Svakog gosta tri dana dosta. Recepa Tayyipa Erdoğana u Hrvatskoj je bilo i manje od poslovičnog trodnevlja, a repovi tog posjeta unatoč talačkoj situaciji u glavnome gradu vukli su se otprilike koliko je i trajao njegov posjet – nekoliko desetaka sati. Vijesti prije, za vrijeme i poslije posjeta uglavnom su donosile protokolarne i sigurnosne detalje. To je među ostalim i zato što ovaj posjet nije donio ništa novo po pitanju hrvatsko-turskih odnosa, ali i stanja famoznog izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, možda jedinog, kako se to voli sterilnije reći, otvorenog političkog pitanja između Hrvatske i Turske. Netko neupućen ili pak upućen, ali zlonamjeran mogao bi upitati kakve veze imaju Hrvatska i Turska s izbornim zakonom u trećoj zemlji. Hrvatske veze čak su i formalne, s obzirom na položaj potpisnice Daytona, dok je veza Turske i tamošnjih Bošnjaka opet otkrivena krajem 20. stoljeća, nakon što su muslimani postali Bošnjaci, a Alija Izetbegović ostavio Erdoğanu u amanet BiH. Po toj apokrifnoj logici u igru bi se mogla ubaciti i znamenita oporuka Katarine Kosače pa bi najbolji sugovornik turskog pseudosultana možda mogla biti Sveta Stolica.
Što se samog posjeta tiče, medijima je dominirala sigurnosno-protokolarna dimenzija. Kažu da se kriminal ne isplati. E pa bavljenje nezakonitim radnjama je tijekom ta dva dana moglo biti itekako lukrativno izvan poteza Zagreb-Sisak, jer je sve sa značkom poslano u opsadu glavnog grada kako bi doček turskog vrhovnika ostavio grandiozan dojam. Efekt je vjerojatno i postignut. Kolona automobila koja je pratila predsjednika Erdoğana i njegova samoproglašenog prijatelja Milanovića izgledala je kao ona čečenskog vožda Ramzana Kadirova. Razni rodovi policije razmiljeli su se od šireg središta Zagreba sve do Siska, blokiravši promet i život građana, a zvučnu kulisu davao je policijski helikopter u niskome letu iznad zagrebačkih krovova koje su zauzeli snajperisti. Protokol je uspješno obavio svoju zadaću, prenijevši poruku građanima kako je došao jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.
Posljednja značajnija vijest u vezi čelnika muslimanske velesile koja je nekoliko stoljeća htjela osvojiti i islamizirati Europu bila je ona na portalu Keysera Sözea gastropolitičke scene Ivana Violića. U iscrpnom članku o gozbi na Pantovčaku saznali smo da je počela u “pet popodne s tartarom od kvarnerskog škampa posluženom s concasseom od pečene cherry rajčice, čipsom od češnjaka, krekerom s rogačem, uljem od bosiljka i jestivim cvijećem.” Iscrpni izvještaj donio nam je i sljubljena vina sa sljedovima jela pa se “uz predjelo se točio Birin Grk iz 2021.”, a “skradinski rižot s junetinom, teletinom, piletinom i janjetinom, s coulisom od peršina, mladim zeljem, čipsom od ovčjeg sira i prahom od pečenog mladog luka pratila su Vinas Mora Kamen I i II, babići s iz šibenskog zaleđa.” Niti jedan zalogaj nije izostavljen pa nam je dojavljeno i da je “glavno jelo, juneća pašticada, posluženo uz Stinin plavac Majstor iz 2016. i 2017.” Baždarena nepca dvaju državnika i svite im zaslađena su “desertom Roberta Hromalića, bračkim smokvama punjenim svježom kozjom skutom, suhim smokvama i mednom rosom (medljikovcem) u Evocao čokoladi s 72,5% kakao mase.” Kult plave kamenice zbog pretencioznog izražavanja te (za gastronomski portal neumjesnog) iznošenja političkih stavova autora koji se časti prvim licem množine nerijetko izaziva podsmijeh. Međutim, ovo je ujedno bio i najkonkretniji članak o posjetu turskog predsjednika.
