Prije koju godinu Viktor Ivančić napisao je tekst „Anatomija nacional-žurnalizma“ kao predgovor knjizi Nine Čolović i Tamare Opačić Proizvodnja Дpyrora. Srbi u hrvatskim dnevnim novinama (Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2017., str. 6-11)[1] u kojemu je na nepunih pet stranica izložio anatomiju hrvatskih medija zasnovanu na kategoriji „nacional-žurnalizma“ koju je preuzeo od njemačkoga filozofa i kulturologa Petera Sloterdijka. Ružan izraz „nacional-žurnalizam“ ne znači ništa drugo do nacionalno novinarstvo, ali kad ga koristi Ivančić dobiva prizvuk „naci-žurnalizma“. Srž „nacional-žurnalizma“ čini shvaćanje nacije kao
„’kolektiva zajedničkog slušanja’, sugerirajući da u modernom smislu one nisu ništa drugo do posljedice ‘obuhvatnih psiho-akustičnih inscenacija’ koje su jedine zaista u stanju učiniti da u zajedništvu sraste ‘ono što sebe sluša, ono što sebe skupa čita, što skupa sebe gleda na televiziji, što se skupa informira i uzbuđuje’… Uloga nacional-žurnalizma je da ‘proizvodi ujedinjujuće kriterije i integrirajuće panike’ prizivajući tako u život naciju kao ‘vibrirajuće medijsko tijelo’, odnosno ‘čisto uzbuđenje samim sobom’. Mediji su posvećeni zadatku da informirani kolektiv trajnim tematskim iritacijama drže na okupu… Održavanje (barem) minimalne razine histerije i panike nužno je da bi se izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samome smislu zajedništva te će kao izvorište napetosti u pravilu poslužiti kao antagonistički konstruirani Drugi, neprijatelj opće prakse, jer ‘bez neprijatelja nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlastitog stresa“ (Ivančić, 2017: 8-9).
Opisana praksa svojstvena je medijima u Hrvatskoj koji sustavno proizvode „ugrožavajućeg i iritirajućeg Drugoga“ u liku Srba. Srbi i izmišljena trajna srpska prijetnja najbolji su razlozi Hrvatima da „budu zajedno“, to jest da opstanu kao nacija. Nema Hrvata bez Srba kao medijski proizvedena i održavana izvora ugroze nacionalnoga opstanka i vječnoga neprijatelja. Ostave li se postrance priglupe neznanstvene teze koje impliciraju da se hrvatska etnička i nacionalna zajednica nije razvijala prije stupanja u zajedničku državu sa Srbima 1918. ili čak 1945. te da se u toj državnoj zajednici konstituirala zahvaljujući antagoniziranju sa Srbima, valja pokazati način na koji Ivančić intelektualno djeluje u ovome slučaju i koliko je taj intelektualni rad promašen.
Izvodeći anatomiju hrvatskih medija na kategoriji „nacional-žurnalizma“, obavijestio je čitatelje kako ju je posudio iz Sloterdijkova berlinskog predavanja „Jak razlog da se bude zajedno“ koje je održano potkraj devedesetih, mnogo godina prije no što je Ivančić nabasao na njega, što je otežavajuća okolnost s obzirom na to da je Sloterdijk mijenjao teorijske pozicije i političke stavove. No Ivančić ne navodi, kako bi bio red u predgovoru jednoj knjizi, gdje je i kada publicirano to predavanje da bi zainteresirani čitatelji mogli pročitati cijeli sadržaj, a potencijalni kritičari provjeriti autentičnost njegova citiranja i interpretiranja.
