„A u Saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan“, poznati je stih iz pjesme Smak svita splitskog benda TBF koji dobro oslikava prevladavajuću misao da je hrvatska politika specifična po tome što poseban fokus stavlja na tumačenja povijesti, umjesto konkretnih politika, za razliku od drugih tobože „normalnih“ europskih država.
Upravo suprotno, slične su rasprave važne u političkoj areni brojnih zemalja, pogotovo onih koje, poput Hrvatske, imaju iskustvo građanskog rata za vrijeme Drugog svjetskog rata ili u njegovu predvečerju, što je slučaj Španjolske, ili u njegovu poraću poput Grčke. Da je povijesno sjećanje i tumačenje važnih povijesnih događaja bitno za neku zajednicu ne bi trebalo biti čudno. „Sjećanje“, piše poznati američki politolog Richard Ned Lebow, „posreduje između sadašnjosti i prošlosti. Postavlja prošlost na počinak ili je održava na životu; ono povezuje zajednice, sprječava ih da se formiraju ili ih razdvaja“. Imajući to u vidu logično je da u društvima s povijesnim iskustvom teških društvenih lomova povijesno sjećanje prelazi u sferu političko-ideološke borbe.
„Uoči izbora u utorak, konzervativna sadašnja predsjednica regije (Madrid), Isabel Díaz Ayuso, napala je španjolsku ljevičarsku vladu tako da je ‘komunizam ili sloboda’ postao njezin slogan kampanje. Ljevičarske stranke su se okupile uz povike ‘demokracija ili fašizam’“, glasi Guardianov sažetak predizborne kampanje za lokalne i regionalne izbore u madridskoj regiji 2021. Kandidat krajnje ljevičarskog Podemosa, imigrant rodom iz Senegala, Serigne Mbayé poručio je na jednom od tadašnjih skupova da će „Madrid biti grobnica fašizma“.
Takva retorika ipak je nezamisliva u hrvatskom javnom prostoru, a u španjolskom se od 2021. nije primirila. Dapače, identitetska pitanja oko nasljeđa diktature Francisca Franca i Španjolskog građanskog rata još uvijek su vrlo važan dio političke borbe. Vladajuća koalicija socijaldemokrata i krajnje ljevice Francove je posmrtne ostatke 2019. premjestila u obiteljsku grobnicu iz monumentalne Doline palih koju je izgradio španjolski diktator, pri čemu su liberali, konzervativci i desni populisti bili suzdržani prilikom glasanja o toj odluci. Sredinom 2022. vlada je usvojila „zakon o demokratskom sjećanju“ koji zabranjuje „glorifikaciju počinitelja zločina protiv čovječnosti“, dok je stvoren poseban ured za identifikaciju i identificiranje žrtava u masovnim grobnicama.
Politička situacija u Španjolskoj ponovno se uzburkala u studenom 2023. kada je Sanchez sklopio dogovor s katalonskim separatistima o podršci za formiranje vlade koji je uključivao amnestiju katalonskim čelnicima koji su sudjelovali u organizaciji referenduma o neovisnosti 2017. Desnica je na to odgovorila prosvjedima. Čelnik desnopopulističkog Voxa Santiago Abascal optužio je Sancheza i njegovu, kako je kazao, „socijal-komunističku vladu“ za izdaju. Abascal optužuje Sancheza za komunizam i izdaju, a Sanchez prilikom rasprave u Europskom parlamentu s čelnikom pučana Nijemcem Manfredom Weberom poručuje: „Znate li da oni (VOX) cenzuriraju koncerte, filmove i predstave dok u isto vrijeme vraćaju imena poznatih ljudi povezanih s Francovom diktaturom ulicama naših gradova? Je li to i vaš plan da Njemačka, gospodine Weber, preimenuje ulice i trgove Berlina po čelnicima Trećeg Reicha?”.
Za razliku od Španjolske čini se da u Grčkoj nasljeđe građanskog rata, u kojemu su pobijedile antikomunističke snage 1949. uz pomoć zapadnih sila, kopni. Još od kasnih 1980-ih građanski rat ne igra više tako važnu ulogu u grčkom političkom životu. Povjesničar David Close zaključuje da je odnos grčke javnosti prema građanskom ratu od tada „točnije opisati kao sve veću smirenost i nevezanost nego pomirenje.“ Danas se to vidi i po tome što je desnocentristička Nova demokracija premoćno pobijedila na izborima 2019. i 2023. što ukazuje na to da je barem dio bivših komunista glasao za tu stranku. Španjolski su pak izbori tradicionalno neizvjesni zbog čega su i vlade nestabilne.
