva konflikt, jer se “bližnji” ne uzima po kriteriju krvne veze, blizine ili trajnosti suživota, nego po kriteriju uskladivosti uvjerenja s općim univerzalnim pravilima. Jasnih primjera univerzalističke podjele na razini svakodnevnog života je bezbroj i na samom prostoru Hrvatske. Na tom tragu mogu se čuti priče iz perioda Drugog svjetskog rata u kojima jedan brat odlazi u ustaše, a drugi u partizane jer su priklonjeni različitim univerzalističkim ideologijama.
U svijetu današnjice uglavnom dominiraju univerzalistički principi uređenja. Kako i ne bi kad aktualnim svijetom dominira radikalna inflacija međunarodnog prijenosa informacija kroz masovne medijske sustava. Svijet prelazi iz oblika mnoštva unikatnih kultura u sferu multipolarne globalne kulture koja gravitacijski privlači ljude nekolicini urbanih centara moći, dok druge urbane sredine eventualno održava kao utvrde u orbiti. U praksi to je svakodnevno vidljivo u uniformnosti modernističke urbane arhitekture koja diljem svijeta poprima sličan izgled i objektima poput namještaja i alata (npr. mobitela) koji zbog masovne serijske proizvodnje također u svakom kućanstvu diljem svijeta izgledaju identično. Ovo se često uzima zdravo za gotovo, ali implikacije su radikalne. Čovjek je danas cjelodnevno okružen pokućstvom serijske industrijske proizvodnje koje je identično u svakom domu, dok svoje vrijeme provodi na računalu koristeći aplikacije i gledajući serije koje su za sve ljude također identične. Kako da ta stvarnost na njega djeluje i razvije mu um i tijelo, u išta doli puku kopiju čovjeka i oličenje legionara globalne vojske identičnih klonova modernizma. Situacija je bila nešto drugačija, i partikularnija, kad su kuće i namještaj u njima bili izrađeni od strane brižnih članova obitelji. U toj situaciji na čovjeka su utjecaj vršili iskreni radovi i trud ljudi koje je poznavao, i očito ostavljali veći prostor za autentični razvoj osobe, što nije slučaj u doba serijske industrijske proizvodnje.
Svaka autentičnost svijeta života ritualno je žrtvovana u svrhu širenja monotone istosti. Običaji i kulturni rituali također gube na razlici i organiziraju se po nekom univerzalnom principu. Idealan primjer ovoga je Božić koji, iako je i sam kršćanski univerzalni blagdan kojim se slavi rođenje Isusa, pod diktaturom konzumerizma danas svuda poprima identične običaje. U tom duhu danas se uz Božić sve rjeđe vezuju lokalni običaji, a sve češće adventski štandovi koji su u svakoj urbanoj sredini Europe identični, orašari i ona pretila maskota iz reklame za Coca Colu. Međunarodne korporacije su parazitski, uz univerzalnu tradiciju Božića, prilijepile svoje oportune elemente i smisleni blagdan koji je integrirao narod svele na utilitarni festival ugode.
Izuzev očite rasprostranjenosti univerzalizma na široj društvenoj razini, prilikom razrađivanja strategija svakodnevnog života i upravljanja društvom pojedinci također prisežu univerzalnim ideološkim zalihama znanja.
