Ivan Prskalo: Clown World… ali u Hrvatskoj

Godina Gospodnja 2025. bila je godina sagledavanja i promišljanja. Malo više od godinu dana prošlo je o mom ogledu o Trumpovoj pobjedi koji sam objavio na Heretici, i s nekom nostalgijom promatram naivni optimizam što sam ga sam tada osjećao. I dalje vjerujem da je na neki način bio opravdan, premda je u konačnici iznevjeren. Paradigme su uistinu drukčije, mnogo mračnije nego što smo se nadali da će biti.

Ono čega sam ja postao tek nedavno (potpuno) svjestan intelektualci poput engleskog Neeme Parvinija bili su svjesni ranije. On naš politički milieu označava terminom Clown World i u svom osvrtu iz 2024. godine imenuje četiri glavna postulata toga svijeta:

1. Režim vrlo rado promiče i zarađuje od kulturnih ratova.
2. U sklopu svojih „kulturnih ratova“ on stvara „obitelj lica“.
3. Ova „obitelj lica“ postoji isključivo kako bi izvodila klaunsku predstavu, čiji je glavni cilj stvaranje statičnog dijaloga reakcija i protureakcija – poput kečera, ova predstava ima svoje fabule i sukobe.
4. Stoga, uopće ne bismo trebali popunjavati uloge koje je režim već ranije za nas pripravio.[1]

Neema dalje u svom ogledu nastavlja razlagati ova svoja četiri postulata, pa čak imenuje „obitelj lica“ koja djeluje u anglofonom medijskom svijetu. Ukratko, ono što Neema i njemu slični postuliraju je postojanje snažne medijske operacije koja stvara određeni medijski narativ kojeg obavija metanaritvom s ciljem privlačenja šire javnosti koju uvjetuje na novu normalnost. Cilj ovog metanarativa je proizvoditi i uzdržavati ono što John Sweenly i Evelyn Grant nazivaju beskonačna rasprava.[2] Taj fenomen ogleda se u nekoliko „ključnih društvenih pitanja“ oko kojih se vrti cijela glavnostrujaška rasprava, u kojoj se nižu argumenti i protuargumenti. Gledatelji, tj. konzumenti sadržaja, poput sportskih navijača biraju strane i ponavljaju iste parole. U anglofonom svijetu te se beskonačne rasprave odvijaju oko rase, migracije, woke ideologije, nesposobnosti i represije države i tako dalje. Teme se ciklično vraćaju i stalno se dolazi do istih zaključaka, ali stvari se nikako ne mijenjaju. Bitan alat u ovoj operaciji je brzi ciklus vijesti koji pri svakom ponavljanju donosi novi tsunami sadržaja oko kojeg se ta rasprava treba voditi. Jedan cijeli tjedan mediji su hiperfokusirani na jedno „žarišno pitanje“, izmjenjuju se prozivke i reakcije, očekuje se neka drastična promjena, a čim dođe idući tjedan, stara priča odlazi u zaborav i ustupa mjesto novoj. Najdrastičniji primjer takve nagle promjene svakako je bio „nestanak“ COVID-a i okretanje k ratu u Ukrajini, ali mi smo svakako u 2025. svjedočili takvim naglim zaokretima: ponižavanje Zelenskog u Washingtonu (samo da bi SAD na kraju povećao podršku Ukrajini), početak rata između Izraela i Irana (koji je nakon dva tjedna postao zgoda iz antike) i atentat na Charlieja Kirka (koji je poslije dva tjedna postao praktički zaboravljen) samo su ogledni primjeri. Najnoviji primjer svakako je otmica predsjednika Madura. Ona je rezultirala stalnim i užarenim reakcijama i protureakcijama, a za dva mjeseca nitko se neće sjećati ničega. Brzina ciklusa i naše kratkoročno pamćenje održavaju ovaj začarani krug.

