Ukrajinska kalvarija najveći je sigurnosni izazov današnjice. Kako bi se dublje proniknulo do izvorišta i ciljeva “ruskog svijeta” te rasvijetlilo intelektualnu podlogu nasrtaja na tlo i dušu jedne nacije, zapadni javni prostor u proteklih je godinu dana preplavljen pretresanjima cjelokupne filozofske, politološke, historiografske, teološke i umjetničke ostavštine Rusije. Tragajući za stanovitim dijaboličnim silama koje generiraju postojanu podršku ruske javnosti Putinovom destrukcijskom djelovanju (navodno oko 70% Rusa podržava rat), u kojemu se barbarski gaze temeljna ljudska i nacionalna prava, a aneksijama i najavama “gašenja” Ukrajine brutalno obezvrjeđuju norme suvremenih međunarodnih odnosa, kolektivni Zapad nevoljko se vratio u hladnoratovski rezon međunarodnih odnosa, napustivši idealističke eho-komore u kojima je samodopadno snatrio o ružičastom hipijevskom svijetu.
Iščitavaju se nanovo, elem, stari ruski klasici. Analizira se njihovo podupiranje imperijalizma, carističkog apsolutizma i doprinos kultu “svete majke Rusije”. Razgrću se kompleksne teološke postavke Ruske pravoslavne crkve i u njima traga za fundamentalističkim temeljima protu-ekumenskog i vrlo autarkičnog poimanja “slobodnog Istoka”, onoliko koliko zapadnjački racionalistički um uopće može pojmiti takve pred-prosvjetiteljske koncepte. No, naposljetku, ni sama ruska propaganda ne skriva činjenicu da je krovna osobitost ruskog ratnog narativa, bilo da je riječ o strateškom komuniciranju na vanjskopolitičkoj razini ili o bildanju morala unutar vlastitih redova, uvjerenje o Rusiji kao naciji s poslanjem! U toj romansiranoj predodžbi se put ruskog naroda kroz prošlost prikazuje kao iskušenje vođeno oslobodilačkim ethosom, usmjeravan ka ostvarenju slobode čovjeka, obitelji i morala u srazu s demoniziranim Zapadom i imputiranim mu nacizmima, fašizmima, šovinizmima i raznoraznim drugim izmima.
Ruska agresija i “skrbničko” dociranje Moskve ostalim zemljama iz bivšeg SSSR-a, ali i onima u prvom susjedstvu te nekadašnje tvorevine, s druge strane, dala je poticaj reafirmaciji jednog drugog nacionalnog koncepta koji je slične starosti i ima slične osnove poslanja, “bogoizabranosti” – poljskog mesijanizma! Etimološki, ta kovanica se vezuje uz biblijski pojam Mesije – Izabranika. To jasno odražava kakve je vrijednosne srži i kakvim se ideološkim smjerokazima služi u autodefiniranju, a ujedno upućuje na ispunjenost tog fenomena vjerovanjem u intervenciju božanske providnosti u izabiranju jednog Naroda kao sudbonosnoga u svjetskim okvirima.
I dok o Rusiji i ruskom “duhu naroda” čitamo i znademo sve više, ta izuzetno zanimljiva poljska inačica mističnog etnocentrizma ostaje nam sasvim ispod radara. S pravom, jasno, jer primat ipak treba dati razumijevanju motiva onoga koji u ovom trenu čini zločin protiv mira! Motivacija branitelja i zlostavljanih pred zlostavljačem razumljiva je sama po sebi bez ikakvih dodatnih elaboriranja. Naravski, taj poljski mesijanizam, njegov historijski original i prežici koji su u poljskom mentalitetu ostali uglavljeni do dana današnjega ipak dolaze sa suprotnim predznakom od onoga kojega patrijarh Kiril u svom kremaljskom “trećem Rimu” bogohulno nameće kroz svoju viziju stvaranja “kraljevstva Božjega” predvođenoga KGB-ovim “silovicima”. Taj poljski antipod ruskomu je prvenstveno nominalno i manifestacijski katolički, ne-imperijalistički, daleko trezveniji i bitno manje egocentričan kad je riječ o doprinosu svjetskom (ne)miru. No ono što je njegova “dodana vrijednost” u stvarnosti koju živimo jest to da predstavlja duhovno izvorište sve energičnijem držanju Poljske na europskoj geopolitičkoj sceni, a samim time je značajan za dinamiku preslagivanja utjecaja u istočnoj Europi.
Mesijanizam Poljaka nije tek puki izlet u nešto romantičarsko, divinizirajuće i iracionalno, već sama srž poljskog nacionalizma. Spiritus movens tog koncepta – književnik Adam Mickiewicz (1798.-1855.) – ujedno se smatra i ocem nacije, glasnikom povratka stare srednjovjekovne poljske slave. Bez dvojbe je riječ o najvećem poljskom pjesniku i ideologu. Mjesto na vrhu trona pripalo mu je iz razloga što je prije dva stoljeća definirao viđenje Poljske u svijetu i smjernice kako odgovoran i zreo Poljak treba shvaćati poziciju sebe i svog naroda u Europi, impregnirajući tu (auto)percepciju uvjerenjem o bogomdanoj posebnosti, pa i svojevrsnoj duhovnoj superiornosti poljskog naroda.
