Ovaj esej će se baviti problematikom Europskog suda za ljudska prava – tijela koje je ovlašteno ispitivati pritužbe državljana i pravnih osoba država potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava nakon što svi pravni putevi u njihovim domaćim državama budu iscrpljeni. Mnogi u tom smislu upravo gledaju prema Sudu kao zadnjem bastionu obrane naših temeljnih prava i sloboda. Spoiler alert – neka prestanu gledati jer nada u obranu prava praktično završava onog časa kada se prijeđe prag Suda.
Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava osnovan je Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Intencija je bila formirati nadnacionalno tijelo u kojem će se ispitivati pritužbe koje je počinila jedna od potpisnica Konvencije prema svojim državljanima ili društvima koje su se nalazile na njezinom teritoriju. Sam Sud je osnovan dana 21. siječnja 1959. godine, te je, zajedno sa brojem država članica koje su mu se pridruživale, odnosno koje su ratificirale Konvenciju, povećavao i broj pritužbi. Taj broj je prvenstveno narastao otkako je pao berlinski zid 1989. godine, kada se dogodio posljednji veliki val ratifikacija (17 država u razmaku od 1990. do 1996., uključujući i Hrvatsku).
Broj predmeta je tako od prosječnih 8400, koliko ih je sud zaprimio 1999. godine, kroz deset godina porastao na više od 57000, što je povećanje od skoro 600%. Nije dugo trebalo da samo Vijeće Europe izrazilo zabrinutost zbog pretjerane opterećenosti suda.
To je postignuto stupanjem na snagu Protokola 14. koji je uveo novi institut u proceduri postupka pred Sudom – suca pojedinca koji ima ovlast samostalno ocijeniti da je podneseni zahtjev nedopušten, te je njegova odluka bila konačna. Na nju se podnositelj ne može žaliti, niti na bilo koji drugi način osporavati. Ironija je da je rečeni protokol stupio na snagu tek 2010. iako je donesen još 2004., no, ironija je, nije stupio na snagu jer mu se ratifikaciji protivila Rusija, smatrajući da će rečeni Protokol narušiti načelo pristupa Sudu.
Sama ta rečenica pokazuje žalosno stanje u kojem se Sud već tada nalazio. Mnogi u Hrvatskoj su sa veseljem dočekali dan kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, no vrlo brzo je postalo jasno da sve što su građani zauzvrat dobili, je bio još jedan birokratski zid.
Naime, rečenim Protokolom, kako je već rečeno, sudac pojedinac ima ovlast odbaciti zahtjev kao nedopušten pri čemu istome asistira izvjestitelj. Poslije postupka „ocjene dopuštenosti“ zahtjeva, ako izvjestitelj i sudac pojedinac ocjene da je zahtjev nedopušten, tada će se obratiti podnositelju kratkim pismom u kojem će samo kratko konstatirati sljedeće:
„Želim Vas izvijestiti da je Europski sud za ljudska prava po sucu pojedincu, (……….(prezime suca), uz pomoć izvjestitelja u skladu s člankom 24. stavkom 2. Konvencije ) odlučio proglasiti Vaš zahtjev nedopuštenim. Ova odluka je donesena………..(datum). Imajući u vidu svu dostavljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su navedeni zahtjevi u nadležnosti ovoga Suda, Sud je utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno člancima 34. i 35. Konvencije. Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Velikom vijeću, kao niti bilo kojem drugom tijelu. Tajništvo nije u mogućnosti dati Vam bilo kakve podatke o odluci suca pojedinca. Od Suda stoga više nećete primiti nikakve podneske koji se tiču ovog predmeta, a Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma odluke suca pojedinca. Ovo je priopćenje u skladu s pravilom 52.A Poslovnika Suda. Za Sud, sudski savjetnik“
Drugim riječima, recimo da podnositelj zahtjeva prođe pravnu kalvariju, sa određenim parničnim postupkom. Postupak koji traje 5-7 godina u prvom stupnju, koji pred sudom drugog stupnja traje dodatnih 2 godine (uz pretpostavku da ne bude ukidnih odluka i vraćanja sudu prvog stupnja), 2-3 godine pred Vrhovnim sudom, te konačno 2 godine postupka pred Ustavnim sudom. Govorimo o otprilike 11 godina povlačenja po pravosudnim institucijama Republike Hrvatske, koja kulminira podnošenjem zahtjeva sudu za ljudska prava, dakle nadnacionalnoj instituciji osnovanoj za zaštitu temeljnih ljudskih prava, susretne se sa odlukom koja je kraća od podsjetnika Gradsko-stambenog komunalnog poduzeća za neplaćnu pričuvu.
