Religija je vječna – na to se može svesti opsežna analiza fenomena religije u knjizi Elementarni oblici religijskog života sociologa Émilea Durkheima koji je proučavao elemente imanentne svakoj religiji te zaključio da će u ovom ili onom obliku, s ovim ili onim vjerovanjem religija preživjeti. Razmišljajući o koroni teško je ne zamijetiti njezinu narav nekakve religije ili kulta. #slušajstruku je mantra kojom se iznova svaki put potvrđuje vlastito pravovjerstvo, ali može služiti i kao prijekor drugima. Konačnog popisa te struke nema, ali možemo reći da bi načelno tu trebali spadati specijalisti određenih grana biomedicinskih znanosti, premda u struku ulaze mahom svi – veterinari, oceanografi, fizičari… – ako su na pravovjernom putu i ako idu niz dlaku prevladavajućem narativu. Razdoblje katakombi je prošlo tako da se toj, danas najpopularnijoj, religiji pripadnost može slobodno iskazivati vanjskim obilježjima, a najznačajniji je maska – medicinska, platnena, poliesterska, FFP2, FFP3, N95 – manje je važno.
Naravno, kao i svaka religija, i ovdje ima mnogo proroka. Teško je izdvojiti glavnog, ali u uži izbor svakako ulaze Anthony Stephen Fauci i William Henry Gates III. Tijela poput našeg Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, koje se već duboko utisnulo u kolektiv kao „Stožer“ – implicirajući stanje permanentne opasnosti – može se usporediti s Hrvatskom biskupskom konferencijom. Glavnu riječ vode nadbiskupi Capak i Beroš te kardinal Božinović (tko bi rekao da će se ova apozicija vezati uz jednog revnog pripadnika bivšeg režima). U stožeru je ideal progresivaca dostignut tako da imamo i nadbiskupkinju/nadbiskupicu Markotić. Pandan Svetoj Stolici mogla bi biti Svjetska zdravstvena organizacija. Moderna bogomolja/hram je bolnica. Tamo se nalaze svećenici-liječnici. Funkciju kapelice imaju priručni punktovi za testiranje. Svete vode možda više nema u crkvama, ali tu je supstitut u obliku dezinficijensa kojim se pripadnici te religije obilno zalijevaju. Premda se prije godinu dana cjepivo činilo kao spasenje, s obzirom na tendencije prema novoj rundi cijepljenja, štoviše i perpetualnog docjepljivanja, cjepivo treba promatrati kao hostiju koju ad-ministriraju (opet malo religijskog podteksta) doktori-svećenici.
Već se u osnovnoškolskom vjeronauku naučava da su Crkva ljudi, tako je i ovdje osim samih vjernika važan i laicitet. Svjedoci vjere su po potrebi poslovnjaci, političari, osobe iz svijeta showbusinessa, influenceri, zatim LGBTIQ+ osobe kao najvjernija pješadija globalizma,ali daleko su najvažniji novinari. Oni se okupljaju u laičkim organizacijama-medijima te šire Nauk (s velikim „N“). Oni najrevniji nalaze se u prelaturama poput Opusa Dei (to bi bili naši najčitaniji mainstream mediji). Najpoznatiji hrvatski laik je samozvani znanstveni novinar, koji od ranije posjeduje veoma izražen religijski instinkt s obzirom na to da se s Hare Krišne prebacio na štovanje znanosti, a posljedično i korone. Kao pravi zelot, neprijateljski je raspoložen prema drugim religijama (pod druge mislim konkretno na kršćanstvo jer se ostalih četiri tisuće diljem svijeta nije previše doticao) tako da redovito za Božić i Uskrs po gregorijanskom kalendaru izbaci tekst o (ne)postojanju i (ne)uskrsnuću Isusa Krista. Dvojbeno je i pitanje kozmologije. Svaka religija ima svoje odgovore o nastanku i početku svijeta. Dogma koronaštva bio je slučajni, odnosno prirodni nastanak virusa, ali nakon što su neki od vokalnijih proroka poput Bidena i Faucija dopustili razmišljanje u smjeru umjetnog, laboratorijskog nastajanja, nije više postalo heretično misliti o kreiranom virusu. Postoji i jedan ogranak vjernika, tzv. zero-covid (osobito jak u Australiji i Novom Zelandu) koji vjeruje da je Kraljevstvo Božje moguće ostvariti već i na ovome svijetu. Paralele bi se mogle povlačiti unedogled. Za kraj ću izdvojiti upadljiv nedostatak Boga. Glavni pokretač je virus, sam po sebi i živ i neživ entitet, možda bolje rečeno onkraj života i smrti, nešto kao Bog.
