Trumpova je pobjeda na začuđujući način iznenađenje, ali i najlogičniji ishod američkih predsjedničkih izbora. Iako su Trumpove i Harrisine kampanje bili najpouzdaniji pokazatelji koji kandidat zapravo ima vjetra u leđima i nebeski mandat za osvajanje predsjedništva, ovakav ishod stvari predstavlja svojevrsnu anomaliju u odnosu na ono što smo dosad naučili iz bliže povijesti i nastupa masovnih medija. S ovim izborima čini se da je jedna epoha povijesti zaključena te da sada s velikim iščekivanjem (ali i ravnomjernom strepnjom) ulazimo u neko novo, neizvjesnije doba. Ne trebamo previše zagrebati ispod površine kako bismo zaključili da se neka bitna promjena dogodila, ali svakako moramo barem nakratko zastati i osvrnuti se na posljednje skoro pa desetljeće američke i svjetske politike kako bismo uopće razumjeli što se dogodilo.
Pobjeda Donalda Trumpa 2016. predstavljala je prvi značajan lom u službenom narativu Globalnog Američkog Carstva. Narativ o kraju povijesti, o političkom sustavu kojeg će voditi specijalizirani, iskusni i prije svega racionalni političari, o svjetskom poretku utemeljenom na racionalizaciji, filantropiji i sve brojnijim ljudskim pravima koje treba braniti, taj sveprožimajući narativ Globalnog Američkog Carstva počeo je razarati autsajder s reality TV-a. Usprkos svim prognozama koje su navješćivale pobjedu Hillary Clinton, Trump je na uzbuđenje i zgražanje mnogih zauzeo Bijelu kuću i u svom četverogodišnjem mandatu stvarao uvjete za ozbiljnu društvenu preobrazbu. Čim je došao na vlast, neočekivani je pobjednik odjednom bio zasut optužbama, klevetama te jednostavno mržnjom koja ga je iskarikirala do te mjere da su mnogi zaista povjerovali kako se radi o reinkarnaciji Adolfa Hitlera. Davno prije nego je Putin naslijedio taj lepršavi diktatorski epitet, Trump je “sijao strah” i “potpaljivao tenzije koje su nas mogle uvesti u Treći svjetski rat”. Bio je on korumpirani rasist, ženomrzac, politički idiot koji nije znao kako voditi državu. Dok su te priče kružile u svojim brojnim repetitivnim varijacijama, stanje na terenu sve je više odražavalo drukčiju stvarnost.
U Bidenovoj Americi razdoblje Trumpove ekonomije budilo je nostalgična sjećanja, dok je vanjskopolitičko stanje za Trumpove administracije izgledalo puno perspektivnije nego danas. Okretanje isključivo američkim interesima, postupno prekidanje ratnih sukoba i povlačenje američkih trupa predstavljalo je dramatično udaljavanje od pristupa po kojem je SAD bio neslužbeni policajac na svjetskoj sceni. Što se tiče unutarnjeg stanja, još radikalniji su bili porezni rezovi te migracijska politika koja je nastojala pod svaku cijenu zapriječiti nekontrolirani i ilegalni ulazak stranaca. Trumpu je išlo dobro, i mnogi su počeli postupno shvaćati da je i njima išlo dobro zajedno s njime, ali usprkos tome koordinacija političkih neprijatelja i njihovih medijskih saveznika neumorno je nastojala potkopati svaki njegov potez. Godina 2020. pokazala se kao trenutak kad su se zvijezde poredale za skorašnji Trumpov pad. Pandemija COVID-19 zakočila je svaki ekonomski razvoj, a smrt Georgea Floyda potaknuo ljeto skoro konstantnih nereda, čega su posljedice bile štete u milijardama dolara i brojni nezaposleni koji nakon toga jednostavno nisu više mogli stati na noge.