Nije trebalo dugo i iscrpljujuće rudariti da bi se otkrio izvor citata. Kako Ivančić ne zna Sloterdijkov materinski jezik, njemački izvornik nije dolazio u obzir (Der starke Grund zusammen zu sein. Erinnerungen und die Erfindung des Volkes, Suhrkamp, Frankfurt na Majni, 1998.). Nije trebalo tragati ni za prijevodima na engleski ili francuski jer strani jezici nisu njegova jača strana. Lako je bilo pretpostaviti da je riječ o prijevodu na neki ogranak „našega zajedničkog jezika“ u medijima s kojima Ivančić surađuje ili im je ideološki blizak. I doista, pokazalo se da je riječ o srpskome prijevodu na Peščaniku.[2]
Poznati njemački publicist i kritičar Richard Herzinger napisao je o tome sljedeće:
„Posve je očito da s ovim tekstom, nazvanime ‘Jak razlog da se bude zajedno. Sjećanja na izmišljanje naroda’, Petera Sloterdijka imamo posla s persiflažom. Karikira se govor jednoga suvremenog njemačkog profesora filozofije koji u okviru niza fiktivnih predavanja, nazvanoga ‘Berlinske lekcije’, u Renaissance-Theater u Berlinu drži govor o nastanku nacija i povezujućima snagama što ih drže zajedno… Pritom se očito zabavlja, posve postmoderno, virtuoznošću kojom odbacuje jedan za drugim suvišne pojmove u nizu…“ Htio sam završiti svoja kratka razmatranja, nastavlja Herzinger, kada „sam susreo prijatelja koji mi je ustrajno i čvrsto tvrdio da se nastup Petera Sloterdijka u Renaissance-Theater u Berlinu zbilja dogodio i da Peter Sloterdijk nije izmišljena figura nego stvaran, k tome vrlo slavan njemački filozof i kulturolog“.[3]
Eto zagonetke: je li Sloterdijk doista održao predavanje u glasovitome berlinskom kazalištu ili je ono izraz njegove postmoderne persiflaže, uprizorenoga izrugivanja sa suvremenim teorijama i teoretičarima, čemu je bio sklon kao „intelektualni pozer i provokator“? Je li Sloterdijk ozbiljno mislio ono što je izgovorio na navodnome uprizorenom predavanju i što je zasigurno napisao? Da bi odgovorio na ta pitanja, Ivančić bi morao imati više znanja i uložiti više rada no što iziskuje pabirčenje citata poznatih autora, pogotovo onih za koje je načuo da su u intelektualnoj modi.
Ivančiću se vlastita analiza toliko dopala da je predgovor objavio kao svoju kolumnu u Novostima 15. srpnja 2017. Sloterdijkov „nacional-žurnalizam“ pojavio se, sada kao „nacionalžurnalizam“ bez crtice, i u dvodijelnom tekstu „Zub vremena u čeljusti zvijeri. O usponu i radu retroaktivnog novinarstva“ (2020.), objavljenu na portalu Kritika HDP.[4] Ipak, u potonjem slučaju izražava blagu sumnju u vrijednost svoje temeljne „anatomijske“ kategorije ustvrdivši da je Sloterdijk „pomalo lakonski upotrijebio termin nacionalžurnalizam“. Dobro, a kako ga je upotrijebio Ivančić? Previše lakonski? Čini se da je u međuvremenu nešto načuo o novima Sloterdijkovim teorijskim i političkim stavovima pa se za svaki slučaj oprezno distancirao od njega.[5] Je li, primjerice, načuo da je Sloterdijk osuo paljbu po njemačkome „nacional-žurnalizmu“ zbog potpore migrantskoj politici Angele Merkel koja je otvorila granice Njemačke milijunima muslimanskih izbjeglica i useljenika s Bliskoga istoka, a što je on smatrao „žrtvovanjem suverenosti“ i upozorio na to da ne postoji „moralna obveza samorazaranja“ nacije nego su je Nijemci nametnuli sami sebi? Merkel je, ustvrdio je među ostalim, „sklopila pakt s vragom“.[6] Nacional-žurnalizam tako se pretvorio od sredstva konstruiranja i održavanja u sredstvo razaranja nacije. Kakav obrat!
Kako bi posljednji tekst zadržao pseudointelektualni dignitet s obzirom na klimav Sloterdijkov status, Ivančić je u pomoć pozvao Michela Foucaulta pozivajući se na jedan njegov tekst iz 1978., opet neoznačeno predavanje, te izvore citata treba potražiti u knjizi Šta je kritika? (Fuko, Mišel, Batler, Džudit, Šta je kritika?, Akademska knjiga, Novi Sad, 2018.). Sumnjam u to da Ivančić poznaje kompleksno Foucaultovo teorijsko nasljeđe pa se zadovoljava napikavanjem zvučnih fukoovskih citata i termina kakvi su određenja kritike kao „umijeća nevoljnoga ropstva“, „umijeća promišljene neposlušnosti“ i „odlučne volje da se ne podlegne vladanju“. Inače, Ivančićev dvodijelni tekst na portalu HDP-a dizanje je spomenika samome sebi u povijesti novinarstva na područjima „šizofrenih državica nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije“, jer u toj povijesti ne vrijedi ništa osim medija u kojima su pisali on i njegovi ideološki srodnici (Feral, Arkzin, Peščanik).
