U razdoblju sve većeg produbljivanja krize »liberalne demokracije« koja se očituje u rastu društvene polariziranosti i jačanju populističko-nacionalističkih stranaka, odgovor liberalnog režima sveo se na neurotično nametanje sve začudnijih moralnih (u liberalnom žargonu »društvenih«) »vrijednosnih« stavova. Potaknute sve napetijim političkim ozračjem u Sjedinjenim su se Državama profilirale dvije skupine katoličkih intelektualaca koje nastoje pružiti okvir i smjernice za oživljavanje iskonski kršćanske politike koja ne čini ustupke liberalnom režimu u obama njegovim pojavnim oblicima ljevice i desnice niti preuzima njegove praktične premise i protukatolički povijesni narativ (tzv. »crne legende«).
Prva se skupina zalaže za »integraciju iznutra« koja podrazumijeva služenje razgranatim upravnim sustavom države za ostvarivanje općeg dobra svih građana. Njezini predstavnici marljivo rade na izgradnji ustavnopravnog okvira utemeljenog na kršćanskoj (rimskoj) pravnoj tradiciji koja je kudikamo učinkovitija u obrani općeg dobra od danas dominantnih liberalnih pravnih sustava pozitivizma i originalizma. Najutjecajniji je predstavnik katoličke pravne obnove profesor ustavnoga prava na Harvardovu sveučilištu Adrian Vermeule koji svoje praktične priloge izgradnji katoličke alternative liberalnom režimu objavljuje na blogu Ius & Iustitium, u časopisima First Things i American Affairs te najrecentnije na substacku Poredak nakon liberalizma (The Postliberal Order). Njegova se nadolazeća knjiga Ustavni okvir za opće dobro (Common Good Constitutionalism) očekuje s velikim nestrpljenjem. U svojim tekstovima Vermeule dokazuje da oduvijek postoji veoma učinkovita klasična tradicija državne zaštite općeg dobra koje, među ostalim, obuhvaća sljedeće političke svrhe:
- sklad u društvu (nasuprot polarizaciji),
- stabilnost državnih institucija (nasuprot nepovjerenju u institucije),
- mir i sigurnost od nasilja,
- preferencijalni tretman obitelji i moralnotjelesnu zaštitu djece (nasuprot liberalnom favoriziranju »ljudskih prava« fizičkih i pravnih osoba koja dopušta i potiče pobačaje te moralno slijepoj zaštiti »slobode govora« kojom je zaštićena industrija pornografije),
- zaštitu prava radnika i tzv. »plave zakone« (neradne nedjelje)
- poticanje i olakšavanje stjecanja vrlinskih navika i neporočnosti (nasuprot poticanju protunaravnih oblika ponašanja i poročnosti) te
- pravedniju i ravnomjerniju raspodjelu obilja u društvu.
Vermeule se, uz to, zalaže i za specifično katoličku tradiciju političkog apostolata onkraj liberalnog okvira političke polarizacije na lijevo i desno — samosvjesna kršćanska politička strategija neovisna je o narativnom okviru liberalnog poretka, a odanost duguje samo istini Crkve i Krista. U praktičnom smislu to znači da kršćanska postliberalna strategija podrazumijeva participiranje kršćana u svim političkim strankama (nevladinim organizacijama, zakladama, think-tankovima, državnim agencijama) s ciljem transformacije ključnih političkih agendi u skladu s socijalnim naukom Crkve. Prema Vermeuleu naglasak valja staviti na zaštitu prirode i naravi, tj. stvorenja (u liberalnom žargonu »planete«) i ljudske biti (koju liberalna politička teologija niječe i zamjenjuje biologijom [konzervativni liberali] i konstruktivizmom [progresivni liberali]). Izraz takve politike utjelovljavala bi Stranka prirode koja štiti okoliš i potiče vrlinski život u skladu s naravnom i vrhunaravnom svrhom čovjeka.