Forma i pojavnosti religije su tu, ali Bog(ov)a nema, iako nije isključeno da će biti otkriven(i). Riječima ranije spomenutog Durkheima: „Rekosmo da u religiji postoji nešto vječno, a to su kult i vjera. Ali ljudi ne mogu svetkovati ceremonije kojima ne vide razlog postojanja, niti prihvatiti vjeru koju ni na koji način ne razumiju. Da bi se širila ili opstajala, treba je opravdati, to jest smisliti o njoj teoriju. Takva teorija se mora osloniti na različite znanosti, čim se jave; najprije – na društvene znanosti, jer religiozna vjera ima korijene u društvu; potom – na psihologiju, jer društvo je sinteza ljudskih svijesti; napokon – na prirodne znanosti, jer čovjek i društvo su povezani s univerzumom i od njega mogu biti samo umjetno odvojeni.“
Razlog nastanka svake religije, ako joj odreknemo natprirodno, metafizičko podrijetlo (Objava) jest potreba čovjeka da si objasni i razumije svijet te da pronađe odgovore na tzv. vječna pitanja (definirajmo ih za ovu priliku kao ona izvan domašaja znanosti). Odbacivši religijski nauk ili ga zadržavši u formalnom obliku ljudi su dopustili znanosti da popuni praznine tamo gdje je nekad stolovala vjera. Zapravo religija još uvijek stoluje, ali zaogrnuta drugim plaštem, sada se zove znanost i prodrla je do najskrivenijih kutaka naših života oruđem koje se uzima kao jedan od vrhunaca progresa, pa i znanstvenog – tzv. pametnim telefonom. Pandemija korone bila je i jest pandemija vijesti o koroni, infodemija. Dosegnuvši visoku razinu tehnologije, Zapad je sve više postajao žrtva iste. Iako je Spengler mislio na kulturu nema razloga da riječ kultura ne bismo mogli zamijeniti riječju znanost ili tehnologija: „U toj međusobnoj ovisnosti, koja neprestano raste, pokazuje se tiha i duboka osveta prirode biću koje joj je oduzelo prvotnu povlasticu stvaranja. Taj sitni stvaratelj protiv prirode, taj revolucionar u svijetu života postao je robom svoga djela. Kultura (tehnologija/znanost op.a.), taj pojam umjetnih, osobnih, samostvorenih životnih oblika, razvija se u kavez s uskim rešetkama za tu neobuzdanu dušu. Grabežljiva zvijer, koja je druga bića pretvorila u domaće životinje da bi ih iskoristila za sebe, uhvatila je samu sebe.“
Ne treba ni zanemariti da je zapadni čovjek nakon Drugog svjetskog rata živio u razdoblju mira, odnosno dosade. Duhom nedovoljno plemenit i kulturološki nejak za dokolicu shvaćenu u antičkom smislu (otium i σχολή-scholē) moderni je čovjek iz najnaprednijih država svijeta 21. stoljeća pronašao novu opasnost – virus koji ruši bolničke sustave svojom infektivnošću. Znanstveno i medijski induciran strah uz tu zavodljivu opasnost bila je očito dobitna kombinacija za zapadnu civilizaciju. Fenomen koronavirusa nadmašio je sam virus. Medijsko izvještavanje bilo je krajnje pristrano, bolje rečeno dirigirano, koliko god konspirativno zvučalo. Tako smo u Hrvatskoj imali sastanak Premijera s urednicima vodećih medija (Premijer je teoriju, odnosno svoj maturalni rad, proveo u praksu). U Velikoj Britaniji stručno (kakvo drugačije može biti) savjetodavno tijelo tamošnje Vlade zvano SPI-B (u