U toj samohvalisavoj viktorijadi Ivančić demonstrira ideološku zaslijepljenost koja mu ne dopušta racionalnu analizu. Posve mu je razumljivo, među ostalim, uspoređivati nesumjerljive hrvatske zločine u Lori i srpske zločine na Ovčari te iz pisanja o njima izvoditi dalekosežne zaključke o medijima. U vojnome zatvoru u pomorskoj luci Lora u Splitu mučeni su desetci vojnika JNA i civila, od kojih je dvoje umrlo od posljedica zlostavljanja. Na stočnoj farmi Ovčara izvršen je organizirani masovni pokolj ranjenika iz vukovarske bolnice, ratnih zatočenika i civila, pri čemu je dosad iz masovnih grobnica ekshumirano oko 200 leševa, a još šezdesetak nije pronađeno. Svaki je život dragocjen, nije važan broj stradalih, u sudbini jednoga čovjeka zrcali se sudbina cijeloga čovječanstva – to su fraze kojima se vode licemjerni borci za ljudska prava i transnacionalni pacifisti. Da, svaki je život dragocjen, ali je bitan broj stradalih. Kada bi svjetski priznatima istraživačima političkoga nasilja pokušali objasniti da broj žrtava nekoga zločina nije važan, smatrali bi da su sišli s uma.
„Jak razlog da se bude zajedno“ konfuzno je i loše štivo. Sam je Sloterdijk priznao da ne može odgovoriti na pitanja što ih je postavio sam sebi i da se u svojim analitičkim izvođenjima „zapetljao“: „Dame i gospodo, jasno vidite da teško izlazim na kraj sa ovim pitanjima, ali i da želim da mi sa njima bude teško; petljam se sa nečim što mnogima – verovatno srećnijima, ali, svakako, i naivnijima – deluje kao i jasno i jednostavno i beznačajno“. Herzinger ocjenjuje da taj Sloterdijkov tekst ima „komičan učinak“ koji je nastao iz sraza samoinscenirajuće moderne teorijske retorike s „gotovo nevjerojatnom banalnošću sadržaja iskaza“ pa sadržajnost zamjenjuje „bombardiranjem frazama“. Ivančića su takvu štivu mogli privući upravo sadržajna banalnost i bombardiranje frazama koji prožimaju i njegove tekstove.
Daleko sam od obožavanja lika i djela Petera Sloterdijka, uključujući njegovu slavnu Kritiku ciničkog uma (Globus, Zagreb, 1992.), ali Ivančićevu predgovoru „Anatomija nacional-žurnalizma“, kao i autoricama knjige za koju je napisan, mnogo bi korisnije djelo bilo Srdžba i vrijeme (Antibarbarus, Zagreb, 2007.). U njemu je Sloterdijk, među ostalim, pokazao kako je izveden „najuspješniji jezični manevar 20. stoljeća“ kojim je lijevi fašizam pretvoren u antifašizam te kako je radikalna ljevica bila uspješna u izjednačavanju antikomunizma s fašizmom.
„Doista se došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao ‘antikomunizam’, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Maoa, Ceausesca, Pol Pota i drugih komunističkih vođa dogodila na planetu Pluton“ (Sloterdijk, 2007: 153).
Prije je Pluton izgubio status planeta nego što je ljevica odustala od svoje prakse. Kod nas je radikalna ljevica bila uspješna i u podmetanju komunističke revolucije s njoj imanentnom „dužnošću da se čini zločin“ (Sloterdijk) u ime iste te revolucije pod antifašizam te u posljedičnu svođenju spomenika „ratu i revoluciji“ na čiste antifašističke spomenike kako bi se mogla dizati buka zbog njihova rušenja, uklanjanja ili zanemarivanja te tražiti da se „dostojanstveno“ održavaju stari i, štoviše, grade novi. Hrvatski mediji mirno su bilježili kako su letjeli u zrak spomenici komunističkim revolucionarima i antifašistima, od najvećega antifašista Staljina pa nadalje, u drugim zemljama, ali je takva praksa ovdje bila druga priča. Drugdje se to, naime, radilo u ime demokracije, a u Hrvatskoj u ime – ustaštva.
