Historiografija u Jugoslaviji tvrdila je da su komunisti stekli značajan utjecaj prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Tako Ljubo Boban tvrdi kako je „razvoj događaja u toku rata pokazao (…) da je KP već prije rata izgradila vrlo značajne pozicije, u svim slojevima stanovništva“. Simptomatično je da, primjerice, Vladko Maček, u svojim memoarima, vrlo malo prostora posvećuju komunistima i komunističkoj opasnosti prije rata. Maček će reći da su „među širim slojevima pučanstva komunisti imali tek nešto pristaša u primorskim krajevima Hrvatske“, dok su u Srbiji, pogotovo na beogradskom sveučilištu bili puno jači. Drugi politički akteri također u svojim memoarima i dnevnicima ne posvećuju naročitu pozornost komunistima, s izuzetkom dnevnika nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Teško je ustvrditi koliko je KPH imala članova prije Drugog svjetskog rata, pogotovo jer se većina procjena temelji na tvrdnjama samih sudionika. Prema izvješću Rade Končara na Petoj zemaljskoj konferenciji KPH je imao 2544 člana, organiziranih u 610 ćelija, a u Rezoluciji Pete zemaljske konferencije zaključeno je kako je KPJ ima 200% više članova nego prije tri godine. Ukupno je KPJ tada imao 6500 članova. Prema izvješću Antuna Bibera na Drugom kongresu KPH, ukupno je uoči rata u KPH bilo učlanjeno 3605 članova.
Prema Jelićevoj rekonstrukciji, uoči travanjskog rata KPH je imala između 3600 i 4000 članova. Jelić navodi kako su najveće organizacije bile u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Karlovcu, Sisku, Slavonskom Brodu, Osijeku, Sušaku, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku te da je u tim organizacijama bila otprilike trećina članstva. U zagrebačkoj je organizaciji do travnja 1941. bilo, navodi Jelić, 480 članova. KPJ je pak tada, prema Jeliću, imao 8 tisuća članova, a SKOJ 30 tisuća. To je prema istom autoru bilo deseterostruko povećanje članstva KPJ u 10 godina te trideseterostruko povećanje članstva SKOJ-a. Mujadžević pak navodi da je KPJ prije rata imao oko 7 tisuća članova, a Stewan K. Pavlowitch da je 1940. KPJ imao malo više od 6 tisuća članova. Slavko i Ivo Goldstein pak navode da je KPJ imao 1500 članova početkom 1937., oko 3000 početkom 1939., u vrijeme Pete zemaljske konferencije 6635 (2 544 u Hrvatskoj) te „približno 12 000“ za vrijeme podizanja ustanka. SKOJ je pak, navode, imao u rujnu 1940. 17 800 članova, a do Travanjskog rata „vjerojatno 30 000“.
Brojeve koje navode Slavko i Ivo Goldstein (i Jelić za SKOJ) navodi i Josip Broz Tito u „Zborniku sjećanja Zagreb 1941–1945“. Tito navodi da je partija u rat ušla s 30 000 skojevaca i 12 000 članova, a da je „bilo više od 40 000 ljudi spremnih da podnesu i najteže žrtve u borbi“. U drugom članku u istom zborniku Tito navodi da je do travnja 1941. KPJ imao 8 tisuća članova, od kojih su otprilike tri tisuće bile u zatvorima.
Takvi su podatci evidentno preuveličavanje kako bi se fabricirala snažna partija prije Drugog svjetskog rata. Zbog nedostatka recentnijih procjena, Jelićeva rekonstrukcija članstva KPH može se uzeti kao najrealniji broj članova KPH prije Drugog svjetskog rata – između 3600 i 4000 članova. S takvim relativno malim brojem članova jasno je da komunisti nisu mogli imati veći utjecaj na stanovništva osim kada bi ga mobilizirali za akcije na široj osnovi – borba protiv skupoće, niskih plaća itd. – što ne znači da su osobe koje su sudjelovale u tim prosvjedima ili URSS-ovim štrajkovima podržavale komuniste.