Usprkos tome, Trump je i dalje mogao računati na većinsku potporu. Joe Biden, nekadašnji potpredsjednik kojega su demokrati odredili kao svog prvaka koji će potući Trumpa, nizao je incident za incidentom, što zbog svoje progresivne demencije, što zbog koruptivnih afera koje su potencijalno mogle dokrajčiti njegovu kampanju. Jedini razlog zašto je nisu dokrajčile? Mnogo toga nije dopiralo do javnosti. Istodobno, napadi na Trumpa nisu jenjavali, a u studenom 2020. dosegli su svoj klimaks. Nakon u najboljem slučaju začuđujućeg zaustavljanja prebrojavanja glasova u 3:00, odjednom se pojavilo dovoljno glasova za Bidena ne samo da odnese uvjerljivu pobjedu, nego da postane i predsjednik s najvećim brojem glasova koji je ikada izabran na američkim predsjedničkim izborima. Da bi stvari postale još bizarnije, profili i računi brojnih ljudi koji bi se usudili uopće dovoditi u sumnju pravilnost na određenim glasačkim mjestima (kamoli pravilnost čitavih izbora) mahom su nestajali sa svih društvenih platformi. Napetost i nekoherentnost čitave situacije dosegla je svoj vrhunac bizarnim incidentom “napada” na američki Kapitol 6. siječnja 2021. Trump je nakon tog incidenta ostao ocrnjen kao diktator žedan moći, a njegovi pristaše kao neprijatelji države.
Sljedeće četiri godine Trump je bio predmet medijske hajke, sudskih procesa, a oni koji su na bilo koji način surađivali s njime proživljavali su istu, ako ne i goru sudbinu. S druge strane, Biden je od siječnja 2021. vladao suvereno, sa svim institucijama iza sebe, potpomognut tehnološkim mogulima koji su cenzurirali bilo koju “dezinformaciju” koja bi mogla narušiti legitimitet Bidenovog režima. Iako je Biden čvrsto držao sve poluge vlasti i javnog mijenja, događaji koji su uslijedili značili su praktičko (samo)uništenje režima koji se nadao povratku u normalnost. Na vanjskopolitičkom planu to je postalo najočitije – fijasko povlačenja iz Afganistana 2021., početak rata u Ukrajini 2022., početak izraelsko-palestinskog sukoba 2023., uspon BRICS koalicije, okretanje arapskih i afričkih zemalja prema kineskom tržištu, slabljenje petrodolara, uspon Irana kao regionalne sile, te propadanje europske ekonomije. Drugim riječima, na vanjskopolitičkom planu, američki monopol uspostavljen u devedesetima jenjavao je i propadao.
U isto vrijeme, Bidenovu Ameriku obuzele su rekordne stope inflacije te sve nasilnija i razarajuća woke ideologija koja je uvjetovala svaku društvenu aktivnost. Sve brojnije probleme pogoršavali svu sve češći Bidenovi gafovi (od kojih su neki mogli imati teške geopolitičke posljedice da su u ikakvoj mjeri shvaćeni ozbiljno). Usprkos sve nestabilnijoj situaciji, Bidenova retorika prema svojim neprijateljima postajala je sve oštrija. Najjeziviji primjer te retorike sigurno je njegovo obraćanje u Philadelphiji 2. rujna 2022. (zbog specifičnog osvjetljenja zapamćeno kao Crveni govor) kada je prozvao Trumpa i MAGA republikance ekstremistima i prijetnjom temeljima Republike. Bidenov ton slijedio je medijski mainstream, a društvene mreže stezale su obruč oko onoga što se smjelo ili nije smjelo reći.