Rascjepkanost stare Poljske između tri snažna susjeda – Habsburške monarhije, Pruske i Rusije – osnaživala je dojam potlačenosti i obespravljenosti, te rađala vjeru u bolju budućnost. Zapravo, Mickiewiczevim suvremenicima je ta nada bila jedino što im je preostalo u stremljenju ka vlastitoj kulturno-političkoj emancipaciji, u trenucima dok s periferije gledaju kako ostali europski narodi ostvaruju preporodne probitke, izgrađuju vlastite jezike, podižu kulturne i obrazovne institucije. Doživljavajući te tragične i tlačiteljske okolnosti kao svojevrsnu kušnju kojoj je Poljak sudbinski izložen, Mickiewiczev motivatorski rad se u esenciji svodio na poruku kako Bog ima posebne planove s poljskim narodom, te se život u turobnoj sadašnjici mora usmjeriti ka tomu da plodove rada sadašnjih generacija uživaju njihova djeca i unuci. Mickiewiczevi istomišljenici su sudbinu naroda poistovjećivali s izgnanstvom biblijskog Izraela, tj. izabranoga Naroda. Na taj način je romantizmom i eshatološkim elementima začinjen moderni nacionalni program do današnjih dana ostao duboko prožet sakralnim elementima, odnosno vjerskim motivima, i predstavlja stereotipnog Poljaka kako ga vidi pluralistički i permisivni Zapad.
Vjerujući u narod kao najviši oblik svijesti i samim time Bogu najbliži, mesijanizam je nacionalnu i jezičnu zajednicu Poljaka promatrao kao jedinstven organizam, skup sudbinski povezanih pojedinaca-mučenika, ugrađujući u sebe i one prosvjetiteljske ideale kako sloboda čovjeka može biti osigurana samo kroz izborenu slobodu nacije. Mickiewicz je u svojim promišljanjima oblikovao taj idejni splet na način da ga je usporedo razvijao u formi dva noseća stupa poljskog “duha naroda”: kroz pasionizam – tj. predodžbu o stalnoj patnji s višim ciljem, i kroz misionizam – odnosno, učenje o poslanju.
Bard poljskog romantizma je nacionalno-integracijske napore metaforički prispodobio kroz borbu ljudske duše s napastima i zlodusima, poučavajući čitatelja kako “pasija” ima svrhu unutarnje izgradnje naroda i učvršćenja njegove vjere, ona transformira, pročišćuje i osnažuje duh, lišava ga dekadencije i malodušnosti. U tom pogledu se kod njegovih sljedbenika uočava ne baš skromna tendencija da se sudbina poljskog naroda interpretira kroz biblijsku ličnost Isusa Krista, što i on sam eksplicitno iznosi u kultnom djelu Dziady nazivajući Poljsku “Kristom svih nacija”! Dakle, svojevrsnim iskupiteljem za sve imperijalizmom i tiranijom potlačene narode na europskoj karti. Čitav poljski put kroz novovjekovnu povijest je u tom smislu metaforički oslikan slikama Kristove muke, odnosno grandioznim podvigom preuzimanja grijeha i slabosti cjelokupnog čovječanstva na vlastita pleća.
Mesijanistički pogled na svijet značajno je utjecao na intelektualno oblikovanje nadolazećih generacija, postavši tijekom 19. i 20. stoljeća izuzetno raširenim u gotovo svim idejno-političkim kretanjima na poljskom tlu, usprkos tomu što Poljaci dugo nisu imali svoju državu. Upravo nedostatak države je, vjerojatno, bio gorivo za njegovu trajnost i primamljivost. Za razliku od ruskog “trećeg Rima”, poljski mesijanizam se bio kapilarno širio odozdo, nije bio nametan državnim autoritetom odozgo ni podržan imperijalnim politikama. On je u tom pogledu nastao kao esencijalno nacional-oslobodilački, ali i anti-sistemski, zagledan u božansko i prkosan postojećemu zemaljskom poretku, nepomirljiv prema jačima i moćnijima. Pa i eskapistički u određenim aspektima, u njegovim umjetničkim formama. U tom smislu je ponajbolje osvjedočen kroz vrline i žilavost poljske “podzemne države” tijekom nacističke okupacije 1939.-1945. Suvremeni, liberalniji odrazi tog vrlo fleksibilnog misaonog sklopa eksplodirali su u prosvjedima protiv komunističkih vlasti, kroz pokret Solidarnosti 1980-ih godina. Tom prilikom se osuvremenjeni mesijanizam po prvi puta otvoreno pretače u “masovno društvo”, pa ga bez sumnje nalazimo i u fenomenima lijeve, socijaldemokratske provenijencije.
