U podne 30. studenoga, popularni spisatelj i esejist Éric Zemmour objavio je svoju kandidaturu na francuskim predsjedničkim izborima, koji će se održati u proljeće sljedećega ljeta (ljeto – gotovo zaboravljeni naziv za “godišće”). Zemmour je već najmanje dva mjeseca bio u svojevrsnoj predkampanji, tako da su glavnostrujaški mediji već bili spremili dodatne zalihe drvlja i kamenja koje su počeli još žešće bacati na Zemmoura odmah nakon što je ovaj otvoreno isukao mač protiv lijevoliberalne hegemonije te za francusku Francusku. Glavonstrujaški mediji isti su čas unisono krenuli galamiti kako je tobože riječ o kontroverznom krajnjem desničaru.
Kakva je to Zemmourova francuska Francuska? Ukratko, to je Francuska u kojoj se ne će tvrditi da su Muhamed, Mustafa, Hrvoje, Tvrtko i sl. najobičnija francuska imena jer pojedini francuski državljani/građani nose ta imena. O tom su, među ostalim, u dobro popraćenoj debati raspravljali Jean-Luc Mélenchon i Zemmour. Mélenchon je, ako se dobro sjećam, rekao da je Muhamed francusko ime jer u Francuskoj žive Muhamedi. Dijeli li taj stav i većina Muhameda ostaje nejasno.
Etiketu kranjega desničara papagajski je prenijela HINA, a HINA-u ostali glavnostrujaški mediji Lijepe naše. Prema Hassanu Haidaru Diabu iz Večernjega lista, nema sumnje da Zemmour utjelovljuje krajnjega desničara. No, je li francuskoga Židova Zemmoura – koji se zalaže protiv islamskoga radikalizma i masovnoga protuzakonita useljavanja iz islamskih zemalja – opravdano staviti u isti koš s, primjerice, neonacistima koji gaje antisemitske stavove, prelaze na islam i internaliziraju džihadističke stavove? Gdje počinje krajnja desnica i tko to određuje? Što je bila francuska krajnja desnica kroz povijest i korespondiraju li Zemmourovi stavovi s tim polom političkoga spektra? Zalaže li se Zemmour, na primjer, za obaranje republikanskoga poretka? Takva i mnoga druga slična pitanja ne more mnoge koji prečesto i, nerijetko, nepromišljeno lijepe etikete.
Naravno, svi mi rabimo etikete/odrednice jer je bez njih gotovo nemoguće naći stablo u šumi. Unatoč tomu, valja imati na umu kako nepromišljeno lijepljenje etiketa ili odrednica može obezvrijediti same te etikete/odrednice. To se najčešće događa kada etiketa ne korespondira sadržaju koji njom određujemo. Sjetimo se samo etiketa poput “fašist”, “Hitler”, “rasist” i sl., koje su neki lijevoliberalni pametnjakovići i aktivistički nastrojeni novinari lijepili na čelo bivšega američkoga predsjednika Donalda Trumpa.
U tom surječju valja primijetiti kako mnogi novinari i komentatori ističu sličnosti između Zemmoura i Trumpa. Ipak, više bi sličnosti bilo između Zemmoura i primjerice Victora Davisa Hansona, kada bi se potonji kandidirao na američkim predsjedničkim izborima (u tom kontekstu dovoljno je usporediti naslov najnovije Hansonove knjige The Dying Citizen sa Zemmourovom uspješnicom Le Suicide français). Dosta je sličnosti i između Zemmoura i Nine Raspudića. Iza obojice stoji (nejednako) dug niz godina pisanja o politici te komentiranja politike prije aktivna uključivanja u političku utakmicu. Trumpu, s druge strane, nedostaje taj intelektualno-spisateljski moment, iako on prije svoje kandidature više puta bješe pozvan javno komentirati politiku i stanje nacije.
Prema anketama, Zemmour (zasad) drži četvrto mjesto, iza sad već vječne Marine Le Pen. Bilo bi doista osvježavajuće kada bi Zemmour dobio više glasova od Le Pen, a još više kada bi ušao u drugi krug. U potonjem bi slučaju bilo zanimljivo vidjeti bi li Le Pen prešla preko jala te, “višeg cilja” radi, javno i nedvosmisleno podržala Zemmoura. Čak i u tom slučaju teško da bi Zemmour pobijedio jer bi se protiv njega vjerojatno oformila neformalna koalicija centrista, ljevičara i nemala broja Francuza islamske vjeroispovijedi. U tom smislu, Francuska je ponešto slična Kanadi gdje ljevica i imigranti drmaju političkom scenom.
Unatoč svemu tomu, kako koncizno primjećuju Aris Roussinos i Theodore Dalrymple, Zemmour uvelike utječe na diskurs javnih rasprava i dinamiku ovih, a vjerojatno i budućih, izbora. Njegova popularnost možda je znak pomaka Francuske udesno. Čak je i notorni centrist i eurofil Macron prije koji mjesec govorio protiv islamoljevičarenja i američkoga Woke imperijalizma koji, paradoksalno, svoje ideološke korijene ima u spisima radikalnih i dekadentnih francuskih intelektualaca iz druge polovice 20. stoljeća. Moguće je da je Macron tada samo činio puki lip service spram francuske nacije kako bi je umirio, nešto slično svojedobnim lijepim riječima Kolinde Grabar-Kitarović prema Hrvatima u BiH.
Kao što je “pobožna prijevara” srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša koji su, da bi obranili glagoljašku tradiciju, Rimu “podvalili” legendu o sv. Jeronimu “Hrvatinu”, tako Francuska vjerojatno treba nekoga predsjedničkoga kandidata koji bi vanjštinom i diskursom izgledao više kao Macron, a koji bi od momenta izbora za predsjednika provodio sve ili barem dio onoga što predlaže Zemmour. Možda je to jedini način da se zaustavi svojevrsna tiranija centra te sporo ali sigurno odumiranje francuske Francuske.
