Marko Paradžik: Mladi papa i Novi papa – pravovjerje ili moderna hereza?

Paolo Sorrentino

Produkcija serija danas uglavnom podrazumijeva glavnog voditelja (creator, showrunner) i mnoštvo redatelja i scenarista po epizodi. Ponekad je to sve isti čovjek, no rijetko. Mladi papa i Novi papa serijal je režiran od istog redatelja koji ih je konceptualno stvorio i radio na njihovim scenarijima s drugim scenaristima. On je Paolo Sorrentino (upamtite dobro njegovo ime), u gabaritima svoje zemlje veličina Federica Fellinija ili Michelangela Antonionija. To je bio prvi znak da se radi o kvalitetnoj seriji, to jest o umjetničkom djelu, budući da uloga redatelja i scenarista u istome čovjeku često znači kvalitetnu viziju s obzirom na činjenicu da se film prvo vizualizira u scenariju.

Drugi znak bilo je ime redatelja čije sam sve filmove dotada i poslije te serije pogledao kronološki unazad: Loro (biografski film o premijeru Berlusconiju), Mladost (Michael Caine i Harvey Keitel glume dva starca u sanatoriju u egzistencijalističkim snatrenjima muzičara o ljepoti mladosti), Velika ljepota (portret dekadentnog Rima danas kroz potragu za ljepotom iz očišta njegova omiljenog glavnog glumca Tonija Servilla), Ovo mora biti pravo mjesto (rock zvijezda i lovac na naciste kojeg tumači Sean Penn, a najmanje nosi redateljev autorski potpis), Diva (biografski film o premijeru Giuliju Andreottiju), Obiteljski prijatelj (film o škrcu koji živi s mamom, s morbidnom ljubavi starijeg i ružnijeg čovjeka prema mlađoj ženi), Posljedice ljubavi (meni osobno njegov najbolji film, naravno, sa Servillom u glavnoj ulozi), Čovjek više (prvijenac sa Servillom o dva čovjeka istog imena u kojem je uspostavio temelje svog autorskog potpisa). Sorrentino je rođen 1970. godine u Napulju i nije završio bilo kakvo institucionalno obrazovanje vezano za filmsku umjetnost.

Njegove filmove karakterizira snažan osjećaj za ljepotu. Dok piše scenarije sluša glazbu i odmah unosi glazbenu podlogu (uglavnom kvalitetnu pop glazbu) u scenarij, ritmovi filmova su mu naizmjenično brzo-spori kroz brzu izmjenu scena i total te široke planove kadrova uz jednog glumca ili mnoštvo glumaca, a često počinju određenim citatom. Neočekivanim se raspletima vješto poigrava s percepcijom priče, dok su glavne uloge rijetko stereotipne i karikaturalne, u smislu da je gledatelju teško zaključiti je li glavni lik protagonist ili antagonist. U portretima stvarnih ljudi, primjerice premijera, koji su u javnosti danas percipirani kao negativci, Sorrentino nalazi nešto lijepo i dobro, tako film o Andreottiju počinje citatom njegove majke: „Ako o nekom čovjeku ne možete ništa lijepo reći, onda ništa nemojte niti govoriti“.

Mladi papa

Stalna uvodna špica gdje mladi papa Lenny Belardo, kojeg sjajno tumači Jude Law, šeće uz niz slika dok ga prati komet koji sruši sliku pape Ivana Pavla II. daje naslutiti u kojem će smjeru ići izgradnja karaktera mladog pape. Thomas Kuhn u jednoj od teza svojega djela Struktura znanstvenih revolucija govori da su mladi ljudi često nositelji novih paradigma i rušitelji starih paradigma, što povijest potvrđuje u konkretnim primjerima konstantnih sukoba starih i mladih u umjetnosti, politici i filozofiji. Sfera religije nije iznimka, stoga je odabir mladog glumca i temeljnog koncepta karaktera utkana u naslov serije pun pogodak.

