I.
Nikola Šop pjesnik je koji i nakon četrdeset godina ostaje praktički zanemarena pojava u hrvatskoj književnosti, ali i u književnosti uopće, što je začuđujuće kada se takvo stanje stvari usporedi s uvidima zadobivenim dubljim ulaskom u njegov opus. Kao samozatajni genij kakav je bio, proizveo je pjesničko djelo koje polarizira i ne ostavlja ravnodušnim. Priprosta naivnost tek je ruho u koje je uspješno zaodjenuo svoju zgusnutu poeziju koja je od svojih bukoliko-pastoralnih početaka dosegla kozmičke i metafizičke razmjere. Ipak, zbog manjka interesa te volje za podrobnijim proučavanjem poetike Nikole Šopa, on i dalje ostaje na marginama kao pjesnik koji nikad nije dobio zasluženu pozornost. Njegovi bukoliko-pastoralni počeci postali su ujedno i njegov zaštitni znak, i ta nesreća svela je lik i djelo autora usporedivog s Tolkienom, Claudelom i samim Danteom na uratke priprostog bogomoljca. Takva je percepcija većine ljudi koja je u životu nabasala na ime ‘Nikola Šop’, i tu odmah kreću asocijacije na simpatične slike trpezarije u kojoj Isus pognute glave sjedi i čita novine.
Iako je većini ljudi ta slika simpatična i sasvim dovoljna kako bi cijenili lik i djelo skromnoga pjesnika, mnogi su u takvim scenama (u)čita(va)li Šopov odmak od kršćanstva, odnosno njezine „institucionalne“ (što god to značilo) varijante. S katoličke strane (a Šop je bio katolik) padale su optužbe da profanira Krista, te da čak huli protiv same Kristove osobe. Petar Grgec, najžešći Šopov kritičar te provenijencije, ustvrdio je da je Šop postao duhovnim divljakom, koji se ne zna dolično vladati prema Božanskom Gostu. Njegov je Isus u gdjekojoj pjesmi samo čovjek. (…) Kada Šop priča, kako prima Isusa pušeći cigaretu, mi se sve bojimo, ne će li on spomenuti, kako ˝svojem Isusu˝ nudi paketić duhana, da i on ˝smota jednu˝. [1]
Dok su se određeni zgražali nad ovakvim scenama, postojali su kritičari i književnici koji su slavili ovaj postupak, ali ne držeći da se radi o autentičnom kršćanstvu, nego tzv. ‘patarenskom’ (čitaj: alternativnom) poimanju Isusa i svijeta. Tako će Saša Verović reći da je Šopov Isus ravnopravan suputnik i supatnik, idealan drug u neko sumorno predvečerje. Nije bog već čovjek sa slabostima izrazito ljudskim. Varljivu aureolu skida s njegove glave pjesnik do kraja. [2] Željko Ivanković će kasnije reći da je ovako izražen Isus daleko od onog kakvog nam ga nudi onodobna dominantna linija hrvatske katoličke inspirirane duhovne lirike, čak i od kršćanstva kakvo nam nudi etablirana crkva. (…) Kršćanstvo koje u svojoj poeziji s Kristom „propovijeda” Šop je nekako iznova humanizirao (Crkva će takvog Isusa iznova otkriti tek nakon II. Vatikanskog sabora!)... [3] Držim da su ovdje posrijedi pogrešno shvaćene namjere Šopovog pjesničkoga postupka, a uz to i nerazumijevanje kršćanstva kao religije. Činjenica da je Šop bio prevoditelj rimskih klasika i hrvatskih latinista nije tek trivijalna faktografija, nego ukazuje na izvore njegovih pjesničkih nadahnuća, koja su bila drevnija i stalnija od modernih strujanja u čije se kategorije Šopa pokušava iznova ukalupiti. Iz toga jasno proizlazi da i njegovo kršćanstvo ima uzore koji su drevniji od njemu suvremenih društveno-političkih strujanja. Nikica, naime, nikad nije sumnjao u Kristovo božansko porijeklo i svaki pokušaj diskusije o tome prekidao je riječima: „Moći biti Bog, a htjeti biti čovjek, to može samo Bog”, komentar je njegova unuka Adrijana Koštre, koji nakon ovoga pasusa nastavlja do u detalje govoriti o Šopovom govoru o Bogu, što sasvim ubija bilo kakvu pomisao o Šopovom razvodnjavanju Krista. [4] Kršćanstvo uz koje se Šop svrstao je uvjerenje s dubokom i drevnom tradicijom, koje je poznavalo nemirna propitivanja i napetost između naravnog i nadnaravnog, ljudskog i božanskog i određeni kritičari nisu razumjeli to polazište, zbog kojega im ocjene Šopova opusa ostaju nedorečene. Namjera ovoga teksta je ponuditi analizu upravo u tom smjeru, i pozabaviti se s onim što bih nazvao ‘kristologijom’ u Šopovu opusu. Za razumijevanje Šopa nužno je upoznati se s cjelokupnim njegovim opusom, jer tek u cjelini dobivamo punu sliku njegova izričaja, ali ovdje bih se volio zadržati na pojavi Krista u njegovim stihovima, najviše upravo zbog svih zabluda koje proizlaze zbog površnog promatranja tog fenomena. Fokus će biti na ciklusu Sa mojim Isusom iz njegove zbirke Isus i moja sjena. Cilj ovoga essayera, pokušaja (u pravom smislu te riječi), je ukazati na dubinu misli o Kristu i njegovoj prisutnosi koji nam Šop donosi u (naizgled) priroprostim konstrukcijama.
II.