Što se tiče upravljanja i političkog vodstva društva, velika većina aktera barem spontano prihvaća BDP kao realno univerzalno mjerilo uspjeha nekog naroda, i ako rast BDP-a nije prisutan razrađuju se strategije društvenog inženjeringa koje bi u nekoj kulturi osigurale rast ove mjere. U praksi, ovo je par excellance primjer suvremene univerzalističke kolonizacije globalizma. Drugi primjer, javlja se pri razradi strategija demografske obnove, koja se uzima kao prijeko potrebna Hrvatskoj i mnogim drugim nacijama danas. Umjesto organizacije država prema realnim potrebama i željama naroda, javlja se copy-paste pristup pozitivnih praksi drugih zemalja uz očekivanje sličnog rezultata, bez uvažavanja prisutnih kulturnih, etničkih i okolišnih razlika. Pretpostavke u ovim sustavima su bjelodano univerzalističke, jer uzimaju za dano da ne postoje dovoljno bitne partikularne razlike među kulturama koje bi opstruirale željene rezultate pri primjeni ovakvih politika. Ako se uzme i standardna debata liberalnog i socijalističkog uređenja, gotovo uvijek se govori o apsolutima. Zašto bi bilo toliko teško zamislivo da jednoj kulturi bolje odgovara slobodnije uređenje tržišta, dok druga bolje funkcionira pod kontrolom neke hijerarhije? Naravno, svako zabadanje u ovaj prozirni dualizam je modernistička karakteristika sam po sebi, jer ljudima daje komfor podjele i utvrđivanja identiteta, iako centralno pitanje rušilačkih mana modernizma ostaje nepostavljeno.
Na razini zdravlja i upravljanja svakodnevnim životom preuzimaju se savjeti od univerzalnih autoriteta bez obzira na to što oni žive u radikalno drugačijim kulturnim i klimatskim uvjetima. Nerijetka je pojava da mladi Indijac preuzme životni savjet za vođenje u ljubavnom životu od mulata iz SAD-a koji živi u Rumunjskoj. Jezično, engleski jezik postaje univerzalni svjetski jezik koji nije rezerviran samo za korištenje među vladajućim elitama već i narodima općenito. Biološke razlike koje bi univerzalne primjene principa među narodima i rasama dovele u pitanje trivijalizirane su do razine na kojoj ih se smatra diskriminatornima. U sve većoj povezanosti globalnog svijeta univerzalni principi djelovanja doista i postaju primjenjiviji, ali pitanje je u kojoj mjeri takva situacija uništava mogućnost kreativnosti i unikatne ekspresije života. Ovakvo širenje globalne kulture univerzalizma možda prenosi i neke dobre prakse, kao što su produljenje životnog vijeka i širenje informacija o fizički zdravim metodama osobnog vođenja, ali paralelno uništava sve razlike koje bi u budućnosti generirale nova znanja. Hrvatski sociolog Ivan Cifrić ovo stanje zove kulturnom entropijom koja vodi u stanje univerzalne civilizacijske smrti.
Partikularizam
S druge strane binarne podjele leži partikularizam. Kao što i sam naziv partikularnosti sugerira, radi se o konceptu koji označava nešto što osigurava pluralnost, specifičnost, autentičnost, koja bez opiranja ne spada u ohole oblike univerzalne kategorizacije. U sferi ljudskog života može se govoriti o partikularnoj osobi, obitelji, zajednici, kulturi, naciji ili civilizaciji. Što je više u ovoj linearnoj nabrojenici neki partikularitet to je veća njegova mogućnost da djeluje univerzalistički na sve skupove koje sadrži pod sobom. U idealnoj situaciji zlatne sredine krovni sustav kroz univerzalno djelovanje svim svojim partikularitetima daje stabilnost, ali ostavlja dovoljno prostora za živo djelovanje. U situaciji kad partikularitet potpuno odbacuje univerzalni nadsustav javlja se anarhija, a kad nadsustav univerzalističkom diktaturom uništava razlike među partikularitetima dolazi do smrti. Bez zdrave razine razlike unutar nekog sustava koji postupa univerzalno prema svojim segmentima nema prostora za napredak. Prema tome svi dijelovi tog krovnog sustav postaju stagnantna masa bez unutarnjih identiteta.[4]