Njegovi kolege okupljeni oko Poretka nakon liberalizma — Chad Pecknold, Gladden Pappin i Patrick J. Deneen i mladi kolumnist Sohrab Ahmari — svojim tekstovima rječito rasvjetljuju i objašnjavaju ključni problem današnjeg političkog trenutka: liberalni se režim polako bliži točki potpunog iscrpljivanja predliberalne kršćanske moralne popudbine koju konzervativni liberali nemušto »brane« ostajući u okviru liberalne zamke, a koje se progresivni liberali svjesno i veoma vješto »oslobađaju«. Elementi općeg dobra koji u klasičnoj kršćanskoj političkoj teoriji predstavljaju fundament i svrhu političke zajednice polako kopne, a njihovo iščeznuće prijeti neminovnim urušavanjem političkog poretka. Na kršćanima je stoga da samosvjesno odbace liberalno poimanje slobode koja odbija definirati dobro prema kojem se gađani usmjeravaju i radi kojega se vrši »oslobađanje«, tj. ukidanje pravnih zapreka ili pravne zaštite. U metafori klasične tradicije zakon je otac-učitelj koji usmjerava sina-građanina prema vrlinskom životu i djelovanju u skladu s općim dobrom čije je ostvarenje nužno i blagotvorno za sve članove društva. Obiteljski odnos ljubavi mjerodavni je referentni okvir za poimanje odnosa zakona i građana; opće dobro je istovremeno temeljno načelo i cilj kojem politička zajednica teži. Liberalno poimana sloboda, tj. »oslobođenje« od obaveze djelovanja u skladu s naravnim zakonom i usmjerenosti općem dobru nespojiva je s kršćanskim naukom jer se opće dobro ne ostvaruje slučajnošću niti nastaje nasumice iz magijskog mehanizma »spontanog reda« — privatni se poroci ne pretvaraju čarobno u društvenu dobrobit (pace Bernard Mandeville i Adam Smith). Plodovi odbijanja istine vidljivi su posvuda.
Crkva stoga naučava da je svrha političkog djelovanja olakšati habituiranje u stožernim krepostima, a ono se manifestira u sve usmjerenijem djelovanju građana za opće dobro. Ovisno o ostvarenom stupnju općeg dobra oslobađa se prostor milosnom djelovanju kršćanske ljubavi i djelovanju mehanizma »vrlinskoga kruga« (lat. circulus virtuosus) kojim se nadalje olakšava daljnji rast u krepostima, oplemenjuje ljudski život i omogućuje postizanje ravnomjernog i pravednog materijalnog blagostanja u društvu. Ovo je osobito važno jer milost ne uklanja narav nego je usavršuje (»gratia non tollit naturam sed pérficit«); dakle što je naravni moralni život — tj. participiranje građana u moralnim vrlinama — savršeniji to će milosni učinci, blagodati vrhunaravnog vjerskog života biti prjemčiviji i djelotvorniji. Poticanje vrline u javnom prostoru obilježje je svake samosvjesne kršćanske politike.
Crkva je naravne, biopsihološke temelje ovog nauka preuzela od grčkog filozofa Aristotela (384. — 322. pr. Kr), a njeni su ga sveti naučitelji — među kojima se osobito ističe sv. Toma Akvinski (1225. — 1274.) — usavršili u vrhunaravnoj prizmi Božje svrhe za čovjeka i vrijednosnom prvenstvu božanske ljubavi. Katolički se socijalni nauk dakle ne temelji isključivo na svetopisamskoj Objavi nego je duboko ukorijenjen u razumskoj tradiciji naravnog zakona čiji su temelji u antičkoj, pretkršćanskoj filozofiji. Osim toga, i suvremene društvene znanosti — npr. bihevioralni »nudge thinking«, tj. osmišljavanje neprimjetnih poticaja, »nukanje na dobro« — pružaju neovisne istraživačke potkrijepe valjanosti i važnosti aristotelovske »etike kreposti« (virtue ethics) za funkcioniranje organizacija i političkih zajednica.
