Globalne i lokalne prilike u kojima se nalazila Nezavisna Država Hrvatska (NDH) tijekom 1941. stvorile su uvjete prilične nesigurnosti, pogotovo na područjima koja su do tada bila multikonfesionalna. Naime, s jedne strane NDH je bila involvirana u svjetski sukob kao članica Sila Osovine na vanjskopolitičkom planu, dok je s druge strane bila suočena s razornim građanskim ratom unutar vlastitog teritorija. Najteži teret ovakve unutrašnje dinamike podnijelo je civilno stanovništvo smješteno na prostorima sigurnosne multietničke periferije. Riječ je uglavnom o područjima koja su obuhvaćala predjele Bosne i Hercegovine, Like, Banovine, Korduna i Dalmatinske zagore.
Na tim su područjima, izbjeglički valovi i evakuacije stanovništva postali svakodnevna pojava, pogađajući i seosko stanovništvo nesrpske nacionalnosti. Ove pojave nisu bile posljedica svjetskog rata, već su bile nuspojava unutrašnjeg građanskog rata. Naime, pojavom pobunjeničkih pokreta s različitim nacionalnim i političkim predznacima (četničkih formacija i gerilskih postrojbi pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije) već od ljeta 1941. godine, značajan dio stanovnika NDH koji nisu prihvaćali ideološke odrednice ovih pokreta bio je na teritorijima pod njihovom dominacijom prisiljen na migracije kako bi spasio goli život.
U ljeto 1941. na području jugozapadne Bosne i istočne Like lokalni pripadnici Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i srpski nacionalistički elementi organizirali su oružanu pobunu koja je u jugoslavenskoj historiografiji poznata pod pojmom „Ustanak”. Sudionici pobune nazivali su se „ustanici”. Jugozapadna Bosna i istočna Lika činili su jedinstvenu operativnu zonu „ustanika“ te su stoga određeni za metu „ustaničkih“ napada.
Glavno upravljačko tijelo koje je organiziralo pobunu zvalo se „Štab gerilskih odreda za srez Bosansko Grahovo i okolinu”. U jugoslavenskoj historiografiji ta je postrojba poznata pod nazivom „Drvarska brigada”. Vojno i političko vodstvo pobunjenika činilo je heterogenu strukturu, unutar koje su zajednički djelovali članovi KPJ i velikosrpski elementi, odnosno četnici. Ta unutrašnja ideološka podjela bila je uočljiva i prognanom stanovništvu, koje je svjedočilo o supostojanju crnih četničkih i crvenih komunističkih zastava. Unatoč toj diferencijaciji, u terorističkim akcijama protiv hrvatskih i muslimanskih naselja unutar „Drvarske brigade” postojalo je potpuno taktičko jedinstvo. Strategija „spaljene zemlje”, popraćena masovnim likvidacijama cijelih obitelji bez obzira na dob i spol, upućuje na namjeru trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s navedenog geografskog prostora, odnosno plansko provođenje etničkog čišćenja.
Najvažnija mjesta koja su „ustanici“ zauzeli i uništili, a njihovo stanovništvo ubili i protjerali bila su Bosansko Grahovo i Drvar. Uz ta dva mjesta, ustanici su zauzeli i niz manjih mjesta i sela, poput Boričevca, Krnjeuše, Kulen Vakufa, Oštrelja i Vrtoča. U svim tim mjestima počinjeni su masovni zločini nad lokalnim stanovnicima nesrpske nacionalnosti, odnosno nad Hrvatima i muslimanima. Uz lokalno stanovništvo, žrtve zločina bili su katolički svećenici i pripadnici vlasti NDH. Katolički svećenici koje su ustanici ubili bili su župnici Krešimir Barišić u Krnjeuši, Juraj Gospodnetić u Bosanskome Grahovu i Waldemar Maximilan Nestor u Drvaru. Pripadnici vlasti NDH koji su tada ubijeni bili su ustaški logornik u Bosanskome Grahovu Tomislav Sarić, kotarski sudac u Bosanskom Grahovu Petar Barbarić, šef poreske uprave u Bosanskome Grahovu Vlado Srnić i njegova supruga. Uz smaknuća navedenih osoba, „ustanici” su sustavno uništavali sela koja su zauzeli.
Jugoslavenska historiografija prešućivala je navedene događaje ili ih je u iznimnim slučajevima, kao što je slučaj sa zločinom u Kulen Vakufu, prikazivala kao djelo neodgovornih pojedinaca nad kojima zapovjedništvo „Drvarske brigade” nije uspjelo uspostaviti nadzor. Interpretacija jugoslavenske historiografije ne može se prihvatiti kao točna, jer je iz dostupnih dokumenata vidljivo kako je vodstvo brigade nad svojim postrojbama uspostavilo disciplinu. Bez te discipline, vojni uspjesi koje je „Drvarska brigada” ostvarila, poput zauzimanja Bosanskoga Grahova i Drvara, ne bi bili mogući. Također, tvrdnja o djelima neodgovornih pojedinaca ne može se prihvatiti kao točna, jer vodstvo „Drvarske brigade” nije sankcioniralo počinitelje zločina.
