Silom prilika morali smo napustiti 20. stoljeće. Ali ono nije napustilo nas. Čvrsto se u nama ukotvilo, i dalje nas opterećuje i zauzima glavninu, ako ne i cjelinu, našeg povijesnog pamćenja. Zašto ćemo se, nasuprot svim proklamacijama o vlastitoj drevnosti, u politikama sjećanja i povijesti, još dugo vrtjeti gotovo isključivo u prostoru i vremenu tog ambivalentnog, i sada već dugog,prošlog stoljeća, u tom sklopu ponajviše intrigirajući oko tema ratova, sukoba, zločina i žrtava?
Je li u našim arealima 20. stoljeće toliko konstitutivno i temeljno za naše ljudsko i nacionalno samopoimanje da smo ga naprosto prememorijalizirali, toliko premrežili pamćenjem, i ne manje zlopamćenjem, da sada iz te porozne, ali ipak dovoljno čvrste mreže teško možemo izaći?
Za nas je to, dakle, bilo stoljeće kad nam se, kolokvijalno rečeno, nešto događalo, kad nam je u povijesnom i političkom smislu bilo sve samo ne dosadno (u stilu vapaja Théophilea Gautiera iz 19. st.: „Bolje barbarstvo nego dosada!“). Postali smo bitni, i u vlastitim i u tuđim očima: i kao zločinci, i kao žrtve i kao pobjednici. Doduše, u međuvremenu smo prešli put, kako je rekao Tony Judt, „od povijesti koju pišu pobjednici do povijesti koju pišu žrtve“. Do danas je postalo neusporedivo važnije i isplativije dokazati kako ste u prošlosti bili žrtva, nego pobjednik. Kako je upozorio René Girard, sekularna društva su od judaizma i kršćanstva u osnovi preuzela perspektivu radikalno usmjerenu prema žrtvi, ali nisu prisvojila i poniznost koja omogućava da vidimo kako lako možemo postati krvnici onda kad odbijemo prepoznati suučesništvo u strukturama koje podupiru posvemašnju viktimizaciju. U sferi humanistike danas je najveća briga kako što prije prepoznati „pravu žrtvu“ uz koju se valja svrstati, te kako se što ekspresnije i eksplicitnije distancirati od počinitelja. Vrijeme i oprez tu više ne igraju veliku ulogu. Utrka je to koja nikad ne usporava. Vrijednost žrtava na tržištu prošlosti zadnjih desetljeća otišla je u nebo.
„Doba ekstrema“ ili 20. stoljeće, bilo je i stoljeće borbe malih naroda za samoodređenje, za vlastiti subjektivitet. Ta činjenica, koja zvuči podrazumijevajuće plemenito, ipak je morala imati i svoje naličje, a to je da su ti isti mali narodi pored tog prava, a zapravo sasvim u skladu sa njim, sebi uzeli za pravo da i – ubijaju. Konačno za svoj račun. Jer dosta su njih ubijali ili su oni ubijali za tuđe interese. Svojevremeno je Ivo Andrić to sažeo rekavši: „Ako već mora biti patnje na svijetu, bolje je da je Jugoslaveni nanose jedni drugima, nego da im to rade Turci, Habsburgovci, Nijemci, Rusi ili neki drugi okupatori.“ Povijest je doista veliki cinik. Stoga, i to je bio vid njihove emancipacije.
Naličje pak tog naličja potom se ogledalo u međusobnoj demonizaciji tih naroda, gdje su jedni drugima, u našem slučaju prije svega Hrvati i Srbi, da bi se kasnije priključili i ostali, tepali da su „genocidni“, „genetski zločinački“, no što je zapravo također bila jedna vrsta nastranog komplimentiranja, način na koji jedni drugima pridaju važnost, značaj, moć. Tà zna se da su ranije samo veliki i moćni narodi, pa i oni najkulturniji, najciviliziraniji, tehnički najnapredniji mogli biti (i) genocidni. Sad odjednom i ovi, kako su ih Marx i Engels svojevremeno zvali, „nehistorijski narodi“ mogu to postati, te se i tako, premda negativno, ali ipak, upisati i upečatiti u povijest.
