Ivan Prskalo: ‘Duhovna Hrvatska’ – domoljubni credo Viktora Vide

Danas govoriti o identitetu je nezahvalan posao jer je samo poimanje toga pojma postalo nejasno i konfuzno. Govoriti o hrvatskom nacionalnom identitetu, pa i o hrvatstvu kao takvom, još je nezahvalnije, pogotovo kada je sam taj pojam postao opterećen konotacijama koje ne pridonose nikakvom razjašnjenju ili razrješenju, već jednostavno proizvode još više nelagode u onih čiji je identitet bitno povezan s tim pojmom. To sve proizlazi iz činjenice da se hrvatstvo kao takvo nikada nije dokraja izgradilo i utvrdilo, pa zbog toga često djeluje nedosljedno i klimavo. Razvoj hrvatske nacionalne ideje kao takve (sa sigurnošću) možemo pratiti još od početka 19. stoljeća, kada je borba protiv mađarskoga plemstva, koje je nastojalo progutati autonomno hrvatsko plemstvo i stopiti ga sa svojim (proto)nacionalnim bićem, tomu dala poticaj. Ta borba protiv Mađara, kasnije protiv Austrijanaca, Talijana i Srba, bitno je utjecala na hrvatski mentalitet. Ne samo da u hrvatskom mentalitetu postoji stalan osjećaj borbe protiv nadmoćnih za opstanak, nego se osjeti i procijep koji je nastao kao posljedica te borbe. Procijep je rezultat načina vođenja te borbe, pa katkad i pitanja treba li uopće ikakvu borbu voditi. Krešimir Nemec je to dobro artikulirao u svojem osvrtu na razvoj pravaške književnosti, gdje je zaključio da je hrvatstvo prožeto podjelom između isključivog hrvatstva i inkluzivnog jugoslavenstva[1].

Ideja jugoslavenstva je prošla kroz brojne mutacije i transformacije od svog začetka početkom 19. stoljeća. S korijenima još iz 18. stoljeća, jugoslavenstvo je (romantičarski) zamišljalo ujedinjenje svih južnih Slavena u zajednicu bratskih naroda. Prvi značajni njezin nositelj bio je Ljudevit Gaj (u obliku ilirizma), koji je razvijao tu ideju u doba kada su se već znatno definirali srpski i slovenski nacionalni identiteti. Dok se tako Ljudevit Gaj zalagao za sveobuhvatnije ime Ilir, Vuk Karadžić, njegov suvremenik, smatrao je uzimanje nekog drugog imena besmislenim i bespotrebnim, kad njegov narod već ima ime. Gajev plan je zbog svoje radikalnosti uskoro propao zabranom ilirskoga imena početkom 1840-ih, no osnovne značajke te ideje su i dalje ostale. Sljedeći nositelji jugoslavenske ideje bili su Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački, koji su smatrali nužnim ujedinjenje svih Južnih Slavena unutar Habsburške Monarhije (kasnije Austro-Ugarske), te tješnje vezivanje uz Južne Slavene van Monarhije. Iako su Hrvate držali za kulturno superiorniji narod, čija je misija prosvijetliti ostale južnoslavenske narode u toj budućoj uniji, oni nisu vidjeli centre moći te buduće zajednice u Hrvatskoj, nego u Srbiji, slavenskom Pijemontu – ujedinitelju[2].

Ta ideja jugoslavenstva živjela je od kraja 1840-ih sve do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kada jugoslavenstvo doživljava još jednu mutaciju. Ovo novo jugoslavenstvo, čiji su najznačajniji nositelji bili budući osnivači Hrvatsko-srpske koalicije (Frano Supilo i Ante Trumbić) zanijekalo sve značajne razlike između Hrvata i njihovih južnoslavenskih rođaka (naročito Srba), misleći da se zapravo riječ o plemenima istoga naroda. Tu kabanicu jugoslavenstva iskoristit će Srbi, koji će svojim ugledom Pijemonta – ujedinitelja (pojačanim uspjesima u Balkanskim ratovima, a i samim sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu na strani pobjednika), uspjeti sebi podčiniti sve ostale južnoslavenske narode i stvoriti davno željenu Jugoslaviju. Taj treći stadij jugoslavenstva postao je definitivno antihrvatski, ponizivši pojam hrvatstva na razinu prostaštva i vežući ga uz sve što je nepodobno, kriminalno (pa nekad i nemoralno). Taj se koncept jugoslavenstva iskristalizirao kroz prvu (Kraljevinu) Jugoslaviju i drugu (Socijalističku Federativnu Republiku) Jugoslaviju te postao parazitski antipod hrvatstvu.

