Uvijek je teško pisati neutralno, a kamoli kritički o „prezrenima na svijetu“. Ostaje taj neisperiv dojam nasilnika koji čizmom ostavlja otisak đona na obrazu slabijeg. Prva je to zamka koju treba otkloniti na samom početku. Osobe koje spadaju pod zastavu LGBTQ-a i ostalih slova abecede seksualnosti unutar civilizacijskog okvira u kojem raspravljamo više se ne mogu svesti pod pojam slabijeg. Borba za goli opstanak vodi se u nekim zemljama Azije i Afrike gdje postoji stanje permanentne životne ugroze za takve osobe, ali često i za pripadnike mnogih drugih društvenih skupina. Međutim, to uglavnom nije predmet interesa queer/rodnih teoretičara. Oni su svoje akademsko-intelektualne snage usmjerili prema usložnjavanju (pseudo)problematike i pojmovnika te bujajuće grane unutar humanističkih i društvenih znanosti u zemljama razvijenog kapitalizma. Stoljetna je to protuslovnost u kojoj se ljevičari marksističkog kova gnijezde u kulturnim, akademskim i inim institucijama „trulog Zapada“.
Iako su joj filozofi mnogo toga prigovarali, indukcija bi ovdje trebala biti i više nego dovoljan dokaz o visokoj razini prisutnosti rodnih teorija koje odavno nisu ni na kakvim marginama. Pogotovo to nije slučaj s primijenjenom queer teorijom – queer praksom. Joanne Rowling nesumnjivo je bogata, slavna i utjecajna žena. Modernim rječnikom, privilegirana. Bez obzira na to nije izbjegla prijekom sudu budnih. Njezin misaoni zločin bio je ismijavanje i osuda termina slobodno prevedenog kao „menstruirajući ljudi“. Ništa više, ništa manje. Budući da ovo nije prikaz njezinog slučaja, premotat ćemo na posljednji čin te „kontroverze“. Veliko okupljanje zvijezda filmskog serijala Harryja Pottera u obliku dokumentarnog filma prošlo je u znaku odsutnosti Rowling koja je, kako se to danas kaže, otkazana, dok su glavne glumačke zvijezde pokazale pravovjernost i Rowling uputile drugarsku kritiku. Bio je to, ne jedini (i sigurno ne najgori), ali jedan od poznatijih slučaja otkazivanja zbog trans problematike.
Kad smo kod liberalnih heroina, tu je i sutkinja američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg. Žena čija je smrt potaknula val javne korote u ljevičara diljem svijeta koji se pomalo prelio i kod nas skandal je izazvala posthumno, svojom izjavom u kojoj žene imaju pravo roditi ili ne – my body, my choice, jel’. Ispravak je došao slijeva. Naime ACLU, jedna od najvećih američkih nevladinih organizacija za ljudska prava, prisjetio se pokojne sutkinje i njezine izjave promjenivši riječ žena u riječ osoba. Izvršni direktor organizacije javno se ispričao. Doduše, samo zbog izmjene citata inzistirajući da danas postoje osobe koje su trudne i žele pobaciti, a nisu žene. Krajem prošle godine izašao je članak na portalu BBC-a o lezbijkama koje se proziva transfobnima i muškarcima koji su šovinisti zbog toga što ih privlače samo biološke žene, odnosno jer ih ne privlače transžene, tj. žene s penisom, tj. muškarci. Članak je podigao dosta prašine, transkrižari su prosvjedovali pred sjedištem BBC-a zbog – transfobije i mržnje.