Ova medijska strategija računa na našu unesenost u virtualni svijet, te nam stoga algoritam nudi sadržaj koji uzbuđuje i podražava najniže porive. Unošenje u te rasprave i uključivanje u te sukobe konzumiranjem i komentiranjem sadržaja postaje surogat za stvarne aktivnosti. Prosječni konzument je toliko unesen u taj sadržaj da zapravo misli kako nečemu konkretnom pridonosi, a zapravo ne shvaća da je tek sudionik u, kako je to Parvini nazvao, čudnom obliku postmoderne zabave.[3] Prisutnost surogata ništi potrebu za konkretnom organizacijom i akcijom, te samim time pravi problemi ostaju zamagljeni. Status quo ostaje na snazi, a šire mase su zadovoljene virtualnim pobjedama i konzumiranjem stalnih aktivnosti. Opisujući učinkovitost Clown Worlda Neema Parvini zaključuje sljedeće:

Problem je to što je Clown World zabavan i zbog toga ima milijune gledatelja te od njih zarađuje. Kod politike je problem što je dosadna, zbog čega skoro nitko nije uključen u nju. (…) Politika nije zabava, pa stoga nije zanimljiva. Popularne internetske emisije su zabavne, ali nisu politika.[4]

Prave političke promjene zahtijevaju realno sagledavanje situacije, rigoroznu organizaciju i ustrajno provođenje promjene. Izdvojene rečenice ulomci su iz paragrafa gdje Parvini uspoređuje rad u mjesnoj zajednici s praćenjem novih događanja na geopolitičkoj sceni. U prvom scenariju imamo, realno sagledano, dosadan posao koji može čak biti zamoran, ali koji donosi opipljivu moć i opipljive rezultate ako se ta moć iskoristi. Naravno, moramo imati u vidu razmjere problema u kojima se nalazimo, ali također moramo imati u vidu i realnu moć koju možemo imati. Bitno je imati uporište u kojem se može organizirati te iz kojeg se može djelovati, te na tome graditi daljnje političko napredovanje. Gledanje našeg „omiljenog kontent kreatora“ upravo je suprotno od toga. To znači zadovoljiti se uljuljkanošću i neaktivnošću dok će naš „omiljeni kontent kreator“ zarađivati na našoj konzumaciji i isprovociranom bijesu. Ovo je, ukratko, bijedno stanje zeitgeista u kojem živimo.

Ovim tekstom ne želim samo unijeti zaključke i teze pojedinih intelektualaca u naš društveno-politički diskurs, nego želim ukazati gdje bi se njihove kategorije mogle primijeniti u hrvatskom kontekstu, jer dinamika koju su oni uočili u anglosferi može se uočiti i u hrvatskom medijskom prostoru, posebice nakon hipodromskog koncerta u srpnju prošle godine. To je u konačnici bio povod pisanju ovoga teksta, jer u feedu moga Facebook profila počeli su iskakati influenceri koje ne pratim i koji su poput papagaja počeli ponavljati lijeve i desne stavove o fenomenima koji su se odvijali – bilo da se radi o Thompsonu, Jasenovcu, Bulju i sviračima i ne znam ni ja čemu već. Detaljnije promatranje ove situacije bilo bi potrebno da ustanovimo postojanje „obitelji lica“ i njezinih članova, ali mislim da možemo već sada nazrijeti njezine obrise. Dodatna problematika koja se nameće pri promatranju naših domaćih beskonačnih rasprava je ukalupljivanje naših domaćih problematika u širu sliku američkih kulturnih ratova. Hrvatska desnica i hrvatska ljevica pokušavaju biti preslike američke desnice i ljevice, što se jasno ogledalo po reakcijama na atentat Charlieja Kirka. Charlie Kirk bio je tipični milk toast konzervativac koji nije zastupao nikakvu radikalnu poziciju, no u očima hrvatske ljevice postao je preko noći oličenje rasističkog zla, a u očima desnice svetac a la Thomas More. Ukalupljivanje se također događa i u suprotnom smjeru, gdje se određeni geopolitički događaji promatraju kroz desno-lijevu paradigmu kakva postoji u Hrvatskoj. Sve ovo pokazuje kako je naš politički diskurs po inerciji pripadanja kolektivnom Zapadu zapravo prostor koji je američka ideologija u potpunosti zauzela. To je isto indikator jalovosti i ispraznosti naše intelektualne misli, kao i nesposobnosti za političko organiziranje i djelovanje. Olako smo zaokupljeni Thompsonom, ljevičarskim novinarima i nacionalističkim izgredima. To puni sve tabloide i sadržaj svih medijskih kuća, i samim time zamagljuju se konkretni problemi s kojima se hrvatsko društvo suočava.