Dok je jugoslavenstvo kao koncept desetljećima i stoljećima jačalo, isključivo hrvatstvo kao da je slabilo. Koncept isključivog hrvatstva nastao je kao reakcija protiv ilirizma i jugoslavenstva, a nositelj te reakcije bio je Ante Starčević, koji je uvidio da se u tim integrativnostima počeo gubiti hrvatski identitet te da se čitavu povijest koja je stajala iza njega bilo zamućivalo. Njegova ideja je bila radikalan raskid sa bilo kakvim integrativnostima jer je smatrao da hrvatski narod može sam biti nositelj svoje neovisnosti. Snagom svoga karaktera i integriteta, Starčević je na svojim leđima iznio pravaški pokret , a čije je najsjajnije razdoblje počelo u 1880-im godinama, u doba najžešćeg pritiska na Hrvate. U idućem se desetljeću, nažalost, zbiva i propast tog pokreta. Starčevićeva Stranka prava raspada se na frankovce i domovinaše. Prvi su ustuknuli pred zahtjevom za neovisnost, procijenivši da je, u tim prilikama, najprobitačnije tražiti široku autonomiju u okviru Austro-Ugarske, dočim se domovinaši ujedinjuju s obzorašima čiji je idejni vođa bio Josip Juraj Strossmayer. Neki iz pravaških redova idu korak dalje i sudjeluju u stvaranju Hrvatsko-srpske koalicije, koja je, kao što rekosmo, nijekala stvarno postojanje hrvatstva. Tako je isključivo hrvatstvo dočekalo kraj Prvoga svjetskog rata kao izmrcvaren pokret kojem je prijetila smrt. Ipak ga je oživjela djelatnost Stjepana Radića, koji je stvorio čitav novi nacionalni pokret u opiranju tiranskom beogradskom režimu. Usprkos činjenici da Radić nije otišao korak dalje i tražio potpunu neovisnost (iako je zastupao ravnopravnost i samobitnost Hrvata), njegova pojava i vodstvo pretvorili su hrvatski nacionalni pokret u snažnu opoziciju koju se nije moglo zanemariti u političkoj računici. Pokret je kobno oslabljen atentatom 1928. godine, ali je i dalje postojao i nije ga se moglo prešutjeti. Možemo čak reći da se hrvatska nacionalna ideja napokon počela kristalizirati.

