Written by 10:00 Hereze, Književnost, Kritike

Boris Sertić: Promašeno aplaudiranje antiratnom romanu (koji to možda i nije)

Još jedan u nizu suvremenih hrvatskih autora odlučio je podariti hrvatskoj javnosti roman s velikom temom rata. Zoran Žmirić autor je već dosta sveščića i već dugo piše. Rijeka ga je izbacila u već poznatoj, donekle podrazumijevajućoj maniri zatomljenog danunzijevsko-anarhističkog nasljeđa. U njegovu opusu mogu se pronaći antiratne književne teme od kojih je čuveni Blockbuster (VBZ 2009.) preveden na poneke europske jezike. Djelo koje je naglašenije antiratne tematike i mnogo naglašenijeg antiratnog pristupa nego ono što se posljednjih godina proglašava kao Žmirićev antiratni roman. Velika pompa oko romana Pacijent iz sobe 19 koji je Žmirić objavio 2018. ulazi u onu kategoriju ophođenja uzajamno aplaudirajuće kamarile.

Kilometarske salve čestitanja i unedogledne povorke povlađivanja uostalom i nisu nikakva novost u recentnoj hrvatskoj književnoj kritici s tek nekoliko nedodirljivih koji kažu da je u književnom smislu netko prdnuo kada je stvarno prdnuo (Jergović ili, primjerice, nedavno pokojni Igor Mandić itd.). Više-manje isto kao što je i svaka druga meko ukoričena brošura „svjetski bestseler“, tako je i u našoj suvremenoj književnosti sve „vrhunski roman“, a onaj tko bi o tom romanu rekao drugačije – bolje je da ništa ne govori. Jer, naravno, tko bi govorio da je određeni etablirani hrvatski izdavač izdao lošu knjigu? To se nekako uvijek ostavlja za šaputanja na kavicama, a najkonkretnija kritika jest ona u obliku tihog, prigušenog glasića jedne prijateljice/kolegice drugoj, izgovorene u usputnoj posjeti knjižnici, a glasi ovako: „Joj znaš, nije mi ta bila baš nešto, radije uzmi ovu Jane Austen“.

Ovdje se, međutim, možda i ne radi o tome da je knjiga loša. Prvenstveno se treba osvrnuti na tretman koji dobiva i ono najvažnije – kakva se recepcija o tom (navodno) antiratnom romanu kroji. Razumije se da velika tema predstavlja i veliku priliku, što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, posebice u književnosti. Svojevrsna eksploatacija kojom se uzima velika i značajna tema ili oblik koji sam po sebi pretpostavlja važnost i veličinu. Jer tko bi rekao da je djelo koje, primjerice, prati stradanja u Auschwitzu loše djelo? Donekle je jednako i s antiratnim romanom (zapravo bilo čime „antiratnim“). Žmirićeva intencija nije bila u potpunosti eksploatacijska, ali – poanta antiratnog romana u najmanju je ruku loše, pa čak i jedva iskorištena.

Žmirić ne piše o ratu, on piše o Vanji Kovačeviću – koji je bio u ratu. Radi se ponajprije o sadržajnu naglašavanju. Vanja Kovačević, kao lik najpredvidljivije karakterizacije riječkog podneblja, boomerski je roker i alternativac i po tumačenjima u proslovnim tekstovima ispada kao da je ’91. odvučen u rat, u najmanju ruku, manirom austro-ugarske mobilizacije. Iz narativnog aspekta, nejasno je kako je uopće nesretni Vanja dospio u ratne vihore. Kada mu je došao poziv Zbora narodne garde, kaže na početku, išao je u rat braniti zemlju (nasuprot onima koji su išli ubijati ljude), a onda vrlo brzo svjedoči kako je išao braniti ljude, djecu i goli život, što iznosi vrlo individualno, često naglašavajući svoj goli život koji je svakog trenutka zapravo branio. Konstrukcija njegove obrane i sudjelovanja u ratu postepeno je ogoljena do gole kože.

U početku na dosta banalan način razdvaja pojam države na kontekst ljudi, djeca = zemlja, dok je navodno samostalnost, međunarodno priznanje, politika = država. Jedino objašnjenje kako bi se mogla braniti zemlja, a da se ne brani država jest u Vanjinu radikalnom otklonu od zajedničkog identiteta. Ono što se zapravo naziva ognjište kao dom određene zajednice gdje bi Vanjini ljudi i djeca živjeli suviše je složen koncept za rokera koji nam priča priču naglašavajući da ništa ne smatra svojim. Selendra udaljena sto pedeset kilometara nije njegova, a ni državu ne smatra svojom, pa tako zapravo perfidno i pasivno iskazuje da po logici savjesti ne postoji njegova obveza obrane (iako je navodno išao braniti ljude i djecu, ali najviše svoju golu kožu s obzirom na to da je „ubačen“ u sukob). No takvu argumentaciju Vanja kao pripovjedač vjerojatno ne razumije.