Prijateljica Monica (Courteney Cox) je u suradnji s Facebookom napravila serijal pod nazivom 9 mjeseci u kojemu prati parove ili žene u trudnoći. Premda su se gledatelji već u prvoj sezoni mogli upoznati s konceptom LGBTQ… su-roditeljstva, vrhunac tragikomedije dosegnut je u sezoni broj tri. Forma je bila gotovo savršeno buržujska. Ahanu i Petrona, vjenčani bračni par, muškarac i žena, čekali su dijete. No, vrag se skriva u detaljima. Naime, Ahanu je transmuškarac, dakle žena. I to ne bilo kakva, već s funkcionalnim reproduktivnim organima prikladnim za porod (u zajednicama s prefiksom trans među koje spada i transhumanistička možda bi prikladnija riječ bila proizvodnja) djeteta. Petrona je pak transžena, dakle muškarac. Novopečeni roditelji uvijek su puni sumnji, strahova, dvojbi i pitanja. Velike probleme ovom transparu predstavljala su pitanja kao, na primjer: kako u maticu rođenih dijete upisati kao nebinarno ili kako inducirati laktaciju u transžene (muškarca)? Naravno, ni ovaj slučaj nije mogao proći bez transfobije pa se stoga mladi par odlučio na porod kod kuće. Što je bilo transfobno? Medicinsko osoblje mislilo je da je ženstvena Petrona trudnica koja je došla na ultrazvuk, a ne bradati (trans)muškarac Ahanu. Ukratko, trik im je uspio, ali su iz nekog razloga to proglasili transfobijom. Bilo bi komično kada bi taj quid pro quo, kao u Držićevoj komediji, dobio svoje prirodno (u punom smislu riječi) razrješenje, ali ono ne dolazi. Štoviše, spirala groteske eskalira u epizodi u kojoj transžena (muškarac) Petrona pokušava podojiti dijete. Možda je suvišno komentirati, ali nemoguće se oteti jednom osjećaju bespomoćne groze.
Sljedeći primjer vodi nas na društveno međumrežje. Wikipedia je počela uvažavati privatni jezik. Primjerice, članak o jednoj od majki queer pokreta i rodnih studija Judith Butler koristi njezinu osobnu gramatiku te vlastoručno odabrane zamjenice (they umjesto she). Slično je i sa Samom Smithom, popularnim britanskim pjevačem koji je također odlučio redefinirati lingvistička pravila osebujnim doživljajem gramatike. Na WhatsAppu, u kategoriji osjećajnika, već nam se dulje vrijeme smiješi brko u vjenčanici, kao i nebinarna osoba. Imamo i mušku sirenu (sumnjam da je kreatorima na pameti bio Triton). U nedostatku tvorbene imaginacije, nazovimo je siren. Ovu mitsku kategoriju nažalost još uvijek prožima vulgarna binarnost pa se uskoro iščekuje i rodno neutralna sirena. Ljubitelji Applea također imaju razloga za zadovoljstvo jer će u sljedećem većem ažuriranju moći koristiti osjećajnike trudnog muškarca i trudne osobe. Glavna platforma na kojoj svakodnevno možemo upoznati pojavnosti queera, odnosno čudake (doslovni prijevod) jest TikTok. Riječ je o društvenoj mreži koja osnažuje mlade da budu drugačiji, a kako danas biti drugačiji nego promjenom zamjenica, roda ili započinjanjem hormonske terapije? Svi mladi žele biti različiti, što se na TikToku svodi na (s)rodnu različitost. Ako biste umjesto ulaska u ludu kuću radije sve promotrili sa sigurne distance, tu je pouzdani Libs of Tik Tok koji svakodnevno isporučuje izrazito bizaran, ali istovremeno iznimno adiktivan sadržaj.