Usprkos represiji režima Kraljevine Jugoslavije, hrvatski intelektualni, kulturni i društveni život je bujao, a nacionalna borba za opstojnost je to samo izoštravala. Čak možemo govoriti o stvaranju društvene elite koja bi bila sposobna nositi taj pokret[3], ali sve je to poremetio Drugi svjetski rat, koji je Kraljevini Jugoslaviji donio propast, a hrvatstvu zadao težak udarac, od kojeg se i danas oporavlja. Ratne preinake teritorija iznjedrile su ustaški režim, režim nekadašnjih marginalaca koji su popunili vakuum što ga nisu mogli popuniti članovi HSS-a (očito obezglavljeni Radićevom smrću). Ustaški režim svrstao je se uz gubitničku stranu toga rata i pritom se sam kompromitirao dubioznim odlukama i zločinima. Svojim postojanjem je kompromitirao i hrvatsku elitu u razvoju (a kompromitirao ju je život i redovit rad u NDH) te od nje stvorio metu za buduće komunističke vlasti. Partizani su tako sasjekli cvijet te elite krajem rata i u poraću, a onaj dio što ga nisu sasjekli morao je bježati ili je bivao ušutkan. Novo stanje poremetilo je hrvatstvo znatnije nego stanje Prve Jugoslavije. Teror je bio sveobuhvatniji, rez sa starim idejama i vrijednostima praktički radikalan, a novi nositelji misli isključivoga hrvatstva nosili su sa sobom nerazriješene dihotomije pripadnosti hrvatskom narodu i pripadnosti komunističkoj Jugoslaviji. To se vidjelo u 1971. godine, gdje su se jedni nositelji pokreta (komunistički čelnici iz Saveza komunista Hrvatske), zalagali za ravnopravan položaj Socijalističke Republike Hrvatske (dakle, ne Hrvatske kao narodnosnog koncepta) u Jugoslaviji, dok su ostali nositelji (studenti i intelektualci izvan Saveza komunista) bili nositelji upravo hrvatstva kao takvog. Nakon tog neuspjeha i nove represije slijedio je konačni uspjeh 1990-ih, kada je isključivo hrvatstvo prevladalo i napokon ostvarilo san neovisne hrvatske države. Premda je isključivo hrvatstvo prevladalo, ta unutarnja dihotomija hrvatstva i jugoslavenstva (a što zapravo znači: opstojnost ili samouništenje) ostala je unutar hrvatskog nacionalnog bića te kao takva opstaje kao bolna rana koja ne omogućava konačnu kristalizaciju hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Ovaj kratak pregled (koji zbog pojednostavljenja vjerojatno pati i od nenamjernog iskrivljenja određenih činjenica) služi mi upravo za to da demonstriram današnju situaciju u kojoj se Hrvati nalaze. S jedne strane stoji opcija jugoslavenstva, koja praktički znači samouništenje jer nastoji zanijekati i poniziti ono što se veže uz pojam hrvatstva. Ideja isključivoga hrvatstva se, s druge strane, tome ne može djelatno suprotstaviti. Kao što rekoh, kristalizaciju hrvatskog nacionalnog identiteta zakočile su povijesne okolnosti nakon 1945. godine, kada je izgubio značajne zasade na kojima se mogao izgraditi. Danas je isključivō hrvatstvo svedeno na sjenu staroga sebe. Ponos i želja, što su je krasile starčevićance i radićevce starine, svedene su na ponos i želju što nastaju u svezi s hrvatskim sportašima ili inače bilo kojim Hrvatom koji je negdje u nečem uspio. To je samo po sebi (bez nekog dodatnog, čvrstog, svrhovitog sadržaja) nedovoljno. Zatim imamo one koji su toga svjesni, ali koji idu u krajnost napuhanog javnog iskaza (vežući se uz kontroverzne ideje, poput, primjerice, spomenutog ustaštva) ili se predaju malodušnosti u obliku neprestanog nabrajanja svih zločina počinjenim nad Hrvatima. Iskristaliziran i izgrađen hrvatski nacionalni identitet ne može se temeljiti na bilo kakvom paradiranju ili kakvom žrtvoslovlju koje isključuje svrhovit sadržaj. Ne možemo i ne smijemo se određivati ni po tome što smo nečiji neprijatelji ni po nekim plitkim uspjesima ili zanosima. Sadržaj svakog identiteta je svrhovit, utemeljen na iskustvu, prošlosti i karakternim crtama koje ga određuju. Njega izražavaju ljudi iz te zajednice svojom djelatnošću i stvaralaštvom. Ako to ne budemo uvidjeli, nećemo moći govoriti o izgrađenom nacionalnom identitetu.

Kako, dakle, odrediti taj identitet, a da pritom ne bude ili šuplja fasada ili isključiva oprečnost ili negacija. To je nešto što se ne može artikulirati nekom objektivnom znanošću, nego što mora proizaći iz naslijeđenog iskustva, a to su povijest i kultura. Kvalitetan pjesnik je sposoban prepoznati taj karakter i on ima prirodnu sklonost da ga izrazi. Jedan od takvih je bio Viktor Vida, pjesnik sa Perasta koji je u sebi nosio dubok, tragičan osjećaj života i duboku bol zbog Hrvatske koju je silno volio, a koja je silno patila, posebice nakon 1945. godine kada je i on sam bio prisiljen otići u emigraciju, prvo u Italiju, pa zatim u Argentinu, gdje je i skončao svoj život. Svoju dijagnozu i osjećaje, nade i stremljenja za svoju ljubljenu Hrvatsku artikulirao je 1953. godine u pjesmi u prozi naslova Duhovna Hrvatska. Odmah u naslovu vidimo za kakav se identitet opredjeljuje Viktor Vida – to je identitet koji mora nadići sve skučenosti i trošnosti isključivo materijalnog postojanja i poimanja svijeta. To nije skup empirijski vidljivih karakteristika i nekih ovozemaljskih predviđanja, već organizam višega reda koji se mora u skladu s time i ophoditi sa svijetom.

Pjesma počinje ovako:

Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođavanju politike empirijskim pokusima.