Pripovijedanje u prvom licu nalik je pričama u priči. Mnoštvo epizodnih poglavlja više sliče memoarskoj prozi u obliku zbirke kratkih priča. Naracija je razbijena i u cijelom djelu suviše odvojena da bismo ga nazvali klasičnim romanom, naročito ako ga planiramo specificirati tako signifikantnim predznakom kao što je „antiratni roman“. Vanja nam pripovijeda u slikama. Slikama svoje mladosti, braka, svoje obitelji, a tek onda i rata. O ratu zapravo priča manje, ako ne rečenično manje, onda sadržajno. Njegova sjećanja iz rata uglavnom su izvučena kao pripovjedačka potvrda ili utjelovljenje pretpostavki i stavova iz perioda njegovog života prije ’91. Time zapravo za ratni period čitatelj saznaje vrlo malo.

Žmirić bi nam htio reći (u klasičnoj formuli antiratne književnosti) kako bi, da nije bilo rata, Vanja imao bolji život. Međutim, takva crno-bijela tvrdnja čitateljima nije realizirana ni argumentirana. Vanja je na početku zaključio kako zapravo nije imao život svojih odabira i nije uspijevao uopće projicirati svoja očekivanja, ali to ne navodi kao posljedicu rata, nego prvenstveno u kontekstu roditelja koji su mu nametali vjeronauk, školu koju je morao upisati, satove talijanskog i slikarski set umjesto gitare. U poglavljima su prisutna česta promišljanja u kojima se ocrtava površno znanje i prepričavanje stavova koji ulaze u standardne klišeje poput onog o Hitlerovu ubijanju po zakonu, pa zakon, eto, ništa ne znači, kao i niz loše konstruiranih dnevnopolitičkih zaključaka sličnima birtijskom palamuđenju.

Možda je Vanja takav tip, a Žmirić ima pravo da nam pokaže takvog tipa, međutim, Vanja nije takav. Vanja je imao tešku životnu priču (izgubio sina, proživio frontu) i kao takav bio bi jedan od najzanimljivijih likova u književnosti.

On to, međutim, u romanu nije, i to iz jednostavna razloga. Zato što priča bez stajanja. Priča sve što mu padne na pamet. Priča bez prekida i konca. Čas priča o obitelji, o svojim školskim putešestvijama, a onda dolaze ratne epizode. Takvo nekonzistentno pripovijedanje čini djelo tekstualno razvodnjenim, gdje se svako malo naratoru događa da njegova promišljanja zasjenjuju čitavu ratnu stranu priče. U svemu tome čitatelj je izmoren od Vanje koji ga više podsjeća na čuvenu pojavu branitelja za šankom koji vas udavi do tri ujutro pričajući o ratu, a onda o svojoj ženi, svojoj obitelji, gradu, politici, vjeri, nekakvoj svojoj filozofiji. Čitatelj bi Vanji nakon njegova dugačkog monologa mogao jedino reći: „Naporan si, brate, naporan“. Vanja je, dakako, psihički potrošen čovjek, a detaljčić o samosakaćenju više ne može iznenaditi ni penzionere. Međutim, zbog njegova površnog političkog, reklo bi se – naklapanja, eventualna empatija samo se smanjuje. Na koncu individualizam koji nam Žmirić kod Vanje želi svim silama pokazati nije toliko individualan koliko bi on to želio. Braniteljska populacija vrlo je često i u značajnom broju pripadala upravo (čak i generacijski) istom glazbeno-društvenom spektru kojem pripada i Vanja. To je vidljivo po braniteljskom nasljeđu, od amblema brigada do imena postrojbi.

Treba izreći kako se Žmirić ovom knjigom nije gotovo nimalo diskreditirao. Kritika ga je izljubila kao mlađeg sina koji je završio gimnaziju i upisao fakultet. Tekst sam po sebi ima sve književne atribute. Njegova rečenica svakako je književna, posjeduje ritam, estetiku i jezgrovitost. Njegove ranije knjige također nisu lišene takvih kvaliteta i, naravno, uvijek nose tu rokersko-alternativnu filozofsku konstrukciju koja je sada već odavno, čini se, ušla u društveni mainstream. Njegova knjiga Kazalište sjena (Adamić 2002.) nudi nam čak i listu pjesama koje su mu se vrtjele u glavi dok je pisao tekstove. Može se reći da je Pacijent iz sobe 19 hrvatski rock-roman s elementima punka. Takva pojava bila bi i očekivana s obzirom na prisutnost takozvanih alternativnih kulturoloških premisa poput naglašavanja rock estetike, koje su ušle u tko zna koje desetljeće svojeg postojanja.

Knjiga ipak, sasvim očekivano, ne nudi ništa novo, no zato nudi dobro poznat književni depresivan narativ kao kvazinaturalistički postmoderni obrazac obilježen nostalgičnim ambijentom. Antiratni sadržaj kojim je kritika okitila knjigu manje je vidljiv jednostavno zato što o ratnom putu glavnog lika nismo saznali ništa sadržajnije od nekoliko brutalnih isječaka koji su još k tome kontekstualno loše prezentirani. Mnoštvo nepovezanih nebitnosti zasjenjuju fabulu tog navodnog „antiratnog romana“. Rat kao jednu od najvećih društvenih katastrofa autor prezentira u neredu svojih spomenarskih srednjoškolskih i susjedskih uspomena. Nije svaka knjiga koja u sebi ima ulomke rata antiratna.

Fotografija: Michael Manicardi kao dobri vojak Švejk (1994.)

Oznake: Last modified: 26. 8. 2023.
Close