Naravno, to je potom dovelo i do lažnih, u suštini nepovijesnih pitanja: Jesmo li moralni, pravedni, miroljubivi kolektivi ili smo inherentno agresivni, zločinački, genocidni? Od toga se napravilo ne samo moralno-političko, nego maltene egzistencijalno pitanje. Čitave elite, intelektualne i političke, vidjele su u tome poticaj i priliku za vlastitu mobilizaciju, ne videći (ili videći, ali zatvarajući oči iz vlastitih interesa) da su se uhvatile na udicu, te da zapravo stalnom pričom o tome potenciraju i perpetuiraju jednu vrstu kriminalne kolektivne psihologije, iz koje je teško izaći ako se tom istom kolektivu ne ponudi kakav psihološki logičan završetak (eng. closure). Završetak koji je bitan kako bi se moglo nastaviti dalje, umjesto trajne vrtnje u krug.
U toj vrtnji, u tim kolonama, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju i mnogi povjesničari. To predstavlja njihovu liniju manjeg otpora, i to je lakši put, naročito kad za takav odnos imate i podršku (dominantnog) dijela društvenog i političkog konteksta. Takav odnos prema povijesti najzornije se reproducira kroz politike sjećanja, oličene u tzv. danima sjećanja, memorijalima i komemoriranjima.
Može li nas pritom utješiti što nismo i jedini koji imamo sličan problem sa sveobuzimajućom količinom sjećanja?
Primjerice, publicist i novinar Simon Jenkins, u britanskom The Guardianu, pred neko vrijeme je zavapio: „Dosta više s Danima sjećanja – oslobodimo se povijesti 20. stoljeća“, pa čak predložio i da se napuste neka tradicionalna pompozna komemoriranja ratnih zbivanja, poput onih Dana D. Njegova teza je da bi Dane sjećanja trebalo zamijenjivati Danima zaborava. S užitkom citira Jorgea Luisa Borgesa: „Jedina osveta i oprost su u zaboravu“. No, ako je Borges i pretjerao teško je ne uvidjeti da su Dani sjećanja, čak i kad komemoriraju događaje oko kojih postoji najširi konsenzus, uistinu opasni jer su, naime, toliko manipulativni da često obrću čak i elementarnu povijesnu kronologiju. Jenkins navodi primjer kako se u britanskim školskim programima toliko govori o Drugom svjetskom ratu i Hitleru, da ga je njegov sin, došavši jednoga dana iz škole upitao: „Tata, mi učimo i znamo sve o Drugom svjetskom ratu, ali kada je bio Prvi svjetski rat?“
Nismo dakle jedino društvo u kojem se doima da je neki rat, u našem slučaju onaj od prije gotovo tri desetljeća, tek jučer završio. No, u oba slučaja radi se zapravo o čistoj ideologiji. Time se ništa drugo ne sugerira nego to da danas, nakon osam desetljeća, i dalje moramo biti sretni (i još više zahvalni) što živimo u svijetu u kojem nisu pobijedili Hitler i nacizam. Krajnja, perfidna poruka glasi: „Dobro je kako je moglo biti, šuti, budi zadovoljan, ne talasaj“. No zaglaviti gotovo isključivo u pojmovnom aparatu 19. i 20. stoljeća može se obiti u nepredviđenim pravcima, pa do danas služiti kao opravdanje neprestanih križarskih pohoda u borbi protiv raznih sablasti u širokom rasponu od „kulturnog marksizma“ do „ukrajinskog nacizma“. Najčešće to nije drugo nego znak kronične epistemološke inercije. U tom kontekstu sve češći apeli za zaboravom umjesto za sjećanjem, zapravo su pozivi na oslobađanje mentalne i kritičke energije, na osvježenje, na promjenu, a u najmanju ruku, s obzirom na inflaciju sjećanja, to znači tražiti određeno psihološko uravnoteženje. Književnik David Rieff u svojoj knjizi Pohvala zaboravu: Povijesno sjećanje i njegove ironije (2016). će, govoreći o paradoksu kolektivnog pamćenja, zapisati:
„Kad oni koji se ´sjećaju´ dođu do ove točke, može li se reći da uopće govorimo o sjećanju? Jer ovo nije samo pogrešan prijenos, on je nemoguć. Glagol zapamtiti jednostavno se ne može konjugirati u množini osim kada se odnosi na one koji su proživjeli ono što obilježavaju. Nemoguće je govoriti o kolektivnom sjećanju naroda na isti način na koji govorimo o individualnom sjećanju: to je metafora koja tumači stvarnost i nosi sa sobom sve rizike svojstvene metaforičkom razumijevanju svijeta. (…) Oslanjajući se na vrlo upitne predodžbe kolektivne svijesti, to je intelektualno dvojben i, utoliko što onima koji vjeruju da im je učinjena nepravda onemogućuje razlikovati one koji su im stvarno nanijeli nepravdu od onih koji nisu učinili ništa ili nisu učinili dovoljno da spriječe da se dogodi ta nepravda, društveno i politički opasan zahtjev, bez obzira koliko dobronamjeran.“
Doduše, uvijek pomalo (ra)žalosti kad se mora konstatirati da takva vrsta iskoraka, ironičnih odmaka, te više ili manje originalnih tumačenja, (pre)rijetko dolazi od strane historiografije. Novi vjetrovi puno češće pušu iz smjera sociologije, politologije, antropologije, književnosti, filozofije. Je li historiografija stoga postala najučmalija među društveno-humanističkim disciplinama?
Ali jao, kad problem zaborava transponiramo na domaći teren, opet smo pred istim spomenutim problemom. Jer, Britancima je možda lako odreći se i zaboraviti njihovo 20. stoljeće. Oni imaju i svoja druga stoljeća, dapače, tu je njihovo slavno 19. stoljeće, pa i 18., 17… Samo smo mi, čini se, predisponirani da zaglavimo u onom 20., kad, što svakodnevno očitujemo, sve što jesmo i sve što nismo definiramo baš u odnosu na njega, štoviše, uglavnom na njegovu drugu polovicu, ili još kraće, samo u odnosu na 1990-e.
To već pomalo ljulja i naše ustaljene teorijske predožbe o naciji i nacionalizmu. Učilo nas se kako svaki nacionalizam po difoltu teži da svoju naciju ukorijeni što dalje i što dublje u prošlost. Od stoljeća sedmog… Ovdje vidimo inverziju toga. Ne treba nam ništa osim ’90-ih i Domovinskog rata. To nas je jedino stvorilo, izgradilo i ujedinilo. Svakako, razumljiva interpretacija s pozicija održanja odnosa moći. Drugima pogled seže najdalje do 1945. Kako se nedavno zapitao jedan hrvatski povjesničar: „Je li uopće bilo hrvatske povijesti prije ´45?“ Tako to izgleda kad pamćenje pobijedi historiju. Međutim, povjesničari time, blago rečeno, ne bi trebali biti impresionirani. No često su upravo oni, uz ostale intelektualce, na najinfantilniji način podložni mnogim fascinacijama, fetišima, zanosima. Stoga sve više dolazimo do zaključka kako je manje naša historiografija odraz naše povijesti, koliko je, upravo obrnuto, naša povijest odraz naše historiografije. Da smo drukčiju (i drukčije) povijest učili, ona bi nam i bila drukčija. To je samo naizgledni paradoks. Pogled na svijet nije samo vrsta optike, nego i vrsta kreacije tog svijeta. Povjesničari, pogotovo oni u javnom prostoru, i stvaraju povijest. Zato i treba razmišljati koji će se sadržaji u javnom prostoru posredovati ili čak forsirati, i na koji način. Svakako, tromiji javni radnici poistovjetit će funkciju javnog intelektualca ili povjesničara sa zagovaranjem spomeničke, komemorativne i druge nadgrobne i zagrobne manifestne baštine, smatrajući da tako barem malo doprinose nečemu bitnome ili da makar markiraju teren u sklopu suvremenih kulturnih ratova. To, međutim, znači samo pokušaj petrificiranja iluzija koje su po definiciji neuhvatljive. Jer nemoguće je toliko složene i inherentno humane probleme pamćenja, promišljanja i zaborava naprosto delegirati na kamene skulpture, spomen-ploče ili datume, i pritom se nadati da će oni pamtiti, misliti i biti na oprezu umjesto nas, štedeći nam tako napor, vrijeme i novac. Nasuprot tome, inflacija spomenika samo ostavlja više posla za buduće generacije, koje će ih zakonomjerno morati rušiti, uklanjati, devastirati.