U konkretiziranim oblicima modernističke pojavnosti, partikulariteti kontinuirano gube svoju autentičnost. Pojedinci postaju kopije jedni drugih bez trunke autentičnosti, dok se paradoksalno diče lažnom autentičnošću atomiziranog individualizma. Obiteljski autoritet gotovo da i ne postoji, dok roditelji sebi i drugima prodaju priču da rade nešto korisno u korporativnoj sferi djecu odgajaju država “obrazovanjem” i korporacije nakaradnim crtićima i konzumerističkim otpadcima. Tradicionalne zajednice jedva da i postoje u ostatcima ostataka. Modernistički ratovi, migracije i neprestani proces urbanizacije nisu ostavili puno prostora za opstojnost zajednica. Narodi nestaju, gube svaki trag vlastitog duha dok ih vladari nacije olako prodaju na međunarodnom tržištu kapitala. Situacija aktualnog poretka je ta da pojedinac kao najmanja partikularna jedinica gubi svaki nadsustav, sve do krovne univerzalne razine ideologije globalnog kôda koji ga, direktno informacijama koje prenose tehnološki medijatori, uvjetuje. Modernistička vezanost pojedinca uz konzumerizam, masovne medije i masovno tržište, ostale sustave poput obitelji, zajednice i naroda čini manje bitnima. Nema razmjene dobara sa susjedima ili poznanicima na tržnici, nego isključivo odlazak u supermarket. Ne uči se od roditelja, nego u državno kontroliranim institucijama ili preko YouTube tutoriala i “mudrih” savjeta s TikTok-a. Informiranje se ne vrši usmenom predajom u lokalnoj zajednici nego iščitavanjem clickbait naslova na opskurnim portalima. Sva aktivnost pojedinca delegirana je direktno na velike birokratske sustave koji su pod jurisdikcijom sustava tehno-kapitala. I odnosi unutar obitelji današnjice, često su svedeni na nasljedstvo kompleksa od roditelja, u “reda radi” brakovima u kojima su i roditelj sami neželjena djeca modernizma. Zajednice ne postoje, a ljudi u potrazi za izgubljenim smislom hrle za ispraznim tribalizmima koji obećaju pripadnost a dostavljaju samosvrhovitu ideološku destruktivnost. Vrijednost naroda i narodnog duha je relativizirana i kastrirana oslanjanjem na modernističke znanosti kojima se pridaje status boga koji bi trebao legitimirati sve u što se vjeruje. Narodni heroji se demoniziraju kao zločinci, ako se njihova egzistencija i uspjesi ne prozovu bajkama. Pritom se slave i kao uzori postavljaju korporativno proizvedeni superheroji. Slava narodne povijest se svodi na izvor sramote i kajanja, a porodična loza na nebitnu stavku u svijetu u kojem bi svaki pojedinac ionako svo znanje trebao iscrpiti iz dominantne univerzalne ideologije kôda.
No, glorificiranje partikularizma kao pristupa čijih odrednica fali u suvremenom svijetu bi isto bilo promašeno. U religijskom smislu, krajnji partikularizam se može asocirati uz paganizme i mnogoboštvo jer više bogova znači i više različitih pristupa istini bez neke univerzalne pretencioznosti. U političkoj sferi takvo viđenje može najviše legitimirati anarhiju.
Promašene reakcije na Univerzalističku hegemoniju – postmodernizam ne postoji
U tijeku Hladnog rata na zapadu se javlja filozofsko-akademski pokret postmodernizma. Ovaj termin sam je po sebi žrtva ideja koje mu se pripisuju jer je potpuno hiperrealan. Svi govore o postmodernizmu, i to najčešće protiv njega, a definicija mu je puka simulacija onog što je govorniku potrebno u trenutku. Gotovo svi navodni predstavnici postmodernizma, su mu svoju pripadnost opovrgavali, čak je i sam Jean-Francois Lyotard koji je definirao termin izjavio da mu je knjiga koja se bavi tom temom najgore djelo. Ispostavlja se da je postmodernizam kao koncept neželjeno dijete modernizma. Popularni kanadski intelektualac Jordan Peterson često koristi taj pojam da bi mu pripisao uzrok degeneričnim tendencijama suvremenog svijeta. Ovo ne samo da je neispravno nego je i potpuno kontradiktorno stvarnom stanju, postmodernizam je jednostavno dijagnoza i ujedno reakcija na moderni svijet. Utvrditi da je postmodernizam kriv za bezdušno stanje svijeta bilo bi jednako pogrešno kao i shvatiti slavnu Nietzscheovu tezu, “Bog je mrtav”, kao intenciju širenja nihilizma i ateizma. Obje reakcije su u većoj mjeri očajnički vapaj za izgubljenom duhovnošću, nego maliciozni napad na nju. Prosvjetiteljstvo je raščaravanjem svijeta objavilo rat vjeri i duhovnosti. Postmodernizam je objavio rat prosvjetiteljstvu ukazivanjem na to da svijet bez čari ne postoji. Francuski filozofi koje se zove postmodernistima uglavnom, na forsirano kreativan način, kritiziraju modernističke filozofe liberalizma i socijalizma koje su čitali, tu duhovnost uglavnom i nije tema od interesa, već je nešto što su prosvjetitelji stavili u karantenu da bi se bavili “znanošću”.