U prvoj epizodi onima koji su upućeni u tradiciju imena Pio, ne znajući u kojem će smjeru izgradnja karaktera pontifikata pape krenuti, posebice je zbunjujuća onirička scena gdje budući papa sanja govor u kojem se pozitivno izjašnjava o prezervativima, homoseksualnosti i drugim za Crkvu kontroverznim pitanjima. Iznenadila me je negativna reakcija mnogih svjetonazorski lijevo orijentiranih pojedinaca nakon što su, začarani Sorrentinovom estetikom, pozitivno reagirali na prvu epizodu, a zatim odustali od gledanja serije kada se karakter mladog pape počeo ocrtavati konzervativnim, tradicionalnim i generalno prihvatljivim desnom pogledu na svijet. Osobno mi nije problem gledati film lijevo orijentiranog redatelja ako je estetika na visokom nivou, premda bi pogrešno bilo govoriti o Sorrentinu kao desno orijentiranome, budući da se on takvim sam ne deklarira.

Naime, mladi papa je u kardinalskom zboru predvođenim Voiellom izabran baš zato jer je njegov mentor bio previše konzervativan pa se očekivalo da će on biti manje konzervativan ili, po principu otpora autoritetu, sasvim suprotno orijentiran. Osim toga, neiskustvo mladosti trebalo je dovesti do većeg oslanjanja na iskustvo kardinala Voiella kao papina tajnika. Tematika borbe za moć između kardinala i pape lajtmotiv je cijele serije. Otvara se scenom gdje papa Pio XIII. traži od Voiella da mu osobno napravi kavu. Dva su poroka pape Pija XIII: cigareta u ustima i osvježavajuće piće Coca-Cola Cherry Coke Zero, čime se naglašava njegovo američko podrijetlo. On je odrastao u sirotištu, gdje su ga ostavili roditelji hipiji, tako da s druge strane imamo sukob s roditeljskim autoritetom, to jest svjetonazorskom orijentacijom roditelja. S time će biti povezana zadnja scena velikog papina govora o ljubavi. Supstituciju majke nalazi u časnoj sestri simboličkog naziva Marija, koju kao odgojiteljicu, prijateljicu i suradnicu Pija XIII. portretira Diane Keaton.

Najbolja scena u cijelom serijalu odijevanje je papinske tijare/krune uz trash pop pjesmu grupe LMFAO Sexy and I Know It. Brza izmjena kadrova oblačenja svečanog ruha, ozbiljan izraz lica Judea Lawa pri pogledu na tijaru, zaplašeni pogled kardinala i ludi ritam popularne pjesme sa sasvim drugim kontekstom tjerali su me na gledanje te scene nekoliko puta. Ona je simbol monarhističkog štiha vladavine i snažnog vodstva te obnove tradicije, njezinu uporabu napustio je nakon Drugog Vatikanskog koncila papa Pavao VI. Sorrentino razumije komunikaciju simbolima što odlično ocrtava scena razgovora mladog pape s voditeljicom svoje PR službe. Njoj nije jasno zašto se ne želi puno pokazivati u javnosti i zašto je publici okrenut leđima prilikom obraćanja urbi et orbi (usput rečeno, služenje mise leđima okrenutim prema vjernicima praksa je tradicionalne latinske mise). Kako bi odgovorio na tajnu svoje PR politike, mladi papa postavlja pitanje iz američke kulturne perspektive: Što je zajedničko Waltu Disneyju, Stanleyju Kubricku i Jeromeu Salingeru? Odgovor glasi: slabo su se pojavljivali u javnosti, čak su i njihove fotografije rijetke. Ima nešto u tome da misterij i anonimnost privlači još veću pozornost medija. Manje je više.