Pogledajmo prvu rečenicu. Suvremeno mu vrijeme, u kojemu je Hrvatska doživjela još jedno gušenje pod čizmom komunizma, Vida stavlja rame uz rame sa svim ostalim borbama kroz koje je ona prolazila, naglašavajući time da ono što se događa nije puki manjak sreće. Svaka patnja i kušnja, borba i izazov Vidi predstavlja nužnu posljedicu onoga što Hrvatska zapravo jest. Hrvatska je Vidi ne samo nacija, nego i snažan moralni entitet, biće visoka i nepromjenjiva etičkog standarda. Za razliku od nebrojenih nacija, Hrvati ne djeluju oportuno i politički probitačno (što iz karaktera, što iz manjka prilike), nego su zapravo nositelji moralnoga principa i moralnog imperativa koji se kosi s bilo kakvim historijskim prilagođavanjem politike. Slične je misli izrazio Matoš 1910. godine u svojem eseju u kojem se osvrnuo na hrvatsku himnu[4].

Uz kritičke opaske o strukturi same pjesme, cijeli esej ispunio je pohvalama naravi te himne te pohvali naroda koji je takvu himnu izrodio, ustvrdivši sljedeće: 

Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasavši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine. Matoš je također postavio visoke standarde za Hrvatsku proglasivši: Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijski civilizovanim nagonima. Vida stoga nije sam u visokoj ocjeni svoga naroda i svoje nacije.

Pjesma dalje ide:

Ona je srela zarana, u zelenim svojim ljetima, politiku „par excellence“, oličenu u Bizantu svetogrđa i raskalašenosti, a sada se zapliće kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera, koje predu njene sestre, zavidne knjeginje. Pa dok je prešućuju kao naciju, ili hvataju njen lik u krivim zrcalima, njezino se ime podkrada kroz podsvijest moćnih veledostojnika ovoga svijeta, kao dugo potiskivana krivnja, koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora.

Vida stavlja Hrvate u skoro iskonsku prošlost (konkretnim izrijekom će to dalje u pjesmi potvrditi) i suprotstavlja taj neosporni moralni autoritet moćnicima koji su beskrupulozno djelovali i intrigama postizali moć u svijetu. Hrvatskoj to nije bilo strano, zato je ni ne čudi što se našla kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera. Usprkos tome, Hrvatska je i dalje moralno netaknuta i mori kao trn one koji su tu nepravdu dopustili. Njemu su, vjerojatno, na pameti bili Bleiburška travestija i povratnički Križni put (još svježi u trenu pisanja ove pjesme), a nama, sigurno, zvoni činjenica da se prvo morao dogoditi Vukovar da bi se položaj Hrvatske u Domovinskom ratu mogao preokrenuti. To su tek uzorci jedne šire slike u kojoj je Hrvatska pravedni patnik protiv nepravde svjetskih razmjera. Nema tu pretjeranog prkosnog tona (kako ćemo vidjeti dalje u pjesmi), već jednostavno prihvaćanje činjenice da se ono što dolazi mora izdržati.

Pjesma ide dalje:

Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela, po kojima je ona sve ono, što jest. Odatle njena vječita agonija, trajna napetost, među krajnostima svijeta Cezarova i svijeta Duha.

Vida afirmira drevnost Hrvata, a premda mi možemo tvrditi da se hrvatska nacija rađa u 19. stoljeću, nacija je tek politička kulminacija narodnog osjećaja te zato korijeni te nacije idu duboko u stoljeća. Ne možemo na kraju krajeva nešto tako stalno stvoriti iz ničega. Dakle, osim što Vida afirmira drevnost Hrvata, on afirmira i njihov karakter, koji je pravičan i kojeg se ne može tek lako savijati zarad postizanja vremenitih potreba. Najbolji primjer za takav karakter (a ima ih mnogo) je sam Ante Starčević, koji je stvorio i iznio pravaški pogled, ne na osnovi detaljno razrađenog socioekonomskog plana i programa, nego na čvrstim moralnim načelima kojih se sam revno držao do kraja života, živeći jednostavnim, skoro asketskim životom, predajući se potpuno ideji slobodne i neovisne Hrvatske. Neosporno je, dakle, govoriti da je u hrvatski identitet ugrađen osjećaj pravičnosti, koji se ne može tako zanemariti.

Sada se približavamo vrhuncu:

Ona je uvijek više no na svoje rudnike, i njive ornice, i polja zlatoklasna pazila na čas, kad li će proći, u čudesnim znamenjima neba, Jaganjac, koji pase među ljiljanima.