Uzevši u obzir navedene podatke, odgovornima za navedene zločine mogu se smatrati čelne ličnosti brigade Ljubo Babić i Velimir Stojnić. Babić je u brigadi imao funkciju zapovjednika (komandanta), a Stojnić političkoga komesara. Obojica su bili predratni članovi KPJ, a nakon rata u jugoslavenskoj su vlasti bili istaknuti dužnosnici. Također, sudionikom u počinjenim zločinima može se smatrati i Iliju Došena, ratnoga tajnika kotarskoga komiteta KPJ za Bosanski Petrovac, kao i istaknutoga četnika iz Bosanskoga Grahova Branu Bogunovića. Budući da se Krnjeuša i Vroče nalaze u blizini Bosanskoga Petrovca, odgovornim za taj zločin može se smatrati Ilija Došen. S druge strane, Bogunović je prema raspoloživim izvorima bio glavni organizator zločina u Bosanskome Grahovu. Zbog Bogunovićeve uloge u tome zločinu, taj je zločin u historiografiji definiran kao „četnički zločin”.
Ovako proveden oružani ustanak lokalnog srpskog stanovništva na tromeđi istočne Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne, bio je pokretač humanitarne katastrofe. Iako je „ustanak“ u službenom narativu kasnijih jugoslavenskih vlasti prikazivan isključivo kao antifašistički otpor protiv institucija NDH, primarni arhivski izvori otkrivaju nasilje „ustanika“ usmjereno prema civilima nesrpske nacionalnosti.
Kronologija uništenja nesrpskih naselja od strane ove etnički homogene grupe započinje 26. srpnja 1941. godine prvim oružanim sukobom kod željezničke postaje Pasjak u blizini Drvara. Tom su prigodom „ustanici“ iz zasjede napali automobil u kojem se nalazio bojnik Ferdinand Konrad sa suprugom i zapovjednikom natporučnikom Josipom Fragnerom, koji su bili u posjetu 2. domobranskoj satniji u Drvaru. Bojnik Konrad i njegova supruga ubijeni su na licu mjesta, što je poslužilo kao uvod u opći napad koji je uslijedio sutradan, 27. srpnja. Srpski „ustanici“ su u koordiniranoj akciji zauzeli Drvar, Rmanj, Manastir, Grkovce i Potoke, te opkolili Bosanski Petrovac i Kulen Vakuf.
Prve žrtve u Drvaru bili su drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani, hodočasnici koji su se vlakom vraćali s organiziranog hodočašća crkvi sv. Ane na Kosovu Polju kod Knina. „Ustaničke postrojbe“ zaustavile su vlak u blizini mjesta Trubar, oko 18 km udaljenog od Drvara, izvele župnika Nestora i oko 300 hodočasnika iz vlaka te ih masovno likvidirale, a njihova tijela bacile u prirodnu kršku jamu Golubnjača. Osim navedenog zločina, razmjere brutalnosti prema stanovnicima Drvara potvrdio je istaknuti član KPJ Ante Mile Krvavica, koji je u poslijeratnim svjedočanstvima priznao da su lokalni „ustanici“ pod vodstvom Mane Rokvića (kasnijeg četničkog vojvode Dinarske četničke divizije) uhvatili 89 hrvatskih radnika Tvornice celuloze te ih zajedno s članovima obitelji žive bacili u užarene tvorničke kotlove za celulozu. U samom Drvaru i neposrednoj okolici evidentirano je najmanje 240 civilnih žrtava, a primjenom strategije „spaljene zemlje” župa Drvar potpuno je izbrisana.
Istovremeno, pod vodstvom Srbina Brane Bogunovića, ustanici u Bosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima (Mali i Veliki Obljaj, Luke, Korita, Ugarci, Uništa) ubijaju više od 100 Hrvata (za 93 žrtve vlasti su kasnije utvrdile identitet), uključujući i župnika Jurja Gospodnetića koji je divljački mučen i pečen na ražnju. Žrtve su ubijane na pragovima svojih kuća, dok im je imovina sustavno opljačkana i zapaljena.
Najteži primjer etničkog čišćenja u Lici dogodio se 27. srpnja u malom selu Brotnju (općina Donji Lapac). Srpski ustanici (četničko-gerilski elementi) tzv. „Ličkog bataljuna Drvarske brigade“ zatočili su i odveli do jame Dabin vrh (Dabina jama) 55 civila Hrvata katolika koji nisu pružali nikakav vojni otpor. Od 55 žrtava, čak njih 37 je pripadalo obitelji Ivezić. Struktura žrtava koje su bile isključivo žene, starci i djeca (najmlađi Jakov imao je samo 2 godine, a najstariji Luka 82 godine), dokazuje da je jedini kriterij za njihovu likvidaciju bila etnička i vjerska pripadnost. Mnogi su u jamu bačeni živi, a bacanje u krške ponore postalo je sustavna metoda kojom su počinitelji pokušali sakriti razmjere pokolja.