Trump je kroz ove četiri godine istrpio medijski linč i sudski proces za sudskim procesom, ali njegova karizmatična pojava upila je svaki taj udarac i njihovu žestinu zatim oborila na svoje neprijatelje. Trumpova fotografija iz policijske postaje, nastala nakon uhićenja u kolovozu 2023., započela je njegov povratak u mainstream te konačni uspon do položaja predsjednika SAD-a. Trumpovo držanje i energičnost mogli su biti dovoljni aduti da svlada sve zbunjenijeg i pogubljenijeg Bidena, ali izazovi u kampanji donijeli su dodatne adute koji su mu bez ikakve sumnje osigurali pobjedu. Pokušaj atentata 13. srpnja 2024. za mnoge je zacementirao Trumpovu legitimnost. Nakon bliskog susreta sa smrti, Trump je odmah ustao i ohrabrio svoje brojne pristaše, te dok su brojni Trumpovi neprijatelji pozivali na smirivanje tenzija, on se nije naslađivao zbog svog preživljavanja, nego je kontroliranom reakcijom dodatno učvrstio svoje držanje pred budućim biračima. Neuspjeli atentat pojačao je uspjeh koji je postigao u debati protiv Bidena koja tri tjedna ranije, a prihvaćanjem nominacije dva dana nakon atentata Trump je probudio optimizam i borbenost kod svih njegovih pristaša. Svojom opuštenom i otvorenom osobnošću jednostavno je plijenio pozornost novih glasača koji nisu više mogli naći motivacije za podršku demokratskih eksponata Bidena i Harris. “Stažiranjem” u McDonald’su, “izbacivanjem smeća”, gostovanjem na podcastu Joea Rogana, sklapanjem suradnje s ljudima poput Roberta Kennedyja ml. i Elona Muska, Trump je pokazao ne samo iznimnu žilavost i talent, nego i kako u svom drugom mandatu želi postupiti konkretnije nego što je dosad postupao.
Njegova kampanja nagrađena je brzom i sigurnom pobjedom 5. studenog 2024. Ono što iznenađuje u toj pobjedi je lakoća s kojom je ostvarena i pasivnost ljevice koja je donedavno Trumpa smatrala egzistencijalnom prijetnjom. Trumpova pobjeda delegitimirala je napade i optužbe koje je trpio posljednjih osam godina te do temelja diskreditirala politiku koja ih je potpaljivala. Iduće kalendarske godine zakoračit ćemo u sve implikacije ovih događaja.
Ova sažeta analiza koja bi se mogla proširiti u nekoliko sadržajnih tomova nije iznesena kako bi pjevala laude novoizabranom američkom predsjedniku. Iako iz nje izbija moje odobravanje Donalda Trumpa, ono ne proizlazi konkretno iz njegova političkog programa, nego iz onoga što je njegov politički program pospješio. Upravo je to jedini razlog zašto mogu “progledati kroz prste” po pitanju njegovih karakternih i političkih mana. Trump i njegov MAGA pokret započeli su raskrinkavanje globalnog režima sa svim njegovim ustajalostima i kontradikcijama te su pospješili nastanak i razvoj brojnih vibrantnih i vitalnih alternativa. Osvrnimo se kratko na takva politička kretanja.
Uspon Donalda Trumpa 2016. tekao je usporedno s usponom kanadskog psihologa Jordana Petersona koji je među prvima ustao protiv dogovorenih “istina” lijevoliberanog konsenzusa. Trumpova pobjeda katapultirala Infowars Alexa Jonesa, koji je usprkos brojnim kontroverzama te skidanju sa svih relevantnih društvenih platformi ostao jednom od najutjecajnijih disidentskih figura. Ben Shapiro i njegov Daily Wire postao je mainstream konkurent lijevoliberalnom konsenzusu, bez zalaženja u radikalne zaključke poput Alexa Jonesa. Shapiro i Peterson postali su jedne od vodećih figura Intelektualne mračne mreže, grupe centarliberalnih intelektualaca koji primarno nastoje zakočiti napredovanje woke ideologije. Od konkretno konzervativnih glasova (u američkom smislu) valja izdvojiti Stevena Crowdera koji je na uspješnom valu Trumpova mandata uspio izgraditi YouTube prisutnost koja broji više od pet milijuna pretplatnika.