Nakon tehnologije, prelazimo na svijet sporta. Olimpijske igre oduvijek su bile generator globalnih vijesti i priča. Jedna od takvih priča na igrama brendiranim kao Tokio 2020. (održane 2021. godine) bila je nastup dizačice utega Laurel Hubbard. Laurel je rođen(a) kao muškarac te je ženom postala (ne znamo je li na to mislila de Beauvoir) u dobi od 24 godine. Bez duljenja, tu ćemo kognitivnu disonancu demonstrirati izjavom natjecateljice u istoj kategoriji, belgijske dizačice Anne Van Bellinghen: „Ako se to stvarno dogodi, to će biti loša šala. U potpunosti podržavam transrodne osobe i njihovu borbu za jednakost, ali njihovo uključivanje u Olimpijske igre ne bi smjelo štetiti drugima. Svatko tko se ikada bavio dizanjem utega zna kolika je to prednost. To je nepravedno prema sportu i sportašicama.“ Sljedeća je na redu Rachel Mckinnon ili Veronica Ivy, profesor(ica) filozofije koja se nakon promjene roda odlučila okušati u dvoranskom biciklizmu. Njezini su uspjesi privukli pažnju. Poznata reakcionarka Martina Navratilova u skladu je s vladajućom ortodoksijom prvo proklamirala svoju podršku transrodnim osobama, ali je tu povukla granicu te digla glas protiv nastupa transžena u sportu. Heretički je to pravdala biologijom. Na što joj je lijepo objašnjeno da genitalije, odnosno rod (spol se izgubio po putu) u sportu ne igraju nikakvu ulogu.
Profesoricu Mckinnon/Ivy bocnuo je i Trump mlađi, a o tome je dobila priliku reći pokoju riječ u uvodniku New York Timesa, što je pak svojstveno jednom bijelom muškarcu na poziciji moći. Srećom, profesorica to nije. Sam sportski segment zaslužio bi poseban tekst. Preskočit ćemo transborkinju Fallon Foxx, (bivšeg) tipa koji mlati žene. Preskočit ćemo i bivšu igračicu australskog nogometa, sada rukometašicu, Hannah Mouncey, kao i bivšeg marinca Gabrielle Ludwig, a potom košarkašicu koja se poodmakloj dobi odlučila okušati protiv nešto mlađih suparnica čija jukstapozicija s kolegicama iz ekipe neodoljivo podsjeća na Monstars, protivničku ekipu Michaela Jordana u filmu Space Jam. Posljednji primjer bit će Lia Thomas, nekad plivač, danas plivačica, koja pobjeđuje u ženskoj konkurenciji sveučilišnog plivanja u SAD-u.
Tu ćemo se osvrnuti na sada već nekoliko godina staru transfobnu babarogu o nekakvim perverznjacima koji će glumiti žene i odlaziti u ženske WC-e. Vrijeme ih je demantiralo, bolje rečeno, faktografiralo. Lia Thomas je žena, a ne muškarac. I ne koristi ženske WC-e već ženske svlačionice. Nažalost, transfobija je teško iskorjenjiva, a sada se nastanila u glavama ostalih članica plivačke ekipe kojima smeta njezin nadasve ženski penis. Iz perspektive medijske fenomenologije zanimljivo je promatrati kako se kroz tekstove srednjestrujaških portala i tiskovina uvijek provlači narativ o „prijeporima“ koje izaziva nastup nadarene plivačice, ali i bilo koje druge transsportašice, kao da postoje argumenti za i protiv. Plivačima protiv srednje struje preostaje utjeha u dobroj staroj sentenci: car je gol (i vidi mu se piša).
Vratit ćemo se još nakratko na svijet showbusinessa. Udio nebinarne djece poznatih u zvjezdanom svijetu koja su u potrazi za svojim rodnim identitetom, najblaže rečeno, nije neupadljiv. Tu je nezaobilazni Chaz Bono – bivša Chastity – sin slavne Cher. Zatim Ruby Curtis, nekad sin, a sada kći mame Jamie Lee. Eminemova kći izrazila se kao rodno fluidna na već spomenutoj cyber oazi za rodnu tematiku TikToku. Dwayne Wade (prošvercat ćemo ga pod showbiz) ispovjedio se sada već otkazanoj LGBTQ svećenici Ellen DeGeneres priznavši joj kako je ponosan otac nekad Ziona, a sada Zaye. Ona je, dosegavši punu zrelost s 12 godina, odlučila da se osjeća kao transdjevojčica. Nove epizode Seksa i grada također su nam donijele (i više nego) dašak queera, a u stvarnom životu jedna od glavnih glumica – Cynthia Nixon – majka je transsina. I Megan Fox se trudi. Njezin (još uvijek) sin se šminka i nosi haljine. Glumica na potpuno razumijevanje nije naišla čak ni u liberalnoj Californiji, u „hipi školi“ u kojoj se također ne mogu izbjeći loše odgojena, zločesta djeca koja se rugaju dečku u haljini.