Usprkos razdobljima krutosti Crkve kao institucije i pojedinačnim slučajevima vjerničke i klerikalne rigidnosti, ne možemo se složiti s iznesenom Ivankovićevom tvrdnjom da je Crkva iznova otkrila Šopovog Krista tek nakon Drugog vatikanskog koncila. Šop u tom smislu nije izmislio toplog i prisnog Krista, nego ga je otkrio u jednom davnom uzoru – svetom Franji Asiškom. Franjevaštvo kao motiv nezaobilazan je u Bosni, koja u narodnoj tradiciji pamti jednostavne ‘ujake’ koji su bili s narodom i bdjeli nad vjerom, ali franjevački duh u Šopovu pjesništvu išao je koji korak dalje od običnih ujaka. Stevan Tontić upravo ga je nazvao duhovnim potomkom Franje Asiškog, ukazavši kako je Šopova vizija svijeta ona radosnog postojanja, Tontićevim riječima, u skladnoj zajednici svih bića zemlje i neba. [5] Kako je Božidar Petrač zamijetio, ne možemo smatrati slučajnošću činjenicu da je Šopova prva zbirka Pjesme siromašnog sina izišla 1926. godine – točno na 700. obljetnicu smrti sv. Franje. [6] Tada su bili dostupni u hrvatskom prijevodu brojni tekstovi i biografije koje su se bavile sv. Franjom, i izvorište nadahnuća za prvu zbirku nesumnjivo je franjevačko. Osim što je eksplicitno prionuo uz puteve svetog Asižanina u pjesmi Lutanje siromašnog sina sv. Franje, Šop nam uz to donosi slike svoga djetinjstva popraćene nevinim prošnjama koje nisu tek pomodni prikaz pastoralne idile, nego svjedočanstvo života svih stvari. U franjevačkoj misli, svijet nije tek pozornica za ljudsku djelatnost, nego je svaka pojava obdarena svojim posebnim dostojanstvom. Kao nekada Franji, Šopu je svako biće i pojava predstavljala brata i za njega je nemoguće ijedan predmet shvatiti zdravo za gotovo. To je sentiment koji će se kroz njegov opus samo pojačavati. Valja ovdje izdvojiti pjesmu Dobrotom Boga, koja na prvu djeluje kao naivna fantazija, a zapravo aludira na iskonsku sliku Edena u kojem je Adam kao Božji namjesnik upravljao Njegovim vrtom. Cijela pjesma prožeta je prvotnim osjećajem sklada i solidarnosti između čovjeka i svijeta u kojem se nalazi. Stihovi ove zbirke prožeti su djetinjom začudnošću, ali jednako tako i bolnom sjetom, jer svijet kojeg Nikola Šop evocira nije lišen patnje i boli. Nije uzalud ovom ciklusu pjesma Žudnje za dobrim pastirom u kojoj su izraženi duboki vapaji za izbavljenje od izmijenjenog svijeta. Svijet prve faze Šopovog pjesništva svijet je koji nestaje, koji iščezava pred novim vijekom koji donosi nasilnu urbanizaciju i razornu mehanizaciju. U ovoj zbirci dakle ne nalazimo tek samodostatnu nostalgiju, nego svijet koji je u bolovima i iz kojeg djetinja nevinost blijedi i nestaje. Stalna napetost naravnog i nadnaravnog koja obilježava Šopov opus nalazi svoje korijene u svijetu koji traži otkupljenje i zaliječenje svojih rana. Kako njegov opus bude napredovao, sve će biti jasnija dihotomija nevinosti i grijeha, ljudskog i božanskog i nemir koji iz tog iskonskog sukoba proizlazi.
Šopove životne okolnosti [7] imale su ulogu u suživljavanju i suosjećanju s malenim i samozatajnim ovoga svijeta te je svoje pjesništvo zaodjenuo u franjevaštvo u punom smislu te riječi. Jednostavni te naizgled priprost i naivan stil izraz su njegova siromaštva i odricanja od taštine svijeta. Krotkost i poniznost među glavnim su odlikama njegovih ranih pjesama, u kojima jasno izražava bratstvo i povezanost sa cijelim svijetom; sa svakim predmetom Šop ima intimni odnos. Bratstvo i povezanost riječi su koje danas isprazno paraju uši, ali Šopovo pjesništvo kao da ih otkupljuje svojom konkretnošću. Šopov interes za klasje u suton, za magarca i vola, za malene ljude i njihove svakodnevne tegobe proizlazi iz iskrene brižljivosti i ljubavi koja se ne spušta na razinu ideološke akcije ili pamfleta, nego čezne za dubljim zajedništvom koje se uslijed suvremenih promjena skoro pa nepovratno razvezuje. To je kontekst u kojoj zbirka Pjesme siromašnog sina ulazi u korpus Šopove zbirke Isus i moja sjena. Ciklusi nakon uvezene zbirke, Samotni dom i Dani srca i kajanje, jasnije podcrtavaju spomenuti jaz koji postoji u svijetu. U Samotnom domu nalazimo usamljenog i pognutog čovjeka, koji mir nalazi tek u sitnim noćnim trenutcima kad ga zapadne sjaj zvijezda, a ostalo je tegoba i osamljenost. Dani srca i kajanja pojačavaju osjećaj malenosti i nedostojnosti koji su isprepleteni u pjesmama o čistoj i nedostižnoj ženi (Nevinost, Svjetiljka za nju, Molitva za njezino tijelo, Tajni pohod) te pjesmama uboštva i osamljenosti (Gozba, Prosjaku, koji nosi moj šešir, Ponoćna večera, Kajanje, Siromašna vjerenica, Pastorala, Mrtvi mlinovi). Između ovih ciklusa i zaključnog ciklusa Molitve, dolazi ciklus Sa mojim Isusom. U svijet boli i neimaštine dolazi Krist koji neće svojim žezlom ispraviti nepravdu niti božanskom voljom umnažati kruhove za pregladne malene ljude, nego će se, kao Krist kojeg je Franjo uzljubio, zaodjenuti u uzvišenu poniznost.
III.
Cjelina Sa mojim Isusom najuvezaniji je ciklus cijele zbirke i u osam pjesama donosi Kristovo proputovanje svijetom malenih i bijednih. Isus će biti gost lirskoga subjekta, i on će ga voditi kroz pali svijet grada i suvremenosti koji stješnjuju i uništavaju svaku izvornost. [8] U takvu svoju sredinu Šop poziva Isusa i potanko mu izlaže prilike u kojima se živi u pjesmi Poziv dragom Isusu:
O, Isuse, kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.
Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.
Pričao bih ti uz dim obične cigare,
o svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.
I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo jučer.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.
Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.
O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.