U pojednostavljenom smislu, postmodernizam je reakcija na anomalije koje narušavaju povjerenje prema modernizmu. Neke od tih anomalija javile su se u području fizike, primjerice Heisenbergovo načelo neodređenosti. Neki su to, uz veliku dozu osobne kreativnosti iskoristili kao pokriće za dvojbu univerzalne ideje objektivne stvarnosti. Druga anomalija, daleko relevantnija za ovaj rad, kojom su se postmoderni autori dosta bavili, tiče se reakcije ljudi na univerzalne ideologije stvaranjem tribalizama (supkultura). Sve velike moderne ideologije, a to su socijalizam, kapitalizam i fašizam, obećavale su utopistički najbolje uređenje svijeta i društva. Jedino je bilo pitanje, koja će nakon silnih ratova isplivati na vrhu septičke jame univerzalizma kao najbolje svjetsko uređenje i u raju unipolarnosti ispravnog puta čovječanstvo povesti prema zvijezdama. No, negdje 70-tih godina prošlog stoljeća javlja se spomenuta anomalija, i diljem zapadne sfere mnogi ljudi gube interes za te velike ideologije i prisežu drugom obliku društvene pripadnosti i ispunjenja, tribalizmima.[5] Ti tribalizmi javljaju se kao alternativa i reakcija na univerzalističke ideologije koje vladaju svijetom i zbog kojih geopolitički blokovi ulaze u sukobe. Konkretno, radi se o pokretima kao što su punk, goth, new age, navijačke skupine i slično. Danas ti tribalizmi uglavnom izumiru i javljaju se novi kao što su gameri, LGBT krugovi, geekovi, razni getoi po internetskim forumima i slično. Može se reći da su ovi tribalizmi reakcija na dominaciju univerzalističkih sustava modernizma 19. i 20. stoljeća, gdje pojedinci u potrazi za unikatnošću i identitetom prisežu za pripadnosti raznim supkulturama u kojima smatraju da imaju prilike doći do izražaja.
No, neželjena djeca modernizma koja svoj smisao traže u ponuđenim tribalizmima uglavnom zalaze u slijepu ulicu samodestruktivnosti, s obzirom da ti tribalizmi nisu zajednice uređene prema principima neke ideje dobra već puke anarhije. Tribalizmi pokušavaju vratiti smisao začaranog svijeta, ali u svojoj zaslijepljenosti ne shvaćaju da ne začaravaju ništa dobro nego nazadne komplekse koje im je raščarani modernizam podario. Vrijednosti oko kojih su te supkulture građene možda i polaze od nekog plemenitog temelja čežnje za unikatnošću partikularizma u svijetu koji sve nivelira i svodi na istost, ali problem se javlja kad svoje rituale ne formiraju oko stvari koje unapređuju život svojih pripadnika već oko besciljnog nasilja, glorifikacije seksualnih perverzija i nekritičke tendencije samosvrhovite alternativnosti. Uostalom, praksa pokazuje da modernizam u titanističkoj modi ovakve reakcionarske skupine proždire i integrira u svoj univerzalistički sustav kôda. Idealan primjer pokorenih tribalizama je slučaj alternativnih krugova mlade ljevice u SAD-u koji su u svega 10 godina oronuli iz smislenog Occupy Wall Street pokreta u korporativno potpomognute kvazi-moraliste koji se bore za prava opskurnih skupina i kriminalaca. Razlog toj pokorenosti je taj što tribalizmi nisu vezani stvarnim elementima kao što su krvna veza, etnicitet, domovina (heimat) i duhovnost.