Nadalje, na prigovor mnogih da će konzervativizam u vođenju Crkve odbiti mase, mladi papa odgovara da će se time možda izgubiti na kvantiteti, ali će se dobiti na kvaliteti vjernika. Intrigantne postavke takvog karaktera toga fiktivnog pape javljaju se u jednoj seriji baš kada je po neobičnim okolnostima abdikacije pape Benedikta XVI. izabran novi papa Franjo sa, sudeći prema lijevim medijima i njegovim javnim nastupima, dijametralno suprotnom osobnosti od fiktivnog pape Pija XIII. Nedugo prije nastanka ovoga teksta papa Franjo izdao je motuproprij Traditionis custodes kojim je ograničio mogućnost slavljenja tradicionalnih latinskih misa, to jest misa po izvanrednom obliku rimskog obreda. U tom kontekstu, u svijetu i kod nas također zbiva se grupiranje katolika u tradicionalne i moderne, zbog čega je karakter mladog pape izuzetno aktualan.

Veliki katolički intelektualac i apologet te konvertit na katoličanstvo Peter John Kreeft rekao je u jednom svom predavanju da su moderni katolici, za razliku od hereze muslimana, izgubili osjećaj za snažnu muževnost i patnju. Taj je osjećaj ugrađen u karakter mladog pape u čijoj prošlosti se otkriva i zdrava ljubav prema jednoj ženi u danima novicijata. On se hrva kroz seriju sa svim suvremenim problemima katolika: zataškana pedofilija kod klera, kršenje celibata, teologija oslobođenja, igre moći unutar Vatikana, zlouporaba katoličkih misija u trećem svijetu, pitanje homoseksualnosti et cetera et cetera. Njegov odnos prema Bogu kompleksan je i višedimenzionalan, no nadnaravne scene gdje moli Boga za pomoć u rješavanju nekih od gore spomenutih problema daju sakralnu dimenziju laičkoj perspektivi Crkve i pape kao desnog ili lijevog. Serija obiluje situacijskim humorom (crveno dugme ispod stola za audijenciju, domišljate dijaloške replike, klokan u vrtu i slično) te, ponavljam, dobrom glazbom.

Novi papa

Estetika režije nove sezone ili nastavka je gotovo na razini prve sezone, no priča je slabija. Uvodna je špica plesa časnih sestara klišejizirana, iscrpljenost problematike Crkve u Mladom papi otežava stvaranje dramaturških sukoba, novi papa nema karizmu mladog pape bez obzira na to što ga odlično glumi veteran John Malkovich. Spletkama kardinala kao novi papa je, nakratko, izabran papin ispovjednik iz prve sezone, kao loša karikatura pape Franje, uglavnom prikazan kroz zagovaranje pomodnog siromaštva i askeze. Nakon njega, novoga se papu nalazi u engleskom sir Johnu Brannoxu iliti papi Ivanu Pavlu III., modno osviještenom i pomalo feminiziranom kardinalu kao centru između lijevog i desnog ekstrema, to jest kao predstavnika srednjeg ili famoznog trećeg puta, ako ga promatramo iz svjetovne svjetonazorske perspektive.

Njegov karakter je, više isforsirano nego u Mladom papi, izgrađen na obiteljskoj tragediji (smrt brata i loš odnos s roditeljima), njegovi govori urbi et orbi i dijaloške replike slabije su od mladog pape, uz par iznimaka zahvaljujući talentu glumca naših korijena, njegova pojava je poput svakog centra – niti smrdi, niti miriši pa nema ni nekih sukoba s kardinalom Voiellom ili rješavanja nekih problema Crkve, kao što su teroristički napadi ili pobuna časnih sestara, a koje rješavaju drugi ili se pak riješe sami od sebe. Zanimljivo, novom papi Ivanu Pavlu III. uzor je, sukladno njegovom podrijetlu, veliki engleski kardinal Newman iz 19. stoljeća – konvertit na katoličanstvo, velik teolog, pjesnik i učeni apologet, neobična pojava u povijesti Engleske odvojene od Rima.  