Jedno od temeljnih načela prava je da svaka odluka, neovisno kakva, mora biti obrazložena. To uostalom propisuje i sam čl.45. Konvencije (Presude i odluke o proglašenju zahtjeva dopuštenim ili nedopuštenim trebaju biti obrazložene.). Kako u odluci o odbačaju ne postoji nikakvo objašnjenje zašto su izvjestitelj i sudac pojedinac zauzeli stav da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti, ispada da Sud ide sam protiv vlastitih pravila!
Stvari, naravno, nisu mogle krenuti na bolje, već samo na gore.
Do 01. siječnja 2014. godine, kada su izmjene Poslovnika stupila na snagu (donesene 06. svibnja 2013. godine), preporuka je bila da se svaki zahtjev koji se podnosi sudu treba biti obrazložen šire od samog činjeničnog suptrata postupka na koji se odnosio. To je značilo da je podnositelj zahtjeva bio dužan, ne samo iznijeti činjenice koje se tiču konkretnog predmeta u kojem smatra da je došlo do povrede prava u Konvenciji, već je bilo potrebno i iznijeti okolnosne činjenice koje bi mogle utjecati na rečeni predmet (npr. opis društvene klime koja je prethodila ili se stvorila tijekom određenog postupka).
U praksi je to značilo da će bilo kakav Zahtjev sudu u Strasbourgu predstavljati referat u kojem će jasno i detaljno biti razložene sve činjenice vezane za konkretni predmet, zajedno sa specifičnim zahtjevom što se od Suda traži. Bitno je za naglasiti da je u tome periodu još uvijek postojao institut tzv. „očuvanja roka“, odnosno, ukoliko bi se Zahtjev podnio Sudu u roku od šest mjeseci od iscrpljivanja posljednje pravne instance (u slučaju Hrvatske je to najčešće odluka Ustavnog suda RH), tada je bilo dovoljno samo se obratiti Sudu, makar i sa nepotpunim zahtjevom, a eventualne nadopune poslati nakon isteka šestomjesečnog roka.
Od 01. siječnja 2014. godine, Zahtjev Sudu se može uputiti isključivo putem pisanog obrasca Suda koji je strogo formalan i ne dozvoljava nikakva odstupanja, niti “kreativnu slobodu” podnositelja zahtjeva. Same upute su stavljene na stranicama Suda, te u njima stoji kako je podnositelj dužan navesti isključivo činjenice koje se odnose na konkretni predmet. Što znači da je u samom obrascu vrlo teško uopće dodatno pojašnjavati bilo kakve okolnosti koje su također dovodile do povrede ljudskih prava (npr. Medijski linč, politička situacija, visoka razina diskriminacije određene skupine stanovništva itd.).
Institut očuvanja roka je u potpunosti napušten. Dakle, ukoliko bi zahtjev bio nepotpun, Sud će „ljubazno“ podsjetiti podnositelja da će rok od šest mjeseci prestati teći tek nakon što se podnese potpuni zahtjev. U praksi to znači da ako podnositelj šalje zahtjev blizu isteka roka od šest mjeseci, a nakon proteka roka od šest mjeseci mu sud vrati isti sa naznakom da je zahtjev nepotpun, tada podnositelj ne može očekivati sa uspjehom da će mu zahtjev biti odobren, jer je potpuni zahtjev podnesen po proteku roka od šest mjeseci.
Treći aspekt nije toliko stroži kriterij, nedostatak jasnih i suvislih informacija oko toga što treba priložiti uz zahtjev. Prije 01.01.2014. godine, „dovoljno“ je bilo podnijeti isključivo odluke sudova/drugih tijela koje se osporavaju. Sada je potrebno priložiti pravne lijekove (koje sam Sud nejasno naziva „documents“ što uopće nije pravni termin ni za žalbu, niti za reviziju, što znači da Sud može uzeti si diskrecijsko pravo odlučivati koji sve dokumenti su potrebni da bi zahtjev bio potpun), odnosno žalbe, revizije, pritužbe i slično, uz odluke da bi se smatralo da je zahtjev ispravno sastavljen.
Zašto je Sud odlučio postrožiti kriterije? Jedno obrazloženje svakako može biti da se Sud rastereti i u startu odbacuje predmete koji ne zadovoljavaju kriterije. Drugo obrazloženje svakako može biti da se Sud rastereti i u startu odbacuje predmete koji ne zadovoljavaju kriterije.