Naime, osim u tekstu o jelovniku ni u jednom drugom nismo saznali nešto što nismo znali. Erdoğan širi islamizam i turske interese te je na istim pozicijama koje je držao i prije što je demonstrirao neposredno prije izbora u BiH obišavši, za predstojeći praznik demokracije, relevantne države. Prvo je ljubav cvjetala između njega i Aleksandra Vučića. Zatim se našao sa svim predstavnicima građana (ne i naroda) u BiH, e da bi svoju turneju zaključio u Hrvatskoj, gdje je došao na poziv Zorana Milanovića koji je na sebe preuzeo u ovom trenutku iznimno nezahvalnu ulogu odvjetnika i zaštitnika Hrvata u BiH. Državnički posjet opravdan je i otvaranjem sisačke džamije i Islamskog kulturnog centra u Sisku koji, simptomatično, nose ime živog predsjednika. Praksa je to koju smo u Hrvatskoj ostavili za sobom prije tridesetak godina, ali gostoljubivi kakvi jesmo, omogućili smo predsjedniku Erdoğanu da otvori bogomolju i kulturni centar koje je nazvao po samome sebi.
Komentari u javnosti, što u medijima, što na društvenim mrežama evocirali su vezu Siska i Turske u kontekstu bitke kod Siska u kojoj je kršćanska vojska zaustavila Osmanlije, ali i pogibiju Nikole Šubića Zrinskog baš 7. rujna, ali nekoliko stotina godina ranije, u obrani Sigeta, s pravom ističući simboliku koja se i sama nametala. Erdoğan je možda došao obilježiti teren ili je sudbina tako htjela, to je manje važno. U ovom slučaju možda se i nije trebalo voditi idealpolitikom već onom realnog tipa. Ako je trebalo, koliko god odiozno bilo, malo i, pučki rečeno, kleknuti da bi se utezgarilo nešto za Hrvate u BiH, onda je s druge strane Islamskog centra, džamije, gostoprimstva i slatkorječivosti Milanovića (koji je u svojem govoru izmirio Tomu Erdeda i Hasana-pašu Predojevića) trebala biti konkretna korist.
To se, očekivano, dogodilo nije; Erdoğanu su ispadali bomboni iz usta u Srbiji, bio je svoj na svome u BiH, gdje se družio i s Miloradom Dodikom koji u ovome slučaju nije imao ulogu ad hoc zaštitnika Hrvata, dok je ovdje pokazao odlučan zaštitnički stav prema “svojem” narodu u BiH kritiziravši Dayton te pozivom na dogovor tamošnjih čelnika (čitaj status quo oko izbornog zakona). Politički vragolan kalibra kojeg Milanović želi biti u rukavu bi barem imao spreman rezervni plan pa, vidjevši da su kola krenula nizbrdo, u nekom dijelu programa izvukao kakvog akademskog glumca da izrecitira Pri svetome kralju te izabrane dijelove Osmana i Smrti Smail-age Čengića. “Ne znam što će biti u BiH, ja sam napravio ono što sam mogao. Ne znam što će učiniti visoki predstavnik”, Milanovićeva je to izjava koja najbolje opisuje rezultate posjeta, podsjećajući više na posljednje Isusove trenutke na križu negoli na državnika kakvim se želio prikazati posljednje dvije godine.