Bitna odrednica hrvatskoga naroda je povezanost s Kristom. Osvrćući se na prošlost, teško je naći povijesnu osobu i kulturnu tvorevinu koja nije barem dijelom prožeta kršćanskom vjerom, a ona je prisutna do te mjere da je postojanje hrvatstva bez kršćanstva nezamislivo. U toj neupitnoj odanosti Kristu Jaganjcu leži sva nada hrvatskoga naroda. U Njegovu dolasku očekuje se njihov izlazak iz noćnih mora u kojima se nalaze. Možemo onda ustvrditi da spas Hrvata, po Vidi, nije nikakva zemaljska utopija ili mirno zemaljsko razrješenje svih problema i zavjera koje opsjedaju njegovu milu Hrvatsku. Pravo razrješenje dolazi tek dolaskom Jaganjca, odnosno – razrješenje nije od ovoga svijeta.

I evo vrhunca:

Nama se, istina, žuri, ali što za nju znači sitniš stoljeća?

Ovo je najsnažnija rečenica pjesme i konačni prijelom u njezinoj strukturi. Dok prvi dio pjesme možemo odrediti kao trenutnu dijagnozu, dalje nam slijedi liječenje. Trenutna sadašnjost odsad će biti ispunjena i osvijetljena proroštvom o budućnosti. Prvi korak u tom proroštvu je priznanje veličine situacije. Sudbina Hrvatske nije samo u njezinim pojedincima, nego u svim naraštajima svih vremena. Pravda će doći na kraju za sve, svi će biti opravdani i sva šteta će biti nadoknađena. Zar se onda treba tjeskobno uzrujavati?

To upravo potvrđuju sljedeće tvrdnje:

Na kraju vremena pravda mora carevati, pa dok glogov kolac bude zabijan na humke vampira, dragulj njenog dijadema zasjat će kao suza utjehe nad glavama njezine djece i njenih mučenika.

Tako je majka Jelena kroz kostrijet otkrivala ljepotu svoje duše, kada je slabašnim rukama pitala siročad, prezirući raskoš palača, koje se mrve i ruše poput zrna u pješčaniku.

Pravda će biti zadovoljena, poredak će biti obnovljen, svaka suza bit će nadoknađena i opravdana, a zli vampiri što su je opsjedali bit će kažnjeni i pogubljeni. Biblijske razmjere proročanstva što nam ih ovdje Vida uprizoruje ne možemo prešutjeti. Drukčiji rasplet za Vidu je nemoguć. Ako se osvrnemo na hrvatsku prošlost i dobro razmotrimo sve dosad izrečeno, zar se možemo (ili smijemo) nadati ičemu drugom? Drukčiji rasplet bio bi uzaludan i ne bi bio zadovoljavajući. Nije stoga bez temelja Vidina invokacija imena kraljice Jelene Slavne, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Taj ideal je jedini ideal dostojan hrvatstva, ideal majke-kraljice koja je sama tek predokus onoga što Hrvatska još treba postati.

Vida zaključuje svoju apoteozu:

Zamišljam zemlju Hrvatsku kao bijelu kulu na glečernom visu, podno kojeg plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i okopima ključa glib, što nikad neće preplaviti svetog praga otačkog.

Evo nam, dakle, Hrvatske na nekoliko milja od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi u kvintesenciji svjetlosti i muzike:

„Quale nei plenilunii sereni

Trivia ride tra le ninfe eterne…“

U ruci joj žezlo, pramove joj kose mjesec srebreni, a ispod nje, duboko dolje, grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća.

Sada se postavlja pitanje je li ova slika apoteoze u kojoj Hrvatska stoji kao Trivija iz Danteovog spjeva o raju zapravo previše lepršava za dijagnosticiranu problematiku. Apoteoza koju Vida ovdje prikazuje odzvanja snažnim kršćanskim (napose katoličkim) jezikom, koji nije svojstven isključivo Vidi, nego ga možemo pratiti još od Marulića i njegovih tekstova kao što su Molitva suprotiva Turkom ili Tužen’je grada Hjerozolima, u kojima se sudbina Hrvatske svjesno zrcalila u sudbini svetog grada Jeruzalema i starodrevnog Izraela (o Marulićevoj Juditi da ne govorimo). Ta kršćanska nota je stalno prisutan element hrvatskog stvaralaštva i bivstvovanja uopće, a ako uzmemo vjerodostojnost kršćanstva čisto iz povijesne nevjerojatnosti s kojom je došla kao vodeći znanstveni, kulturni, društveni i politički faktor u društvu i dan danas, mislim da ne možemo zanemariti taj element iz Vidine vizije. Dalje, iznimnost Hrvatske nije Vidina novotvorenica. Taj osjećaj pratimo od prvih preporoditelja kao što su Gaj (Još Hrvatska nij’ propala) i Mihanović (Lijepa naša), a koji prvi znakovit estetski domet postiže za vrijeme Matoša (Mladoj Hrvatskoj kao najbolji primjer toga).