Sljedećeg dana, 28. srpnja, borbe se šire prema selu Boričevac nedaleko od Kulen Vakufa, gdje je oko 300 srpskih pobunjenika opkolilo mjesto. Zarobljeni vojnici i civili odvedeni su u improvizirani logor u Dukića gaju pod zapovjedništvom Save Kasuma, gdje su podvrgnuti brutalnim mučenjima i saslušanjima. Stanovništvo Boričevca, svjesno sudbine susjednog Brotnja, pobjeglo je u masovni zbjeg prema Kulen Vakufu. Kulminacija ovog vala razaranja dogodit će se 9. i 10. kolovoza u pokolju u Krnjeuši i susjednom selu Vodenica (kod Bosanskog Petrovca). Ustanici su u Krnjeuši masakrirali preko 240 civila Hrvata, živog spalili župnika Krešimira Barišića u župnoj crkvi te likvidirali obitelj lokalnog načelnika Ivana Matijevića (suprugu, dva sina i tri kćeri). U Vodenici je 50 civila povezano i bačeno u ponor. Sva nesrpska sela na ovom potezu sustavno su zapaljena i uništena kako bi se trajno izmijenila etnička slika područja i onemogućio povratak preživjelih.
Djeca koja su uspjela preživjeti napade na opisanom području morala su bježati sama ili s obiteljima u privremena i nesigurna vojna uporišta, odnosno u obližnja i tada još ne uništena naselja. Primjerice, kada je više od 2100 stanovnika sela Boričevac, pobjeglo je u Kulen Vakuf među njima je bio velik broj djece. Tamo su tjednima živjeli u očajnim uvjetima, po muslimanskim kućama i štalama, suočeni s golotinjom, gladi i prijetnjom zaraznih bolesti. Manji broj djece iz župe Krnjeuša i Vrtoča uspio se probiti do obližnjeg Bjelaja ili Bosanskog Petrovca. Arhivski dokumenti bilježe da su se pojedine preživjele obitelji (poput obitelji Pavičić) sklonile u napušteni župni stan u Petrovcu.
Kada su ustanici početkom rujna 1941. pokrenuli opći napad na Kulen Vakuf, preživjela djeca ponovno su se našla u zbjegu od oko 5600 ljudi koji je krenuo pješice i konjskim zapregama prema Bihaću. Na visoravni Prkosi ustanici su presreli kolonu i otvorili vatru na zbjeg. U tom masakru na otvorenoj cesti stradalo je oko 500 osoba, većinom žena i djece. Djeca koja su ipak stigla do Bihaća bila su u potpunom psihofizičkom šoku.
Ukupna bilanca ove akcije uništenja početkom rujna iznosila je oko 2300 ubijenih civila (većinom muslimana i Hrvata izbjeglica). Kulen Vakuf i sva okolna naselja u Ljutočkoj dolini spaljeni su do temelja.
Ukupni zbroj žrtava svih „ustaničkih“ pojedinačnih pokolja na cijelom operativnom području prelazi 3100 ubijenih osoba, ponajviše civila (žena, djece i staraca), lokalnih svećenika i zarobljenih pripadnika vlasti NDH.
Autentični podaci o ovim događajima višestruki su. Između ostalih u ove podatke ubrajamo izvješće potpukovnika Božidara Zorna. Potpukovnik Zorno bio je zapovjednik 3. bojne 3. pješačke pukovnije koja se uspjela probiti do Krnjeuše. U svom službenom izvješću vojnim vlastima zapisao je: „Katoličko selo Krnjeuša potpuno je spaljeno i uništeno te pruža strašnu sliku. Tu je ubijeno oko 400 Hrvata katolika na najgrozniji način. Svećenik spaljen zajedno s crkvom. Niko se ne može osjećati ravnodušnim pri pregledu ovih strahota.” Izvješće tajnika Državnoga vijeća Jure Pavičića od 13. kolovoza 1941. opisuje stanje u Kulen Vakufu neposredno prije velikog rujanskog pokolja, dok je u mjestu boravilo oko 1200 preživjelih izbjeglica iz prethodno spaljenog Boričevca. Zapisao je da narod živi po muslimanskim štalama i kućama u očajnom stanju, golotinji i gladi, te upozorio: „Pritisak četnika je strahovito velik… U Kulen Vakufu je stanje teško i očajno, može se svaki čas dogoditi ono najgore.”
Izvješće ustaškoga tabornika Andrije Karduma od 30. srpnja 1941. iz Bosanskog Grahova važno je jer opisuje strukturu i izgled samih napadača samo tri dana nakon početka ustanka. Kardum bilježi: „(…) pobunjenici u Grahovu bili su obučeni neki u seljačkom crnom odjelu sa šubarama i znakom četničkim, a neki u crvenom odijelu s crvenom zastavom u ruci (komunisti).” Iako je historiografija poslijeratne Jugoslavije sustavno prešućivala stradanja Hrvata, pojedini vojni izvori i memoari ipak su zabilježili razmjere pokolja. Komunistički izvori o evakuaciji Kulen Vakufa u službenom Zborniku dokumenata i podataka o NOR-u (Tom IV, knjiga 1), donose podatak o napadu na izbjegličku kolonu kod Prkosa i navode da je „neprijatelj imao toliko gubitaka da je bilo nemoguće odrediti tačan broj mrtvih i ranjenih”, što se zapravo odnosilo na masakrirane civile u zbjegu.