Žrtvoslovlje je dakle postalo najpropulzivnija i gotovo najlukrativnija humanistička grana. Žrtve je lako naći, a kupce žrtvoslovnih narativa još lakše. Rijetko tko od suvremenih viktimologa da pomisli kako senintonirati svoj istraživački rad kao svojevrsnu revindikaciju žrtava ne bi smjelo bez velike, visoke doze autorefleksivnosti i samopropitivanja. Tu igru i ples između pamćenja, povijesti i zaborava, filozof Paul Ricoeur je pregnantno sažeo zapisavši: “Presuda i kazna su stvar suca; borba protiv zaborava i za istinito sjećanje je stvar građanina; povjesničaru preostaje razumijevanje, bez osuđivanja i bez smišljanja isprika”.
U skladu s time, prosječni istraživač trebao bi se pitati: Zašto i kako radim, koliko doprinosim produbljivanju razumijevanja, sudim li, prosuđujem li i zaključujem li više no što razumijem? Pretvara li se moja rabota samo u jedno mehaničko nizanje podataka, u odgovor na sirenski zov žrtava kojemu se zapravo vrlo lako odazvati? Jer, figurativno rečeno, gdje god da zabodete lopatu naći ćete lubanju, a to ćete onda moći predstaviti kao veliko otkriće.
Ono dakle što možemo osjetiti kao nedostatak žrtvoslovne literature je nepostojanje nekog artikuliranog, krajnjeg cilja bavljenja time. Što naposljetku, mimo toga, želimo zaključiti, razumjeti? Je li cilj samo prebrojavati žrtve, trajno se zadržati na razini sizifovštine uslijed koje će jedni u tu žrtvoslovnu bačvu uvijek malo dolijevati, a drugi iz nje odlijevati? Ne pretvara li se to onda u jednu opsesiju, u žrtvoslovni larpurlatizam? Žrtvoslovlje koje postaje žrtvoslavlje! Naposljetku, jesu li nam te teme uistinu u tolikoj mjeri potrebne u javnom prostoru? Zar su to istraživanja koja se trebaju se odvijati u ozračju navijanja, aplaudiranja ili zviždanja, skandala i senzacija? Takva istraživanja su nužna, ona moraju biti kontinuirana, umrežena, za njih bi uvijek trebalo naći prostora, vremena, novca (!), istraživača, no ona bi se sve više trebala svoditi na jednu specijaliziranu razinu, zatvoriti, spustiti razinu njihove ekspresije i tenzije. Nije li simptom nečeg društveno nezdravog to da je bavljenje žrtvama danas toliko seksi, da preko toga relativno lako možete steći ne samo stručnu, nego i javnu slavu? Nisu li dometi takvih istraživanja danas naprosto neproporcionalni s važnošću koja im se pridaje? Također, njihova znanstvena relevantnost teško da je razmjerna velikom trudu koji u takva istraživanja treba uložiti. Primjerice, dokazati da je u nekom selu 1941. stradalo tridesetak ljudi više ili manje od onoga što je dosad bilo poznato uistinu može iziskivati ogroman istraživački napor. Zbog toga je, naravno, divljenja vrijedno što postoje istraživači koju su se tome ipak voljni posvetiti. No što ćemo dalje s tim podacima? Kakve konzekvence povući? Pitanje je – koliko su nakon toga ti isti istraživači još uvijek u stanju od drveća vidjeti šumu? Je li im zakopanost u arhive, umjesto produbljenja i izoštrenja optike, zapravo zamutila vid i pogled na cjelinu? Koliko uopće stignu razmišljati o tome što rade i koliko im potpora ili pritisak društva pomažu, a koliko odmažu? Od njih kao da se stalno očekuje da zajednici „dostave“ nove rezultate i žrtve, odnosno dokumente koji eventualno osporavaju postojanje tih žrtava.