Površan pogled ocijenio bi ovaj uradak kao primjer socijalne lirike u kojoj Krist ulazi kao humanizirana verzija supatnika, ali valja nam malo podrobnije ući u sadržaj. U prva dva stiha odnos između lirskog subjekta i Isusa je jasan. Poziv upućuje grešnik, izopćenik, onaj na marginama društva, koji se ne može osobito pohvaliti brlogom u kojem živi. Ne može se pohvaliti ni položajem svoga brloga, koji je vjerojatno zavučen u neku ulicu kroz koju prolaze samo oni koji moraju i u takvim ulicama rijetko kada dopire svjetlost dana. Tu istu svjetlost posramljeni domaćin mora nadoknađivati kvarljivom lampom, jer je dan prekratak za sve ono što se mora stići. Za razliku od bukolikih idila i iskonskog sklada iz Lutanja siromašnog sina, ovdje je lirski subjekt sveden na minimalnu mehaničku egzistenciju, i toj svojoj sudbini nije usamljen. On nastavlja govor o kući, to jest najavljuje ga, ali epitet ljudski jasno navodi čitatelja na tip kuće, a ne na posebnu subjektovu rezidenciju. U prosjeku će Isus naletiti na okna čiji prizori će uvijek biti mutni i tamni, a Šopu nije bilo dovoljno reći ‘katkad’ nego je zaoštrio tu rijetkost dodajući prefiks ‘po-‘, što je još jedan primjer kako Šop pučkom naivnošću postiže plastičnost sadržaja. Kuća nije po mjeri, zgusnuta je, i potrebno se pognuti kako bi prošao kroz vrata, a čim se uđe vrata se čvrsto zaključavaju, kao da je nesigurno biti predugo s one strane vrata. Pušenje cigarete (i to one obične, jer posebnost kao element ne postoji) kao temeljni modus operandi svakog sudionika društvene interakcije služi kao podloga i povod lirskom subjektu da ga upozna s ljudima oko sebe koje dijeli u dvije klase: one koji uvijek nose haljine stare i one koji uvijek nose haljine nove. Pažljivo probrane riječi sklopljene u jednostavan i konkretan sklop izražavaju svu grotesku suvremenog čovjeka. U tek dva red Šop uspijeva stvoriti dikensovsku atmosferu društvene margine koja živi u sjeni, stalno podređena višim slojevima koji je izrabljuju. Četvrta strofa (kao i čitava pjesma) ne pada u socrealističku napast koja bi svojim usiljenim angažmanom zasjenila bol situacije, nego upravo jednostavnom i efektnom sugestijom prodire u srž patnje malenih i pognutih marginalaca i uzdiže njihove patnje iznad dnevnopolitičke i klasne dimenzije.
Ovdje nije posrijedi obespravljeno radništvo, nego osramoćeno čovječanstvo, čovjek sveden na brigom ispunjene sedmice koje same počinju gubiti smisao, jer nema dana počinka koji bi koncept ‘tjedna’ učinio smislenim. Iz dana u dan, svaki jednak onom prethodnom, ljudi ovoga sloja u bolovima žive, i bol se množi i samo je mogu sakriti ispod svoga šešira. Do jutra bi lirski subjekt pripovijedao, ali on otkriva kako njegov sugovornik neće moći sve to saslušati. Zapravo, neće mu dati, jer je i on svjestan Isusovog umora i boli. On ga liježe u svoju postelju (koja je izdignuta u novo stanje bića iznova ljudskim kontaktom) i tješi ga. Lirski subjekt Isusu daje svoje mjesto, dok on sebi klupu rezervira. Kao što je rečeno maloprije, Isus je učinio djelo uzvišene poniznosti i uzeo ljudsko tijelu, bivajući svemu jednak osim u grijehu. Pitanje je sada je li i Šopov Krist takav? Na radikalan način Isus se suživljava sa sredinom u koju ga lirski subjekt dovodi, te ga bol i patnja sredine u kojoj se našao ne mimoilazi, nego ga pritišće još više nego njih. Skoro pa apsurdna je situacija gdje netko tješi Isusa i ušuškava ga i to nas to tjera da se zapitamo o naravi situacije. Kontekst ostatka ciklusa ukazat će da je Isus sam tražena utjeha, ali činjenica što je on potrebit utjehe govori više o stvarnosti oko njega nego li o njemu samom. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa, piše evanđelist Ivan u svom proslovu. Kako onda da se Riječ osjeća kada vidi da je ono što je po njoj stvoreno sada u rasulu? Iako je pojava Isusa u Šopovim pjesama zavijena folklorom i pučkim naivitetima jednostavnog i krotkog doživljavanja svijeta, ne možemo zanemariti da se radi o Isusu i ne možemo zažmiriti na sve konotacije toga imena. Dakako, moramo biti oprezni kako ne bismo učitavali ono čega nema, ali držim da ne bi bilo predaleko pozvati se na franjevačku kristocentričnost, po kojoj se Krist od početka namjeravao utjeloviti kako bi se dublje povezao sa svijetom. On dolazi u Šopov svijet, otuđen od onoga što je po njemu nastalo. Otuđenje postaje još zornije kada pogledamo pjesmu Kuda bih vodio Isusa:
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koji liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.
Usudio bih se reći da je ovo najdramatičnija pjesma cijeloga ciklusa. Isus se odazvao na poziv krotkog i ubogog lirskog subjekta i on ga sada vodi kroz svoju svakodnevnicu. Mnogi kritičari primijetili su uglavnom nokturnalnu atmosferu Šopovih scena. U Šopovom viđenju noć predstavlja poprište ogromne živosti i aktivnosti, a ovdje te aktivnosti jasno pokazaju dehumanizaciju koja se u Šopovu svijetu odvila. U doba kasnih sati putuju naša dva protagonista, i to putuju među siromasima koji još neće leći, koji moraju bdjeti, i odlaze krojaču koji će Isusu skrojiti sasvim obično odijelo. Možemo reći da se Isus počinje utjelovljavati u siromahe među kojima se našao. Nakon skromnog krojača dolaze još skromnijem obućaru koji se jadan natječe s tvornicama u nadi da će ih uspjeti sustići. Vješt zanatlija sveden je na tvornički zupčanik dok jalovo radi u kasne sate da se barem približi onom milijunu kojeg tvornica u satu proizvede. Šopovo zgražanje nad ovim tehnološkim razvitkom skoro pa doseže luditske razine ljutnje i razočaranja, ali prava bol pokazat će se tek ulaskom u krčmu koja se nalazi na samim marginama. Stih koja liči na stari, nasukani brod genijalan je jer istovremeno postiže dvije stvari. Krčma u koju ulazimo rupetina je za koju očekujemo da bude negdje na dnu mora; napukla, memljiva, smrdljiva i zaista neugodna, ali to nije definitivni razlog zašto je nasukani brod uzet kao poredba. Sve što smo dosad vidjeli opći je ljudski brodolom, opća havarija čovječanstva. Ljudski rod nasukao se i više ne može nigdje. Čovjek je sputan i bačen na dno svoga postojanja, i gorka pijanka u krčmi znak je trajnosti toga znanja. Isus dolazi pred to mnoštvo i svladan je prizorom.