Prvi problem koji najočitije drma Hrvatskom je ekonomsko i demografsko pitanje. Hrvatska je posljednjih godina doživjela reduciranje vlastitih ekonomskih kapaciteta, što je uz rekordnu inflaciju i korupciju brojne stanovnike otjeralo iz države. Hrvatska vlada vidi rješenje za ovaj problem u uvozu stranih radnika, što je dosad samo unijelo dodatnu nestabilnost i prijeti homogenosti i stabilnosti stanovništva. Ovim postupcima je vladajuća elita pokazala kako svoju državu ne gleda kao zajednicu Hrvata i Hrvatica, nego kao korporaciju koju valja uzdržavati. To nije pogled domaćeg stanovništva, a sigurno nije ni pogled migranata kojima nije toliko u interesu opstanak korporacije koliko zarada od nje. Oko ovih tema proizvode se uskogrudni i jednoznačni narativi koji zamagljuju složenost problema u kojem se nalazimo. Drugo bitno pitanje Hrvatske svakako je njezin odnos prema Jugoslaviji. Ovo pitanje je izbanalizirano i zamagljeno jeftinim prepucavanjima između Bojne Čavoglave i Đurđevdana, a zapravo se radi o narativu koji u bitnome održava trenutne strukture moći. Brojna konkretna pitanja ostala su neodgovorena, a većinski dio elite vuče korijene iz strukture koja je navodno bila suršena 1990-ih, što svakako povlači pitanja o trenutačnom stanju države, kao i o njezinoj budućnosti. Treći veliki problem je srpsko pitanje. I ono se banalizacijom svelo na pitanje ustaških i četničkih pjesama, a zapravo se radi o pitanju državne sigurnosti i pozicioniranja u široj regiji. Trenutne političke strukture u Srbiji sugeriraju da se ne odriču svojih imperijalnih aspiracija, a mnogo stvarnog, društvenog i medijskog kapitala u Hrvatskoj nalazi se u rukama manjine koja je pokrenula ustanak nekih tridesetak godina ranije. Pritom se događa nasilna propagandna kampanja i falsifikacija povijesti koja ne šteti samo Hrvatima doma, nego i u svijetu. Stalno se potencira kompleks krivnje, dok istočni imperijalisti na njemu profitiraju. Ozbiljni i temeljiti razgovori o ovim temama još se nisu dogodili na razinama u kojima su se trebali dogoditi. Ozbiljni, temeljiti i konkretni potezi kako bi se rješila ova pitanja nisu se dogodili, i čini se da je ovaj status quo upravo u interesu naših domaćih elita. Medijsko prepucavanje koje iz dana u dan pratimo, tjedni ciklus vijesti koji se fiksira na tu i tu lijevu ili desnu kontroverzu zapravo ometa širu javnost od konkretnih pitanja. Poput američkih ili britanskih glasača, i mi se damo lako fiksirati na banalne izgrede, a vladajuća elita nastavlja raditi svoj posao neometano. Djeluje kao da su s lanca pušteni najekstremniji i najneartikuliraniji dijelovi desnice i ljevice kako bi se zamutile vode, što će u fokus staviti trivijalnosti oko kojih se priprosti konzumenti mogu prepirati, a iza kulisa sakrili pravi motivi i djelovanje naše elite. Kako u našem kontekstu razbiti ovaj začarani krug?