Italija, što je manje poznato, također ima iskustvo građanskog rata u sklopu Drugog svjetskog rata. Nakon što su Nijemci izvukli iz zatočeništva Benita Mussolinija on je na sjeveru zemlje pod njihovim patronatom osnovao Talijansku socijalnu republiku sa sjedištem u Salu protiv koje su gerilski rat vodile partizanske skupine povezane s raznim strankama od komunista preko liberala do demokršćana. Protekle godine u vezi povijesnog sjećanja su se u Italiji dogodile dvije stvari koje će sigurno zvučati poznato hrvatskim čitateljima, odnosno slične su hrvatskim raspravama o Drugom svjetskom ratu.
Partizanska skupina povezana s Talijanskom komunističkom partijom izvela je 23. ožujka 1944. napad u rimskoj Ulici Rasella na jedinicu SS-a Polizeiregiment ‘Bozen’ čiji su se pripadnici regrutirali iz uglavnom germanofonog južnog Tirola. U napadu partizana ubijeno je 33 pripadnika SS-a i desetero talijanskih civila. Njemačke su snage u znak odmazde streljale 335 ljudi kod Ardeatinskih jama, a među žrtvama su bili politički zatvorenici zbog djelovanja povezanog s pokretom otpora te Židovi. Prošle je godine premijerka Giorgia Meloni, čija je stranka nasljednica postfašističkog pokreta, obilježila taj masakr. Meloni je poručila da je riječ o „barbarskom“ pokolju i „jednoj od najdubljih i najbolnijih rana nanesenih našoj zajednici – 335 Talijana poklano je samo zato što su Talijani“. Ubrzo je Meloni zbog zadnjeg dijela izjave kritiziralo Nacionalno udruženje talijanskih partizana/Associazione Nazionale Partigiani d’Italia (ANPI). Oni su poručili da je riječ samo o djelomičnoj istini jer su ubijeni odabrani kao „antifašisti, borci pokreta otpora, politički protivnici i Židovi“, dok je popis sastavljen „uz suučešništvo“ ministra unutarnjih poslova Talijanske socijalne republike. Iako se Meloni više puta ogradila od fašizma, neki su je lijevi parlamentarci kritizirali da ne može izgovoriti riječ „antifašisti“. Druga je situacija obilježavanje Dana osloboženja Italije 25. travnja. Meloni je kao premijerka ove godine položila vijenac u sklopu ceremonije, ali je raspravu izazvala izjava predsjednika Senata, gornjeg doma talijanskog parlamenta, Ignazija La Russe, člana stranke Braćo Italije Giorgie Meloni. La Russa, koji obnaša drugu najvišu političku dužnost u Italiji, poznat je kao strastveni kolekcionar fašističkih memorabilija, a nekoliko dana prije Dana oslobođenja rekao je da u talijanskom ustavu nema pozivanja na antifašizam. Elly Schelin, čelnica Demokratske stranke, koja je najveća oporbena stranka, a vuče korijene iz Talijanske komunističke partije, tim je pvoodom kazala kako je „antifašizam naš ustav“. Da je simbolika iz Drugog svjetskog rata još uvijek važna u talijanskoj politici pokazuje i to ljevica na prosvjedima protiv desnih vlada redovito pjeva pjesmu talijanskih partizana „Bella Ciao“, dok je čelnik desne Lige, koja je koalicijski partner Meloni, prije odbio pjevati tu pjesmu.
Specifičan je slučaj Italiji i Španjolskoj susjednoj Francuske u kojoj je desetljećima mainstream francuske politike reproducirao degolističku dogmu o nelegitimitetu i nelegalnosti Višijske Francuske te o tome da se Francuska oslobodila vlastitim snagama. Tek je 1995. predsjednik Jacques Chirac odao počast Židovima koje su deportirali prema logorima smrti francuska policija i žandarmerija 16. srpnja 1942., čime je po prvi puta jedan francuski čelnik prihvatio francusku odgovornost za sudjelovanje u Holokaustu. Dvije godine kasnije pitanje odnosa prema Vichyjskoj Francuskoj došlo je pod povećalo javnosti prilikom suđenja Mauriceu Paponu koji je kao šef policije u Bordeuaxu sudjelovao u deportaciji više od 1600 Židova zbog čega je osuđen na desetogodišnju zatvorsku kaznu. Papon je nakon Drugog svjetskog rata bio degolistički političar, a od 1958. do 1966. i prefekt francuske policije pa je sam slučaj postavio i pitanja u vezi (dis)kontinuiteta kadrova ratne i poslijeratne Francuske.