Idejno polovište između dviju skupina zauzimaju blogovi The Josias i Sancrucensis cistercista, oca Edmunda Waldsteina, koji se poput filozofa Thomasa Pinka posvetio raščišćavanju trnovitih pitanja kontinuiteta društvenopolitičkog nauka Crkve u svjetlu Drugog vatikanskog sabora i postkoncilskih zastranjivanja, ali koji prije svega teorijski oživljuje i kontekstualizira bogatstvo kršćanskog, predliberalnog političkog nauka u projektu obnove integralizma za 21. stoljeće.
Druga se skupina katoličkih intelektualaca zalaže za »integraciju odozdo« i ne pokušava aktivno utjecati na političku agendu zakonodavaca nego promiče formiranje lokalnih i gradskih zajednica utemeljenih na načelima kršćanske politike ljubavi. Glavne poticaje crpe iz radikalnih političkih teologija Henrija de Lubaca, Stanleya Hauerwasa, Johna Milbanka i Williama T. Cavanaugha, ali i čitave dijakronijske vertikale kršćanske teološke tradicije. Najpoznatiji su joj predstavnici D. C. Schindler i A. W. Jones te mladi urednički dvojac časopisa New Polity — Marc Barnes i Jacob Imam. Na istoj je liniji i najnovija knjiga slavnog katoličkog apologeta Scotta Hahna, Dobro je i pravedno: zašto budućnost civilizacije ovisi o istinitoj religiji. Ovu skupinu obilježava traganje za načinima primjene i životnog utjelovljenja cjelovitog crkvenog nauka u životima pojedinaca, obitelji (ecclesia domestica ili ecclesíola), zajednica više obitelji, gradova i države — transformacija društva odozdo nàgore od uzora prve zajednice (prima societas), tj. obitelji prema višim društvenim oblicima. Oslanjanjem na ranokršćansku, òtačku, srednjovjekovnu i novòvjeku svetačku tradiciju zalažu se za:
- transformaciju lokalnog ekonomskog okružja životom prema zȁozbiljno shvaćenim načelima kršćanskih stožernih i bogoslovnih kreposti,
- otvorenost Božjem stvoriteljskom nacrtu, tj. obiteljima s mnogo djece,
- prvenstvo odgoja djece i gospodarskog uređenja utemeljena na obitelji (nasuprot liberalnom industrijskokorporativnom modelu zaposlenja i odvojenosti rada članova obitelji)
- inzistiranje na mjerodavnosti kršćanske istine za stvarateljsko spoznavanje društvene stvarnosti te za njeno uređivanje i usmjerivanje čovjekovoj naravnoj i vrhunaravnoj svrsi (nasuprot protukatolicizmu pod krinkom liberalne neutralnosti)
- raskrinkavanje mehanizama tiranije koji se temelje na idolopoklonstvu bezvjerja, nasilja i straha; Kristova blagovijest čovjeka oslobađa za njegovu stvarnu svrhu posvećenja i nebeskog bogozrenja.
Skupina oko New Politya navlastito prigovara spoznajnom agnosticizmu liberalne teorije u pogledu onoga što Crkva naziva četiri posljednje stvari čovjeka. Liberalno se društvo uređuje kao da smrt, posljednji sud, uskrsnuće tijela i život vječni nisu tvrde činjenice i mjerodavne odrednice ljudskoga razmišljanja, djelovanja i odlučivanja već se stvarnom i mjerodavnom smatra idolopokloničko—konstruktivistička predodžba društvenog života kao nasilne, primordijalne borbe za moć — liberalni političkoteološki supstitut Boga — u kojem vrhovna vlast obuzdava praiskonske krvoločne porive pojedinaca zauzimanjem monopola nad nasiljem (Thomas Hobbes). Takav je svjetopogled suprotstavljen stvarnoj zbilji naravnog zakona i Objave, a zadaje očekivanja i društvene uvjete koji mehanizmom »samoispunjavajućeg proročanstva« rezultira upravo onakvim odnosima i ponašanjima koje isprva uzima za svoje premise. Liberalni su teoretičari ujedno zloguki proroci i popločitelji staza tiraniji ljudske poročnosti.