Što je roditelj slavniji, to su djeca naprednija. Tako je sin Charlize Theron spoznao da je djevojčica već s 3 godine, a majka je dečkića odjenula u haljinicu i svijetu ga kao transdjevojčicu predstavila nekoliko godina poslije na opće oduševljenje progresivnijeg dijela holivudske javnosti. Ovo je tek vrh sante leda, tu su Magic Johnson, Annette Benning i Warren Beatty, nekad braća, danas sestre Wachowski te sva sila manje poznatih zvijezda čija su djeca odlučila promijeniti spol ili na kakav drugi način stati pod stijeg LGBTQ…-a. S obzirom na to da je u svojem spolu i rodu kao Bruce osvojio zlato na Olimpijskim igrama u desetoboju, Caitlyn Jenner ipak vežemo uz Kardashianke te je njezina transformacija imala reality kontekst. Rubriku Zvjezdana prašina zaključujemo s Elliotom Pageom. Bivša glumica postala je Elliot te svojim hrabrim činom izborila naslovnicu Timea kao prvi transmuškarac. Prosječnog pratitelja nevičnog queeru to ostavlja zbunjenim na više razina. Ako su transžene žene, a transmuškarci tek muškarci, kako su docirali Rowlingovoj, nije li onda Elliot tek jedan od hrpe muškaraca na naslovnici Timea? Nešto poput Hitlera, Gandhija, Nixona ili Staljina. Sa svih strana bili smo obaviješteni da je Elliot prvi transmuškarac na naslovnici što uzrokuje dodatnu konfuziju jer je glumac u istom intervju rekao da je transrodni tip, ali i nebinaran. Te začkoljice ostavljamo umnijim od nas – rodnim teoretičarima i teoretičarkama.
Najzlogukija odlika ovog pokreta jest upravo ta sklonost djeci koja se ogleda na primjerima slavnih roditelja. To nije novost. Ako pogledamo stotinjak godina unazad, postojala je težnja rane (hiper)seksualizacije djece. To je strategija koju nazivam (da razljutimo oba tabora) „Pustite malene k meni.“ Vratimo se u Njemački Reich, poznatiji kao Weimarska Republika. Nabujala seksualna dekadencija odlično je dokumentirana u knjizi Mela Gordona Voluptuous Panic: The Erotic World of Weimar Berlin (str. 44 primjerice, o lukrativnoj dječjoj prostituciji). Kontekst berlinskoj sceni davao je Institut za seksualna istraživanja Magnusa Hirschfelda danas više zaboravljen, osim kroz epizodu nacističkog paljenja knjiga u kojoj je zahvaćena i biblioteka instituta s dvadesetak tisuća knjiga i dnevnika. John Money je doktor koji je uveo kategoriju rodnog identiteta i rodne uloge, a ostat će upamćen po monstruoznom eksperimentu s braćom Reimer koji je završio tragično, samoubojstvom oba brata. Money i njegovo poticanje braće na simuliranje seksualnih činova kako bi se priviknuli na rodne uloge – pri čemu ih je doktor fotografirao – pometeni su pod tepih, ali su njegovo učenje i terminologija itekako pustili korijenje te su danas uobičajeni dio LGBTQ… vokabulara.