Povjesničar Julian Jackson u recentno objavljenoj knjizi France on Trial: The Case of Marshal Pétain (Francuska na suđenju: Slučaj maršala Pétaina) koja je imala veliki odjek pojašnjava implikacije Chiracova govora za francusku politiku:
„Jedan paradoks govora Jacquesa Chiraca bio je taj da je, iako ga je održao prividno degolistički predsjednik, potkopao degolistički narativ po kojemu je između 1940. i 1944. ‘Francuska’ bila u Londonu, dok je Vichy bio zagrada u francuskoj povijesti opisan kao ‘de facto autoritet’ (…). Iz tog je razloga Chiracov govor uznemirio neke degoliste koji su također bili nezadovoljni suđenjem Paponu. Neki s ljevice također su bili nezadovoljni, osobito oni takozvani suverenisti poput bivšeg Mitterrandova ministra, Jean-Pierrea Chevènementa, za kojeg je prihvaćanje kontinuiteta države između Republike i Vichyja impliciralo je da su pripadnici otpora bili ‘teroristi’, dok je to argument za one koji su tvrdili da je ‘Pétain Francuska’.“
Iako odnos prema ‘Pétainu i Višijskoj Francuskoj definitivno nije definirajuće pitanje u Francuskoj niti je usporedivo sa španjolskim slučajem s vremena na vrijeme izjave važnih političara i danas o tom pitanju izazivaju političke rasprave, kao što je bio i slučaj s Chiracom.
Predsjednik Emmanuel Macron izjavio je 2018. na stotu obljetnicu kraja Prvog svjetskog rata kako je „maršal Petain bio veliki vojnik tijekom Prvog svjetskog rata“, usprkos „kobnim odabirima tijekom Drugog svjetskog rata“. „Ne opraštam ništa, ali ne brišem ništa iz naše povijesti”, rekao je tada Macron. Najveća organizacija Židova u Francuskoj kritizirala je tada Macronovu izjavu kao i čelnik francuske krajnje ljevice Jean-Luc Mélenchon koji je rekao da se ne smije „amnestirati antisemitskog izdajnika“.
No, raspravu o Francuskoj u Drugom svjetskom ratu ponajviše je u fokus javnosti posljednjih godina stavio desni novinar Eric Zemmour nakon što se kandidirao za predsjednika Francuske. Zemmour je naposljetku završio četvrti na izborima s nešto više od 7 posto glasova, više od kandidatkinje tradicionalne degolističke desnice Valérie Pécresse, ali i puno manje od čelnice Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen koja je ušla u drugi krug s Emmanuelom Macronom. Zemmour je dugo godina bio poznato lice na francuskim televizijama, iznoseći kontroverzne stavove gotovo uvijek u polemičkom tonu. Više od dva desetljeća pisao je za najveće francuske desne novine Le Figaro, a u više je svojih eseja iznosio prilično blagonaklon stav i prema Pétainu i prema De Gaulleu, smatrajući da je uloga obojice bila nužna za dobrobit francuskog naroda. Zemmour u knjizi Destin français (Francuska sudbina) piše:
„De Gaulle kao i Pétain učinili su sve što su mogli da sačuvaju mjesto Francuske u koncertu velikih sila. Svatko na svoj način odbio je oplakivati Francusku iz 1918. Svatko na svoj način, svatko na svom mjestu, dobro znajući što onaj drugi radi. Po savjesti, pa makar govorili i suprotno. Niti jedan nije uspio. Obojica su slijedili iluziju: Pétain iluziju moći, De Gaulle iluziju veličine. (…) Probodeni štit maršala omogućio je Francuzima da podnose okupaciju na prilično nježan način, a generalov mač ih je uvjerio da su sudjelovali u pobjedi oružjem.”