Univerzalni Partikularizam
Sukob s modernim univerzalizmom, u nekom obliku, traje koliko i sam modernizam, još je Dostojevski napisao roman Demoni iz 1872. kao kritiku upliva tuđinskih ideologija univerzalizma poput liberalizma, socijalizma i ostalih “izama” koje kao demoni obuzimaju umove lokalnih stanovnika koji umjesto da cijene i grade svoje partikularno, žive od obećane slave tuđeg univerzalnog.
Povratkom u suvremeni svijet, kroz posljednjih desetak godina vidljiva je pojava novog vala žestoke kontrakulture usmjerene protiv univerzalne globalističke hegemonije, i ta kontrakultura poprima oblik domoljubno-suverenističke politike nepovjerenja i separacije od globalnih struktura moći. Nakon globalnog izdajničkog fijaska s COVID mjerama globalnih elita, ta kontrakultura evoluirala je u stav općeg nepovjerenja prema svakoj status quo odluci vladajućih struktura.
Tri stvari prijete zdravoj mogućnosti razvoja potencijala ove kontrakulture. Prvo je romantiziranje sustava poput Rusije i Kine koji se predstavljaju kao sila anti-univerzalističke unipolarnosti Anglosfere, dok su i sami očiti proizvod modernizma, što se bjelodano pokazalo u tretiranju COVID-a. Druga prijetnja je psihološke prirode, evidentno je da, suočeni s naizgled svemoćnim univerzalizmom globalnog sustava, pripadnici domoljubne kontrakulture često zapadaju u apatiju, apsurd i cinizam. To se ponajviše događa jer zaboravljaju da se trebaju integrirati primarno na pozitivnom temelju onoga što jest ispravno i utvrđeno, a manje na temelju isključivog kontriranja globalističkom sustavnom Levijatanu. To vodi i trećem izazovu, a to je apsolutna negacija svakog globalnog trenda. Nužno je zadržati dovoljno optimizma i kritičke misli da se svaka situacija adresira u njenoj dosljednosti. Mentalno oslabljeni agenti globalizma često djeluju isključivo po principu lakoumnog pristanka na sav sadržaj koji im status quo plasira, no oni nisu puno više u krivu od kritičara, koji sve a priori odbacuju.
Nerijetka pojava današnje generacije suverenističke kontrakulture je slušanje nacionalističkih napjeva, ne samo vlastitog nego i tuđinskog, nekad čak i neprijateljskog naroda. U okolnostima diktature globalizma koji postaje zajednički tlačitelj, to je realna pojava. Nekadašnjeg neprijatelja se barem poštuje jer ima identitet, s druge strane ideolog globalizma je mrtva kopija čovjeka koja troši dostojanstvo vlastitog bića na papagajsko ponavljanje parola univerzalističke ideologije status quo kôda.
“volimo vladavinu prava” (dok kontroliramo zakone),
“tolerantni smo” (čak toliko da gazimo netolerantne),
“želimo demokraciju” (dok brojimo glasove i u šaci držimo medije),
“napravili bismo sve za mir u svijetu” (čak i vodili ratove).
Kako se domoljubna kontrakultura ne bi svela na neki besmisleni tribalizam, i kako bi energiju nezadovoljstva diktaturom univerzalističkog globalizma usmjerila u nešto korisno potrebno ju je usmjeriti iz čistog partikularizma u smisleni svjetonazor koji se razvija na zaboravljenim korijenima domoljubnog duha.