Javno-zdravstvena i izbjeglička kriza u unutrašnjosti države
Masovna razaranja na periferiji pokrenula su golemi ljudski val i migracije. Preseljavanje, evakuacija i zbjegovi, bile su posljedica ljetne kampanje „ustaničkog“ etničkog čišćenja opisanog područja. Do jeseni 1941. i proljeća 1942. godine, pitanje stotina tisuća izbjeglica postalo je gorući problem koji je paralizirao redovno poslovanje državne uprave. Korpus arhivskih dokumenata Ministarstva zdravstva svjedoči o uvođenju svojevrsnog izvanrednog stanja uslijed nepredviđenih fluktuacija ljudi. Sustav se suočio sa zahtjevnim epidemiološkim epizodama, primarno sa suzbijanjem epidemije pjegavog tifusa (pjegavca), dizenterije i malarije.
U tim uvjetima službeni hodogram za zbrinjavanje izbjeglica u bijegu pred spomenutim komunističko-četničkim napadima uključivao je njihovo koncentriranje u najbližim sigurnim središtima. Službeni dopis Kotarske oblasti Ključ (broj 4348/41) upućen Ministarstvu zdravstva u Zagrebu 24. rujna 1941. godine zorno prikazuje lokalne razmjere krize. Na području malog kotara Ključ odjednom se našlo smješteno 1200 muhadžira (prognanika muslimanske vjeroispovijesti), od čega su čak 743 bila djeca. Unatoč tome što pjegavca i dizenterije do tada nije bilo, kod djece je evidentiran značajan broj slučajeva enteritisa (teške upale crijeva).
Istovremeno, privremeni dom za izbjeglice s etnički očišćene tromeđe (istočna Lika, sjeverna Dalmacija i jugozapadna Bosna) ustrojen je u sklopu kaznionice u Staroj Gradiški. Izvješće vladina izaslanika i zdravstvenog savjetnika dr. Skomerovskog od 2. listopada 1941. godine Ministarstvu zdravstva donosi zabrinjavajuć opis zdravstvenih prilika u tom tranzitnom centru. U karantenskoj postaji nalazilo se 1250 izbjeglica, među kojima 390 djece u dobi do 6 godina (uključujući oko 200 seljaka izbjeglih iz spaljene Krnjeuše). Liječnik je odmah po dolasku bio prisiljen preuzeti dužnost suzbijanja teške distrofije, dispepsije i dizenterije. Zbog pomanjkanja pitke vode i korištenja zagađenih bunara unutar kaznioničkog kruga, uočena je atipična i teška slika entero-colitisa. Dr. Skomerovski je zabilježio: „Među ovom djecom ustanovio sam do prve godine 18 teških distrofija, od kojih je prvih dana umrlo kod roditelja 5 djece…”.
U bolnici su izolirani i liječeni slučajevi pneumonije, nefritisa i miokarditisa, dok je pet bolesnika zbog duševnih rastrojstava uzrokovanih proživljenim užasima upućeno u umobolnicu. Skomerovski je zaključio da je, unatoč sanaciji stanja, nemoguće dugoročno održavati javno-zdravstveni standard u takvim uvjetima te je predložio Ministarstvu udružbe da se bjegunci hitno evakuiraju u unutrašnjost.
Tako već od 11. rujna u Zagreb stižu prve, najkritičnije skupine izbjeglica: potpuna siročad i djeca čiji su roditelji pobijeni u Bosni i pograničnim krajevima. Glavno sabirno mjesto za prihvat odraslih prognanika i djece postali su paviljoni Zagrebačkog zbora (prostor današnjeg Studentskog centra u Savskoj cesti).
Preživjeli izbjeglice opisali su napadače pred kojima su pobjegli kao „grčko-istočne vjere“ (tadašnji službeni naziv u NDH za pravoslavce). Također, opisali su i njihovu unutrašnju podjelu koja se već tada primjećivala na terenu: dio „ustanika“ isticao je crne četničke zastave, dok su ostali (komunisti) nosili crvene zastave. U „akcijama“ protiv nesrpskih sela djelovali su zajedno.
U prostore današnjeg Studentskog centra u Savskoj u rujnu 1941. stiže i skupina od 800 bosanskih i ličkih seljaka iz okolice Bihaća, a ubrzo za njima još 1000 bjegunaca. Prihvat i prehranu nadzirali su ministar dr. Lovro Sušić i društvo „Hrvatski radiša” na čelu s prof. Alijom Šuljkom, koji su preko tiska izdali dramatičan javni apel za prikupljanje novčane pomoći.
Detaljan izvještaj govori o dolasku prvog transporta od 127 djece na Zagrebački glavni kolodvor pod vodstvom dr. Dojčanskog. Dokument navodi da je među djecom 46 muslimana (Bošnjaka) i 81 katolik (Hrvat), u dobi od 2 do 12 godina. Opisuju se kao „bosonoga i u trošnim haljinicama”, prestrašena užasima koje su proživjela. Privremeno su smještena u ambulantu na kolodvoru gdje su im sestre Crvenog križa pripremile večeru, nakon čega su upućena na Josipovac, s planom da se nakon oporavka smjeste u obitelji u naprednim hrvatskim selima. Navodi se potresan prizor u kojem ta djeca neprestano dozivaju svoje roditelje. Podatak da su u transportu bila djeca stara tek dvije godine, koja su u Zagreb stigla sama, bez ikakve uže obitelji, najrječitiji je dokaz potpunog uništenja obiteljskih nukleusa.