Progresivni imaju i hipoteku kinderladena, vrtića i komuna u kojima se provodio tzv. antiautoritarni odgoj koji je išao sve do poticanja seksualnih činova među djecom i odraslima do kojeg nije dolazilo tek zbog „nekompatibilnosti“ genitalija. Ne valja smetnuti s uma ni Daniela Cohna-Bendita, europskog lijevo-zelenog političara koji je bio odgajatelj u kinderladenu i koji se samo „šalio“ kada je pričao o međusobnom dodirivanju s petogodišnjom polaznicom vrtića. Nezaobilazna figura je i Alfred C. Kinsey, američki seksolog koji je proglašavao homoseksualcem koga god je stigao (famoznih deset posto), a istaknuo se i kao marljivi brojač orgazama kod dojenčadi. Predvođeni Foucaultom, francuski su intelektualci 1977. pokrenuli kampanju normalizacije pedofilije, odnosno granice minimalne dobi za sporazumni pristanak na seksualni odnos. Gayle Rubin, čiji se esej Thinking sex smatra jednim od kamena temeljaca queer teorije, također je puna razumijevanja za ljubav prema dječacima (boy-love). Spominje tamo i slučaj fotografkinje Jacqueline Livingstone, još jedne od onih koja je u bojazni da ne odgoji fašista ili nacista pristupila antiautoritarnom odgoju. Vrhunac toga bila je serija fotografija njezinog šestogodišnjeg sina pri masturbaciji.
Od vrlih seksologa valja spomenuti i roditelja (da budemo korektni) pojma cisrodnost Volkmara Siguscha, njemačkog znanstvenika koji je također bio veoma antiautoritativno nastrojen u pristupu odgoju sve do prikazivanja eksplicitnih spolnih činova djeci u vrtićkoj dobi te razumijevanja za pedofiliju. Na kraju se treba prisjetiti još jedne priče iz žanra horora. I to one najgore vrste – istinite. Helmut Kentler njemački je seksolog koji je proveo nakazni eksperiment smještajući djecu oduzetu roditeljima u domove osuđenih pedofila u svrhu njihove resocijalizacije. Sve je rečeno u članku New Yorkera. Što reći više nego se prisjetiti Teslinih navodnih riječi, možda izvađenih iz konteksta, ali savršeno odgovarajućih: „You may live to see man-made horrors beyond your comprehension.“
Kakve veze seksolozi pedofilskog usmjerenja 20. stoljeća imaju s današnjim vremenom? Politička pozadina je ista, oboje raste pod šinjelom progresivizma.
Kao što su tada Kinderladen ili peticija za ukidanje minimalne dobi za pristanak bili, ne baš svakodnevna, ali relativno uobičajena pojava, današnje snubljenje djece izaziva „podijeljene“ ili „oprečne“ reakcije, a srednjostrujaško klatno još uvijek daje prostora objema stranama naginjući pak na ovu tzv. naprednu. Počnimo od Drag Queen Story Houra, projekta pokrenutog 2015. godine. U sklopu njega drag osobe posjećuju dječje vrtiće te im čitaju priče. Makabrična i krampusolika stvorenja koja posjećuju malu djecu u 19. bi stoljeću bila motiv kakve gotičke proze. U današnje doba, to je lijepa inkluzivna priča o queeru i rodnoj raznolikosti. Cartoon Network također je na liniji. Oni u ovom stripu upoznaju djecu s osnovama rodnog pojmovnika te kako sami kažu „ne samo da normaliziraju već poštuju zamjenice koje dijete odabere“.