Ostavit ću načas Sloterdijka i Ivančićev intelektualni „fušeraj“ s njegovim pojmovljem postrance i prijeći na jedan recentniji slučaj djelovanja „nacional-žurnalizma“ u Hrvatskoj kako bih pokazala besmislenost toga pojma i razmatranja zasnovanih na njemu.
U Imotskome je 6. kolovoza 2024. održan koncert na kojemu su nastupili Dražen Zečić, Mate Bulić i Marko Perković Thompson. Koncert, nazvan „Imotski, ne zaboravi“, bio je zamišljen kao alternativan pučki oblik obilježavanja vojne akcije „Oluja“ u odnosu prema službenoj političkoj proslavi dan prije u Kninu. Dva dana kasnije, 8. kolovoza, Thompson je održao samostalan koncert na mjesnome nogometnom stadionu. Riječ je, dakle, o dva koncerta u dva dana. No Jelena Lovrić (Nacional) te dvodnevne događaje opisuje kao „tjedan ustašluka u Imotskom“, a Drago Pilsel (Nacional) kao „ustašijadu“, što asocira na višednevnu pa i višetjednu olimpijadu ili univerzijadu.
Iz mnoštva medijskih napisa ne može se steći iscrpan uvid – hrvatski mediji ne izvješćuju nego komentiraju događaje o kojima nemaju pouzdanih činjenica, a reportere su zamijenili kolumnisti koji pišu ideološke presude svemu i svakome – u to što se točno dogodilo na tim koncertima, posebice na prvome. Svi su mediji izvijestili da se pjevalo „Juri i Bobanu“, dvojici „ustaških koljača“. Policija je utvrdila da je ta pjesma puštena preko razglasa iz jednoga kafića na gradskome trgu na kojemu se koncert održavao, bila je dakle privatna inicijativa jednoga ugostitelja koju je prihvatio dio sudionika. Zašto su to učinili, može se samo naslućivati. Mogli su je zapjevati zbog stečenih ili obiteljski prenesenih političkih uvjerenja, zbog prosvjeda protiv službene hrvatske politike, zbog protivljenja zabranama općenito, zbog potrebe za prilagodbom skupini u kojoj su se našli ili nečega drugoga. To bi trebalo utvrditi politološkim, sociološkim, kulturološkim, psihološkim istraživanjima i analizama. No to sada nije u prvom planu.
U prvom su planu reakcije ljevičarskih medija na taj događaj. A one se mogu sažeti u najčešći opis zbivanja:
▪ ustaški dernek (Boris Rašeta, 24sata)
▪ ustaški dernek (Igor Alborghetti, 24sata)
▪ ustaški dernek (Tomislav Klauški, 24sata)
▪ ustaški dernek (Ivanka Toma, Jutarnji list)
▪ ustaški dernek (S. N., Jutarnji list)
▪ ustaški dernek (Zrinka Vrabec Mojzeš, Nacional)
▪ ustaški dernek (Jelena Lovrić, Nacional)
▪ ustaški dernek (Saša Ljubičić, Slobodna Dalmacija)
▪ ustaški dernek (Vinko Vuković, Slobodna Dalmacija)
▪ ustaški dernek (Ante Tomić, Slobodna Dalmacija)
▪ ustaški dernek (Nenad Jovanović, Novosti)
▪ ustaški dernek (Helena Kolar, telegram.hr)
▪ ustaški dernek (Mirta Vranješ, telegram.hr)
▪ ustaški dernek (Karlo Došen, telegram.hr)
▪ ustaški dernek (Robert Frank, istarski.hr)
▪ ustaški dernek (Velibor Zaninović, medjimurje.info)
▪ ustaški dernek (A. L., dnevnik.hr)
▪ ustaški dernek (Mirna Puklin Vucelić i Sara Margetić, HINA)
▪ ustaški dernek (sabh.hr)
▪ …
U tome diskursu, koji se doima kao proizvod jedinstvena propagandno-ideološkog aparata jugoslavenske komunističke države – novinari-isljednici privodili su na „informativne razgovore“ političare, čak i kandidate na budućim predsjedničkim izborima, kako bi se izjasnili o „ustaškom derneku“ – ima i sitnih stilskih odstupanja u opisu događaja, kao što su „ustaški pir“, „ustaško divljanje“, „ustaški miting“, „ustaška fešta“, „ustaški mjuzikl“ i sl. Ima i „literarnih“ opisa događaja, kao što je „ustaštvo koje se raspuhalo poput lišća na oluji“ (Klauški). Tko bi u tome „suptilnom“ opisu previdio povezanost oluje i ustaštva ili, raščara li se do kraja opća „literarna ljepota“ izričaja, „Oluje“ i ustaštva?