Najvažniji dio dokumenta za razumijevanje razmjera tragedije jesu doneseni zaključci o sudbini pristigle siročadi:
- Sva ta siročad bit će otpremljena „na sigurno mjesto u Hrvatskoj”.
- Umjesto masovnih domova, primljen je prijedlog da se djeca smjeste u privatne, radničke kuće „gdje će ona naći roditeljski duh i zaštitu”. Cilj je bio pronaći im „druge roditelje”.
Novinski članci donose podatke o tome kako je 200 muslimanske djece otpremljeno u tada moderni zavod u Klinča-Selu, s naglaskom da su u vjerskom pogledu pod nadzorom zagrebačkog muftije Ismeta ef. Muftića. Dok su djeca odvojena u domove, odrasli članovi ove zajednice završili su u Zagrebu.
U dokumentu, koji je potpisao pročelnik Odjela za zdravstvo i ugledni epidemiolog dr. Nikolaj Černozubov, eksplicitno se navodi da u Zagrebačkom zboru nije bila provedena organizacija smještaja bjegunaca. Kao glavni nedostatak istaknuto je potpuno pomanjkanje jedinstvenog vodstva, odnosno nepostojanje jedne sposobne, odgovorne osobe preko koje bi se odvijao sav posao oko prihvata, otpreme, prehrane i održavanja higijenskog reda.
Kako bi se spriječilo katastrofalno širenje pjegavog tifusa i dizenterije u Zagrebu i unutrašnjosti, Ministarstvo zdravstva izradilo je univerzalni hodogram prihvata i javno-zdravstveni standard u 10 točaka. Tim je hodogramom Zagrebački zbor postao isključivo brza tranzitna stanica. Odrasli muškarci bili su izolirani i zabranilo im se kretanje gradom; djeca su odmah premještana u Zavod za gluhonijeme na trodnevno liječenje, zatim na Josipovac, a odatle su sustavno disperzirana u unutrašnjost. Djeca su radi spasa od epidemija iz zagrebačkih prihvatilišta (poput Josipovca) odvajana i slana u mrežu državnih dječjih domova diljem države: Osijek, Jastrebarsko, Suhopolje, Križevci, Kustošija i dvorac Veliki Tabor. Također, država je preko organizacija poput „Hrvatskog radiše” i Ministarstva udružbe provodila organizirano premještanje i udomljavanje siročadi.
I Državni odbor za pomoć hrvatskih seljaka raspravljao je o smještaju odraslih bjegunaca, a osobito udovica s brojnom djecom. Donesene su sljedeće odluke o dislokaciji prve skupine od 800 Hrvata: 300 njih otpremljeno je na područje bjelovarskog kotara, dok ih je 500 otpremljeno na područje čazmanskoga kotara.
Izričito spominjanje „udovica s brojnom djecom” te dolazak stotina djece u Zagreb i Klinča-Selo kojoj su „ubijeni roditelji” izravno svjedoči o tome da izgonu nije prethodio samo pritisak, već brutalno nasilje i likvidacije, što je definicija etničkog čišćenja praćenog zločinima.
Dio djece iz Like trajno ili polutrajno smješten je u Državnom dječjem domu u Strossmayerovoj ulici u Osijeku. Skrb o djeci odmah po dolasku preuzeo je Hrvatski međudruštveni odbor u Osijeku, koji se pobrinuo za njihov primarni smještaj i odijevanje. Akciju je potaknuo osječki Veliki župan, koji je okupio sva hrvatska društva i ustanove. Pokrenuta je sabirna akcija, a dio osječkih građana javio se da će uzeti po jedno ili dvoje djece iz Bosne „k sebi na prehranu ili dapače pod svoje”, kako bi ih sklonili preko zime.
Kolonizacija djece kao poseban koncept zbrinjavanja ratne siročadi
Civilni resori NDH uslijed ove su krize reaktivirali specifičan povijesni model zbrinjavanja poznat kao „kolonizacija djece”. Riječ je o socijalno-pedagoškim procesima privremenog udomljavanja siromašne, gladne ili napuštene djece u seoske obitelji radi njihova fizičkog opstanka tijekom velikih ratnih nedaća. Ovaj model imao je do tada stogodišnji kontinuitet u hrvatskoj povijesti socijalne skrbi.
Izravni uzor za akcije koloniziranja djece u Drugom svjetskom ratu bio je model koji je na hrvatskim povijesnim prostorima primijenjen tijekom Prvoga svjetskoga rata. Naime, uslijed mobilizacije seljaka i katastrofalne suše 1916. i 1917. godine, u Bosni i Hercegovini izbila je strahovita glad. Gladna djeca zapadno od Drine organizirano su prebacivana na višemjesečnu dohranu u bogate obitelji Banske Hrvatske gdje je hrane bilo dovoljno. Akcija je imala strogo nadkonfesionalni karakter. Franjevci su vodili katoličku djecu, Hamdija Kreševljaković muslimansku djecu u okolicu Vinkovaca, a srpski učitelji i pravoslavne prote vodili su pravoslavnu djecu u sela sjeverno od Save. Kroz mrežu od 1491 lokalnog odbora u svim županijama sjeverne Hrvatske uspješno je smješteno i kolonizirano oko 23.000 djece. Ovaj model socijalne skrbi preuzele su civilne institucije i ministarstva NDH.