To potvrđuje ono što je nihilist Schopenhauer svojevremeno kazao, kako je „povijest oduvijek bila omiljena disciplina onih koji žele nešto naučiti, ali bez velike potrebe da time naročito opterete svoj intelekt“. Drugim riječima, bez naročitog promišljanja o onome što rade i što saznaju. Jesu li žrtvolozi najbolji primjer toga? Njihova psiha je pod povećanim pritiskom, a intelekt nerazgiban. Naposljetku, oni sami postaju žrtve svog minulog rada.
Aktualizirajući čitavu priču, u našem kontekstu tako je kronično neuralgična povijest Jasenovca, jasenovacologija, no koja zapravo odavno nije povijest Jasenovca (samog koncentracijskog logora i lokaliteta), nego je prvenstveno povijest upotrebe Jasenovca. Radi se o temi koja od samih početaka izgleda grbavo postavljena, a „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. Tema je to koja se već desetljećima kreće između dvije vrste ludila, onako kako ih psihologija generalno poznaje: neuroze kao negiranja, i psihoze kao pretjerivanja. Transcendirati te prijepore moglo bi se kada bi odustali od stava kako je Jasenovac nekakva isključivo hrvatska tema i hrvatski problem, kao i da je to tema koja je lajtmotiv i razdjelnica cjelokupne povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. To znači povijesno, politički, društveno i spoznajno zaglaviti. U historiografiji se sad već podosta govori o transnacionalnoj povijesti, o takozvanim isprepletenim povijestima (entangled histories), povijestima transfera, mreža… globalnoj historiji! Možemo li u tom kontekstu konačno sagledati i Jasenovac? Je li on nekakva specifičnost, nekakva crna rupa, ili je i on bio dio jedne umrežene priče? To nije nikakva relativizacija bilo čije odgovornosti niti prebacivanje loptice bilo kome, nego naprosto polaženje od činjenice da je vrijeme Drugoga svjetskoga rata na prostoru kontinentalne Europe bilo doba najveće mobilnosti, vojne i civilne, najveće zbrke, praktički još od vremena seobe naroda, što višestruko usložnjava sva pitanja broja i identiteta žrtava, točnog mjesta, vremena i načina stradanja.