Mada je ovaj razvoj situacije svakako bio stimulativan, radikalne ideje počinju puštati svoje korijenje s Bidenovim dolaskom na vlast. Granica između ljevice i desnice (ukoliko je se uopće može smatrati stvarnom) toliko se pomaknula ulijevo da su se brojni nekadašnji centristi i lijevi liberali postupno našli na strani konzervativizma i desnice. Pogledamo li samo mainstream, uspon Elona Muska postao je nepremostiv izazov lijevoliberalnom konzenzusu. Kupovinom Twittera u listopadu 2022., Musk je na nezamisliv način otvorio internet za dinamičnu političku raspravu u koju su sada mogla ući brojna promišljanja koja bi se u drukčijim okolnostima smatrala vrijednima najsnažnije društvene ekskomunikacije. Tucker Carlson, nekoć “razumni” desničar na Foxu, postao je nakon otkaza s te TV kuće u travnju 2023. samostalna medijska osobnost koja skuplja više pregleda od klasičnih mainstream medija. Carlsonov doprinos javnom diskursu predstavlja uvođenje brojnih tema koje su se prethodno smatrale tabuima koje valja izbjegavati, poput manipulacija farmaceutske industrije, uništavanja domicilnog stanovništva kroz imigraciju, manipulacija okoliša od velikih multinacionalnih korporacija, i brojnima drugima.
Pogledamo li zatim na rubove mainstreama, upoznat ćemo se s disidentskim glasovima koji u svojim promišljanjima donose koncepcije koje se radikalno kose s trenutačnim društveno-političkim poretkom. Kao dvije takve paradigmatske pojave izdvojio bih Amerikanca Aurona MacIntyrea i naturaliziranog Engleza Neemu Parvinija (poznatijeg kao Academic Agent). Njihove političke analize proizlaze iz zaključaka teorije elita, čiji su glavni proponenti ljudi poput Jamesa Burnhama i Carla Schmitta. Za razliku od spomenutih mainstream osobnosti kojima bi tek reforma bila dovoljna za obnavljanje američkog, pa time i svjetskog sustava, MacIntyre i Academic Agent drže kako je trenutačni sustav i lijevoliberalni konzenzus u svom korijenu pogrešan te dugoročno neodrživ. Oni zaključuju kako je trenutačni sustav izgrađen na potpuno promašenoj političkoj koncepciji koja ne odgovara ljudskoj naravi i povijesnom iskustvu. Demokratski sustav s liberalnim svjetonazorom predstavlja neprirodno stanje koje teži rasapu i samouništenju. Za točno i temeljito pokrivanje njihovih stavova bilo bi potrebno napisati mnogo zasebnih eseja, ali mislim da sam ovdje dovoljno izdvojio kako bih vas potakao da posjetite njihove YouTube kanale. Autori koji su utjecali na njih (Curtis Yarvin, Nick Land, BAP, te neki stariji poput Carla Schmitta, Jamesa Burnhama, Juliusa Evole, Thomasa Carlylea, Josepha de Maistrea) i njihove ideje počeli su ulaziti u mainstream rasprave, postupno erodirajući dogme lijevoliberalnog konsenzusa. Trumpovom pobjedom ovo načimanje bit će sve konkretnije i sve opasnije za trenutačni ustajali režim.
O ovim intelektualnim razglabanjima svakako ne bi vrijedilo govoriti kada ne bi imala konkretnog utjecaja na svijet. Ova promišljanja nastala su kao plod raskrinkavanja lijevoliberalnog poretka i njegovih moćnika koji su kroz ideološke floskule nastojali održati kontrolu, te njima istovremeno manipulirati onima kojima vladaju. Trumpova pojava u političkom i kulturnom životu Zapada donijela je osvježenje, jer s njim smo umjesto racionalnog i uvijek odmjerenog birokrata dobili eksplozivnu pojavu koja je mogla konkretno utjeloviti snagu koju zapravo posjeduje. Hitlerijanske optužbe izgubile su svaki kredibilitet, a Trumpova pojava i sve povezane geopolitičke okolnosti razorile su crno-bijelu koncepciju koja je vladala u razdoblju kraja povijesti. S drugim mandatom Donalda Trumpa ulazimo u novu epohu za koju mainstream kategorije ne samo da neće vrijediti, nego će nas sputavati u razumijevanju svijeta oko nas. Sviđao nam se Trump ili ne, svatko od nas može biti zahvalan zbog njegove pojave, jer njegova nas je pojava konačno uvjerila da povijest još nije zaključena te da lijevoliberalni monopol nikada nije mogao predstavljati njezin vrhunac.