Uistinu kršćanska alternativa ispovijeda razumsku spoznatljivost vjerskih istina i prvenstvo općeg dobra. Time odbacuje prazne, nedefinirane varijable neusmjerene slobode i napretka kojima se racionalizira iracionalna dinamika prisilnih promjena u liberalnom režimu koje su generator straha i tjeskobe te primarni alat liberalne tvarnoduhovne tiranije. Kršćanska je politika, štoviše, usmjerena kontemplativnim pogledom prema Božjoj ljubavi kao nikada cjelovito zagrabljivom ili iscrpivom zdencu životne mudrosti u kojemu čovjek kao razumno biće može participirati, tj. stjecati sve veći udio. Liberalizam je nauk čija poza neutralnosti prikriva njegova stvarna načela slijepe moći i straha koja ne potječu od Boga nego od drugih ljudi (u kršćanskom poimanju »bližnjih«) — liberalizam je dakle filozofija straha od bližnjih koja nas nuka da njima ovladamo ili da im kao svojim pokoriteljima robujemo.
Kršćanski nauk uređuje život zajednice imajući u vidu isključivo neprestance stvoriteljsku Božju ljubav i potičući naše sudjelovanje u njoj. Kršćanstvo poziva u odnos, suživot i kontemplaciju stvarnosti »očima Boga«; liberalizam pak s jedne strane djelatno sprečava participaciju članova društva u kršćanskom životu milosti dok s druge strane izvrće, promiče i ustoličuje naizgled vrijedne ideale (u zagradi se krije izvorni kršćanski smisao) poput:
- slobode (za stapanje vlastite u Božjoj volji),
- čovjekova dostojanstva i jedinstvenosti (kao slike Božje),
- neosuđivanja (Mt 7, 1) i prihvaćanja grešnika,
- ljubavi prema čovjeku (kao djetetu Božjem) i velikodušnosti (iz ljubavi prema Bogu),
- tolerancije, tj. strpljivosti (kao izrazu suobličenja Kristovoj redemptivnoj žrtvi),
- sumnjičavosti (prema idolopoklonstvu, krivovjerju, bezvjerju i malovjerju).
Međutim, liberalizam ih ispražnjuje od moralnog sadržaja, dezorijentira i ostavlja na milost i nemilost moralnoj vjetrometini koja rezultira u:
- tjeskobom uvjetovanoj pohlepi i sebičnosti (avaritia),
- »ljudskim pravima« ispražnjenim od moralnog sadržaja koja služe za opravdavanje nasilnog i prisilnog širenja vojne i kulturne supremacije liberalnog režima,
- prihvaćanje bludnosti (luxuria) te slavljenju grešnosti i nepokore (superbia),
- rezignaciji ovisnosti, odustajanja i samoubojstva (acedia),
- sanktifikaciji bijesa i gnjeva (ira),
- sumnjičavosti spram Boga i bližnjih, njihovom osuđivanju, preziranju i omalovažavanju (invidia).
Sa zbiljski kršćanske točke gledišta današnji — ali beziznimno i svi raniji — pojavni oblici liberalnih društava zapravo su tiranska društvena uređenja koja se parazitski služe kršćanskim vrlinskim kapitalom za pospješivanje vlastite tiranije, dok istodobno priječe procvat istinskih oblika slobode, usmjerene moralnom usavršivanju društva; slobode koja počiva na prvenstvu ljubavi, slobode koja građane usmjerava prema udjeličarskom spoznavanju Boga i stvorenja, slobode kojoj je svrha ljudsko društvo transformirano u grad Božji (civitas Dei).