slobodnom prijevodu Znanstvena pandemijska grupa koja proučava ponašanje) je u ožujku 2020. u dokumentu zaključilo da se ljudi premalo boje korone te da je „potrebna upotreba medija kako bi se povećala svijest o prijetnji“. Prionuli su na posao te rezultate vidimo danas ne samo u Britaniji, nego i diljem svijeta. Nedavno je i objavljena knjiga Laure Dodsworth A State of Fear u kojoj ti isti znanstvenici sada žale zbog svojih „nepodopština“ te neetičnog i totalitarističkog pristupa, odnosno jednog, u suštini, uspjelog bihevioralnog eksperimenta. U Njemačkoj je državni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova u ožujku i travnju 2020. godine naručio (sic!) najcrnje pesimistične prognoze od domaćih znanstvenika i njihovih najuglednijih instituta kako bi opravdao žestoke epidemijske mjere. U SAD-u su Demokrati uzeli sve što su mogli iskoristiti protiv Trumpa, bila to korona ili Black Lives Matter prosvjedi. Ne treba zaboraviti kampanju straha iz NR Kine kada smo redovito putem vijesti i društvenih mreža dobivali snimke ljudi koji zbog novog smrtonosnog virusa padaju mrtvi na cesti.
Dakle, imali smo bihevioristički (znanstveno) programirano zastrašivanje te sustavnu medijsku i PR kampanju (prisjetimo se samo najpoznatijeg od brojnih domaćih primjera, stožeraških superjunaka). Ona ne bi bila učinkovita bez postojećeg formiranog stava o stručnjacima i znanosti. Scijentizam je tako ušao u sve pore našeg života postavši glavni sustav vjerovanja („trust the science“ – „vjeruj u znanost“ bio je i ostao učestali uzvik kojim se označavala pripadnost pravoj strani) neodvojiv od vigovske historiografije koja poučava povijest kao konstantni napredak, a svećenici kulta progresa su „globalni mislioci“ poput Stevena Pinkera. Znanstvenost je postala mjera svih stvari te opravdanje i za najiracionalnije postupke u vezi korone. Tamo gdje je progres i znanstveni (bolje rečeno znanstvenjački) um došao najdalje, u najrazvijenijim državama, prigrljen je najveći spektar sumanutih mjera. Cirkus s maskama; dezinfekcija (pogotovo ona već zaboravljena – javnog prijevoza); rukovanje; zabrana glasnog pričanja, glasne glazbe i plesanja (doslovno oživotvoreni film Footloose); dopuštena razina BPM-a u teretanama; datumi otkada korona postaje opasnija ili manje opasna; sport; otvaranje i zatvaranje granica po potrebi dnevne politike; potpuno različiti kriteriji za samoizolaciju; nepoštovanje propisa od samih državnih tijela; zatim proboj i povećana incidencija u najcjepljenijim krajevima koji su mahom ignorirani (primjeri Malte, Izraela, Velike Britanije, Gibraltara), štoviše, sam spomen toga vodi vas na put hereze antivaxerstva i ravnozemljaštva (ovo drugo je još jedan od primjera sulude i sumanute retorike. Svako propitkivanje ili poziv na raspravu se smatra kršenjem dogme); karantena za odjeću; skraćeno radno vrijeme trgovina; školarci u učionicama u zasebnim plastičnim šatorima te brojni drugi primjeri u kojima se spajaju tragikomedija, farsa i kafkijanizam ovdje su tek (djelomično) nabrojani jer zaslužuju poseban osvrt, kao i ideja lockdowna općenito.