Ako bismo pokušali naći analognu scenu u evanđelju, sjetili bismo se Isusa koji je bio svladan pri prizoru smrti svoga dobrog prijatelja Lazara gdje evanđelist Ivan piše s efektnom prodornošću: I zaplaka Isus (Ivan 11,35). Posljednje dvije strofe ove pjesme mogu se tumačiti kao svojevrsna Muka Gospodnja. Pijetlovi (o kojima će više riječi biti kasnije) su vladari sviju slutnja koji ne mare za one teške tuge što izazivaju u dušama nevoljnika. Glasnici prosvjetljenja kukuriču nad prizorom, i Isusa ranjavaju tri puta. U evanđeoskom tekstu Petar je zatajio Isusa tri puta i osjetio gorku bol kad je u kriku pijetla prepoznao svoj čin. Iz konteksta Šopove pjesme ne slijedi da je Isus taj koji je zatajio svoje stvorove, nego više govori kako su oni zatajili njega. Svaki udar na ove malene bio je i udar na njega, i zato rekoh kako su posljednje dvije strofe trenutak Muke Gospodnje. Ove scene padaju na njega u svoj žestini, i cijena ove nepravde je teška bol, od koje padaju s glave i šešir i aureola (zanimljivi metonimi za ljudsku i božansku narav Isusa Krista), jer se radi o u nebo vapijućoj boli. Šop u ovoj pjesmi postavlja jobovsko pitanje smisla patnje, smisla dezorijentiranosti i praznine u kojima se svijet našao. U naivnosti i krotkosti Šop postavlja to pitanje, ali jasno pokazuje da to to nije po volji njegovog božanskog gosta, i da je on tim stanjem ranjen više nego mi svi.
Židovima sablazan, a poganima ludost (Prva poslanica Korinćanima, 1,23) vjerojatno je najprikladniji opis za Šopovu pjesmu, Božanski cirkus:
Kako me danas bole harlekini
I tužni augusti glupi.
Isuse, na srce mi ranjeno
melem pamuka privini.
Danas bih volio da budem jako ružan.
Da se trese za mnom svjetine rug.
Da budem grbav i u hodu hrom.
I nos da imam vrlo, vrlo dug.
Bol glupih augusta i harlekina
moj Isuse, toliko me tišti.
Pođimo, pođimo k njima sa majmunom
koji se mirno pred cijelim svijetom bišti.
Pođimo i sa médôm, koji u hlačama
vješto poigrava na štapu,
a poslije za bijednom milostinjom
ponizno pruža svoju staru kapu.
Pođimo i sa bubnjem, čija je siva koža
tako sveta i tako skupa.
Jer bubanj je mrtvo magare, po kome mali
još uvijek nemilice lupa.
Pođimo tako među auguste i harlekine.
Samo što prije, moj Isuse sveti.
Mi ćemo za njima od teškog bola,
a oni za nama od smijeha umrijeti.
Dok je lirski subjekt bio vodič u prethodne dvije pjesme, ovdje je on sada usrdni molitelj kojeg tište dvije boli – augusti i harlekini. Zanimljiv je odabir baš ovih imena, koja osim što dodaju zvučnost svjetskim antagonistima, jasno ukazuju na njihove uloge. Harlekini – spletkaroši, lakrdijaši, prevrtljivci, oportunisti, ljudi bez karaktera i vrijednosti kojima je svijet tek prilika da se snađu i uzdignu. Po svojoj naravi motaju se uz auguste, čije ime je uistinu zanimljivo. Šop je kao latinist bio jasno upoznat s carem Augustom, s ‘uzvišenim’ koji je uzeo niz titula na sebe. August nije tek denotacija uzvišenosti kao takve, nego i uzimanje na sebe titule božanstva. Oktavijan je uzeo ime August, uz koje je prigodno pridjenuo i ime Divi Filius. Bol lirskoga subjekta nije bila tek u običnim oholicama, nego u dvjema klasama tih oholica: onima koji su sebe držali bogovima, i onima koju nisu držali ni do čega.
Lirski subjekt želi distancu od tog lažnog sjaja i želi im se suprotstaviti onime što oni preziru – ruglom i podsmijehom. Što izmamljuje veće ruglo i podsmijeh nego cirkus? Stoga on poziva Isusa da mu se pridruži, jer bez njega cirkus nema smisla. S Isusom rug i sramota imaju smisla, i po njemu se otkupljuju. Lirski subjekt ima velebni plan po kojem njih dvojica kreću s punim cirkusom: s majmunom koji ne mari za svijet oko sebe, s medvjedom čija su snaga i veličina poniženi cirkuskim okovom, i bubnjem od magareće kože koja je posljednje poniženje tvrdoglavom nosaču. Pođimo među njih, žurno moli lirski subjekt. Poći u smrt i njih i nas, to lirski subjekt traži. Smrt u koju polaze izraz je duboke tragedije svijeta. Isus i lirski subjekt umiru od teškog bola za njima, a augusti i harlekini umiru od smijeha; Isus i lirski subjekt odriču se lažnog sjaja svojih protivnika i zbog toga ne mogu živjeti u svijetu kojeg su stvorili, a oni umiru od smijeha koji je posljedica otrova kojim su uništili svijet kako bi njime zagospodarili. Smrt je konačna kob svih uključenih strana, jer je ovakav svijet svakako neodrživ. Prvi umiru od boli koja se nanosi svijetu, a oni umiru od svoje ohole nesvjesnosti. Ton usrdne molitve nastavlja se u pjesmi Isus i ja pred gradskim pijetlom:
Već nije tako važan njegov zov.