Uzmite ovo “rasteretiti” kako god želite, no činjenica je da se stječe dojam kako ispada da se, po krinkom zaštite suda od opterećenosti, isti počeo zatvarati sam u sebe i postao nedostupan najvećem broju podnositelja. Tome u prilog ide teza da se preko 90% zahtjeva odbacuje bez razmatranja i bez ikakvog obrazloženja. Već smo naveli u članku da je poanta tijela koje donosi odluke, bilo da usvaja zahtjeve stranaka ili ih odbija/odbacuje, da navede razloge zbog čega je donijelo takvu odluku. Pravni standard je dovoljno daleko dogurao da čak i ako sud smatra tužbu ili prijedlog apsolutno neosnovanim, njegova je dužnost navesti razloge za donošenje takve odluke. U hrvatskom pravnom sustavu, nedostatak razloga presude je jedno od glavnih žalbenih razloga i u pomanjkanju istog, presuda na višem stupnju redovito pada!
Brojni su primjeri kako podnositelji zahtjeva nisu bili u mogućnosti uopće vidjeti odluku, čak i ako su fizički izvršili uvid u spis (što zahtjeva fizički dolazak na sud u Strasbourgu), jer se odluka u spisu nije niti nalazila, dok su drugi, kao u predmetu Bačoka vs Hrvatska spis i odluka u njemu proglašeni tajnima!
Kakvu poruku šalje Sud podnositeljima? Povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Konvencijom nisu bitne, već je isključivo bitno koliko se Sud i njegovi zaposlenici osjećaju „opterećenima“. Zašto se tijelo osnivalo i zašto se prihvaćalo tako važne zadaće, nikad prije viđene u europskoj pravnoj povijesti, ukoliko se samo ne može nositi sa tim teretom i ako radi sve u svojoj moći da podnositelje odvraća od inicijative da mu se obrate? Ne postoje trenutno nikakve inicijative da se Sud proširi i time postane dostupniji. Razloge za to možemo tražiti vjerojatno u činjenici da na ovakav način zadržavaju elitnu poziciju, odvojeni od stvarnog života, sa mogućnošću teorijskog razmatranja pravnih pitanja koja na realne probleme podnositelja imaju malo ili nikakav učinak.
Zaključak:
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, zamišljen kao nadnacionalno mjesto zaštite ljudskih prava je institucija koja već godinama ne ispunjava svoju nominalnu funkciju. Kroz zadnjih deset godina, a pogotovo u zadnjih šest, Sud je prestao služiti kao posljednje sredstvo „obrane“ ljudskih prava od samovolje pravosudnih i drugih tijela država članica Konvencije, već se stječe dojam da je postao sam sebi svrha, koji primarno brine o egzistenciji njegovih zaposlenika.
Najvećim dijelom je to zasluga stroge formaliziranosti, uvedene Protokolima 14 i izmjenom čl.47. Poslovnika Europskog sudsa koji su uveli institut suca pojedince i izvjestitelja, ovlaštenih bez obrazloženja proglašavati zahtjeve nedopuštenim. Nadalje, tu je i strogo formalni obrazac, uveden sa izmjenjenim čl.47. Poslovnika, koji značajno umanjuje mogućnost podnositelju da jasno i detaljno obrazloži svoj zahtjev, kao i sve okolnosti koje prate navedeni zahtjev. Problem svakako predstavlja i napuštanje instituta očuvanja roka, što znači da podnositelj zahtjeva može biti neugodno iznenađen ukoliko po proteku roka od šest mjeseci od primitka zadnje odluke, zaprimi obavijest da njegov zahtjev nije potpun (upute koje se nalaze na stranici Suda nisu detaljne i svakako zahtjevaju zasebnu analizu), praktički znači da je njegov zahtjev propao i prije dolaska do suca pojedinca.
Sve navedeno rezultira neobrazloženim odlukama, pomanjkanjem bilo kakvog pravnog lijeka, kao i poduzimanjem svih radnji kako bi se podnositelji obeshrabrili u nastojanju da svoja prava pokušaju zaštititi.
Sve navedeno postavlja pitanje nad samom svrhom suda. Ukoliko isti doista ne može jamčiti državljanima potpisnicama Konvencije zaštitu prava, odnosno ukoliko namjerno opstruira podnositeljima pristup sudu, a preuzeo je tu ulogu na sebe (nije mu niti dodijeljena niti nametnuta), zašto on postoji? To je pitanje nad kojim se Parlamentarna skupština Vijeća Europe mora ozbiljno zamisliti.
Izvori:
https://ivicagrcar.weebly.com/
https://www.echr.coe.int/Documents/COURtalks_Inad_Talk_HRV.PDF
https://www.echr.coe.int/Documents/Questions_Answers_HRV.pdf
O autoru:
Filip Galić, pravnik, odvjetnik i u slobodno vrijeme jedan od voditelja podcasta Libos Posla. U slobodno vrijeme upozorava na pravne kontroverze, te upozorava na negativne posljedice nadolazećih zakona