Mnoga od tih pitanja svojevremeno su na vrlo relevantan način adresirana na velikoj međunarodnoj konferenciji „Samoća žrtava: Metodološki, etički i politički aspekti prebrojavanja ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu“, održanoj u Budimpešti, u dvorcu Budim, 2011. godine. Ta konferencija, nakon niza desetljeća, bila je važan lakmus papir za nepostojanje europskog konsenzusa oko pitanja žrtava, počevši od same definicije (tko su sve žrtve?), jesu li svi poginuli u ratu naposljetku žrtve, u rasponu od ubijenih SS-ovaca na ruskom frontu pa do stradalih Židova u Auschwitzu, što je bila jedna od blasfemičnijih teza koje su se pojavile. No, sudionici su se ipak suglasili oko nekih drugih elementarnih zaključaka: da je broj žrtava Drugog svjetskog rata do danas zapravo nepoznat, procjena od 50 do 55 miljuna netočna je, sve brojke koje se odnose na Europu bile su pretjerane, njima se manipuliralo iz propagandnih, političkih razloga, zbog ratnih odšteta itd., dok su, s druge strane, brojke za SSSR i Kinu bile podcijenjene. Za razliku od vojnih, civilni gubitci su inače puno slabije dokumentirani, metodologije brojanja su neujednačene, prostim matematičkim zbrojevima nacionalnih statistika ne može se doći do točnog broja jer se žrtve moguće multipliciraju (npr. hoće li jugoslavenski Nijemci spadati u njemačke žrtve ili u jugoslavenske, što ćemo s njemačkim Židovima itd?). U moralnom smislu broj žrtava ne čini razliku, ali važno je da nacionalna sjećanja ipak ne počivaju na toliko lažnim podacima, zaključeno je.Jedan od izlagača, Richard Overy, pritom je postavio i pitanje: Jesu li samo mrtvi žrtve, zar nemaju i oni koji su preživjeli razna stradanja (mučenja, sakaćenja, progonstva, konfiskacije) pravo na status žrtve u nacionalnim memorijama, iako se njima ne podižu spomenici i ne posvećuju Dani sjećanja? Istaknut je doduše primjer Instituta Yad Vashem, koji prikuplja dokumentaciju i o takvim žrtavama. Niz izlagača govorio je o mnogim drugim pitanjima i specifičnim problemima iz svojih sredina, ali tada na toj konferenciji, od silnih pasioniranih žrtvologa s ovih prostora nije sudjelovao nitko, izuzev jednog izlagača iz Slovenije. Znači li to da naši stručnjaci kronično ne prate međunarodna zbivanja na tom planu, te misle da su njihovi problemi, dvojbe i nedoumice samo njihovi, bez potrebe bilo kakve komparacije?
Naposljetku, najvažnije pitanje koje kao sjena ostaje nad Europom zadnjih više od sto godina, još od Velikog rata, jest dvojaka mogućnost odnosa prema svim ratovima i stradanjima, zapravo dvije strategije koje vode prema budućnosti. Prva koja je u osnovi pacifistička, koja uvijek optimistički teži novoj arhitekturi međunarodne stabilnosti i koja, radi višeg dobra, računa sa zaboravom, ostavljanjem prošlih zakrvljenja iza sebe, i druga, ona koja na rat uvijek gleda kao na svojevrsni „nedovršeni posao“, bilo u vojno-operativnom, političkom smislu, bilo u smislu memorije, koja uvijek i neprekidno zida svoju nedovršivu žrtvoslavnu kulu babilonsku i time održava vječnu vatru tinjajućeg resantimana, trajni stand-by za eventualne buduće sukobe.
Stoga, sve dosadašnje iskustvo nam naposljetku ipak sugerira da humanistika nedovoljno humanizira, a povijest nas ne oslobađa. Oslobađajuće impulse kao da i dalje možemo tražiti tek u onoj sferi koju redukcionizam još nije posve preplavio – u poeziji. Tako je Wisława Szymborska, pjesnikinja iz zemlje kojoj nikako nije strana autopercepcija vječne žrtve, svojevrsnog Krista Europe, težnju i potrebu za zaboravom sublimirala u stihovima:
Kraj i početak
Poslije svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav takav red
neće se uspostaviti sam.
(…)
Netko s metlom u ruci
još se sjeća kako je bilo.
Netko sluša
klimajući neotkinutom glavom.
Ali u njihovoj blizini već će
se početi vrzmati neki
kojima će to biti dosadno.
Netko će još vremenom
ispod žbuna iskopati
argumente nagrižene hrđom
i prenijeti na gomilu otpadaka.
Oni što su znali
o čemu se ovdje radilo,
moraju ustupiti mjesto onima
što znaju malo.
I manje od malo.
Odnosno, isto što i ništa.
U travi, koja je nadrasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i zijevati u oblake.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