Također, u većini Banovine Hrvatske komunističke aktivnosti gotovo da i nije bilo. Kao što je pokazano velika većina izravne, vidljive, komunističke djelatnosti događala se u Zagrebu i Splitu te u siromašnim dalmatinskim općinama. Iako je po marksističkom učenju radništvo klasa koja treba provesti revoluciju, komunistička djelatnost nije bila naročito jaka u industrijskim središtima, izuzev Zagreba. U velikim tvornicama poput Tivara, Tvornice vagona strojeva i mostova, Bate, sisačkih tvornica i slično, nije dolazilo do većih radničkih akcija i demonstracija. Općenito, na području bivše Savske banovine, osim Zagreba, i ponekih manjih mjesta, poput, međimurskog Turčišća i Gline, nije bilo značajne, manifestne, komunističke aktivnosti.
Zanimljivo je da u Osijeku, koji je 1931., po zadnjem popisu stanovništva imao 40 337 stanovnika, nešto manje od Splita te godine (43 711), nije bilo veće komunističke aktivnosti, iako je otprilike jednako brzo raslo stanovništvo u tim gradovima. Naime, Osijek je 1910. imao 27 383 stanovnika, a Split 28 837. Karlovac, koji je rapidno porastao s 5 854 na 21 210 stanovnika 1931., također nije bio plodno tlo za komuniste. S druge strane, u znatno siromašnijoj, ali i manje industrijaliziranoj bivšoj Primorskoj banovini, prvenstveno u Dalmaciji, bilo je puno više komunističke aktivnosti. U Dalmaciji se tada nalazilo samo 13,22% svih tvornica u Hrvatskoj te samo 4,23% od ukupnog broja tvornica u Jugoslaviji. U Dalmaciji su 1929. stočari težaci činili 14,96% ukupne populacije, poljoprivredni težaci 45,76%, a najamni radnici i namještenici samo 20,80 %. Ostatak su bili državni službenici namještenici (2 %), industrijalci, trgovci i obrtnici (4,48%), ribari i pomorci (12%). Marksističkim rječnikom rečeno, nije postojala „klasna osnova“ za jak komunistički pokret, ali će Tito, u „Izvještaju o organizacionom pitanju“ na Petoj zemaljskoj konferenciji 19. listopada 1940. apostrofirati Dalmaciju kao područje gdje postoje najbolji uslovi za partijski rad, ali je ta pokrajina postala, kako je rekao Tito, rak-rana partije zbog sektaštva i frakcijskih borbi.
Zanimljivo je kako Tito apostrofira Dalmaciju kao najpogodniju za partijski rad iako je riječ o jednom od najmanje industrijaliziranih dijelova Banovine Hrvatske. Očito su se komunisti usmjeravali više na osiromašene radnike-seljake, ali i na opće siromaštvo pri svom djelovanju, što se pokazalo i ispravnim jer su upravo tamo, a ne u velikim tvornicama kontinentalne Hrvatske komunisti bili najjači. Kako je objasnio Tito u članku „Za boljševizaciju i čistoću partije“, u Dalmaciji su „radnici i seljaci divan revolucionarni elemenat“.