Kako „ustaški dernek“ nije bio službeni naziv događaja, prava je zagonetka kako su se toliki autori zakačili za riječ dernek. Najzanimljivije bi u cijeloj toj medijskoj tragikomediji bilo „forenzičnim“ istraživanjem utvrditi tko je skovao izraz ustaški dernek i potom ga nagovoriti da tuži ostale za povredu autorskih prava i traži materijalnu naknadu štete zbog plagiranja. Zgrnuo bi popriličan novac.
Istraživanje ne bi bio lak posao jer sintagma „ustaški dernek“ nije nova i nije prvi put upotrijebljena za opis događaja u Imotskome. Prije nekoliko godina tako je, primjerice, nazvana komemoracija žrtvama blajburških pokolja: „Blajburšku komemoraciju (‘ustaški dernek’) treba zabraniti“ (Hrvoje Šimičević, autograf.hr). Turcizam dernek označuje sajam, okupljanje, kirvaj te je vezan za pučke skupove na kojima se pije, jede, pjeva, pleše, veseli, zabavlja, a nije rijetko ni raspojasano i razuzdano ponašanje sudionika. Nikad nisam čula da netko komemoracije, kakve god bile i kome god bile namijenjene, naziva dernekom, osim ljevice u Hrvatskoj. Zna i na obiteljskim karminama biti prejedanja i napijanja, čak i neprilična ponašanja, ali ih se ne naziva dernekom.
Može li se u „slučaju Thompson“ tvrditi da su novinari podlegli Sloterdijkovim i Ivančićevim „obuhvatnima psiho-akustičnim inscenacijama“? Jesu li proizvodili „histeriju i paniku“ da bi se „izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samom smislu zajedništva“? Ili je na djelu bila proizvodnja dezintegrirajuće moralne panike i političke histerije kojoj je cilj razgradnja (nacionalnoga) zajedništva? Kobni Дpyги (Srbi) nije više neprijatelj izvan nas nego je Drugi u nama samima (Hrvatima) pa izjeda naciju iznutra. No nacija i država nisu ni zaslužile da postoje ako u njima žive ustaški monstrumi i ako ih nisu sposobne i voljne odstraniti represijom.
Da bi se argumenti doimali opravdanima, ustaštvo se silno preuveličava i pretvara gotovo u esenciju hrvatske nacije i države. A kada je već tako, bolje je da hrvatska nacija i nacionalna država ne postoje nego da budu takve kakve jesu – ustaške. Stoga su mediji preuzeli „moralnu obvezu samorazaranja“ nacije. U ovome slučaju „nacional-žurnalizam“ ne djeluje kao integrirajući nego, upravo suprotno, kao dezintegrirajući čimbenik nacije.[7] Kada pak pročitam što su i kako su mediji pisali o spomenutim događajima, dođe mi da cijelu tu praksu koju krase diskurzivna „raznovrsnost“ i analitička „dubina“ apsolviram parafrazom nezaboravnoga Dragana Lakovića: „Deco, deco, bube lenje“.
„Bube lenje“ pokazale su pak ravnodušnost ili suzdržanost prema „jugokomunističkim dernecima“ na koncertima „Bijeloga dugmeta“ u kolovozu 2024. u Hrvatskoj na kojima su se vijorile jugoslavenske zastave i pjevala pjesma Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, mala himna propaloj totalitarnoj komunističkoj državi. Nasuprot problematiziranju glazbenoga, političkoga i moralnoga profila Marka Perkovića Thompsona, izostalo je propitivanje „lika i djela“ opskurnoga političkog manipulatora i osuđenoga plagijatora Gorana Bregovića. Francuski sud osudio je Bregovića na plaćanje novčane kazne od milijun eura zbog plagiranja glazbe francuskoga autora Enrica Maciasa u filmu Arizona Dream Emira Kusturice. Nakon što je plaćena izvansudska odšteta za Bregovićevo plagiranje glazbe i u filmu Underground kako bi se spriječila blokada njegove distribucije u svijetu, raspao se taj jedinstveni umjetničko-politički dvojac, što je Kusturica popratio riječima da je Bregović „jedan običan lopov“.[8] Lopov, ali „naš lopov“, zar ne?