Pitanje primjenjivosti i ishodivosti katoličkog poretka
Osporavanja »integracije iznutra« osobito dolaze iz okrilja ekonomski liberalnih društvenih konzervativaca koji čine ideološku bazu republikanske stranke i većinu katoličkih intelektualaca u SAD-u, ali zapravo ponajprije reflektiraju poslijeratni uhodani konsenzus između demokratskih liberala i američkih kršćana (uključujući i većinske protestante). Dok progresivna liberalna ljevica integraliste poprilično lijeno i neuspješno pokušava etiketirati kao autokrate i teokrate dotle im konzervativni liberali prigovaraju da ne razumiju iskonski, neporočni liberalizam, kojemu treba težiti; ili da je svako nametanje kršćanstva »odozgor« protivno evanđelju te i onako osuđeno na neuspjeh — samosvjesni kršćanski angažman je iluzoran i riskantan jer nas može dovesti u nasilne sukobe s dominantnom netolerancijom prema religiji.
Ovakvu je kritiku projektu integracije društva iznutra kroz mehanizme administrativne države u nizu članaka formulirao kolumnist American Conservativea, Rod Dreher, autor uspješnice Benediktova opcija. Prema konzervativcima, nesvjesno (?) odanima i posvećenima liberalnim postulatima progresivna ljevica i »integralisti« čine istu pogrešku nametanja i prisilnog širenja vlastitih vrijednosti; i to bez obzira što se u prvom slučaju radi o lažnim i štetnim »vrijednostima«, a u slučaju integralista o objavljenoj istini. Integralističko zastupanje istine okaljava njihova pretpostavljena, pȕtativna prisilna metoda nametanja te istine. Drugim riječima, kršćani nikako ne smiju težiti kulturnom utjecaju i supremaciji kakvu vrše progresivne snage koje su izdale iskonski, neiskvareni liberalizam, tj. velikodušno dopuštanje drugačijeg mišljenja, ponašanja i odluka bez nametanja vlastitih rješenja. Ove je teze u potpunosti dekonstruirao Patrick Deneen u svojem best-selleru Zašto liberalizam nije uspio i u nizu kasnijih članaka na Poretku nakon liberalizma.
Radi se zapravo o tome da je duboko uvriježeni strah od neliberalnih političkih poredaka — sablast totalitarizma, autokratizma i tiranije — retorički, političkomarketinški mehanizam liberalnih režima kojima se sprečava »izdaja« liberalizma na njegovu desnu plućnom krilu dok se njegovu lijevom plućnom krilu dopušta kontrolirano, s desnice simbolično ometano eksperimentiranje s »osvajanjem sve većih prostora slobode, napretka i pobjede nad silama mračnoga neznanja i tlačenja«. Srž je liberalizma mistificirajuće, tobože »dogovoreno«, samorazumljivo i neupitno rušenje svih naravnih, tvarnoduhovnih ograničenja. Zdvajanje i jadikovanje nad »promjenama« koje mentalno robovanje konzervativnih liberala omogućuje, a djelovanje progresivnih liberala ostvaruje, signal je pripadnosti silama iracionalnosti i strukturama tlačenja koje će »valjak povijesti« pregaziti na putu k sve većoj pravednosti kojoj je jedino mjerilo i oruđe ostvarenja eterična, nepropitljiva sloboda. Katoličanstvo svjesno vlastite tradicije, veličanstvene snage njene istinitosti i protukatoličke genealogije liberalnog režima, političku stvarnost ne smije promišljati u kategorijama liberalnog svjetonazora jer je »najveća pobjeda neprijatelja kada vas uvjeri u ono što on o vama tvrdi« (Paul Valéry).
Stoga je polazište svakog budućeg katoličkog političkog planiranja odbacivanje historijski potpuno netočne »crne legende« o totalitarnosti predliberalnih kršćanskih političkih uređenja i oslobađanje vlastite političke imaginacije od umjetno nametnute dihotomije između liberalizma i totalitarizma — obaveznu lektiru o ovome čine prije svega knjige Mit o religijskom nasilju, Williama T. Cavanaugha, Prije Crkve i države Andrewa Willarda Jonesa i Lažna svjedočanstva Rodneya Starka. Štoviše, usredotočeniji pogled na liberalni režim nedvojbeno pokazuje da je totalitarizam ugrađeno svojstvo, a ne slučajna aberacija upravo liberalizma (eng. »a feature, not a bug«). Mahnite optužbe za tobožnju totalitarnost katolika nesvjestan su izraz projekcije liberalnog samopoimanja (upisanog u liberalni, hobzijanski »mit o postanku«) i oružje režimske supremacije.