Evo draga i u Crkvi. Polako, nije se papa Franjo još toliko liberalizirao, ovdje se radi o Luteranskoj crkvi u kojoj se luteranski pastor Aaron Musser napadno odijeva (drag naš svagdašnji) te prispodobljuje malenima Evanđelje. Svi smo barem jednom čuli o pedofilskoj stranci u Nizozemskoj. To je passé, sada je u modi Prostasia, kalifornijska udruga čiji je cilj, među ostalim, destigmatizacija pedofilije koja je preimenovana u MAP – minor attracted person (osoba koju privlače maloljetnici). Pod lupu javnosti došli su nakon što je nebinarno biće i profesor(ica) sociologije Allyn Walker dalo intervju povodom knjige o dignitetu osoba koje privlače maloljetnici. U sve više zemalja, koje zovemo zapadnim, u školskim kurikulima nižih razreda nerijetko je prisutna rodna praksa. Prema novim smjernicama o inkluzivnosti LGBTQ… osoba u Škotskoj, djeca će moći odabrati svoj rod i svoje zamjenice u dobi od već 4 godine. A Kanada i SAD također već dobrano gaze stazama školske, ali i predškolske kurikularne transrevolucije.
Za kraj ovog, s obzirom na dostupni sadržaj, kratkog pregleda treba spomenuti dvije najveće dječje reality zvijezde. Jazz Jennings je bivši dječak koji je vlastitu transrodnost spoznao sa sedam godina. Ubrzo je postala i medijska zvijezda. U produkciji Oprah snimljen je i dokumentarac o „tranziciji“ u drugi rod. Dobila je zatim i svoju reality sapunicu, gdje drugdje nego na TLC-u, mreži kojoj ništa ljudsko nije strano. Trenutačno, Jazz je na dobrom putu prema crossoveru svojeg showa s veoma popularnim reality podžanrom TLC-a, onim koji se bavi morbidnom pretilošću. I onda imamo Desmonda Napolesa, dječaka koji se javnosti predstavio na Prideu kao osmogodišnjak. Drag queen je postao očito ohrabren svojom antiautoritarnom obitelji (kako njegov otac kaže, već je bio deklarirani gay kad je krenuo u vrtić). S deset godina Desmond je već držao osnažujuće govore na Prideu. Pažnju je privukao nastupom u Dobro jutro, Ameriko. Zahvalan je to video klip za proučavanje. Imamo ekstravagantni i susramni nastup jednog djeteta, publiku i voditelje egzaltirane kako samo Amerikanci mogu biti, e da bi sve kulminiralo dolaskom odraslog drag queen trijumvirata.
Oduševljeni aplauz ovdje je tek odjek Kierkegaardove prispodobe o kraju svijeta kao klaunu na pozornici koji upozorava publiku na požar, a ona sve frenetičnije plješće misleći da je to dio nastupa. Desmond je prašinu podigao i „senzualnim“ nastupom imitirajući Gwen Stefani, a weimarskom štihu doprinio je podcast s Michaelom Aligom, ubojicom, dilerom i narkomanom, sada već pokojnim zbog predoziranja heroinom.
Daleko je to od margina, daleko je to od statusa potlačenih. Queer i rodna vojna grabi dalje, utišava protivnike uz pomoć najjačih saveznika – medijskog, celebrity i industrijskog kompleksa – prikazujući se kao apsolutna vrijednost progresa. Nasuprot tome su heteronormativnost, toksična muškost te ostali neologizmi iz pravovjernog leksikona. Jedna za drugom, zemlje daju normativni okvir pojmovima te teorije koja tako dobiva snagu zakona – minimuma javnog morala. S druge strane, dakle, ostaju nemoralni. Postmodernisti, koji uvijek tavore tu negdje u podtekstu, uzeli su Nietzschea i njime napali istinu, smisao i zdrav razum rastačući ga do apsurda. Dobili smo, među ostalim, queer i rodnu teoriju koji podsjećaju na poantu starog vica čija moderna verzija ide: „Vjeruješ li mojim zamjenicama ili svojim očima?“ A taj tango plešu dvoje. S obzirom na proklamirani anything goes, njemački mislioc može još jednom doći na red, karte se još jednom mogu izmiješati, vrijednosti još jednom prevrednovati, a parafilije još jednom nazvati svojim pravim imenom.
