U demokraciji bismo trebali upravo točno podjednako suodlučivati o upravljanju svojom državom, svačiji glas ima jednaku težinu. Međutim, u više-manje svim ljudskim djelatnostima postoje vještiji i nevještiji ljudi – zašto bi upravljanje državom bilo iznimka? To je osnovni prigovor demokraciji u nedavnom tekstu Marina Franelića „Zašto je demokracija loša?“ objavljenom na Heretici. Zar nije bolje da vještiji imaju veći utjecaj, proporcionalno svojoj vještini?
Taj prigovor demokraciji je drevan. Iskazao ga je još Platon na početcima europske političke teorije, u dijalogu Politeia (ili Država). Usporedio je upravljanje državom sa kormilarenjem brodom (kybernētikḗ). Demokratsko upravljanje brodom, u kojem je demos „gospodar broda“, izgledalo bi ovako:
„Gospodar broda je veličinom i snagom nad svima koji su u njemu, no nagluh je i jednako tako slabo vidi, a i slabo razabire sve ono oko brodarstva. Mornari se pak spore među sobom oko kormila, svaki od njih smatrajući kako on treba da upravlja, mada nikada nije to umijeće učio … a uz to još i govoreći da se to niti ne može naučiti, tako da su kadri sasjeći onoga koji govori da se to dade naučiti. Sami oko onog istog gospodara povazdan nahrupljuju, moleći i sve čineći da bi njima krmu povjerio, te kad ponekad ne mogu da ga uvjere … tad ostale ubijaju i bacaju s broda, a dobroga gospodara broda opiju mandragorom ili drugim nečim te vode brod poslužujući se svime što je u njemu. I plove pijući i nasićujući se kako takvima i priliči, a k tome brodarem i kormilarem hvaleći nazivaju onoga koji je vješt u tome da, ili uvjeravajući ga ili silom, spopadne gospodara broda… A onoga koji nije takav kude kao beskorisnoga, dok o istinskom kormilaru niti ne slute da mu je nužno paziti na godine i doba godišnja, nebo, zvijezde, vjetrove i sve što tom umijeću pripada, hoće li doista biti voditeljem lađe, a ne tek da bi kormilario…“
Platonova usporedba je nalik Franelićevima, ali nam dodatno pomaže vidjeti u čemu je točno problem s tim argumentom o vještini upravljanja. Naime, kormilar bi svakako trebao biti vještiji od putnika, i ta se vještina može poučavati i učiti, pa postoje eksperti za kormilarenje. Tu s pravom valja reći ono slavno „slušaj struku!“ Međutim, nije kormilar taj koji treba odlučiti hoće li brod ići za Pirej ili Sirakuzu. Njegova mu stručnost ništa ne kaže o tome. Struka kaže kako upravljati brodom, ali kamo brod treba ići, o tome odlučuje „gospodar broda“. U republici smo gospodari svi mi koji smo u tom istom čamcu.
Ako vještina upravljanja ne određuje kamo naš zajednički brod treba ploviti, odnosno što je naše zajedničko dobro, zajednički cilj, postoji li neka druga struka koja to može odrediti? Platon je smatrao da postoji, da istinski filozofi imaju znanje (1) o samom dobru, i to je znanje poučavao u svojim (danas izgubljenim) ezoteričkim predavanjima malom broju odabranih učenika. Ali bilo koje ezoterično, tajno upravljanje u res publica je po definiciji isključeno: zajednički poslovi su javna stvar. Dapače, u bit znanosti od početka Novoga vijeka spada to da znanje treba biti javno, egzoterično. Budući da nemamo nekog javno objavljenog znanja po kojemu možemo odrediti što je točno opće dobro, moramo priznati da smo svi podjednako neznalice po tom pitanju. Da to konkretiziram: postoji li struka koja će odrediti koliko ekonomskog napretka trebamo žrtvovati radi očuvanja života starijeg dijela populacije u trenutnoj epidemiji? Ili struka koja će odrediti koliko točno slobode trebamo žrtvovati radi sigurnosti, ili koliko ekologije radi očuvanja radnih mjesta, itd.? Ne postoji takva struka. To su političke odluke, ne stručne odluke. U politici smo svi ne-stručnjaci, inače bi se političarem postajalo na nekom sveučilištu.
A tamo gdje ne postoji znanje svačiji glas ima jednaku težinu. Budući da se te odluke o zajedničkim poslovima ujedno tiču svakoga, svatko treba suodlučivati, i svačiji glas treba vrijediti podjednako. Svakako, uz taj čisto politički aspekt – kamo treba ploviti – u zajedničkim poslovima valja uvažavati i razna stručna znanja – kako treba ploviti. Dok smo u onom prvom svi podjednaki, u ovom drugom su razlike ogromne. Jesu li postojeći demokratski sustavi našli baš pravu mjeru kako uskladiti ta dva načela (horizontalno načelo političke jednakosti i vertikalno načelo stručne izvrsnosti), upitno je. Ali nijedno od ta dva načela ne bismo smjeli odbaciti.
(1) Platon, Politeia (488a-d), navod iz Damir Barbarić, Ideja dobra – Platonova Politeia VI i VII, Demetra Zagreb 1995., str. 35. i d.
O autoru:
Davor Katunarić (rođen 1972. godine u Splitu) gimnazijski profesor fizike iz Zadra, u slobodno vrijeme autodidakt u filozofiranju.