O sudbini i kretanjima djece iz navedenih zbjegova svjedoče tzv. kartoni izbjegličke djece čiji je stvaratelj bilo Ministarstvo udružbe. Analiza izvornih kartona izbjegličke djece Ministarstva udružbe s područja istočne Like i jugozapadne Bosne omogućuje praćenje sudbina preživjele djece prognane s poprišta masovnih pokolja na sigurnosnoj multietničkoj periferiji, a s obzirom na to da je dio ove djece smješten u državne dječje domove, a dio na skrb kod privatnih obitelji.
Putem kartona izbjegličke djece rekonstruiramo njihove pojedinačne sudbine. Ovdje ćemo analizirati neke. Primjerice, djevojčica Anka Ivezić, rođena je 3. ožujka 1939. godine u Brotnji (općina Donji Lapac). Roditelji su joj bili rimokatolici Ivan i Jeka. Njezina šira obitelj (37 članova) brutalno je likvidirana i bačena u jamu Dabin vrh 27. srpnja 1941. Mala Anka, tada dvogodišnja djevojčica, uspjela je preživjeti sam pokolj te je preko izbjegličke postaje Josipovac u Zagrebu evidentirana kao „bosanska izbjeglica”. U teškom stanju opće iscrpljenosti primljena je u Bolnicu sestara milosrdnica u Vinogradskoj cesti 18. prosinca 1941. Njezin službeni mrtvozornički list („Razglednica mrtvaca”, broj 13256/42) dokumentira njezinu smrt dana 8. svibnja 1942. godine u 5 sati ujutro. Kao uzroci smrti upisani su Tbc pulmonum (tuberkuloza pluća) i Enteritis (upala crijeva), što zorno pokazuje kako su djeca, čak i ako bi izbjegla likvidaciju na periferiji, umirala u unutrašnjosti od sekundarnih bioloških posljedica rata.
Ika Iveza rođena je 1931./1932. u mjestu Brdo/Krnjeuša. Bila je kći Ilije i Zlate. Nakon uništenja Krnjeuše u kolovozu 1941. godine, evakuirana je i 9. srpnja 1942. smještena u Dom Suhopolje. Njezin karton bilježi specifičnu kasnoratnu epizodu. Dana 3. siječnja 1945. zabilježeno je njezino odvođenje u Mađarsku, u sklopu evakuacije dječjih domova pred slomom bojišnice.
Braća Drago i Ilija Iveza iz Krnjeuše bili su sinovi Petra (pokraj čijeg imena stoji križ +, znak da je ubijen u pokolju) i Matije. Obojica dječaka (Drago rođen 1932., Ilija 28. lipnja 1933.) evakuirana su istim transportom i zajedno smještena 26. studenog 1941. godine u Državni dječji dom Osijek. Ilija je kasnije iz doma dodijeljen na skrb i dohranu udomitelju Antunu Sankoviću u Novu Raču (kotar Bjelovar).
Kartoteka djece iz obitelji Pavelić, prognane iz lapačkog kraja nakon napada na Boričevac, nudi dokaz o metodologiji provođenja „kolonizacije djece” u seoska kućanstva sjeverne Hrvatske. Budući da su prihvatilišta u Zagrebu bila prekapacitirana i pogođena epidemijama, država je organizirala smještaj bjegunaca na širem području općina Dubrava i Gradec (kod Vrbovca).
Ilija Pavelić jedini je dječak iz ove skupine s djelomično očuvanim podacima o podrijetlu. Rođen je 1940. godine u Boričevcu, od oca Dane i majke Marije. Pokraj imena majke u kartonu je unesen križ (+), što indicira da je izgubila život tijekom uvodnih borbi ili zbjega. Pod stavkom o prijemu ubilježena je njegova teška dijagnoza: „bolestan Morbilli” (ospice) uz napomenu da je dovezen iz privremenog stacionara u Hokaru. Poleđina njegova kartona krije tragičan administrativni epilog: „23. III. 43. umro”.
Jela Pavelić (rođ. 1932. u Donjem Lapcu) i Žarko Pavelić (rođ. 1935. u Donjem Lapcu) u kartonima umjesto imena oca i majke imaju ispisane upitnike (?). To svjedoči o potpunom gubitku obiteljskog identiteta u kaosu evakuacije. Spas od gladi osiguran im je kolonizacijom. Jela je dodijeljena udomitelju Mati Ferberušu u Dubravu (Gradec), a Žarko udomitelju Tomi Fajtu u naselje Žalište (Dubrava).