Ni lupanje krila nije.
Visoki dimnjak, probijen kroz krov,
krikom nas probudi prije.
Gle, kako su mu sada krila potkresana.
I tupe, sasvim tupe mamuze mu.
Svanuća ovih trubom probuđenih dana
sva nepoznata su njemu.
Kako mu je prije glas imao gordost kneza.
Od njega stresala se zora rosom na usjev.
Vojske je u ponoć obuzimala jeza,
pred bitku, koju je navješto njegov gnjev.
A sada je, od ove gradske čađi
sve crnji i crnji, iz dana u dan.
Još malo, pa se više neće znati,
je li to pijetao ili je gavran.
Zato daj da jednom i njemu naraste
svako krilo, za put visok i dug.
Da se i on umiješa među brze laste
i s njima odsleti na neki jug.
Prije nego progovorimo o pijetlu ove pjesme, valja nam se osvrnuti na sam motiv pijetla u Šopovoj poeziji do tog trenutka. Panegirik pijetlima (podijeljen u dvije cjeline) jedna je od njegovih prvih velikih poema koja donosi fenomen pijetla koji za njega poprima značajke mitološkog bića. U prvom dijelu poeme samotni lirski subjekt osluškuje njihovo javljanje u noći, kada traže svoje sjene koje su nestale s usponom mjeseca na svoj vrhunac. Mistični ugođaj javljanja Šop prenosi u svoj konkretni panegirik i pridijeva im razne epitete: pijetli mramorni, plemeniti dusi, kraljevi poraženi, vječni čuvari zalutalih kuća i noći, mudraci koje još nije priznalo čovječanstvo, krilati čarobnjaci, vladari sviju slutnja. Obilnost naslova i epiteta ukazuju na Šopovu opčinjenost njima i posljedično njihovo počasno mjesto u njegovoj poeziji. Njihovu najavu jutra diže do mitskih razina imenujući ih vladarima sviju slutnja; to su oni koji svojim glasom otkrivaju sve tajne koje hoće ostati skrivene, koji ne mare za tešku sudbinu koju svojim britkim krikom zaključuju. Pijetao je utjelovljenje snage i ljepote koja ostaje daleka. Šopovi pijetli ne mogu se povezati s nekom konkretnijom simbolikom i značajem, nego tek slutnjom i čežnjom za nečim što je već iščezlo. [9]
Kobni udarac na te slutnje i čežnje osjeti se u pjesmi Mladić bdije kraj mrtva pijetla, u kojoj mrarmorni pijetao sada leži paučinom posut sav. Krilatim čarobnjacima kljun postade ukočen i pust, te iz njega samo kaplje muk. Vladar sviju slutnji neće više svojim krilima ni zoru donijeti. Šopova čežnja za nekadašnjom idilom i skladom leži mrtva, i pred nju on iznova dolazi, ali sada s Isusom. Pijetao pred kojeg Isus i lirski subjekt dolaze doživio je veću sramotu nego onaj koji je ležao paučinom posut sav. Dok je u prethodnoj pjesmi mladić žalio zbog smrti pijetla, ovdje vidi živog mrtvaca čiji zov i krila postaju nevažni. Nadvisio ih je tvornički dimnjak – nadvisila ih je građanska i industrijska zbilja. Pijetao kao da je uškopljen, lišen svoje snage, nemoćan da vrši ono što mu je u naravi. Nekoć velikan čiji glas je imao prodornost da uznemiri zoru i vojske, sad stoji prekriven čađom, toliko amorfan da se više ni prepoznati ne može. Lirski subjekt zatim upućuje molitvu Isusu, moleći da ga obnovi. On je svjestan da s njegovom obnovom neće doći do obnove okoline. Sve je jasnije da tu nema povratka i da sada slijedi put u neku novu stvarnost. Došlo je novo doba i razdoblje koje hoće do kraja uništiti pijetla i sve ono što u sebi utjelovljeno nosi. Ovdje će pijetla dočekati smrt, i zato se lirski subjekt moli Isusu da ga od tog uništenja spasi. Put se dalje nastavlja u pjesmi San magaradi:
Isuse, u ovom kasnom času sad
U sve staje ćemo ući.
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
Blago za uho povući.
I kad odeš, u doba to gluho,
Među njima će riječi da kruže:
Ko je taj koga si za uho
Držo najduže.
I svaki će usnuti opet,
Sa najljepšim snom u duši:
Da tvoja meka ruka još miluje
Baš njegove uši.
Ovo je najkraća i najjednostavnija pjesma cijeloga ciklusa, ali to ne znači da imalo gubi na intimnosti i sugestivnosti. Magarac je drag element u kršćanskoj i franjevačkoj simbolici, a našao je i svoje mjesto u Šopovu legendariju, napose u kasnijoj priči Smrt Isusova magareta, u kojoj Isusovo magare postaje ponizni apostol koji s radošću propovijeda evanđelje, nakon čega doživljava blaženu smrt i postaje Isusov svetac. U svijetu i noći u kojoj svaka stvar gubi svoju izvornost i identitet, Isus ulazi s lirskim subjektom u svaku staju i svakog magarca povlači za uši. U Šopovu legendariju to predstavlja čin blagoslova i uzdignuća bića. Dodir Isusov postaje blagoslov koji vraća dostojanstvo i donosi radost zapostavljenoj vrsti. Šop u ovoj pjesmi jasno ukazuje na dinamiku Isusova putovanja palim modernim svijetom. Ne radi se o Isusu Magu ili Isusu Čudotvorcu koji pravi spektakl od sebe. Njegova pojava označava nježnost i milost koja posvećuje trenutak i ukazuje na pravo stanje stvari. Upravo se ovdje lomi ciklus koji sada skreće u pjesmu Isus u posjeti kod nas. Budući da je pjesma podijeljena u tri dijela, tako ćemo je i mi obraditi. Krenimo s prvim dijelom:
O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.
Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te sô i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.
Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol. –
Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.
Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mrak.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice.
Tako će njen blijesak biti jak.
Intimnost prethodne pjesme i napetost pjesama Poziv dragom Isusu i Kuda bih vodio Isusa stapaju se u ovaj trenutak kada Isus napokon dolazi kod svoga domaćina. Čitava je pjesma iznesena u futuru, što znači da lirski subjekt dugo iščekuje svoga gosta, i više nego siguran da će mu već jednom doći. Skoro pa u maniri pučke liturgije, lirski subjekt će sa svojom vedrom sestricom zapjevati na ulasku Isusa u njihov propali i opustjeli dom koji će zasjati novim sjajem zbog njegove prisutnosti. Isus će postati mio duh, postat će dobar gost kojeg će ugostiti po najboljem običaju njhovoga kraja. Značajno mjesto u ovim ritualima imat će Isusov oreol kojeg će Isus odložiti zajedno sa svojim šeširom. Napomenuh maloprije moguću aluziju na Isusovu božansku i ljudsku narav, pa ako nastavimo razmišljati tim putem, možemo ovo čitati kao Isusovo svlačenje. Isus sam po sebi neće ništa izgubiti, ali će domaćini doista dobiti. Vedra sestrica će u svetom bolu ovjesiti aureolu o klin, i ona će svjetliti umjesto uljanice, te mutne svjetiljke iz prve pjesme i to tolikom jačinom da će članovi obitelji morati sakriti svoje lice. Analogno bismo ovo mogli povezati s križem u franjevačkom promišljanju, posebice križem sv. Damjana, na kojem proslavljeni Krist sjedi na prijestolju križa sa službenicima oko njega. Za opravdanost ove tvrdnje trebali bismo pogledati koliko je Šop uopće iščitavao franjevačke izvore, ali sama narav aureole u ovim stihovima dopušta nam naslutiti da se radi o Isusovom daru sebe za one najbjednije. Sama Isusova pojava melem je svim tegobama lirskoga subjekta i njegove okolice. Nakon što su ga ugostili u domu, počinju mu pokazivati dvorište:
Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
pokazat ćemo ti pusti naš hambar.
I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih, kako nevidljivu zob zoblju.
Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze i u tor liježu.
Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.
O ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš,
– Koja je ovo zemlja? Kazat ću: O Isuse,
pa to je Bosna, ti to znaš.
Aureola nastavlja biti svjetiljka, ali sada postaje svjetiljka koja otkriva ono što je skriveno u tmini. Bijeda doma mogla se pronaći i u dvorištu, gdje se po nebeskom sjaju aureole otkrivaju sablasne slike nestaloga svijeta: pusti hambar, prazna staja, duhovi konja koji u njoj jedu, mrtve ovce koje se kao magla spuštaju u tor. Sablast nije ograničena samo na njihovu kuću i okućnicu; ona je zahvatila čitav grad i kraj kojim naši protagonisti vode Isusa. Isus začudno pita gdje se našao i lirski subjekt mu imenuje svoju domovinu – Bosnu. Šop nam ovim autobiografskim detaljom otkriva svoja izvorišta, svoju postojbinu i zemlju koja u umoru kopni, a dalje ćemo vidjeti kako i sam Isus kopni:
A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na njeno,
I silno nas obasjava.
I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.
I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.
Isusa hvata umor kao i u prvoj pjesmi ovoga ciklusa. Patnja i zamorenost toliko su ga zahvatile da je nemoćan klonuo u san. Njegova glava će padati s jednog ramena na drugo i oboje će biti obasjani njegovim sjajem, a vedra sestrica će mu pjevati i stavljat će mu aureolu koja će mu koji put pasti na jedno uho. Znakovito je ovo padanje aureole jer slično padanje susrećemo u pjesmi Mladić bdije kraj mrtva pijetla. U toj pjesmi Šop pjeva o mrtvom pijetlu govoreći: Kruna mu je pala na jedno uho. Poza u kojoj nalazimo Isusa na kraju ove pjesme slična je onoj u kojoj nalazimo pijetla, i pad aureole možemo čitati kao znak njegova preminuća. Tragom govora o značenju ogoljenja i aureole, dolazimo do zaključka da je posrijedi posljednja etapa Isusove Muke i predanja. Upivši okolinu oko sebe, on je sam od tolike boli otrnuo. Bližimo se tako kraju ovoga ciklusa čija je pretposljednja etapa pjesma Isus čita novine:
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.
Kao što prethodnu pjesmu možemo čitati analogno kao pjesmu Poziv dragom Isusu, ovu možemo čitati analogno kao Kuda bih vodio Isusa. Gdje se Isus u prethodnoj pjesmi prenarazio od bola, sada se našao prenaražen od ljutnje i tuge dok sjedi i lista novine. Lirski subjekt pokušava što nečujnije prići Isusu, noseći hljeb da se okrijepi, ali osjeća stid i nemoć da se opravdava. Patnja i bijeda ipak nisu učinili čovječanstvo nevinim, i lirski subjekt bi jedino mogao odglumiti da su stvari u redu. Ipak, Isus ostaje neutješan, i lirski subjekt je svjestan da sa svojim glasom uzdrhtalim ne bi ništa postigao. Veće šanse za to ima kruh koji Isusu ostavlja, u nadi da će taj prinos primiriti njegov gnjev. Teško je zanemariti euharistijsku aluziju posljednjih stihova. Euharistijska žrtva i lomljenje kruha Isusova su najveća zemaljska ostavština u kojoj je sačuvan spomen Njegove žrtve poradi spasenja svijeta. Upravo je zanimljivo kako lirski subjekt prinosi svoj kruh kako bi umirio Isusov gnjev. Dok smo dosad gledali Isusa koji je od boli klonuo ili blagost donosio, ovdje Isus izražava svoju ljutnju. Dok je dosad gledao žrtve patnje, sada gleda na ljudsku glupost koja većinu tih patnji proizvodi, i lirski subjekt (u određenoj sličnosti s Mojsijem koji zbori s Bogom tijekom izraelskog hoda u pustinji) dolazi pred Isusa, crven od stida i bez ikakve riječi koja bi opravdala djela koja ranjavaju sve što je po Riječi postalo. Sada smo na kraju puta i Isus napušta svoga domaćina. Pjesma Isus u svetohraništu napisana je u dva dijela, pa ćemo je tako i obraditi. Slijedi prvi dio naslovljen Sam:
Sad opet idem sam, ja mali prolaznik,
pod nakrivljenim šeširom ovim svijetom.