Kod religioznog fenomena – epidemije koronavirusa, bauka koji kruži ne Europom, već svijetom, zanimljivo je primijetiti da je najveća prijemčivost za strah od virusa, za racionalizaciju svake, koliko god sulude, mjere u borbi protiv istoga najviša u srednjem i višem sloju. Intelektualci su također prihvatili igru sustava. Kako i ne bi kad je glavna parola ovog globalnog (ili bolje reći globalističkog) pokreta vjera u znanost. Surogati religiji nemaju tek recentnu povijest popularnosti među tzv. obrazovanim slojem. Raymond Aron je sredinom 20. stoljeća primijetio da ako je po Marxu religija opijum za mase, onda je marksizam i sve ono što proizlazi iz njega opijum za intelektualce. Koronaštvo se naravno može promatrati tek kao samo jedna od grana scijentizma, premda bi bilo pravilnije reći da ona pokazuje trenutačni doseg istoga. Glavni vrač scijentizma je naravno znanstvenik. Usko specijalizirani u svojim područjima ekspertize uzdignuti su na pijedestal ljudskog razmišljanja, još bolje rečeno, promišljanja. I da želim, ne bih mogao naći boljih riječi o toj pomami za znanstvenicima i stručnjacima (od kojih velika većina to nije) od jednog lucidnog uvida, starog točno 170 godina, a opet nikad svježijeg:
„…Prema tome, sve su se grane znanja toliko proširile i povećale da tko god želi ‘učiniti nešto’, mora slijediti samo jednu specijalnu granu i zanemariti sve drugo. Onda će on, naravno, u svom predmetu biti superioran neobrazovanim masama, ali će im i pripadati u svemu drugome. Ako ovome dodamo zanemarivanje drevnih jezika, što svakodnevno postaje sve češće, pri čemu opće humanističko obrazovanje iščezava jer je njegovo površno poznavanje beskorisno, tada ćemo vidjeti učenjake koji su stvarno bukvani i budale izvan svoje grane znanja. Općenito je takav ekskluzivni stručnjak sličan radniku u tvornici, čiji je cijeli život potrošen u stvaranju samo jednog posebnog vijka, kuke ili ručke za određeni instrument ili stroj, u čemu on sigurno postiže nevjerojatnu spretnost. Stručnjak znanstvenik također se može usporediti s čovjekom koji živi u vlastitoj kući, ali je nikada ne napušta. U njoj mu je sve poznato, svaki mali korak, kut i greda, baš kao što u Notre Dame Victora Hugoa Kvazimodo zna sve o katedrali. Izvan kuće sve mu je čudno i nepoznato. Pravo obrazovanje za čovječanstvo, s druge strane, konkretno zahtijeva svestranost i širok pogled, kao i određen stupanj svestranog znanja i za učenjaka u višem smislu. No tko god želi biti filozof, mora u svome umu skupiti najudaljenije krajeve ljudskog znanja jer gdje bi drugdje ono ikad moglo biti na okupu? Umovi prvog reda neće nikada biti specijalizirani učenjaci…“ (Arthur Schopenhauer, Parerga i Paralipomena)
Glavno pitanje koje si ljudi vole postavljati je dokad će to sve skupa trajati. Kada će doći to staro normalno (još jedan odličan primjer uspjelog društvenog programiranja). Famozni „ključni“ dvotjedni ciklusi lagano su se ispuhali. Sada nas uvjeravaju da je spas u vakcinaciji, ali se istovremeno šalju već signali da ni željena razina procjepljivanja neće dovesti do završetka novog normalnog. Iza ugla nas već čeka zelena religija ili karbonski kult. Tako je jedan od visokopozicioniranih članova Europske komisije koji pliva u tom nadtijelu već godinama, Frans Timmermans, trenutačno na čelu projekta europskog Green new deala rekao da će se stariji morati žrtvovati u borbi protiv klimatskih promjena što je izrazito cinično znajući da je EU bila jedna od glavnih poluga provođenja ovakve korona politike, a emocionalna ucjena je redovito bila ta da nepridržavanjem mjera ubijamo bake i dede. Pojavile su se odmah i studije (ta pošast neprovjerenih studija koje se mogu naći o bilo kojoj temi također je značajan simptom scijentizma) o potrebi za ekvivalentom lockdowna svake dvije godine zbog globalnog zatopljenja. Njemački epidemiolog i glasnogovornik vladajućeg SPD-a za zdravstvena pitanja Karl Lauterbach , jedan od tvrdolinijaša, već zaziva nešto slično klimatskom lockdownu kad ovo „prođe“. I tu je zbog povećeg broja primjera poprilično jasno da novo normalno ne ide nikuda.