Djeca su naša budućnost i Na mladima svijet ostaje, dvije su standardne floskule svakog političara i političke stranke pred nadolazeće izbore. Prazna obećanja o stvaranju boljih uvjeta za djecu i mlade priče su koje se recikliraju već 30 godina na hrvatskoj političkoj sceni od jednog do drugog kraja političkog spektra, a nakon razdoblja obećanja, odnosno predizborne kampanje, iste te priče padaju u zaborav do sljedećih izbora kada se ponovno recikliraju. Briga o djeci i mladima posebno je došla do izražaja posljednjih 14 mjeseci. Razdoblje u kojemu se zaboravilo na ljudska prava zbog kolektivnog dobra, a upravo su djeca i mladi kroz to razdoblje najviše na udaru negativne propagande i donesenih zabrana. Hrvatski političari nikada nisu bili okrenuti prema budućnosti, uvijek se išlo iz dana u dan, a proteklih godinu dana najviše su se usredotočili na one čije je vrijeme „prošlo“.
Postoji razdoblje u životu svake mlade osobe u kojemu su političari posebno zainteresirani za obranu njihovih ljudskih prava, a to je period od devet mjeseci prije nego se osoba rodi. Nemam namjeru polemizirati oko toga počinje li život začećem ili nekoliko tjedana kasnije, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Činjenica je kako su političari i razne građanske udruge izrazito zaštitnički nastrojeni do samog rođenja osobe. Posljednjih pet godina građanske udruge organiziraju „Hod za život“ u svim većim sredinama kako bi ukazali na potrebu zaštite nerođene djece, političari redovito najavljuju novi Zakon o pobačaju, a više od 50% ginekologa, prema istraživanju novinarke Danke Derifaj, poziva se na priziv savjesti kada je riječ o pobačaju. Dakle ulažu se nevjerojatni napori za zaštitu ljudskih prava prije rođenja osobe, a nakon rođenja interes za zaštitu prava i djece počinje sve više padati u zaborav kod tih istih političara i građanskih udruga. Konvencija o pravima djeteta navodi slijedeće: Prava djece nemaju rok trajanja. Ona su univerzalna i svevremenska. Djeca su naša budućnost, no njihova budućnost počinje sada. Međutim, iz postupaka političara može se zaključiti kako nisu Konvenciju pročitali do kraja nego eventualno do zareza.
Nedavni nesretni i nažalost smrtni slučaj djevojčice iz okolice Nove Gradiške ukazao je na sve propuste i nemar, što roditelja, što političara, državnih službi i građanskih udruga, u zaštiti djece te stvaranja sigurnog ozračja u kojemu mogu odrasti. Djevojčica je u dobi od tri mjeseca došla u udomiteljsku obitelj, a nakon dvije godine je vraćena svojoj biološkoj obitelji. Normalno je da je uglavnom najbolja situacija za dijete da odrasta uz svoje biološke roditelje, ali isto tako je trebalo uzeti u obzir razinu „normalnosti“ situacije obitelji u koju je dijete bilo vraćeno nakon što je policija potvrdila prijave o obiteljskom nasilju. Činjenica kako se pravo skrbništva temeljilo na jednom telefonskom pozivu mjesečno od strane socijalne skrbi prema roditeljima jasno ukazuje na manjak brige o malodobnoj djeci koja se nalaze u takvim situacijama. Žalosno je što se morao dogoditi najgori mogući scenarij kako bi krenulo predlaganje izmjena zakona i pokušaji poboljšavanja sustava koji je zakazao, ne nužno krivicom djelatnika, nego države koja ga je tako formirala i ostavila na cjedilu.
Načelnica Sektora za razvoj socijalnih politika resornog ministarstva Zvjezdana Bogdanović, nakon tog nesretnog slučaja, izjavila je kako je sustav preopterećen i kako je potrebno više radnika u socijalnim službama radi sprječavanja sličnih situacija u budućnosti. Ministar Aladrović također je potvrdio kako postoje strukturni problemi u domeni socijalne skrbi, ali se obvezuje na uklanjanje navedenih problema. Ministar rješenje vidi u osnivanju Hrvatskog zavoda za socijalnu zaštitu, povećanju broja udomitelja za 10% i zapošljavanju 200 novih socijalnih radnika. Nažalost, navedeno neće riješiti problem s obzirom na to da je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u svibnju ove godine ustvrdilo kako u sustavu socijalne skrbi nedostaje preko 600 stručnih djelatnika, a Mato Zovkić, potpredsjednik Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi, smatra kako na tržištu ima oko 150 ljudi za popunu tog nedostatka. Razlog malog broja stručnih radnika uzrokovan je problematičnim uvjetima za stjecanje pripravništva i zapošljavanja u sektoru, kako navodi pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. Ističe kako je dio magistara socijalnog rada odavno u Njemačkoj jer je „lakše prevesti diplomu i naučiti jezik, nego godinama čekati i ne znati hoće li ikada dočekati“ priliku za posao u struci u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje zbog čega ministar nije najavio promjene istih zakona koje za sada sputavaju poboljšanje sustava kojemu očigledno treba pomoć i to odmah, a ne kroz par godina. Obećanja, kao i uvijek, zvuče dobro u teoriji, ali u praksi su neizvediva ili površno krpaju probleme. Prema svemu sudeći, izgleda kako se problem poboljšanja socijalne skrbi neće riješiti u dogledno vrijeme.
