Donošenje zakona o hrvatskome jeziku postalo je aktualno pitanje sredinom ovoga ljeta, kada je hrvatska vlada u javnu raspravu uputila njegov nacrt, koji je, kao što se i moglo očekivati, izazvao podosta kontroverzija, pa i polemičkih tonova. U načelu je, valja na početku reći, uvjerljiv i valjan argument, onih što (poneki od njih valjda i apriorno) na zakon gledaju negativno, da hrvatski jezik nikad kao danas nije bio potentniji ni slobodniji, nikad na političkoj, hrvatskoj – ali i europskoj, razini nije bio priznatiji, pa mu ne treba ni zakon koji bi ga štitio. Daleko od toga da bi naš jezik, s kojim volimo poistovjećivati i našu nacionalnost, bio – barem na prvi pogled – ugrožen (iako narod koji ga govori doživljava demografsku ugrozu pa je to neizravno i jezična ugroza). Isto tako, zahvaljujući nastojanjima jezičnih politika, hrvatski se sve više poučava i na stranim sveučilištima, čak i u Srbiji, u kojoj su i dalje snažno prisutne tendencije negiranja zasebnosti hrvatskoga jezika. Iako se iz tih, i još ponekih perspektiva, može učiniti suvišnim, to više što je njegova uporaba zajamčena Ustavom, najvišim zakonskim aktom, donošenje toga zakona, koji će vrlo vjerojatno biti i usvojen, ipak ne bi trebalo nužno smatrati nekorisnim pothvatom, posebice ako bi se u nekim manjim segmentima doradio. Nije pritom suvišno spomenuti ni komparativni moment: naime nemali broj europskih zemalja ima zakon o svojemu jeziku i aktivno vodi računa o svojoj jezičnoj politici, no to nije nužno smatrati ključnim argumentom u prilog donošenju jezičnoga zakona.
Pojednostavljeno rečeno, prijedlog zakona počiva na opisnim i propisnim odrednicama. Glede prvih odrednica, opisuje se što je hrvatski jezik, koji je, kako znamo, i to zakon preuzima iz jezikoslovne (kroatističke) struke (ili, još preciznije rečeno, dijela te struke), satkan od dviju isprepletenih, ali i istodobno odijeljenih sastavnica. Prva bi se, u duhu lingvističke terminologije, uvjetno mogla nazvati monolingvističkom, a druga, također uvjetno, intralingvističkom odrednicom. Monolingvistička se tiče usvajanja kulture standardnoga jezika, koji je polifunkcionalan ali i jedinstven, odnosno usvajanja njegovih temeljnih normi, a intralingvistička se odnosi na nestandardne hrvatske govore, koji se odlikuju velikom raznorodnošću. Po prvoj sastavnici hrvatski je jezik činjenica hrvatske nadregionalne komunikacije koja mora biti unificirana i ujednačena u službeno-javnoj namjeni – po njoj, zapravo, njegujemo naš „opći“ nacionalni identitet. Po drugoj se, manje simboličnoj, sastavnici pozitivno sagledava bogatstvo hrvatskih narječja i hrvatske jezične kulturalnosti u duhu Štambukove „zlatne formule“ ča-kaj-što – po njoj također njegujemo nacionalni identitet, ali iz partikularne, regionalne i zavičajne perspektive, odnosno uzimamo u obzir jezični identitet koji se tiče sfere neslužbena i privatna komuniciranja. Kao što je to valjda uvijek dobro, vrijedno je, ali i korisno, što se predloženim zakonom s(p)retno pomiruje opće i posebno, i što se posebnomu daje nekakva zakonska potvrda, ali ne na način da iskače iz općega. To bi trebalo biti relevantno i u kontekstu nekih problematičnih međunarodnih tendencija po kojima se kajkavski i čakavski proglašavaju jezicima s jedne i po kojima se hrvatski jezik praktički drži istim u odnosu na srpski i bošnjački (bosanski) jezik s druge strane.
Propisne (normativne) odrednice prijedloga počivaju na provedbi monolingvističke kulturnosti, koja se tiče uporabe standardnoga jezika i njegovih (službenih) funkcionalnih stilova, pa zakon izrijekom ne zadire u neformalnu, razgovornu odnosno dijalektnu te autorsku odnosno kulturno-umjetničku uporabu jezika jer bi takvo interveniranje bilo posve nedemokratsko, ali i u suprotnosti sa znanstvenim (jezikoslovnim) spoznajama.
Važnu ulogu u skrbi za jezičnu kulturu, posebice u terminološkome ujednačavanju, zakon namjenjuje lektorima, koji će imati podosta posla i u zamjenjivanju engleskih naziva hrvatskima. Upitno je međutim jesu li lektori „opremljeni“ posve ujednačenom normom kojom bi ih opsluživala hrvatska jezična standardologija, a poglavito je tu važno pitanje pravopisne norme. Na tržištu su u optjecaju tri pravopisne knjige: Babić-Mogušev pravopis, pravopis Matice hrvatske i Institutov pravopis, posljednji koji je od njih objavljen, pri čemu se tzv. kulturna i znanstvena javnost služi različitim pravopisima, koji ne donose posve ista rješenja, što i lektorima otežava rad. Je li Matica hrvatska, koja je i inicijatorica zakona, spremna „odreći se“ svoga, ili Institut za hrvatski jezik svoga pravopisa? Idealno rješenje (u, inače, ovome sve krajnjije /sic!/ neidealnome svijetu, punome partikularnih silnica i interesa koje ga, po definiciji, i ne mogu učiniti barem približno idealnim) bilo bi da obje institucije, u duhu kroatističkoga jedinstva, iziđu s jedinstvenim pravopisom, i to onakvim u kojima bi se normativne dvojnosti svele na minimum, čime bi se napokon okončala hrvatska pravopisna trakavica. Potom ga država preko mjerodavnih ministarstava ne bi samo preporučila nego mu propisala i obveznu uporabu, kako bi lektori, kojima nacrt zakona predviđa zapaženu ulogu, znali na koju se pravopisnu knjigu mogu pouzdano osloniti. Bilo bi stoga uputno da se u popisu funkcija Vijeća za hrvatski jezik, čije je osnivanje propisao nacrt, uvrsti i izradba jedinstvena pravopisa. Ovako, tek će se vidjeti hoće li Vijeću konačno rješavanje pravopisnoga pitanja biti jedna od prioritetnih zadaća.
Zakon je koristan i u širemu odgojno-obrazovnom pogledu po tome što se jasno naznačuje da u nastavnome predmetu Hrvatski jezik jezične sastavnice trebaju biti u smislu broja nastavnih jedinica ravnopravne sadržajima koji se odnose na književnost, što bi u konačnici trebalo rezultirati i boljim rezultatom ispita iz Hrvatskoga jezika na državnoj maturi, ali i, što je još važnije, podizanju svijesti o jezičnoj kulturi.
Na državnim je tijelima da, bez pokazivanja pendreka ili bilo kakve prisile, osmisle suvislu provedbu budućega zakona i ondje gdje nemaju izravnu mjerodavnost.