Iako u mnogočemu ispunjen katoličkim idealima i simbolima, mesijanizam se nikada nije u cijelosti pretvorio u izraziti vjerski pokret već prvenstveno egzistira kao oruđe za ostvarenje političkih ciljeva iz sfere nacionalno-integracijskih i nacionalno-oslobodilačkih stremljenja. Izvan granica Poljske se ustalilo mišljenje kako su ideje tog tipa karakteristične za poljsku desnicu i konzervativce, koji uistinu de facto jesu monopolizirali sve bitne značajke historijskog mesijanizma na deklarativnoj i promidžbenoj razini, i predstavljaju sebe kao jedine prave nositelje “poljske stvari”, no u proteklih nekoliko godina, zahvaljujući međunarodnim okolnostima više no samoj poljskoj unutarnjoj politici, duh mesijanizma je stekao određena uporišta među centristima, unutar “mainstreama”. I to prvenstveno kada je riječ o pozicioniranju Poljske u okviru EU i NATO saveza, gdje Poljska na multilateralnoj platformi opet može zaigrati na Mickiewiczevu kartu “Krista svih nacija”.
Na početku druge godine ruske agresije u Ukrajini, bez dvojbe se može ustvrditi kako je među svim članicama EU upravo “nabrijana” Poljska najviše politički profilirala kao glavni zagovornik beskompromisnog otpora Putinu. Energična, nametljiva, ambiciozna, prkosna – sve su to epiteti kojima medijski servisi “časte” njezinu “boksačku” vanjsku politiku u 2023. godini. Personificiranje “Pomazanika” u poljskoj naciji, predodređenog za liderstvo u obrani Europe od zla i bezboštva, dobilo je novu živost radikalizacijom ruske politike. Oživljeni ruski imperijalizam, zapravo, životni je eliksir koji poljskom ideološkom suparniku daje snagu, a samim time i vraća one pomalo mitske, iracionalne impulse u upravljanje društvom i državom.
Poljska je danas najznačajnija tranzitna točka u opskrbi Ukrajine ratnim tvorivom. Prednjači u vojnoj pomoći, gledano u vrijednosti isporuka naspram visine BDP-a per capita, u čemu znatan udio otpada na proizvode domicilne vojne industrije koja bilježi velik rast. Poljska je ujedno primatelj najvećeg broja ukrajinskih izbjeglica. U vojno-sigurnosnom pogledu ona nadilazi Njemačku, koju dezorijentiranost i nemušto balansiranje između partikularnih interesa i načela europskog jedinstva odvodi u stranputice zbog čega trpi postupni gubitak prestiža na europskom tlu. Preuzimanjem inicijative, asertivnim držanjem i najavom vrlo ambicioznih planova glede modernizacije oružanih snaga, Varšava nameće tempo Berlinu. Ona prednjači i u procesu zagovaranja što veće neovisnosti o ruskim energentima, ne slamajući se previše oko “zelenih tranzicija”. Nakon Brexita, Poljska se ustoličila u svojstvu pivota u održanju euroatlantizma na europskom tlu, pri čemu iskazuje želju za sve većom homogenizacijom europskog istoka u kojemu će upravo ona biti predvodnik antiputinističkog koncerta. Na koncu, Varšava čvrsto stoji i na pozicijama jačanja NATO-ovih strateških nuklearnih kapaciteta u istočnoj Europi, što je “crvena linija” na čije prekoračenje nisu spremne ni mnoge starije članice saveza.
Verbalne prijetnje nuklearnim udarima kakvima se zvecka iz Moskve, čini se, izazivaju kontraefekt u vidu još snažnijeg konfrontiranja Poljske prema Rusiji, u čemu se dade iščitati arhaična opijenost gore spomenutim pasijanizmom i pri čemu viteštvo ponekad zamuti realističke poglede, tjerajući NATO saveznike na čuđenje i podizanje obrva. Na unutarnjem društveno-političkom planu, takvo ozračje pogoduje pothranjivanju diskursa u kojemu Poljska trpi agresivne nasrtaje nuklearne Rusije i birokratskog terora Bruxellesa, te hegemona Njemačke, pa ne treba čuditi ako Poljaci povlače paralele između današnjeg položaja Poljske sa stoljetnim mučeništvom među tri carske glave. Iako uzgajanje tog sentimenta žrtve proizvodi neželjene nuspojave poput nepovjerenja prema Zapadu, u perspektivi od zadnjih 300 godina Poljska nikada nije bila bliža Zapadu, nikada nije imala snažniji utjecaj u globalnoj politici i nikad nije bila emancipiranija.
Pred nama su dani kada taj mesijanizam ima priliku ostvariti se u djelatnoj politici u mjeri kao nikada prije. Ono što on podrazumijeva, među ostalim, jest i isticanje lidera, jedne snažne ličnosti. Zanimljivo je da se utjelovljenje oslobodilačkog lidera posljednji put pronašlo u liku pape Ivana Pavla II., dakle, poglavara druge države. I dok je “konkurentskim” slavenskim mesijanizmima poput ruskoga s Putinom ili srpskoga s Vučićem to najizraženija karakteristika, demokratski sustav Poljske zasad nije iznjedrio nekakvog “strongmana” srednje Europe, te ostaje za vidjeti hoće li se i u tom aspektu ostvariti revitalizacija mesijanizma za 21. stoljeće.
