S obzirom na to da sam sljedbenik škole književne interpretacije T. S. Eliota, roman Portret duše ne ću tumačiti kroz prizmu iznimnih postignuća njegovog autora (priznanja u svijetu kroz brojne nagrade, festivale i prijevode, preuzimanje kormila Matice hrvatske, vođenja vlastitog kazališta i slično), već samo u kontekstu ostalih romana ili književnih djela istog autora i u okviru hrvatske književnosti generalno.
Književni opus Mire Gavrana mogu podijeliti u dva različita tipa – makrokozmički i mikrokozmički. Makrokozmički opus koristi svjetske narative unutar kojih primarno istražuje ljudsku prirodu. Pa tako u tom opusu imamo biblijsku trilogiju Ivan Krstitelj, Poncije Pilat, Judita, nadalje Kafkin prijatelj (po mom sudu njegov najbolji roman) pa i drame gdje knjiženvnici ili povijesne ličnosti postaju lica (npr. Čehov, Tolstoj, Hitler ili Freud), a tu svakako treba ubrojiti i poemu Obrana Jeruzalema jer je podloga tema iz svjetske povijesti. Mikrokozmički opus uzima za podlogu radnju i likove iz Hrvatske, našeg malog svemira. Pa tako tu spadaju primjerice romani Jedini svjedok ljepote, Klara, Nekoliko ptica i jedno nebo, Margita ili putovanje u prošli život pa i drame bez likova svjetski poznatih imena Sladoled, Pivo, Sve o ženama i sličnih generičkih naziva. Tu svakako treba ubrojiti i poemu Hrvatska 1991. koja se ne spominje u prilogu biografije autora ovog romana.
Portret duše, po radnji i likovima pripada u ovaj drugi ciklus, mikrokozmički. Postmodernistički stil pripovijedanja, posebice igranje s perspektivom pripovijedanja i likom pripovjedača, krasi oba opusa, pa tako u ovom romanu možemo uočiti eksperimentiranje s formom vidljivo već iz kratkog sadržaja romana – Karolina (pripovijest), Hana (pjesma), Vera (pismo), Marta (filmski scenarij), Iva (reportaža), Julijana (e-mail prepiska), Ena (memoari). U tom kratkom sadržaju nedostaje možda upisan epilog nakon svake forme kao vezivno tkivo romana. Također, ulogu vezivnog tkiva romana ima i na prvi pogled sporedni lik Benjamina, prisutan kroz živote svih gore spomenutih ženskih likova, nešto kao Bog kroz Bibliju.
On je naime slikar čija je umjetnička opsesija slikati portrete ljudi u patnji. Vrijeme radnje romana je kroz razdoblje od pola stoljeća, otprilike onoliko koliko može trajati jedan dobar i ispunjen život. Shakespeare je istovremeno pisac renesanse i baroka, ovisno o djelima, elementi književnih razdoblja su uvijek fluidni. Tako je i Gavran postmodernist po prethodno opisanom eksperimentu s formom slično kao (post)modernistički kanonski roman Uliks Jamesa Joycea, no veći naglasak na sadržaj nego na formu i jednostavnost rečenice bez nepotrebne akrobacije bliži su novim jednostavnijim izričajima kao što su oni Michela Houellebecqa ili nedavnog preminulog Cormaca McCarthyja. To je sigurno najava novog književnog razdoblja u kojem će sadržaj više disati u odnosu na formu, možda će se ono zvati mitološko zbog etimološkog smisla riječi, to jest naglaska na priču. Nastojat ću previše ne prepričati sadržaj romana kako ne bih uništio užitak čitanja onima što čitaju ovaj osvrt prije nego su pročitali knjigu, premda se nužno u osvrtu moram dotaknuti nekih elemenata radnje stoga, potencijalni čitaoče, oprez nadalje od ove rečenice!
