Više od dvadeset godina od druge sezone kultne danske serije Larsa von Triera Riget (“Kraljevstvo”), konačno je snimljena i treća sezona od koje se odustalo nakon što je dosta glavnih glumaca umrlo – što s obzirom na njihovu dob i nije čudno – iako je scenarij već bio napisan. Slična sudbina nakon druge sezone je zadesila i Twin Peaks Davida Lyncha, s tom razlikom što je kod njega problem bio u visokim troškovima produkcije i glumačkim honorarima. Oba djela su, međutim, dokaz da filmska umjetnost ima svoj prostor i u području televizijskih serija. Obje navedene serije konkretan narativ i fabularnost scenarija, uz zaseban onirički i nadrealni svijet koji se isprepleće s onim stvarnim, zbog čega funkcioniraju i na razini prosječnih gledatelja i na razini art produkcije. Obje serije karakterizira fluidna žanrovska igra i kreativni elementu neuobičajeni za većinu televizijskih serija, zbog čega su protokom vremena stekle kultni status. Obje se temelje na nizu ekscentričnih uloga. I obje su dobrim dijelom režirali redatelji čiji je cjelokupni rad duboko i originalno obilježio filmsku umjetnost, pri čemu smatram kako su ove serije ujedno i vrhunac njihova stvaralaštva.
Za sve one koji nisu upoznati s osebujnom osobnošću i stvaralaštvom danskog redatelja Larsa von Triera slijedi mali rezime njegovog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći gaf od kojeg se von Trier jedva oporavio bio je kada se na Cannesu, nakon što je otkrio da mu je biološki otac bio Nijemac, usporedio s nacističkim arhitektom Albertom Speerom, i ustvrdio: “Mi nacisti radimo velike stvari”. To je, očekivano, izazvalo osudu filmskih djelatnika i javnosti bez obzira što kultura otkazivanja tada nije bila jaka kao danas. Naravno, riječ je bila o šali – kada je von Trier to govorio, pored njega je bila glumica Židovka Charlotte Gainsbourg, koja je u njegovim filmovima kao što su Melankolija, Antikrist i Nimfomanka igrala glavne uloge, no to za javnost nije bilo bitno te mu je nakon javne isprike jedva oprošteno. Prema von Trierovu kazivanju, njegov očuh je navodno bio nudist, ateist, socijalist (majka komunistkinja) i Židov te je njegov odgoj uključivao i boravke u nudističkim kampovima. Von Trierov filmski put šokantan je onoliko koliko je inovativan i originalan. Dugometražni filmovi vjerojatno su proizašli iz njegova osobnog života, a obilježavaju ih pesimizam, vulgarnost, depresija i kazna u promatranju dobra i zla.
To su glavne idejne niti njegovih scenarija koje, kao svi veliki redatelji, piše sam ili sudjeluje u njihovu stvaranju: Slike oslobođenja iz 1982. godine (film nacističke tematike: njemački časnik posjećuje svoju dansku ljubavnicu nekoliko dana nakon prestanka okupacije), Element zločina iz 1984. (policajac u distopijskoj Europi koristi kontroverzne metode svog osramoćenog mentora kako bi otkrio zločin), Epidemija iz 1987. (crno-bijeli metafilm s von Trierom u ulozi scenarista čiji se scenarij preklapa sa stvarnim događajima), Medeja iz 1987. (TV-adaptacija Euripidove tragedije o osveti prevarene žene čiji je zločin ubojstvo vlastite djece), Europa iz 1991. godine (film o distopijskoj Europi nakon 1945. gdje se tematizira partizanski otpor nacista, tzv. vukodlaka, sa zanimljivom i kontroverznom scenom ljudi koje voze u logor nakon 1945.), u Cannesu nagrađeni Lomeći