Očito je da ispravan put nije niti globalna univerzalna ideologija svjetskih građana istosti, niti partikularistička anarhija. Štoviše, pokazuje se da posljedice zabadanja u bilo koju od ove dvije krajnosti vode u identičnu crnu rupu smrti, jer života nema ni u potpunoj kontroli ni u potpunom kaosu. Jedina stvarna alternativa ovoj ispraznoj modernističkoj dihotomiji je paradoksalna koncepcija univerzalnog partikularizma. Prema ovom idealu osnovni princip koji opravdava postojanje nekog univerzalnog sustava jest njegova mogućnost da svim svojim partikularnim dijelovima ostavi dovoljno prostora za preživljavanje i živo djelovanje. U tom viđenju univerzalni i partikularni elementi nisu u konfliktu na način da univerzalnost proždire partikularitete, ili da anarhija partikulariteta uništava koheziju univerzalne istine. Oni su u suživotu, i upravo ta univerzalna istina partikularitetima garantira slobodu.[6]
U geopolitičkom smislu to bi značilo da zadaća hipotetske verzije Europske Unije koju vrijedi održati na životu, nije isforsirano nametanje zajedničkih vrijednosti već opstojnost njenih partikulariteta, odnosno bogatih kultura i naroda koji tu zajednicu čine. Jedina i primarna zajednička vrijednost koja tu ima smisla je upravo univerzalni partikularizam, Europa kao zajednica duhovno i etnički bogatih zemalja, čija je povijest izvor tog bogatstva a ne izvor srama. No, u praksi Europska Unija češće ispada modernistički projekt primarno temeljen na ekonomskim i birokratskim interesima, što je odraženo i u nakaradnoj modernoj arhitekturi kojom su sve vrhovne zgrade EU okićene. Možda je nekom taj stil arhitekture i privlačan, on je barem realan odraz suvremenog svijeta, kulture smrti, transhumanizma, monotonosti i nadmoći sustava proračunljivosti nad pojedincem.
U polju vjere često se govori o kolonizirajućim tendencijama univerzalističkih religija koje žele pokoriti svjetske partikularitete. Kršćanstvo kao najmnogoljudnija religija na svijetu također poziva na poštivanje određenih univerzalnih principa, no postoje primjeri na kojima se može reći da ono ne zatire već potpomaže partikularitete. Poznati je biblijski primjer kule babilonske, gdje se govori o ambicioznim svjetskim građanima koji su se okupili u naumu da sagrade kulu koja seže do Nebesa, pa ih je Bog u tom naumu spriječio na način da im je svima podario različiti jezik te se više nisu mogli sporazumjeti u ostvarenju zajedničkog cilja. Ovaj tekst je očiti metaforički nagovještaj bezdušne globalističke ideologije kôda koja u svojem naumu da ovlada prirodnim svijetom i dođe na razinu Boga biva razdorena ljudskim različitostima koje je nastojala nivelirati. Dodatno, kršćanstvo u praksi daje veliku podršku i presedan partikularitetima nižeg ranga, kao što je primjerice obitelj, dok s druge strane globalnoj korporativnoj mreži prirodno smeta obitelj, jer čovjek koji se ostvari u obitelji s bližnjima ne traži sreću u ispraznoj konzumaciji. Kršćanstvo također daje visoku poziciju pojedincu kao nositelju partikulariteta, kojem je sloboda pripisana kao vrhovni ideal, čak iako slobodu iskoristi za činjenje zla, kao što je opisao Aurelije Augustin u djelu O slobodi volje. Što se tiče odnosa partikularnih naroda i univerzalne istine kršćanstva, odnos hrvatskoga naroda i kršćanstva ne samo da nije u konfliktnoj poziciji nego je u poziciji osiguravanja međusobne svjetovne opstojnosti. Od kršćanskog blagoslova prvih okrunjenih hrvatskih kraljeva do tisućljetne obrane europsko-kršćanske civilizacije koju su krvlju najviše platili hrvati. Bjelodano je da ovdje nema govora o univerzalističkoj kolonizaciji hrvatskog narodnog duha, nego o vječnoj univerzalnoj istini vjere koja je legitimirala i podržavala partikularitet etničkih temelja Hrvata. Ovaj obrazac djelovanja i pripada principu univerzalnog partikularizma, ako univerzalna istina osigurava opstojnost partikularne unikatnosti, dok ta partikularnost svojevoljnom pripadnošću brani univerzalnu istinu.
