Politolog Matthew Goodwin (1981.) profesor je na Sveučilištu u Kentu. Jedan je od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za nacionalni populizam i autor šest knjiga, od kojih je vjerojatno najpoznatija “Nacionalni populizam: Pobuna protiv liberalne demokracije” (National Populism: The Revolt Against Liberal Democracy) u suatorstvu s Rogerom Eatwellom iz 2018. godine. Široj javnosti vjerojatno je poznatiji po brojnim tekstovima za medije poput Politica, New York Timesa, Financial Timesa, Sunday Timesa i UnHerda.
Zašto su konzervativci u Velikoj Britaniji toliko uspješni u izbornom smislu (na vlasti su zadnjih 13 godina), a toliko neuspješni u kulturnom ratu?
U suštini, mislim da Konzervativnom strankom dominiraju liberalni konzervativci, pogotovo klubom zastupnika u parlamentu. Liberalni konzervativci uvelike se razlikuju od konzervativaca u kulturnim pitanjima. Oni ne nastoje intervenirati u kulturne ratove, već su više zaokupljeni stvarima koje se tiču društvenog statusa, biznisa i ekonomije. Također, oni pitanja povezana s poviješću, ženskim pravima i dječjom dobrobiti obično ne uzimaju ozbiljno u mjeri u kojoj bi to trebali činiti. Prema mojemu je mišljenju jedan od ključnih razloga za neuspjeh konzervativaca u kulturnim ratovima to što se nevoljko u njih uključuju.
Škotska vlada nedavno je donijela zakon kojim se iznimno liberalizira promjena spola, iako se tomu protivi velika većina birača. Zašto su manjinske skupine, nazovimo ih tako uvjetno, progresivnih aktivista toliko uspješne u nametanju svoje agende?
Sva istraživanja pokazuju da u Škotskoj zakon o promjeni spola podržava samo, otprilike, 20 posto ljudi, dok se oko 80 posto protivi uvedenim promjenama. Velika većina ljudi također se protivi tome da djeca mogu zakonski promijeniti spol, osobito bez liječničkog savjeta i bez sudjelovanja roditelja. Mislim da su radikalni progresivci uspješni zato što su vrlo organizirani, zato što su vrlo glasni, dominiraju na društvenim mrežama i vrlo su agresivni u napadima na kritičare i protivnike. Skloni su zagovaranju regulacije govora, političke korektnosti te su spremni dati prioritet ograničenjima slobode govora kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je istinski bitno jer zbog toga umjerenjaci osjećaju da se ne mogu suprotstaviti radikalnim progresivcima. Vjerujem da smo to vidjeli na djelu ne samo u Škotskoj, već i tijekom drugih rasprava – primjerice o povijesnom nasljeđu, imperiju i općenito identitetu.
Imaju li nacionalni populisti išta zajedničko u vrijednosnom sadržaju — od SAD-a i Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije i istočne Europe — ili im je zajedničko samo to što su dio antiestablišmenta koji želi postati establišment?
Nacionalni populisti imaju puno toga zajedničkog. Nacionalni populizam definiramo kao pokret koji je na prvo mjesto postavio vrijednosti, kulturu i interese većinskih skupina nasuprot manjinama i onome što smatraju udaljenom i sebičnom elitom. Dakle, oni dijele izraženi fokus na nacionalnu zajednicu, načelo nacionalne preferencije, stavljanje nacionalne većine na prvo mjesto. Također, favoriziraju koncepciju izravne demokracije i žele dati prednost volji većine u odnosu na manjine u pitanjima koja se tiču nacije. Stoga, nacionalni populisti imaju dosta toga zajedničkog u pogledu vrijednosti. Skloni su vjerovati da njihove nacionalne zajednice ugrožava niz vanjskih izazova – od imigracije u Europsku uniju, preko društvenog liberalizma, do prisutnosti i rasta islama u europskim društvima.
Argumentirali ste ranije da relativni uspjeh nacionalnih populističkih uspjeha nije privremen, već da će oni ostati trajna snaga. Koji su glavni preduvjeti njihovog jačanja u Europi?
Nacionalni populizam je postao uspješan jer je zajahao na četiri različita vala. Prvo, na strahu ljudi od uništenja njihove nacionalne zajednice, identiteta, vrijednosti i povijesti. Ljudima su te stvari jako važne i osjećaju da su napadnute. Nacionalni populizam također je iskoristio rašireno nepovjerenje u politiku, medije, kulturne institucije i kreativne industrije. Imao je koristi i od tjeskobe ljudi zbog osjećaja relativne deprivacije, odnosno osjećaja da neke skupine napreduju u odnosu na druge te da se nekim skupinama daje prednost pred drugima. Na ruku mu je išao i proces dealignmenta: raspadanja tradicionalnih veza između stranaka i birača. Uzimajući to sve u obzir – osjećaj destrukcije, nepovjerenja, zakinutosti i dealignment – na temelju brojnih istraživanja pokazali smo kako stvarni pokretači nacionalnog populizma ostaju jaki, što smo vidjeli i 2022. u Francuskoj, Italiji, Švedskoj i drugdje. Vidjeli smo da su ti pokreti ponovno dosegnuli rekordnu razinu podrške. Argument da su ti pokreti dosegnuli vrhunac tijekom Covida doista se pokazao prilično pogrešnim.
Za Brexit je uglavnom glasalo konzervativno biračko tijelo. Koliko postbrexitovska Britanija odgovara na razloge zbog kojih su bili protiv Europske unije?
Od glasanja o Brexitu vidjeli smo realignment: političko prestrojavanje u sklopu kojega su konzervativci pokušali, ali u tome nisu uspjeli, povezati se s mnogima od birača koji su glasali za njih 2019. Zbog toga imaju probleme od ostavke Borisa Johnsona, dok postoji puno birača koji osjećaju da njihove vrijednosti nova elita ne poštuje, da nemaju svoj glas u političkim institucijama, da ih se ne tretira ozbiljno kao druge društvene skupine. Konzervativci su svakako ostvarili Brexit, ali što se tiče mnogih drugih područja… Liberalizirali su imigraciju, nisu uzvratili u kulturnim ratovima. Niti jedno od tih pitanja nisu shvatili ozbiljno, iako su trebali. Bili su na vlasti za vrijeme tih promjena. Posljedično, teško uspijevaju postići napredak u pridobivanju birača.
Razgovarali Tomislav Kardum i Matija Štahan,
preveo Tomislav Kardum