Lik Benjamina se uz to što je slikar može dobro usporediti s likovima intelektualcima hrvatske književne tradicije, pošto kroz njega progovara erudicija povijesti likovne umjetnosti, domaće i svjetske. Premda se ne radi o imućnoj osobi, kod lika Benjamina nemamo problem socijalne mobilnosti kao kod Šenoinog Lovre ili recimo Kovačićevih Kičmanovića i Podgorskog. Budući da pripada mirnoj srednjoj klasi, postoji ponešto egzistencijalističkog motiva u odnosu na Krležinog lika kolege slikara Latinovicza zbog odnosa prema vlastitoj obitelji, što je ujedno sličnost s likom Kozarčaninovog Valentina, no nema osjećaja zlobe i problema identiteta kao u Kamovljeva Arsena Toplaka. S druge strane, imamo blagu patriotsku notu u poglavlju vezanim za Domovinski rat što ga približava Krležinom Emeričkom i Nehajevljevom Đuri, jer se bavi politikom. S obzirom na to da je gledan iz perspektiva drugih likova nema kod Benjamina prevelike introspekcije kao recimo kod Galeba od Desnice ili Tresića od Marinkovića, tako da se erudicija i intelektualnost očitava kroz međudjelovanje s drugim, poglavito ženskim likovima.
Ono po čemu je sa svim prethodno navedenim likovima intelektualaca u hrvatskoj književnoj tradiciji Benjamin povezan, jesu brojne fatalne žene u njegovom životu, izgubljene i potpuno neostvarene ljubavi. Iz odnosa s njima potječu patnja i izgradnja njegovog lika, no u odnosu na prethodnu književnu tradiciju žene postaju glavni likovi i njihova je perspektiva ona kroz koju pratimo radnju. Za razliku od Gavranovih žena gdje kod romana naslovljenim likom žene poput Klare i Judite one imaju poziciju nositelja radnje i njenog temelja, kod Kamova su žene s kojima intelektualac opći izuzetno sporedne (Adela br. 4, glumica Zora J., Natalija bez broja, Bezimena) gotovo do bezličnosti i čisto u erotskom smislu, premda niti ovdje erotike ne nedostaje, njihova pozicija nije bolja niti unazad sve do Šenoninog Prijana Lovre. Hana, Vera i Iva su divlje poput Krležine Bobočke i Kozarčeve Buge ili Enke i Vivijane od Marinkovića, odnos s kćeri Julijana ima nalik odnosu Desničinog Galeba i Maje.
Tragičnost kao mogućnost katarze slična je onome iz romana Jedini svjedok ljepote, prilikom čega se čitatelj ne može ne zapitati što bi bilo kad bi bilo ili onaj hrabriji može u sebi reći ja bih ovo drugačije učinio. Hrabro se zalazi u onaj dio nedovoljno prikazan u povijesti domaće književnosti – udbaški teror i progon, gdje se spominje i moj prezimenjak, ili povijesne ličnosti poput Budiše, no Benjamin je tu gotovo slučajni akter, a žena Marta opet glavni protagonist. To zalaženje u nedovoljno istraženu povijest podsjeća na roman Nekoliko ptica i jedno nebo o migraciji iz Hercegovine u Slavoniju, gdje su ipak muškarci bili glavni likovi. Dade se očitati određeni patriotski sustav vrijednosti iz tog poglavlja i poglavlja o Domovinskom ratu, no isto tako i puno suptilniji kršćanski sustav vrijednosti, primjerice kada roman otvara pitanje pobačaja.
Završno, ponovno smo dobili lik intelektualca u dugoj tradiciji intelektualaca u hrvatskoj književnosti, ali ovoga puta, s pravom, promatranog iz ženskih perspektiva. Ako uzmemo u obzir poziciju muškaraca u današnjim medijima, birokraciji i represivnom aparatu, posebice u slučaju sukoba spolova, to je sasvim prikladno današnjem ženskom duhu vremena na Zapadu. Blag i umjetnički tip nošen strujom vremena od žene do žene, Benjamin nije mekušac, već muškarac što trpi i šuti kroz svoju umjetnost, mogli bismo čak poetski kao Matoš reći, muškarac koji gotovo da predaje svoj život kao žrtvu.