U kulturnoj sferi često se javlja pitanje kulturnog relativizma. Što može biti univerzalna istina kad svaka kultura ionako gradi svoju perspektivu? Svaka kultura ima svoju perspektivu koja se razvija i mijenja, i pozitivno je da je ima, jer ako je nema umire i ne živi. No, kardinalna i najviša univerzalna istina je upravo nužno postojanje partikulariteta. Najkonkretnija zajednička karakteristika svih kultura upravo jest to da imaju potencijal za vlastitu autentičnost. I u tom živom porivu, pa čak i pogreškama kroz koje neka kultura postoji, ujedno i živi. Kastrirana smrt kulture i ideala puno je veća tragedija od privremenog zauzimanja pogrešne perspektive u kontekstu vlastite kulture.
U koncepciji univerzalnog partikularizma najbitnija je paradoksalna forma koja ga čini. Modernistička binarna podjela nema načina integracije i raščaravanja paradoksa jer iz njega istina ne proizlazi po logici, stoga nesigurnost paradoksalnosti podrazumijeva prečac do istine svijeta koja proračunatoj prosvjetiteljskoj spoznaji ostaje zatvorena. Intelektualni put nadilaženja modernističke bezdušnosti stoga iziskuje paradoksalni pristup individualističkog kolektivizma, univerzalnog partikularizma i konzervativne revolucije.
[1] Slobodnije tržište i je bolje od planiranog, ali problem je kad slavlje slobodnog tržišta postane fetiš u kojem se romantizira učinak BDP-a i ostale jednodimenzionalne mjere koje ekonomiju stavljaju ispred ljudskog života i kulture. U zdravom društvu tržište i novac jesu samo sredstva, a danas prečesto postaju ciljevi jadnog pokušaja ispunjenja praznodušne nesigurnosti otuđenog modernog čovjeka.
[2] Rad je bitan, i proizvod rada služi kao artefaktni odraz ljudskog duha u svjetu. Ali čovjek se od rada ne otuđuje zbog malicioznosti buržoazije, već zbog karaktera svakog sustava moderne industrijske proizvodnje u kojem se naprosto čovjek stavlja na isti zajednički nazivnik učinkovitosti, ako i stroj. A socijalizam u praksi uvijek, ne samo da poštuje nego i promovira industrijalizaciju i moderno birokratsko uređenje države.
[3] Država je sama po sebi moderni aparat, i s obzirom na žrvanj globalističke ideologije, teško da neka zajednica i može preživjeti bez neke vrste državne, odnosno nacionalne utvrde. Ali, država s obzirom na psihopatsko uređenje nikad ne može biti spontani nositelj razvoja neke kulture i ako se postavi preautoritarno stvara besciljni talački sustav s građanima u kojem jedini cilj postaje održavanje vladajućih elita na vlasti.
[4] Dobra analogija je s entropijom i tzv. toplinskom smrću svemira (heat death). O tome je govorio i ranije spomenuti sociolog Ivan Cifrić.
[5] Radi se o prelasku s grandnarativa na micronarative. Za detalje o tome vidi: Chicago. Lyotard, Jean-Francois. 1984. The Postmodern Condition. Manchester, England: Manchester University Press.
[6] Ovo možda zvuči dosta blisko svjetonazoru ekonomskog liberalizma, i jest, ali zapravo nije.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