Prije svega, moramo poslušati Neemu Parvinija te se isključiti iz naše domaće klaunske predstave. Pristankom na tu predstavu samo sebe zatvaramo u virtualni svijet i trošimo energiju koju je pametnije negdje drugdje uložiti. Budući da smo odlučiti napustiti glavnu struju, ili bolje rečeno odlučili ići protiv nje, moramo to raditi na učinkovit način. Prije svega, velika pažnja mora biti na očuvanju moralnog integriteta. Kako je Parvini primijetio, velika većina pripadnika „oporbene“ scene nemaju više tu oporbenu karakteristiku, nego koriste „oporbu“ kao proizvod koji prodaju konzumentima. Zato je bitno ostati vjeran i ustrajan u svojim uvjerenjima, i djelovati s jasnim moralnim karakterom. U borbi koja predstoji bitna je čista savjest, a samim time i čist obraz. Ako neka konkretna hrvatska oporba želi nešto konkretno postići, ona mora razviti svoje konkretne i originalne ideje, ideje koje uzimaju u obzir stvarni hrvatski kontekst, a ne samo ono što virtualni ratovi nude. To znači prije svega vidjeti što hrvatska politička misao nudi, odnosno promotriti djela i misli ljudi poput Starčevića, Pilara, Šufflaya, Merza, Korskog, Tuđmana i drugih. To može značiti i okretanje drugim filozofima od kojih bismo mogli crpiti ideje za političko djelovanje. Uglavnom, potrebno je originalno definirati i artikulirati postulate po kojim će se politička promjena dogovoriti, jer populistička obećanja i maglovite teze dosad nisu nikoga nigdje dovele niti će nas ikamo dovesti. Poslije artikulacije ideja slijedi politička organizacija, koja ne smije podrazumijevati samo okupljanje u stranku koja će u idućem ciklusu biti iscijeđena i odbačena. Prava politička organizacija podrazumijeva okupljanja oko istih ideja, pomno praćenje s kim se i kako povezuje i konkretne aktivnosti i projekte s kojim će organizacija rasti i pomoću kojih će kasnije učinkovito djelovati. To zahtijeva prije svega strpljivost, ustrajnost i trajnu usredotočenost na cilj do kojeg treba stići. Takvo organiziranje podrazumijeva mrežu grupacija i mrežu aktivnosti koja će čuvati temeljnu autentičnost vlastitih uvjerenja i promišljeno postupati pri preuzimanju vlasti. Iz toga svega proizlazi konkretna djelatnost. To podrazumijeva obavljanje dosadnih poslova koje smo opisali ranije. To podrazumijeva odmicanje od glomaznih pitanja nacionalne i internacionalne politike i okretanje područjima u kojima se konkretni pomaci mogu postići, kao što su mjesne zajednice, gradovi i pojedine institucije. Prava nacionalna opcija u Hrvatskoj ne postoji jer nema elemenata koji bi je artikulirali. Ne postoji dovoljan broj intelektualaca koji bi je artikulirali, niti postoji društvena i kulturna nadgradnja kojom bi se ostvarila kao relevantna društvena sila, i zbog toga ne postoji politička elita koja bi je utjelovila. Ljevica u Hrvatskoj opstaje upravo zato jer pokriva sve to, jer je svjesna potrebe intelektualaca koji bi legitimizirali njezinu opciju, kao i društvenih i kulturnih institucija kojima se oblikuje društvo i zbog toga može generirati vlastita politička lica koja će djelovati.[5]

Usprkos brojnim razočaranjima (koja nažalost vrlo lako zaboravljamo), mnogi se i dalje nadaju da će „buđenje svijesti“ i „nezadovoljstvo masa“ spontano proizvesti društvene promjene. Činjenica je kako je većina građana nezadovoljna trenutnim režimom i trenutnom političkom elitom. Vjerujem da je i činjenica kako su brojni svjesni da je većina nezadovoljna statusom quo. I na kraju, najbolnija činjenica je ta da je većina već dugo godina bila nezadovoljna, ali promjene se nisu dogodile.[6] Kroz prošlu godinu možda su se svijest i pozornost glavnostrujaških medija povećali, ali to samo ukazuje na potrebu za ozbiljnim i stvarnim političkim promišljanje. Pojedinac, bilo u Hrvatskoj bilo u svijetu, može napustiti klaunsku predstavu i početi ozbiljno promišljati o situaciji u kojoj se nalazi i tražiti rješenje. Ili može mirovati u sigurnom životu predstava koje mu svaki tjedan priređuje ciklus vijesti i konstruiranih narativa. Neka čitatelj prosudi koji je plemenitiji i razboritiji izbor!

______________________________________________

[1] https://forbiddentexts.substack.com/p/tuning-out-the-clown-show, Neema Parvini, Tuning Out the Clown World, (21. 01. 2026.)

[2] Ono što ću ukratko opisati njih dvoje iscrpnije opisuju u sljedećem ogledu: https://antipolitics.substack.com/p/the-sea-of-worry, John Sweenly – Evelyn Grant, The Sea of Worry, (21. 01. 2026.)

[3] https://forbiddentexts.substack.com/p/the-online-right-is-almost-entirely, Neema Parvini, The Online Right Is Almost Entirely Fake, (21. 01. 2026.)

[4] https://forbiddentexts.substack.com/p/tuning-out-the-clown-show, Neema Parvini, Tuning Out the Clown World, (21. 01. 2026.)

[5] O ovoj problematici detaljnije raspravlja Todd Lewis: https://www.youtube.com/watch?v=-ckghOdkM0I , Praise of Folly, Why the Right Fails at Culture War, (21. 01. 2026.).

[6] Za detaljnije objašnjenje ove dinamike vidi: https://antipolitics.substack.com/p/the-masses-are-red-pilled, Evelyn Grant, The Masses are Red-pilled, (21. 01. 2026.)