Problem oskudnosti političke imaginacije, tj. siromaštva samopouzdanja i samosvijesti u promišljanju o rješenjima gorućih političkih problema u današnjem društvu, prepoznao je Adrian Vermeule u svojem odgovoru na prigovor tobožnjoj nerealističnosti pokušaja »integracije iznutra«, tj. primjene katoličkih vrijednosti unutar institucija moderne države. Vermeuleova i Ahmarijeva (obojica su se obratila 2016) ranija pripadnost političkoj ljevici ovdje se pokazuje bogatom riznicom političkih uvida koji su nedostupni standardnoj kršćanskoj desnici koja uvažava neupitne vrijednosti »liberalne demokracije« (žargon liberalnog režima za vlastitu dominaciju) i koja se ne bavi kršenjem liberalnog bontona u plemenitoj borbi za ostvarivanje sve većih sloboda pojedinaca (ali i ironično pravnih osoba, tj. korporacija). Što je dopušteno ljevici, nije dopušteno desnici (lat. »quod licet Iovi, non licet bovi«).
Uobičajeno zanovijetanje desnice i konzervativaca nad progresivnim licemjerjem element je liberalne liturgije — vrši ulogu grčkog kora koji nema utjecaja na radnju drame. Zapravo se ne radi ni o kakvome licemjerju (hipokriziji) nego su to manifestacije stvarne hijerarhije u liberalnom režimu. Protagonisti radnje su progresivni liberali (to je upisano u izvorni kod liberalnog projekta), a konzervativci (oni koji usporavaju i koče izvršavanje programa, tj. »oslobođenje, napredak i rasvjetljivanje mraka«) pozadinski su glasovi koji pridonose dramatskoj napetosti radnje. Kada prekrše pravila liberalne igre, bivaju proglašeni totalitarnim diktatorima koji prijete urušavanju »demokratskih« vrijednosti (režimski žargon za pojam »liberalni«; valja uvijek umjesto demokratski čitati liberalni), a time su ponovno sigurno smješteni i nadvladani unutar manihejskog diskursa liberalne supremacije. Zaista postoji »ispravna strana povijesti« koja je upisana u izvornom scenariju liberalnog projekta. Ne radi se tu o hipokriziji nego o hijerarhiji; o softverskoj arhitekturi liberalnog programa.
Ahmari i Vermeule su od aktivista i sveučilišnih progresivaca naučili da je naš politički svijet kudikamo maleabilniji, fluidniji i podatniji za oblikovanje predanim djelovanjem gorljivih političkih manjina nego što to ikoji tobožnji politički realist uopće može pojmiti. Ciljevi progresivne prethodnice (avant-garde) u sve su kraćim razdobljima (20, 10, 5, 2 godine) postajali predmeti zdušne obrane konzervativne zaštitnice (arrière-garde), a isti se scenarij može očekivati u slučaju današnjih gorućih pitanja »društvene budnosti« (wokeism) i drugih liberalnih pobožnosti. S druge strane, retorika uzaludnosti zauzimanja za političke i pravne promjene (»teško«, »nema šanse«, »ne u ovakvim uvjetima«) ima svoju dugu tradiciju u ideji nepromjenjivosti dubokih društvenih struktura (»plus ça change plus c’est la même chose«, što se više mijenja tim više stvari ostaju iste ili Paretova teorija kruženja elita), a osobito se manifestira u konzervativnoj uvjerenosti da su trenutna politička ograničenja zadana, teško promjenjiva i da se ne mogu preusmjeriti.