valove iz 1996. godine (dobra i mentalno ograničena žena upušta se u seksualne odnose s drugim ljudima kako bi muž ozdravio nakon teške nesreće), Idioti iz 1998. (grupa normalnih ljudi koja se zabavlja pretvarajući se pred drugima da su mentalno zaostali), Plesačica u tami iz 2000. (mjuzikl s Björk u glavnoj ulozi s kršćanskom tematikom žrtve za voljenu osobu), Dogville iz 2003. (film s kazališnom scenografijom o silovanju i iskorištavanju nemoćne i dobre osobe u bijegu od nevolja), Manderlay iz 2005. (nastavak Dogvillea gdje zločeste siromašne ljude zamjenjuju zločesti crnci), Šef svega iz 2006. (komedija o glumcu unajmljenom od danske IT kompanije da glumi njihovog predsjednika kako bi sklopili posao s zahtjevnim poslovnim partnerom s Islanda), Melankolija iz 2011. (drama u kojoj se ispituje kako biste se ponašali kada bi saznali da će za nekoliko dana svijet zbog kataklizme prestati postojati), Antikrist iz 2009. (par u borbi s grižnjom savjesti zbog smrti djeteta, s glasovitom scenom odsijecanja penisa), Nimfomanka 1 i 2 iz 2013. (neobuzdana seksualnost, kao pornografija u Houellebecqovim romanima, ima kaznu u nedostatku ljubavi), Kuća koju je gradio Sam iz 2018. (film o o serijskom ubojici, s nadrealnim završetkom).
Sukladno svemu navedenom, dobro i zlo u neobičnim okolnostima i različitim žanrovima von Trierova je glavna preokupacija, što je zapravo fraza koja se ponavlja u njegovom redateljskom komentaru treće sezone serije Kraljevstvo.
Ove tri riječi opisuju žanrovsku tematiku serije Kraljevstvo. Elementi horora u seriji su duhovi, čudovišta (Udo Kier, s kojim von Trier često surađuje glumi, nadnaravnog diva koji se rodio u veličini odrasle osobe) i nadnaravne pojave kao što je Sotona (glumi ga Willem Dafoe, također čest von Trierov suradnik) i Smrt. “Kraljevstvo” je naziv bolnice, to jest mjesta radnje kao simbola znanosti izgrađene u kontrapunktu prema močvarnom i mističnom području, o čemu narator izravno govori u uvodnoj špici. Prva asocijacija na taj pojam meni je “kraljevstvo nebesko” – i zbilja se o bolnici govori kao prolazu u svijet onostranoga. Misteriji su mistične prirode pa se tako kroz seriju otkriva zašto se pojavljuje duh djevojčice, čudne vizije snova, opsjednuto mjesečarenje, tajni prolazi i zrcalni demoni, ukleto vozilo hitne pomoći i helikopter, zbog čega sve uvelike nalikuje i Lynchovu svijetu.
Komediju nosi nacionalni sukob utjelovljen u glavnom antagonistu, doktoru Helmeru – Šveđaninu koji bježi raditi u Dansku, baš poput našeg zbog mita osuđenog doktora Ognjena Šimića u Bosnu i Hercegovinu. Helmer kroz figuru ponavljanja na početku svake epizode prve sezone skida felge sa svog Volva gledajući prijekorno na maloljetnu djecu u obližnjem parkiću i na kraju epizode (prva sezona na vrhu zgrade, druga sezona na dnu zgrade) drži govor o tome kako su Šveđani bolji od Danaca (primjerice: od depresivnog pisca za djecu Hansa Christiana Andersena bolje je ozbiljni dramatičar August Strindberg), pogrdno vičući “danska smeća” ili “govna”. Njega će u trećoj sezoni naslijediti njegov sin s istim nacionalnim kompleksima (kao što su upotrebljavanje rodno neutralne zamjenice za pacijente, pridruživanje anonimnim Šveđanima koji su zaglavili u Danskoj, skidanje felga, čuđenje kako su Danci uopće toliko napredni da sagrade most prema Švedskoj).