Odluka o povećavanju udomitelja također zvuči obećavajuće dok se ne dođe do zakona koja uvelike otežava i odugovlači proces udomljavanja i posvojavanja djece. Poznato je da postupak za posvajanje djeteta može trajati godinama dok se ne steknu svi zadovoljavajući uvjeti. Nažalost, višegodišnja borba s birokratskim sustavom kod potencijalnih posvojitelja često rezultira odustajanjem od cijelog procesa zbog potrošenog vremena i novaca, te izostanka rezultata odnosno potvrde statusa posvojitelja. Druga opcija za nezbrinutu djecu su razni domovi u kojima većina djelatnika daje sve od sebe kako bi toj djeci pružila donekle normalan život u uvjetima koji su uglavnom neadekvatni. Ukoliko u tom periodu ne pronađu skrbnika, nakon navršenih 18 godina prepušteni su sami sebi u snalaženju kroz život za koji nisu imali priliku biti pripremljeni. Ministar Aladrović obećao je izmjenu zakona kako bi se olakšao proces udomljavanja i posvajanja, iako je i sam potvrdio kako je Ministarstvo svjesno tog problema još od 2019. godine. Dvije godine su svjesni problema, a siguran sam kako će još toliko biti potrebno da se krene nešto raditi po tom pitanju. Do tada će djeca smještena po domovima i dalje biti napuštena od strane države i sustava odnosno prepuštena sama sebi.
Glavni udarac na „budućnost“ tijekom proteklih godinu dana doživjeli su školarci kojima je onemogućeno normalno školovanje i socijalizacija u godinama kad se počinju formirati kao osobe. Sjećam se još uvijek sredine ožujka 2020. kada je Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo odluku o početku nastave na daljinu. Tada su nas uvjeravali kako će sve to trajati samo dva tjedna nakon čega će se stvari vratiti u normalu. Dva tjedna su se pretvorila u mjesec dana, mjesec dana u tri mjeseca i školska godina se privela kraju promatranjem zaslona računala. Tadašnja ministrica Divjak hvalila se velikim uspjehom online nastave i projektom „Škola na Trećem“ iako je većina prosvjetnih radnika dijelila suprotno mišljenje obzirom na to kako su se na dnevnoj bazi susretali sa svim problemima takvog provođenja nastave. Tijekom tog perioda vidjele su se naznake problema manjka socijalizacije među djecom i mladima, ali to nije spriječilo tadašnju ministricu da najavi online nastavu i za sljedeću školsku godinu, ne uzimajući u obzir potrebe djece. Stoga je dolazak novog ministra Fuchsa dočekan pozitivno jer je najavio kako će učiniti sve da se učenici vrate u klupe. Međutim, oduševljenje je ubrzo splasnulo. Uslijedio je napad novinarskih redakcija kroz nekoliko mjeseci o djeci koja su „superširitelji“ virusa i praktički „državni neprijatelji broj 1“. Ministar je u početku branio školarce i inzistirao na održavanju nastave u školi, ali pritisak novinara i politike bio je prevelik te su stoga sredinom studenog i prosinca škole ponovno prebačene online. Prvi školski lockdown može se opravdati strahom od nepoznatih svojstava COVID-19, ali drugi i treći školski lockdown utemeljeni su isključivo na političkim razlozima.
Dobrobit i život mladih stavljen je postrani kako bi se zaštitile saborske fotelje i stvorila predodžba kako se nešto poduzima po pitanju „novo-normalne“ situacije. Tijekom pisanja ovog teksta donesena je odluka o povratku svih učenika u škole, ali nemojmo si lagati, ovo je samo privremeno. Izvjesno je kako će i sljedeće školske godine vjerojatno doći do četvrtog školskog lockdowna, a nakon toga slijedi čuđenje slabim rezultatima mature i ispodprosječnim rezultatima učenika na međunarodnoj razini iz pojedinih predmeta. Tada se neće okriviti ministar i Vlada koji su učenicima odredili 2-3 godine „novo-normalne“ nastave već će optužba pasti na prosvjetne djelatnike koje će se ponovno prozivati uhljebima i neradnicima. Činjenica je da ćemo imati „izgubljenu generaciju“ djece od kojih će neka provesti cijelo svoje srednjoškolsko obrazovanje ispred monitora računala, sa smanjenim opsegom znanja i tko zna kakvim psihičkim poteškoćama, a sve zbog toga što državi nije stalo do te budućnosti sve dok nisu u mogućnosti plaćati porez.