Kartoni za Boju Pavelić, Ivana Pavelića (stariji) i Mariju Pavelić otkrivaju napor socijalnih službi da veću skupinu djece s istim prezimenom (vjerojatno braću i sestre) smjeste u neposrednu blizinu. Svo troje djece kolonizirano je kod istog udomitelja: Franje Fiočića u općini Dubrava. Ostatak ove obiteljske skupine razmješten je kod drugih susjednih seljaka: Joso Pavelić kod Mije Likara, Marko Pavelić kod Toma Vučinovca, a Milan Pavelić kod Milke Mamić.
I korpus dokumenata o djeci s prezimenom Pavičić iznimno je historiografski vrijedan jer donosi precizne zapise o institucionalnim premještajima, ali i o uspješnim spajanjima preživjelih obitelji u zadnjim mjesecima rata (rana 1945. godine). Ova skupina jasno razdvaja dvije grane obitelji iz dvaju različitih žarišta.
Grana iz Krnjeuše: sestre Anka i Genoveva. Ove dvije djevojčice bile su kćeri Petra Pavičića (ubijenog u pokolju u Krnjeuši 9. kolovoza 1941.) i majke Kate rođ. Sertić. Anka Pavičić (rođ. 1931. u Krnjeuši) evakuirana je i isprva smještena u Državni dječji dom u dvorcu Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju. Odatle je 8. siječnja 1943. premještena u dom u Suhopolju. Na poleđini njezina kartona ubilježeno je da je u ožujku 1944. privremeno boravila kod majke u Suhopolju, koja ju je 5. travnja 1945. i službeno preuzela na potpunu skrb i odvela kući.
Genoveva Pavičić (rođ. 1930. u Krnjeuši), Ankina starija sestra, također je bila dovedena u dom u Suhopolje. Njezin karton bilježi premještaj dana 1. siječnja 1945. u Dom Sv. Vinka u Osijeku, čime se potvrđuje praksa koncentracije preživjele slavonske i bosanske siročadi u osječkim ustanovama pred kraj rata.
Grana iz Boričevca: braća Dane i Ivan. Ova dva dječaka bili su sinovi Nikole Pavičića i Mande. Evakuirana su s lapačkog područja i smještena u Državni dječji dom Kustošija u Zagrebu. Njihovi izbjeglički kartoni bilježe uspješnu rekonstrukciju obiteljskih veza potkraj rata. Mlađeg Ivana (koji je u zbjegu imao svega 3 godine) 9. veljače 1945. preuzimaju preživjeli roditelji Nikola i Manda, dok starijeg Daneta mjesec dana kasnije, 6. ožujka 1945. godine, službeno preuzima stric.
Jela Pavičić (rođ. 1932., otac Ljubo, majka Ana) i Jozo Pavičić (rođ. 1936., otac Jakov, majka Boja) dovedeni su u organiziranom izbjegličkom transportu i smješteni u Državni dječji dom Jastrebarsko 20. studenog 1941. godine. Oboje djece ubrzo je prebačeno u bjelovarski kotar. Jelu je 30. travnja 1942. preuzeo stariji brat Joso i odveo u udomiteljsku obitelj u Severin kod Bjelovara, dok je Jozu 31. ožujka 1942. preuzela majka Boja, koja se u međuvremenu skrasila u selu Orlovac (Nova Rača, kotar Bjelovar).
Jakob Pavičić (rođ. 1936.) i Mara Pavičić (rođ. 1932./1934.), brat i sestra (otac Ivan, majka Jeka) iz Boričevca spojeni su u Domu Sv. Vinka u Osijeku (Jakob stigao u listopadu 1942., Mara premještena iz Jaske 1. siječnja 1945.).
Dječak Jozo Pavičić (rođ. 1935., otac Mile, majka Jeka Bahić) upućen je u udaljeniji Državni dječji dom Zemun u svibnju 1944. godine. Istodobno, četvero djece iz Boričevca bez podataka o roditeljima – David (1930.), Jela (1935.), Kata (1929./1932.) i Luka (1929.), kolonizirano je i upućeno u prihvatni dječji dom u Križevcima. Stariji Filip Pavičić (rođen 20. veljače 1927.) predan je 30. svibnja 1942. godine izravno društvu „Hrvatski radiša” u Zagrebu radi učenja obrta i zapošljavanja.
***
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača osnovana kada i komunistička Jugoslavija formalno je skupljala podatke o ratnim žrtvama. Međutim, na terenu zapadne Bosne njezini su izvještaji bili drastično krivotvoreni. Primjerice za područje Bosanskog Grahova. Dok su stvarna povijesna istraživanja identificirala najmanje 93 ubijena hrvatska civila samo u 1941. godini, službena Zemaljska komisija navela je da je na tom području stradalo 158 Srba i samo 5 Hrvata. Također, unatoč tome što je u Krnjeuši identificirano 240 brutalno ubijenih hrvatskih civila, državna komisija je u službenu statistiku upisala da je tijekom cijelog rata na tom području stradalo 2138 Srba, 21 musliman i samo 3 Hrvata.
Iz navedenoga možemo zaključiti da su državna tijela, predvođena Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina, provela administrativni damnatio memoriae kada su stradalu djecu izbrisala iz evidencije žrtava rata. Ako djeca pravno nisu postojala kao žrtve, o njihovu se progonu i sudbini nije moglo raspravljati.