Zahvalno je povući paralelu baš između Turske i Hrvatske po pitanju međunarodnog djelovanja jer su sjećanja na vanjskopolitičku ofenzivu Turske i Zorana Milanovića na summitu NATO-a i više nego svježa. I tu se ogleda sjaj i bijeda turske i hrvatske vanjske politike. Turska je iskoristila međunarodni kairos te svoju podršku Švedskoj i Finskoj oko pristupanja NATO-u uvjetovala svojim zahtjevima tim državama po pitanju Radničke stranke Kurdistana, i nakon kraćeg natezanja došla do zadovoljavajućeg sporazuma. S druge strane, inicijativa Zorana Milanovića za uvjetnu podršku dvjema navedenim zemljama, pa i posezanje za vetom ne promijene li se izborna pravila u BiH, doživjela je fijasko. S jedne strane tako imamo Republiku Tursku (ne Erdoğana, iako je on za red veličine u svojoj državi moćniji od Milanovića) koja artikulira te na kraju provodi svoj državni interes, a s druge tek instituciju Republike Hrvatske, onu predsjednika, koju ne prati Vladina politika. Među sukreatorima vanjske politike postoji nepremostiva razlika i razilaženje te iz ove perspektive svaki zajednički nastup djeluje nemoguće.
Plenkovića zanima tiha diplomacija, posvemašnja eurokratizacija Hrvatske te lagano uspinjanje ljestvama europske birokratske moći, pa ako usput nešto učini i za Hrvatsku, tim bolje. Milanović je pak, s druge strane, sebe pronašao u ulozi vođe oporbe, populističkog suverenista koji izgovara ono što se drugi boje reći, ali novi trumpistički smjer te druženje s Orbánom i Erdoğanom još uvijek nisu dali rezultata. Dva od tri tenora hrvatske visoke politike, Plenković i Jandroković, nisu se ni pojavila na Milanovićevim “eventima” povodom Erdoğanovog posjeta, pokazujući potpunu nemogućnost sklada u ključnim i strateškim vanjskopolitičkim pitanjima. To je ujedno i odgovor na česte žalopojke, koje uglavnom dolaze s desnog dijela spektra, o tome što Hrvatska nije kao Izrael (država sitna, ali dinamitna), jer osim što nema tako moćnu dijasporu, nema niti minimuma političke volje i kohezije za važna vanjskopolitička pitanja te se djelovanje uglavnom iscrpljuje već na međusobnoj netrpeljivosti ili karijerističkim pretenzijama. Na žalost ili na sreću, alfa i omega tako ispada Andrej Plenković koji silom prilika, ili bolje rečeno silom Ustava, jedini ima stvarnu vanjskopolitičku moć, koju upražnjava poprilično odlučno, ali uglavnom ne previše suvereno.
Za kraj se teško ne sjetiti famoznog posjeta Aleksandra Vučića u veljači 2018. godine u režiji tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. I tada, kao i sada, nezainteresiran je bio Andrej Plenković – jer to nije bila njegova inicijativa – kurtoazno odradivši sastanak. Politička neto vrijednost tog posjeta bila je, najblaže rečeno, nula, štoviše posljednjih je godina bivši Šešeljev kalfa sa svojim političko-medijskom mašinerijom pojačao “dejstvovanje” prema Hrvatskoj. Nikakve koordinacije nije bilo, već samo jedan politički izlet predsjednice, čije je posljedice zbog snishodljivosti prema Vučiću morala trpjeti dugo nakon toga, ali shodno svojem karakteru ni za čim nije zažalila te nijednom nije na površinu izbio pathos kao kod sadašnjeg predsjednika. Hrvatski se predsjednici dakle u dva različita važna državna posjeta nisu uspjeli nametnuti. I tu se tek možemo spomenuti tadašnjeg jelovnika čije se predjelo sastojalo “od hladne plate na kojoj su se našli šunka, kulen, pršut i hren, sir s vrhnjem te pilećih jetrica i šampinjona sa žara”, a glavno jelo od “pečenog zeca, pečene purice te stubičke pisanice” i zaključiti da je Grabar-Kitarović preferirala kontinentalnu hranu dok je Milanović bio okrenutiji jugu. Također, da je Hrvatska dobila specijalizirani portal za hranu baroknog izričaja. Za nešto više, poput zajedničke držav(otvor)ne politike dva brda još će se dosta kvarnerskih škampa, skradinskih rižota i stubičkih pisanica morati pojesti.