Kao što smo već ustvrdili, osjećaj određene iznimnosti nije bila tek fikcija pjesničke slobode, nego rezultat promatranja povijesnih okolnosti i suvremene zbilje. U konačnici, dolazimo do samog pitanja svrhovitosti ideala, odnosno svrhovitosti jasno nadnaravnoga ideala. Narav čovjekova, pa tako i društva (jer on je bez društva nezamisliv), u svojoj najosnovnijoj biti je teleološka, to jest njezino postojanje uključuje i svrhu za isto. Cinici će reći da je to jednostavno djetinji pokušaj da se zaboravi na problem smrti, odnosno da ga se poništi. No, kada govorimo o duhovnom, govorimo o kategorijama koje su bile uz čovječanstvo dugim tisućljećima. Govorimo, zapravo, o kategorijama koje su stvarno univerzalne svim društvima i civilizacijama, i upravo govore u prilog činjenici da ljudsko postojanje nije isključivo obilježeno preživljavanjem ili senzualnim uživanjem u nakupljenim dobrima. Život je stvar vrijednosti višega reda i više stvarnosti, koju nekad ne možemo potpuno artikulirati, ali možemo taman dovoljno da spoznamo kako govorimo o nečemu stvarnom. Na kraju krajeva, nećete okupiti skupinu i uputiti se u neki mučan posao tek radi godišnjeg odmora ili još jedne znamenke u BDP-u.

Vidina je vizija, stoga, najprikladnija, pogotovo u ovom našem dobu koji na dijaboličan način pokušava zamesti bilo kakvo poimanje transcendentalnoga, što nam, u biti, život i čini vrijednim i svrhovitim. Takva jedna misao je najbolja vodilja za konačnu kristalizaciju našega hrvatskog identiteta, koji je obilježen dubokim osjećajem pravičnosti i moralnoga poretka, voljnošću da podnosimo i najveće muke, ako je potrebno, i nadom da će doći punina vremena kada ćemo na nebesima prepoznati Jaganjca koji pase među ljiljanima. Bijeli toranj nad poraženim Gvozdom je bljesak nade što nam ga nudi Viktor Vida. To je bio Vidin domoljubni Credo, njegov Vjerujem. To je sve više i moj Credo. Ako ga svi počnemo dijeliti, tim će prije doći ispunjenje svega izrečenog, a (i tim će prije)? svi neprijatelji i borci protiv Bijelog tornja plazit će i siktati podno glečernog visa.

Ogled je izvorno objavljen na substacku Misli

[1] Krešimir Nemec, Pravaštvo i hrvatska književnost, Zagrebačka slavistička škola, 2008.

[2] Kraljevstvo Pijemonta bio je politički centar koji je proveo ujedinjenje i oblikovanje Italije. U južnoslavenskom kontekstu se počelo promišljati o sličnom ujedinjenju u sklopu kojeg bi Kraljevina Srbija (kao neovisna i najmoćnija od Južnih Slavena) igrala ulogu Kraljevstva Pijemonta te okupila ostale Južne Slavene oko sebe.

[3] Ovdje se radi zapravo o mojoj osobnoj tezi koja je daleko od bilo kakve temeljite znanstvene razrade. Ovu svoju (priznajem, trenutno) labavu tezu najviše temeljim na promatranju međuratne periodike (ponajprije Hrvatska smotra, Hrvatska prosvjeta, Hrvatska revija) koja je okupljala vrhunske intelektualce okupljene oko hrvatske misli. Od općepoznatih intelektualaca nositelja hrvatske nacionalne ideje valja spomenuti povjesničara Milana Šufflaya i geopolitičara Ivu Pilara koji su zbog svoga intelektualnog i političkog značaja stradali od ruke beogradskoga režima. Činjenica što se upravo u međuraću započinje inicijativa prve Hrvatske enciklopedije (zasluga Mate Ujevića), govori o intelektualnoj snazi koja je mogla dovršiti zdravo oblikovanje hrvatske nacionalne svijesti.

[4] Antun Gustav Matoš, “Lijepa naša domovina”, u: Naši ljudi i krajevi, 1910.