Upravo će psihičke i društvene poteškoće biti najveći problem mladih nakon završetka „novo-normalnog“ razdoblja. Već sada istraživanja pokazuju kako su upravo najmlađe dobne skupine najviše pogođene kroz posljednjih godinu dana. Organizacija World Vision provela je istraživanje među mladima u Njemačkoj gdje su došli do saznanja kako je krajem 2020. godine 12,6% djece trebalo pomoć psihoterapeuta dok je početkom iste godine tu pomoć tražilo 0,7% djece. Podatci ovog istraživanja neće ništa značiti Vladi i Ministarstvu zdravstva pošto je jedina važna bolest COVID-19, a sve ostale zdravstvene poteškoće su pale u zaborav.
Generacija sadašnjih studenata i mlađih od 30 godina, koji bi po svemu sudeći trebali biti „bliska budućnost“ Hrvatske, također dobiva konstantne udarce vladajućih kroz proteklih godinu dana. Dobnoj skupini koja bi trebala barem idućih 25 godina nositi na svojim leđima gospodarstvo i demografsku strukturu države maksimalno je otežano jedno i drugo. Zabranom rada zbog pandemije na udaru su sve dobne skupine, ali upravo najviše mladih radi u sektoru zabave i uslužnih djelatnosti koje su najteže prošle u ovom razdoblju. Zabranom rada kafića, noćnih klubova i restorana uskraćena je prilika mladima za zaradu, a ujedno im je uskraćena i prilika za socijalizacijom koja se odvijala upravo na tim mjestima. Međutim, mladi su se snašli pa su se počeli okupljati po gradskim parkovima, pošto su im standardna mjesta za okupljanje bila onemogućena. Navedeno se nije svidjelo novinarskim redakcijama koje su isto tako krenule u napad na studente jer im dobivena bitka protiv školaraca nije bila dovoljna. Tako se po novinskim portalima moglo svake nedjelje pročitati nekoliko članaka koji su ukazivali na mlade „bioteroriste“ koji imaju obraza družiti se s vršnjacima u trenutcima svjetske ugroženosti. Prozivali su ih za manjak suosjećanja prema svojim starijim sugrađanima, a niti u jednom trenutku ti isti sugrađani nisu postavili pitanje kako je njihovim mlađim generacijama kojima su životi najviše promijenjeni unazad godinu dana. Novinarski vapaj u jednom je trenutku došao do Markovog trga nakon čega su na mjesta popularnih okupljališta postavljeni pripadnici policije kao neke „Plave kacige“ koje štite narod od mladenačke pošasti. Društvo mora funkcionirati na međugeneracijskoj solidarnosti, ali čini se kako su neki zaboravili da ona mora biti obostrana.
Mladi su već odavno shvatili kako vladajuće nije briga za njih i njihova prava te su svoju budućnost odlučili potražiti u zemljama EU, pogotovo nakon pristupanja Hrvatske 2013. godine. Tado Jurić proveo je istraživanje nad Hrvatima koji su u tom razdoblju napustili državu. Glavni razlog iseljavanja bio je iz društveno-političkih razloga gdje se posebno isticala nepravda, loša politika i samim time loša ekonomska situacija. Svojim istraživanjem došao je do podatka kako 15,4% iseljenih planira u kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju povratak u domovinu dok njih 45,3% razmišlja o povratku tek nakon odlaska u mirovinu. Podatci pokazuju kako svake tri godine Hrvatska izgubi grad veličine Osijeka, a među iseljenima čak 15% čine djeca do 16 godina.
Siguran sam da će Vlada i Ministarstvo demografije ponovno obećavati veće subvencije za stambene kredite za mlade, povećanje rodiljnih i roditeljskih naknada i obećanja o doplatku za svu djecu, a sve u nadi kako bi zadržali mlade u Hrvatskoj. Problem je što se Vlada vodi riječima, a ne djelima. Do sada su svi postupci išli uglavnom protiv mladih čime im se dalo do znanja kako oni nisu budućnost te kako oni nisu bitni u ovom trenutku. Posljednji u nizu takvih poteza je prijedlog povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu do 67. godine. Samim bi se time dodatno otežalo zapošljavanje mladima, kao što je već slučaj kod ranije spomenute socijalne službe, a dovesti će i do dodatnog iseljavanje te dobne skupine. Zbog čega bi mladi uopće željeli ostati u državi, kada se tijekom njihove mladosti donose odluke koje im direktno štete? Političari će svojim postupcima pretvoriti Hrvatsku u zemlju umirovljenika s nerazjašnjenom vizijom budućnosti, ali će pred svake izbore imati slogane poput Djeca su naša budućnost, na njima ostaje svijet baš kao što to ima HDZ u ovogodišnjim izborima. Ukoliko stvarno žele pokazati kako je to istina, a ne samo floskula, onda je vrijeme da nešto poduzmu po tom pitanju prije nego što bude prekasno. Možda je vrijeme da se okrenu od teze Na mladima svijet ostaje i počnu se pitati Kakav ćemo to svijet ostaviti mladima?
O autoru:
Matej Pribanić rođen je u Zagrebu 1994. Diplomirao je povijest, usmjerenje stari i srednji vijek, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. U slobodno vrijeme bavi se prevođenjem.