Međutim, posljednjih pola stoljeća pokazuje puninu skudoumlja tobožnjih trezvenih političkih realista u pitanjima krutosti i čvrstoće trenutnih političkih zadanosti, savezništava i ograničenja — politički se realist može definirati kao sustavno slijep promatrač nepredvidivog toka političkih događaja. Nije se moglo niti zamisliti da će se Sovjetski Savez raspasti, realisti su bili nepokolebljiva uvjerenja da istospolni brak nikada neće postati zakonit u svim saveznim državama SAD-a, a kamoli da će savezni zakon »štititi prava« na rodni identitet. Svaki je realist znao da Donald Trump neće biti predsjednik SAD-a i da će američki građani srednjoameričkog i južnoameričkog podrijetla zauvijek glasati za demokrate. Kritička se teorija rase smatrala bezopasnom, »rubnom« ideologijom nekolicine radikalnih sveučilištaraca, sve dok odjednom svi, htjeli—nehtjeli, nismo počeli obitavati njihov mentalni svijet — ponašamo se i govorimo u skladu sa zakonom nametnutim standardima.
Ako je »prošlost strana zemlja«, onda i budućnost mora moći biti drugačija. Oskudnost imaginacije manifestira se u nesposobnosti zamišljanja da neki od zadanih ograničenja više neće uvjetovati političku stvarnost u budućnosti. Neke su promjene u »politički mogućem« pokazivale pomak »Overtonova prozora« slijeva nadesno, a druge zdesna nalijevo. Jedini sustavni obrazac koji se prepoznaje sustavna je sklonost prekaljenih realista političkoj kratkovidnosti.
U opreci prema »konzervativnom« realizmu stoji stvarateljska imaginacija radikala, ekstremista, idealista, kritičara, disidenata i aktivista koja je kudikamo realističnija u pomicanju političkih i pravnih ograničenja jer vjeruje u sposobnost kreiranja realnosti. Hineći da zastupaju stvarnu volju naroda ili pak ono najbolje u nama, bile su to malene skupine stanovništva; dapače manjine čak i u intelektualnim krugovima. Nisu se ograničavali sugestivnom misaonom figurom »uzaludnosti truda oko promjena« koja postulira da politička uvjerenja i sklonosti »nacionalnih većina« zadaju okvir i smjernice za političko djelovanje.
Povijest zadnjih tridesetak godina rječito svjedoči i nesumnjivo dokazuje da je mnoštvo naizgled nepromjenjivih većinskih uvjerenja zapravo veoma uvjetovano i zadano »odozgor«, oblikovano utjecajem elita te da su se većine sklone privoljeti carstvu zakonskih odredbi i sanitarnih kordona prihvatljivih, dopuštenih političkih stavova koje zadaju kreativne manjine s pristupom institucionalnim polugama moći. To je posvema u skladu s klasičnom kršćanskom pravnom tradicijom prema čijem je poimanju zakon čovjekov odgojitelj. Društvenoznanstveno tumačenje ovoga fenomena jedna su od središnjih tema političke znanosti i ekonomike javnih odabira još od 1965. kada je objavljena knjiga Logika kolektivnog djelovanja Mancura Olsona. Odlučne, revne manjine u većini slučajeva zadaju kategorije i odnose političkoga života velikim, ravnodušnim, otupjelim i bezvoljnim većinama; radikalne se manjine služe institucionalnim točkama pristupa u kojima se može vršiti manjinski utjecaj — sudovi, obrazovni sustav, mediji, državne agencije i tako dalje.
Važno je istaknuti da su političko iskustvo, prekaljenost i elektoralna uspješnost ponajčešće breme i naočnjaci kojima se samo perpetuiraju uvriježeni obrasci promišljanja o »politički mogućem«. Uistinu katolička politička tradicija svoje poglede pruža veličanstvenim vidicima moralnih vrlina, ali i »teleskopom vjere« onkraj umom dohvatljivog u sjajna sazviježđa vrhunaravne, objavljene istine o svrsi čovjeka u Bogu. Ona tada postaje nepresušan zdenac nadahnuća za smiono političko djelovanje katolika i njihovo maštovito, dosjetljivo, imaginativno nastojanje oko krčenja putova k ostvarenju općeg dobra.
Ogled “Katolički postliberalizam” izvorno je objavljen u emisiji Diagnosis Trećega programa Hrvatskoga radija