A ti si otišao, i tvoj dragi lik
sija se nevidljiv u hraništu svetom.
Zar si ti sad tamo, u onom hljebu bijelom.
U svetohraništu, pred kojim tinja luč.
Zar tamo, sa svojim srcem, dušom, svojim tijelom.
Zar je tu melem za moju dnevnu žuč.
Nedovršena posla, kad prođem kraj tvog stana,
u škrinji gdje se kriješ zlatom okovan.
Duša mi puna brige, srce mi puno rana,
probdjelo bi uza te vječnost, ko jedan dan.
Otkrivam ti sve, što u duši skrivam.
Zovem te da sa mnom teški dan podijeliš.
Dugo ti šapćem, žarko te prizivam.
A ti nevidljiv samo šutiš i samo se bijeliš.
I evo, sve češće ja zaboravljam
u prolazu da ti skinem kapu.
U kasnoj noći, kada se žurim sam,
sa svežnjem večere o štapu.
Ovi stihovi mogli bi se opisati kao mračna noć duše koja ne zahvaća samo lirski subjekt nego i cijeli njegov svijet. Njegov putnik nestao je iz svakodnevnice i sada treperi nijem u svetohraništu. Koliko je god nježno bilo ovo obraćanje skrivenom Bogu, toliko je i potresno, jer lirski subjekt sada poput starozavjetnog Joba viče u nebesa i kao da ne dobiva odgovora. Isus nekoć bješe intimni suputnik, prepoznat u svakom predmetu i osobi, i sada stoji dalek. Nije stoga čudno što ovoj pjesmi prethodi pjesma Isus čita novine, jer svijet u kojem je hodio otuđio se od sebe, pa tako i od samog Isusa. Ovaj nježni protest Isusu nije izraz njegove sumnje u euharistijsku stvarnost, nego čuđenja nad činjenicom što je Isus ostao toliko udaljen od svijeta. Isus je uistinu najprisutniji u euharistiji, ali on je nekoć boravio u svakom stvorenju. U franjevačkoj je ćudi prepoznavati Krista u svakom biću i predmetu, i Šop upravo ovim stihovima pokazuje kako to više nije stvarnost. Njegova lirika od svojih početaka lamentira propadanje svijeta, odnosno dehumanizaciju i deanimizaciju stvarnosti uslijed koje svaka pojava gubi svoje dostojanstvo i postaje predmet iskorištavanja i iživljavanja. Bol malenih i pognutih, bol životinja i bol krajolika sastoji se u tome što su lišeni dostojanstva svoga bića, i ta se svakodnevna žuč ne može tek kapaljkom zaliječiti. Toliko je svijet oronuo da i lirski subjekt sam gubi svijest o Presvetom Oltarskom Sakramentu, jer ga je prljavština svijeta toliko zasjenila. Svijet se otuđio od Isusa, ali razrješenje dolazi u drugom dijelu pjesme, San:
Vratit ću se jednom svojoj maloj kući,
kad budu prošli mnogi dani.
Za stolom kasnim o tebi snivajući,
zaspat ću uz crni hljeb i svoj vrč zemljani.
Blizina hljeba u snu dočarat će meni
seoski put, koji vijuga kroz glog,
i oko njega pšenice šum sneni,
ugušen sitošću mirisa brašnenog.
U snu sav sretan i radostan u svemu,
zaželjeti ne ću ništa više:
samo da zagrlim hljeb crni i čujem u njemu
tvoje srce i tvoju dušu kako diše.
U intimnoj moltivi i promišljanju Šop se praktički osvrće na sve ono što je dosad obradio u svojoj poeziji, na svoj rodni kraj i djetinjstvo koje je krasila prvotna nevinost. Ta vizija svijeta suočena je s bolnom stvarnošću koja želi uništiti duh i dostojanstvo, tako da lirskom subjektu jedino ostaje molitva za obnovu ovoga svijeta. Ovo je možda najintimnije obraćanje Isusu u cijelom Šopovom ciklusu i možda najveći dokaz da u Isusu jednako vidi i Boga koliko vidi i čovjeka. Vidi čovjeka koji je sišao i došao među njih, koji nije postao tek jedan od njih, nego još manji i jadniji nego oni svi zajedno. On tu vidi i Boga koji ljubi ovaj svijet i koji mu jedini može dati smisao. Petru Grgecu bilo je ravno bogohuljenju što je lirski subjekt zaželio čuti srce i dušu Isusovu u crnom hljebu, ali ovo trebamo shvaćati kao izraz jedne duboke iskonske čežnje da se zaboravljeni Isus vrati u svaku stvar (pa i onu najjadniju) i da se dokine otuđenje koje je novim dobom zavladalo.
IV.
Ovo dakako nisu jedine Šopove pjesme o Isusu i valjalo bi se drugom prilikom osvrnuti i na njih, ali ovaj ciklus možemo smatrati Šopovim općim zaštitnim znakom. Ovo je djelo po kojem ga većina javnosti poznaje i zato ga je trebalo podrobnije obraditi, jer percepcija ovog ciklusa uvjetovat će precepciju ostatka njegova opusa. Šopova naivna i priprosta poza tek je učinkovit alat u izražavanju i propitivanju stanja svijeta. To je upravo izraz njegove poniznosti i krotkosti pred težinom problematike kojom se bavi. Šopov Isus tako nije uopće mogao biti silovita pojava koja mađioničarskom manirom rješava patnje svijeta. To nije Krist u kojeg je Šop vjerovao, a pri dubljem propitivanju ni mi ne bismo takvog Isusa prihvatili. Jasno bi se postavilo pitanje patnje i Božjeg suosjećanja – čemu tolika bol i otuđenje ako se sve s tolikom lakoćom moglo riješiti? Šopov Isus je Krist patnik koji se potpuno poistovjećuje s malenima i poniženima koje posjećuje, uzimajući na sebe njihovu narav i sve što s njom slijedi. Šopov Isus dolazi kao bajkoviti lik iz narodnih priča, toliko jednostavan da bismo na prvu pomislili da se radi o začudnom nebesniku koji je zašao među obične ljude.