Preživjela djeca, koja su odrastala diljem Hrvatske, morala su živjeti u potpunoj tišini o obiteljskim tragedijama. Svako javno spominjanje pokolja, progona ili gubitka djedovine smatralo se „neprijateljskom propagandom”, „širenjem nacionalne mržnje” i izravnim napadom na ustavni temelj države – mit o „bratstvu i jedinstvu” i „čistom” partizanskom ustanku od 27. srpnja. Trauma te preživjele djece bila je dvostruka: izgubili su sve, a o tome nisu smjeli pisati, govoriti niti javno tugovati.
Da bi ova osuda na zaborav bila potpuna, režim je morao uništiti materijalne dokaze da su ta djeca i njihove obitelji ikada živjele na tom prostoru. Zakonskim aktima preživjelima je trajno zabranjen povratak na djedovinu, kuće i imanja su im konfiscirani i „prepisani“ na nove vlasnike, a čitava sela su geografski i administrativno ugašena. Rimokatoličke crkve sravnjene su sa zemljom (poput crkve u Krnjeuši i Drvaru, dok su groblja prepuštena propadanju, preorana ili pretvorena u pašnjake.
Institucionalni damnatio memoriae nad stradalom i prognanom djecom i njihovim obiteljima proveden je iz tri ključna politička, ideološka i demografska razloga koji su bili presudni za opstanak i stabilnost nove komunističke vlasti u Jugoslaviji. Priznanje da je ustanak od 27. srpnja 1941. na prostoru Like i Bosne u stvarnosti počeo masovnim, neselektivnim etničkim čišćenjem, ubojstvima hrvatske i muslimanske djece, župnika i trudnica, potpuno bi srušilo taj mit. Čelni ljudi i zapovjednici ustanka u ljeto 1941. (Ljubo Babić, Velimir Stojnić, Đoko Jovanić, Ilija Došen, Gojko Polovina) nakon rata su postali najviši generali JNA, ministri, veleposlanici i predsjednici vrhovnih sudova. Otvaranje istraga o pokoljima u Krnjeuši, Boričevcu i Kulen Vakufu otkrilo bi njihovu izravnu zapovjednu i političku odgovornost za etničko čišćenje. Da bi se zaštitio moralni i politički autoritet vladajuće elite i Partije, zločini pod njihovim zapovjedništvom proglašeni su tabu-temom, a žrtve su osuđene na pravno i povijesno nepostojanje.
Zabrana povratka preživjeloj djeci i obiteljima imala je vrlo praktičnu, materijalnu i demografsku svrhu. Cilj je bio osigurati da ta strateški važna pogranična područja između Hrvatske i Bosne ostanu etnički homogena (isključivo s većinskim srpskim stanovništvom koje je činilo bazu partizanskog pokreta u tim krajevima). Zemlja, kuće i imanja prognanih Hrvata i muslimana podijeljeni su lokalnom stanovništvu i „boračkim“ obiteljima.
Institucionalno prešućivanje zločina Drvarske brigade i zabrana povratka hrvatskom stanovništvu stvorili su preduvjete da ta područja ponovno postanu radikalna uporišta velikosrpske politike 1990. Tada se pobuna se na tromeđi manifestirala kroz nekoliko ključnih događaja.
U Istočnoj Lici (Srb i Donji Lapac) kao kolijevci pobune organiziran je Miting u Srbu (25. srpnja 1990.). Mjesto Srb, u kojem je Gojko Polovina 1941. organizirao ustanak, izabrano je kao polazišna točka moderne pobune. Na tom masovnom mitingu, koji je organizirao Jovan Rašković (vođa Srpske demokratske stranke), donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i osnovano Srpsko nacionalno vijeće. Taj događaj označava službeni početak tzv. „Balvan revolucije“.
Općina Donji Lapac, u čijem se sastavu nalazilo i spaljeno hrvatsko selo Boričevac, postala je jedno od prvih i najradikalnijih uporišta paradržave „Republike Srpske Krajine” (RSK), odakle su kretali napadi na preostala hrvatska mjesta u Lici.
Jugozapadna Bosna (Drvar, Grahovo, Petrovac) nalazila se 1990. pod kontrolom SDS-a. Budući da je Hrvatima nakon 1945. bio zabranjen povratak, općine Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac ušle su u 1990. godinu s gotovo stopostotnim srpskim stanovništvom. Lokalni odbori SDS-a Radovana Karadžića odmah su preuzeli potpunu vlast. Ta tri kotara u jugozapadnoj Bosni formirala su tzv. „Zajednicu općina Bosanske Krajine”, koja se kasnije integrirala u „Republiku Srpsku”. Geografski, ova su područja služila kao izravan i nesmetan vojni, logistički i teritorijalni most između Knina i Banje Luke. Iz Drvara i Grahova pokretani su napadi JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Livno, Bihać i dalmatinsko zaleđe.
U ikonografiji pobunjenika 1990-ih svjesno se koristio narativ iz 1941. godine. Lokalno stanovništvo ponovno je radikalizirano strahom od „obnove ustaške države”, pri čemu su se vođe pobune izravno pozivali na „slavne ustaničke dane” Drvarske brigade i borbu protiv istih neprijatelja.