Za razliku od Mladog pape, Novi papa sadrži nekoliko pretjerano erotičnih dijelova gdje se prelazi granica dobrog ukusa; primjerice, scene masturbacije voditeljice za PR i njezinog muža, dok je, recimo, scena seksa crkvenih velikodostojnika s mladom prostitutkom relativno decentno prikazana, no sasvim nepotrebna. U Mladom papi erotična je bila scena kršenja celibata utroje, no ona je nužna za prikazu grijeha. Erotične horor-scene u kojima se nalazi štićenica Pija XIII., snimljene po uzoru na redatelja Darija Argenta, sasvim su lijepe. Povratak Lennyja Belarda, to jest pape Pija XIII. spašava pomalo čitavu stvar, rješavajući problem opasnog kulta ličnosti koji se oko njega izgradio.

Vrijedi spomenuti nadnaravnu scenu patnje bolesnog djeteta gdje se ponovno problematizira odnos Pija XIII. s Bogom, čime se otvara pitanje njegove svetosti. Uloga talijanskog kardinala Voiella najjače se gradi tijekom čitave druge sezone, kroz scene sastanka s obavještajnim agentom Vatikana, scene izbora novog pape gdje se suočava sa svojim bratom blizancem (glumi ih, naravno, isti glumac, Silvio Orlando), scene političkog makijavelizma s kardinalima i novim papama, scene rješavanja problema s pobunjenim časnim sestrama… Njegova uloga je kompleksna, s jedne strane on je domišljati manipulator s ciljem stjecanja moći, no s druge strane, scene brige za mentalno zaostalo dijete udaljuju ga od slike klasičnog antagonista. Njegova zloća pomalo zna biti smiješna (crnom djetetu kaže neka pazi u igri na sagu jer on košta više nego BDP njegove države) ili mu se obije o glavu (neuspjeh u izboru pape podložnog njegovoj manipulaciji). Zadnja scena serije sliči na Kubrickovu scenu iz Isijavanja gdje se dijete vozi na triciklu i zatekne užas: Voiello u papinskoj odjeći. Treća sezona Sorrentinovog Pape?

Estetika dobrog, lijepog i istinitog

Carl Schmitt u svom je eseju o katolicizmu prepoznao zanimljiv fenomen da se među katolicima mogu naći ekstremno lijevi i ekstremno desni mislioci ili akteri, kao i centristički, kojima se Crkva kao organizacija koristi ovisno o okolnostima i potrebi. Moguće da u tom grmu leži zec naše političke i svjetovne percepcije Crkve kao organizacije. Naime, često potpuno zanemarujemo vodstvo Crkve od Duha Svetog i spoznaju da je vrata pakla ne će nadvladati. Schmittova misao s početka ovog ulomka točna je ukomponiramo li u nju Duha Svetog – on se koristi tim uskim kategorijama, nebitnim iz perspektive vječnosti, da bi ostvario svoje ciljeve. Ergo, suvišno je razmatranje Crkve kao desne ili lijeve organizacije. Zato mislim da talijanski genij Sorrentina to razumije i poigrava se s našom percepcijom i očekivanjima u obje sezone. Ono što mu se iz katoličke perspektive treba priznati jest da je uspio katoličku tematiku učiniti popularnom u domeni serija za katolike i sve ostale kategorije gledatelja. Visoka gledanost, dobra glazba popularnih izvođača, poznati glumci iz Amerike i Italije te, naposljetku, osjećaj za lijepo.

Ideju dobrog, lijepog i istinitog kao dio estetike snažno je proklamirao nedavno preminuli intelektualac Roger Scruton. Ono što je lijepo, to je i dobro, a dobro je uvijek istinito, stoga Sorrentino samom činjenicom da umije u kadar uhvatiti ljepotu, bilo kroz total, opći plan s usamljenom figurom čovjeka, bilo kroz figuru lijepe žene u kontekstu prekrasne scenografije, zaslužuje naše vrijeme u moru loših produkcija serija čiji je jedini cilj ukrasti nam dragocjeno vrijeme za ljepotu.