Tu je, naravno, uz parodiranje univerzalnog nacionalnog podcjenjivanja sjevera i juga, i niz uloga obilježenih idiosinkrazijom: stara pacijentica sklona hipohondriji i lovu na duhove, djetinjasti i beskičmeni ravnatelj bolnice, doktor koji konzumira drogu i alkohol koji se od posla skriva u podrumu, debeli i nespretni medicinski brat, doktor s problemima izljeva bijesa koji oko iz duplje vadi žlicom, intermezzo s naratorima i peračima bolničkog suđa, glumci s Downovim sindromom (u trećoj sezoni zamjenjuju ih deformirani dječak i robotska ruka), hakerica iz podruma, društvo starih masona… Likovi se često nalaze u situacijama nalik onima iz poznate nam, produkcijski znatno slabije serije Naša mala klinika. U trećoj sezoni prisutan je i intelektualni humor u vidu sprdnje spram seksualnih zlostavljanja u MeToo pokretu (odvjetnika navodne žrtve i navodnog počinitelja glumi poznati švedski glumac Alexander Skarsgård), sprdnja s “n-riječi”, woke kulturom i sličnim devijacijama (post)modernog društva.
Treća sezona nastavlja redateljeve komentare svake epizode na odjavnoj špici, s tom razlikom što redatelj stoji iza crvenih zavjesa (opet linčovski motiv iz Twin Peaksa), uz iskreni obrazloženje da je to zbog taštine i promjene izgleda nagore. Treću sezonu zapravo i otvara metafilmski element jer glavna protagonistica gleda na dvd-u upravo tu odjavnu špicu i od tuda kreće radnja, a kroz čitavu seriju su prisutne reference na prošle sezone, kako u dijalogu (primjerice bolničko osoblje komentira kakvu im je štetu nanio von Trier kada je snimio seriju o njima i kako je druga sezona lošija od prve, turisti pregledavaju bolnicu kao mjesto snimanja serije i slično), tako i u ulogama koje nastavljaju glumci iz prethodnih sezona te same radnje koja se nastavlja na radnju iz prošlih sezona, ponekad i direktno uz crno-bijele flashback scene te, naposljetku, postmodernistički raspad priče. Sve je snimano sličnom metodom žutog osvjetljenja kao u prvim sezonama, a razlika je u tome što zadnja sezona ima pet epizoda dok prve dvije sezone imaju po četiri. Glazba u novoj sezoni identična je onoj u starim sezonama, a ritam se, kao i u prethodnim sezonama, ubrzava prema posljednjoj epizodi.
U medijima je nedavno objavljeno da je von Trier obolio od Parkinsonove bolesti, stoga je upitno kako će dalje ići njegovo stvaralaštvo pa mi je iznimno drago što je uspio dovršiti nedovršenu priču. Nova i zadnja sezona na odjavnoj špici uz spomenuti komentar redatelja u svakoj epizodi ima i adventski vjenčić gdje se u svakoj epizodi pali nova svijeća, pa do Božića za svaku svjećicu možete pogledati jednu epizodu s vrhuncem pete epizode na sam Božić. Sve se, naravno, može tumačiti izgrugivanju nalik onome kakvo je Janko Polić Kamov priredio Pjesmi nad pjesmama, no istodobno treba imati na umu kako psovač prvo mora prihvatiti religijsku stvarnost kao takvu da bi njegova psovka imala smisla. Uostalom, von Trier je prije morbidni šaljivdžija nego psovač, a nije mu strana niti šala na vlastiti račun, stoga ga ne treba shvatiti ozbiljno, već prije dobro se nasmijati. Svatko može tvrditi, kao pojedini likovi iz romana U ime ruže Umberta Eca, da Bog nema smisla za humor. Onome tko to misli preporučio bih da pronađe von Triera pa ga može spaliti kao heretika zavezanog za jelku na Božić.