Upravo je kotar Split bio najjače komunističko uporište u Dalmaciji, a u kotaru je čak 88,1% privredno aktivnog stanovništva bilo zaposleno u poljoprivredi, a u samom gradu 22,1%. Dobar dio stanovništva bili su radnici-seljaci, zbog sezonske naravi poslova, pri čemu je nekima seljak, a drugima radnik, bilo prvo zanimanje. Komunisti su imali, kao što je istaknuto, određenog uspjeha i u Dalmatinskoj zagori, koji bi vjerojatno bio i veći, da nije postojao antagonizam između stanovnika gradova na obali i stanovnika Dalmatinske zagore. Ivo Amulić navodi da se na seljake iz zaleđa u gradovima na obali, a „posebno u Splitu“, gledalo „kao na ljude drugog reda“ te da je „ponašanje prema tim seljacima došljacima u grad nalikovalo rasnoj nesnošljivosti“. Amulić navodi, neizravno, da je takav antagonizam postojao i u partijskim redovima te spominje kako je prilikom odluke o formiranju novog Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju, čiji je čelnik postao Vicko Krstulović, bilo određeno da sekretar mora biti osoba iz „starosjedilačke splitske sredine“.
Ipak komunistički uspjeh u tim krajevima ne može se tumačiti monokauzalno siromaštvom. U Hercegovini i srednjoj Bosni gdje je ekonomska situacija bila još teža, izuzev Mostara, komunisti nisu bili uspješni. Zbog loše prometne povezanosti centralne su vlasti teško mogle opskrbljivati pučanstvo hranom, a ti su krajevi naravno bili agrarno prenapučeni. Stanje je posebno bilo teško u Srednjoj Bosni. Posebno je te krajeve pogađalo to što je Drinska banovina zabranila izvoz hrane u susjedne banovine, a pojedini krajevi, poput kotara Fojnica gravitirali su prema Drinskoj banovini i opskrbljivali se na tržnicama u Visokom, Sarajevu i Zenici. S druge strane, izvozilo se iz Banovine Hrvatske, pogotovo u susjednu Vrbasku banovinu pa je, srednjobosanskim kotarima Banovine Hrvatske ozbiljno prijetila glad. Međutim, navedeno nije korespondiralo s pojačanom komunističkom djelatnošću.
Pokazalo se da je preduvjet podrške komunistima u širim masama veliko siromaštvo i/ili veći broj radnika, iako su komunisti dobili podršku samo u manjem broju siromašnih općina i gradova s velikim brojem radnika (Zagreb, Split). Ukratko KPH prije Drugog svjetskog rata nije bila masovni pokret i nije imala masovnu podršku, a možda i najznačajniji komunistički utjecaj bio je utjecaj na zagrebačku kulturnu i intelektualnu elitu, pri čemu su komunističke aktivnosti putem Hrvatske naklade i časopisa „Izraz“ bile znatne. Također, dio građanskih političara gledao je sa simpatijama na komunizam, ili im je komunizam barem bio prihvatljiv, pa su pod određenim okolnostima, kao što se i pokazalo u Drugom svjetskom ratu mogli s njima surađivati. Odnosno, „Overtonov prozor“ bio je pomaknut do granice da su komunistička gledišta bila normalizirana za dio građanskih političara i intelektualaca, a suradnja s komunistima nije bila tabu, čemu je zasigurno pomogla rusofilija dijela stanovništva i političara.
KPH je u svojim tiskovinama, za vrijeme Banovine Hrvatske, promatrala Drugi svjetski rat kao „drugi imperijalistički rat“, pri čemu je nakon pada Francuske koji je poremetio sovjetske vanjskopolitičke planove, naglasak stavljen na prijetnju osovinskih sila, dok je do tada u prvom planu bio anglo-francuski imperijalistički tabor. U skladu s navedenim, KPH je u tijekom cijeloga razdoblja koristio revolucionarni diskurs i težio rušenju postojećeg poretka, odnosno uspostavi komunizma, bez suradnje s ostalim „antifašističkim opcijama“.