Ipak, Šopov Isus ostaje Isus koji se utjelovljuje u suvremeni kontekst, shvaćen u franjevačkom duhu kao Bog koji u svemu diše i koji se odjenuo u uzvišenu poniznost i poniznu uzvišenost kako bi na najintimniji mogući način iskazao svoju ljubav i privrženost. Svijet Šopovog Isusa drukčiji je od onoga u kojem ga je Franjo spoznao, jer je upravo ušao u svijet koji gubi svoje dostojanstvo i biće. To je svijet krutog materijalizma, koji lišava osobnosti i svodi stvarnost na mrtvi objekt koji će se dalje iskorištavati ili će se na njemu iživljavati. Iako ova poezija ima socijalne tonove, ona ne podilazi socrealističkom konceptu gledanja svijeta. Šop je jasno svjestan da posrijedi nije problem preraspodjele dobara, nego duhovna kriza iz koje svi problemi i nejednakosti proizlaze. Cjelina Sa mojim Isusom kompaktan je i intenzivan izričaj ljudske otuđenosti i potrebe čovjeka za otkupljenjem koje ne može doći od ovoga palog svijeta. Šopovu poeziju upravo možemo opisati kao potragu za tim otkupljenjem i napor za premošćivanje jaza otuđenja.
[1] Petar Grgec, „Na pola puta”, u: Branimir Donat (prir.), Književna kritika o Nikoli Šopu, Dora Krupićeva – Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2000., str. 30.
[2] Saša Vereš, „Nikola Šop”, u: Branimir Donat (prir.), Književna kritika o Nikoli Šopu, Dora Krupićeva – Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2000., str. 116.
[3] Željko Ivanković, „Nikola Šop – Pjesnik Bosne (O šestotoj obljetnici njegovog Jajca)”: u: Branimir Donat (prir.), Književna kritika o Nikoli Šopu, Dora Krupićeva – Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2000., str. 404.
[4] Adrijan S. Koštre, „U svakom filmu najbolji je kraj”, u: Fedora Ferluga-Petronio (prir.), Svevremeni Šop. Zbornik radova sa skupa ‘Međunarodni susrest s bosanskim pjesnikom filozofom Nikolom Šopom (1904.-1982.), Književna zaklada/fondacija „Fra Grgo Martić” i dr., Kreševo, 2007., str. 37. Ogroman je značaj ovog biografskog svjedočanstva o životu Nikole Šopa.
[5] Šop je – a ovdje ne zanemarujemo njegove inspirativne dodire sa antikom, sa pjesnicima starog Rima – duhovni potomak one „bratske” pjesničke loze u čijem izdanku stoji svetačko ime Franje Asiškog: preko Šopa smo ponovno u području ise one blagosti, iste laude siromaštvu, istog skrušenog prihvatanja stvari ovoga svijeta, istovrsnog toplog zajedništva čovjeka i svih živih stvorova. Radosno učešće u bivstvovanju preko ljubavi, u skladnoj zajednici svih bića zemlje i neba (docnije: svemira) – to je sveprožimajuća vizija Šopova pjesničkog svijeta i njegovo sušto a ne nepretenciozno zavještanje. Stevan Tontić, Nikola Šop. Svemirski pohodi, Svjetlost, Sarajevo, 1984./85., str. 6.
[6] Božidar Petrač (prir.), Nikola Šop: S mojim Isusom. Izabrane pjesme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 22009., str. 291.
[7] Dovoljno je pripomenuti da je kako je sa osam godina izgubio oca, a šest godina kasnije i majku. Kako bi si olakšao školovanje i svoje siromašne okolnosti općenito bio je prisiljen prihvaćati i grube kućanske poslove. Zakašnjenjem na školski izlet 1921. izbjegao je sigurnu smrt u autobusu koji se utopio u Plivi. Zapečačenje patničke sudbine dolazi 1941. kada uslijed bombardiranja Beograda skače s drugog kata kako bi spasio živu glavu. Ozlijedio je kralježnicu te je pritom postupno gubio mobilnost dok konačno nije ostao prikovan za postelju do svoje smrti 1982. godine. Branimir Donat (prir.), Nikola Šop. Pjesme, drame, Matica hrvatska u Sarajevu – HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo, 2006., str. 461-467.
[8] Grad, u čiji je industrijalizirani ambijent smješten veći dio sadržaja ove lirike, slika je opskurne zbilje, sasvim dehumanizirane, otuđenog grada i uništene izvornosti. Miroslav Palameta, O pjesništvu Nikole Šopa, HKD Napredak, Mostar, 1994., str. 78.
[9] Oni su zrcalo pjesnikovo, u koje on projicira svoje nemire, pitanja, traženja i čekanja. Sve to, međutim, ostaje u bliskosti daljina, što inicira mistične slutnje, i u nedohvatnosti blizine, što potiče daljnja traganja i čekanja, prožimajući stihove osjećajem strepnje. M. Palameta, O pjesništvu Nikole Šopa, str. 30.
[10] Pjesnik uviđa da ima mnogo toga što vrijeđa njegova Gosta; zato se i sâm stidi i sluti kako bi ga glas izdao kad bi počeo pravdati, što se ne može opravdati. Drago Šimundža, „Religiozna intimnost Šopove poezije”, u: Crkva u svijetu, Split, 1/1984., str. 60.
[11] Ta duhovna nepristojnost ne gubi se ni u završnoj pjesmi „Isus u svetohraništu”. Prvi je dio vrlo lijep, premda pjesnik zaboravlja, šta su to prilike kruha u Euharistiji. Ali drugim je dijelom sve pokvareno, jer se tu pretpostavlja, da Isusovo srce i Isusova duša „diše” i u običnom crnom hljebu. P. Grgec, „Na pola puta”, str. 30.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