Najkontroverznija je teza Zemmoura, koji je rođen u obitelji Židova iz Alžira, tada integralnog dijela Francuske, da je zbog Višijske Francuske proporcionalno manje Židova ubijeno u Francuskoj nego drugdje u zapadnoj Europi te da je Petain pokušavao zaštititi Židove koji su bili francuski državljani, za razliku od židovskih izbjeglica iz drugih zemalja. Zemmour je kritizirao i spomenuti Chiracov govor jer „ljudi pokušavaju Francuze učiniti permanentno krivima tako da se pokore imigrantskoj invaziji i islamizaciji“. Dakle, čak i u Francuskoj u 21. stoljeću ponovno u političku raspravu na najvišoj razini ulazi pitanje Drugog svjetskog rata. Iako se termin revizionizam često pogrešno koristi kao difamacijsko sredstvo, jedan od glavnih kandidata na predsjedničkim izborima zasigurno je revizionist jer revidira, odnosno reinterpretira prevladavajući narativ o francuskoj povijesti.
Hrvatsko iskustvo po prirodi stvari je bliže istočnoeuropskom zbog zajedničkog nasljeđa komunističke vlasti. U nizu istočnoeuropskih zemalja, kao i u spomenutim zapadnoeuropskim, važna su identitetska pitanja koja proizlaze iz Drugog svjetskog rata. Srbijanske kulturne, političke i intelektualne elite već desetljećima provode rehabilitaciju Draže Mihailovića. No, već u dugogodišnjoj koaliciji su Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića, koja je ljubitelj četničkog pokreta, te Socijalistička partija Srbije (SPS) Miloševićeva nasljednika Ivice Dačića koji je odluku suda o rehabilitaciji Mihailovića nazvao „sramotnom“. Ipak, kod tog propartizanskog dijela srpske javnosti sve je više prevladavajuća teza o dvama pokretima otpora od kojih je partizanski superiorniji četničkom. U hrvatskom se javnom prostoru često previđa da je kod prozapadne opozicije prevladavajuć pozitivni stav prema Draži Mihailoviću i negativan prema partizanima. Povjesničar Bojan Dimitrijević, jedan od najistaknutijih u javnosti zagovornika rehabilitacije Draže Mihailovića, bio je od 1990. do 2015. član Demokratske stranke Zorana Đinđića i Borisa Tadića čiji je Dimitrijević bio savjetnik za vojna pitanja. Iz Demokratske stranke isključen je nakon što se javno počeo zalagati za rehabilitaciju Milana Nedića o kojemu je ipak prevladavajuće mišljenje kao izdajniku.
Srpska konstelacija u kojoj je prozapadna opozicija zagovornica „poraženih“ u Drugom svjetskome ratu, dok su postkomunisti poput Dačića i Aleksandra Vulina zagovornici proruske linije, nije jedinstvena. Dapače, reformirane komunističke stranke u nizu istočnoeuropskih zemalja – Slovačkoj, Češkoj, Bugarskoj, Moldaviji i Bjelorusiji – ostale su pri tradicionalnoj proruskoj liniji. Novi premijer Slovačke Robert Fico i čelnik stranke Smer koja je jedna od sljednica slovačke komunističke partije, odmah je po dolasku na vlast ukinuo vojnu pomoć Ukrajini. Dok je još bio u opoziciji usporedio je moguće stacioniranje postrojbi NATO-a u Slovačkoj s „dobrodošlicom Wehrmachtu“, što je egzemplarno za proruske postkomunističke političare. Oni uglavnom u Vladimiru Putinu vide nastavljača sovjetskog komunističkog imperija, dok je isti dijelu zapadne desnice uspješno prodao narativ o zaštiti tradicionalnih vrijednosti u Rusiji.
Borbe oko spomenutih pitanja posebno su žestoke u postsovjetskim zemljama koje se još nisu othrvale ruskomu stisku, ali to pokušavaju ili su pokušavale. Zbog, sada već gotovo dvogodišnjeg, velikog rata između Ukrajine i Rusije, prosječan se konzument medija mogao upoznati s ruskom propagandom o „neonacistima“ i „banderovcima“ u Ukrajini. Čak je i pitanje Holodomora, velike gladi s višemilijunskim žrtvama kojeg je nedavno Hrvatski sabor proglasio genocidom, bilo sporno za proruske Ukrajince. Kada je ukrajinski parlament proglasio Holodomor genocidom, suzdržani su bili svi osim dva zastupnika proruske Stranke regija. Nakon što je čelnik te stranke Viktor Janukovič, koji živi u Rusiji od 2014., postao predsjednik 2010. je izjavio kako Holodomor drži tragedijom koja ipak nije genocid. U nedavno objavljenoj knjizi Ukraine’s Unnamed War (Ukrajinski neobjavljeni rat) Dominique Arel i Jesse Driscoll zaključuju: „Prošlost nije prošla. (…) Ruski mediji rutinski lijepe epitet ‘fašisti’ na prosvjednike s Majdana, na dobrovoljačke bojne na istoku, na demokratski izabranu Ukrajinu i njezine oružane snage 2022. To je epitet s posebnim političkim značenjem u Rusiji. Njegova česta uporaba otkriva kako sjećanje na Drugi svjetski rat prožima suvremeni diskurs“.