U Banovini Hrvatskoj vladajući HSS bio je iznimno antikomunistički nastrojen te je prema komunistima vođenja represivna politika. U tome je vlast u Banovini Hrvatskoj imala podršku i središnjih državnih vlasti koje su također bile izrazito antikomunističke. Za razliku od HSS-a, pojedine organizacije SDS-a, HSS-ovog partnera u vlasti, preuzeli su komunisti ili ih značajno infiltrirali. Na najvišoj razini u HSS-u nije se postavljalo pitanje suradnje s komunistima, ali su zato visokopozicionirani SDS-ovci, poput glavnog čovjeka stranke za Dalmaciju, Ljube Leontića, koketirali su s komunistima, dok je Rade Pribićević, također istaknuti SDS-ovac, postao komunist, kao i značajni funkcioneri na lokalnoj razini primjerice Čedo Rajačić iz Gline. Drugi su pak s njima surađivali – Ilija Zečević i Bogdan Brujić. Također, SDS-ovci su javno, oštro, polemizirali o pitanju odnosa prema SSSR-u (polemika Adam Pribićević – Leontić) te je dio (pro)komunističkih SDS-ovaca istupio oštro protiv dosljednog antikomunista Adama Pribićevića. Takva situacija nije postojala u najvišim redovima HSS-a, izuzev sramežljivog, relativno pozitivnog, vrednovanja SSSR-a Rudolfa Bićanića.
Komunisti su u Banovini Hrvatskoj kontrolirali sindikat URSS koji su uvelike koristili za pokretanje štrajkova, demonstracija, prosvjeda protiv skupoće i slično, dok nije zabranjen krajem 1940. Najveći prosvjedi izbili su u prosincu 1939. te u rujnu 1940., ali su oba prosvjedna vala banovinske vlasti, uz pomoć HSZ-a uspješno suzbile i reagirale uhićenjem velikog broja komunista. Nakon što bi veći broj komunista završio u kaznenom zavodu Lepoglava komunističke bi aktivnosti utihnule, a može se reći da su vlasti uspješno suzbile sve manifestne komunističke aktivnosti.
Na izborima za seoske općine 1940. komunisti su dobili ukupno oko 2% glasova te su osvojili vlast u Komiži, Sinju i Trogiru, čemu je pogodovalo loše ekonomsko stanje u tim općinama. Općenito su komunisti najjača uporišta imali u Zagrebu (radnička periferija), Splitu i okolici, na dalmatinskim otocima te u dijelu Dalmatinske zagore. Komparativno najsnažnijem utjecaju komunista u Dalmaciji, iako su naravno u dijelovima Dalmacije, poput šireg dubrovačkog područja komunisti bili zanemariv faktor, pridonijela je teška ekonomska situacija. Međutim, kako je prikazano, ostali su dijelovi Banovine Hrvatske, poput Srednje Bosne, bili u lošijoj ekonomskoj situaciji, stoga ne možemo govoriti o monokauzalnom objašnjenju, već teškoj ekonomskoj situaciji kao uzroku komunističkog utjecaja, a možemo dodati i prešutnu potporu dijela jugoslavenski orijentiranog građanstva (i SDS-a), kao i rascjepe unutar HSS-a u pojedinim krajevima Banovine Hrvatske.
U budućim istraživanjima zahvalno bi bilo ustanoviti postoji li korelacija između snažne predratne komunističke aktivnosti u određenom području i kasnijeg velikog sudjelovanja stanovništva tog područja u NOB-u. Točnije, utvrditi je li snažna predratna komunistička aktivnost dobar prediktor za masovno sudjelovanje u NOB-u.
Na selu pak komunisti nisu postigli gotovo nikakve rezultate prije Drugog svjetskog rata, ali su bili jaki među intelektualcima i na sveučilištu te su uživali simpatije dijela građanske elite.
Iako su u širim slojevima stanovništva Banovine Hrvatske komunisti imali slab utjecaj, dobro organizirana stranka, malog broja osoba fanatično odanih „višem cilju“ mogla je u iznimnim okolnostima preuzeti vodeću ulogu, što će se i dogoditi.
Ovaj je tekst poglavlje u nedavno objavljenoj knjizi Tomislava Karduma “Komunisti u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.): Između revolucije i obrane države” koji objavljujemo uz dopuštenje autora i izdavača