Ukrajini susjedna Moldavija jedna je od zemalja s najoštrijim podjelama u Europi. Jednu struju predstavljaju govornici rumunjskog jezika koji teže europskoj integraciji, bližoj suradnji i u konačnici ujedinjenju s Rumunjskom, dok su s druge strane nostalgičari za Sovjetskim Savezom među kojima su većinom rusofoni stanovnici, ali djelomice i romanofoni. Potonji moldavski nacionalni identitet vide sukladno idejama proklamiranima za vrijeme Sovjetskog Saveza. Moldavci su po toj interpretaciji nacija odvojena od Rumunja sa romanskim i slavenskim karakteristikama. Trenutno je na vlasti proeuropska i prorumunjska vlada koja je prošle godine rumunjski jezik proglasila službenim u zemlji, zamijenivši dosadašnji moldovski – riječ je o istom jeziku samo je sporno pitanje njegova naziva.
Tomu su se usprotivile proruske stranke koje sve od reda imaju komunistički ili socijalistički predznak. U kontekstu polemika oko povijesnog sjećanja paradigmatska je izjava trenutne predsjednice Maiae Sandu iz 2018. U intervjuu za rusku televiziju Sandu je na pitanje o Ionu Antonescuu, rumunjskom diktatoru i savezniku nacističke Njemačke, odgovorila da je riječ o „povijesnoj ličnosti o kojoj se može reći i dobro i loše“. Državni ruski medij Sputnik ubrzo je Sandu optužio za fašizam. Tadašnji vođa proruske oporbe Igor Dodon optužio ju je 2020. da „izjednačava fašizam i komunizam“ jer je Sandu rekla da moldavski vojnici neće sudjelovati na proslavi Dana pobjede u Moskvi te zbog obilježavanja Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza povodom Pakta Ribbentrop-Molotov. Sandu, koja je došla na vlast uz podršku SAD-a i EU-a, a prethodno je radila za Svjetsku banku, kazala je da bi na eventualnom referendumu glasala za ujedinjenje s Rumunjskom.
U Bjelorusiji postoji sličan identitetski prijepor, ali slabijeg intenziteta jer se kao diktator učvrstio proruski lider Aleksandar Lukašenko koji se u vladavini oslanja na sovjetsku simboliku i sovjetske državne mitove. Prosvjednici protiv njegove vlasti su 2020., nakon izbora koje su smatrali pokradenima, mahom nosili bijelo-crveno-bijele bjeloruske zastave nasuprot postojećoj državnoj crveno-zelenoj zastavi koja je bila službena i u sovjetskim vremenima. Bijelo-crveno-bijela zastava bila je zastava kratkotrajno neovisne Bjelorusije, kao i Bjelorusije od 1991. do 1995. Međutim, nosili su je i bjeloruski kolaboracionisti s Trećim Reichom pa je Lukašenkova vlast naziva „fašističkom“. „Ne možemo mirno gledati kako se pod zastavama pod kojima su fašisti organizirali pokolje Bjelorusa, Rusa, Židova i drugih narodnosti danas organiziraju akcije na ovim svetim mjestima. Ne možemo to dopustiti!”, poručio je tijekom prosvjeda 2020. ministar obrane Bjelorusije Viktor Hrenin.
Bilo da je riječ o zapadnoj ili istočnoj Europi jasno je da povijesna memorija, odnosno primarno tumačenje lokalnih prilika u Drugom svjetskom ratu ili u s njime povezanim građanskim ratovima, imaju još uvijek važnu ulogu. Ne postoji hrvatski specificum “ i Sonderweg Hrvatske koji se očituje u fiksaciji na teme iz Drugog svjetskog rata. Dapače, identitetska pitanja koja iz toga proizlaze važna su u brojnim europskim zemljama.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija u ožujku 2024. godine