____________________________________________________________
[1] Autorice su analizirale pisanje pet hrvatskih dnevnih listova – Večernjega lista, Jutarnjega lista, Slobodne Dalmacije, Novoga lista i Glasa Slavonije – o nekoliko događaja koji su važni za politički i kulturni identitet srpske manjine u Hrvatskoj. Nije mjesto da se raspravlja o razumijevanju i zamornoj uporabi istrošenoga frazema „proizvodnja Drugoga“ u odnosu prema samoproizvodnji Drugoga, odnosno dragovoljnom samodefiniranju te političkome i kulturnome institucionaliziranju Srba kao Drugoga u Republici Hrvatskoj. Kako god bilo, Ivančić je ustanovio da je njihova analiza potvrdila njegove teze o hrvatskom „nacional-žurnalizmu“.
[2] Jak razlog da se bude zajedno (pristupljeno 18. kolovoza 2024.).
[3] Der starke Grund zusammen zu sein (pristupljeno 19. kolovoza 2024.).
[4] Zub vremena u čeljusti zvijeri 1, Zub vremena u čeljusti zvijeri 2 (pristupljeno 18. kolovoza 2024.).
[5] Ivančiću nije zasmetala obiteljska biografija autora. Sloterdijkova majka ušla je s Wehrmachtom u Nizozemsku gdje je upoznala muža. Otac je ubrzo napustio obitelj pa je Peter odrastao uz majku u Njemačkoj. U „sukobu filozofâ“, izazvanu reakcijama niza njemačkih intelektualaca, uključujući Jürgena Habermasa, na neke Sloterdijkove stavove, prigovoreno mu je da mu tekstove prožimaju „fašistoidni tonovi“, a on se pak proglasio žrtvom „ljevičarsko-fašističke agitacije“. Habermasa je opisao kao ajatolaha koji je protiv njega izdao fetvu pa njegovi učenici, koji desetljećima okupiraju najviše položaje u medijima, kulturi i politici SR Njemačke, rade na njegovu progonu iz javnoga života (Philosophical Rumblings in the German Republic: Der Philosophenstreit, pristupljeno 20. kolovoza 2024.). Teško je zamisliti da bi u SR Hrvatskoj neko „ustaško dijete“ ostvarilo veliku akademsku karijeru u društvenim i humanističkim znanostima te postalo utjecajan javni intelektualac, dok je u SR Njemačkoj to bilo uobičajeno. Teško je i zamisliti da bi Ivančić citirao hrvatske intelektualce s ustaškim obiteljskim biografijama koji su smatrani hereditarno kontaminiranima i sumnjivima.
[6] V. razgovor sa Sloterdijkom: „Merkel se upustila u pakt s đavolom“. Europski glasnik. (22) 191-196, 2017.
[7] V. izvrstan komentar Gorana Andrijanića: Thompson i ‘pedagogija postiđivanja’. Netko Hrvatima nameće komplekse (pristupljeno 21. kolovoza 2024.).
[8] PRVI GLAZBENIK S OVIH PROSTORA OSUĐEN ZA PLAGIRANJE Goran Bregović mora platiti milijun eura jer je bez dozvole koristio tuđu glazbu; Kusturica: ‘Bregović je jedan običan lopov, vješti lopov! (pristupljeno 1. rujna 2024.). Groteskne su bile „obrane“ Bregovićevih suradnika nakon koncerta u Splitu 31. kolovoza 2024. Pjevač Alen Islamović, rođen u Bihaću, gradu koji će posebno pamtiti „odbranu i poslednje dane“ Jugoslavije, kazao je kako je on „radnik pjevač u firmi kojoj je vlasnik Goran Bregović“, on radi za novac, nije ni vidio zastavu na zaslonu iza sebe, a pjesma Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo samo je parodija o bivšoj državi! Bregovićev estradni menadžer Adis Gojak ustvrdio je kako je sporna pjesma nastala u Splitu, kao da je važno je li nastala u Splitu ili na Kajmanskom otočju (večernji.hr, 1. rujna 2024.; jutarnji.hr, 2. rujna 2024.).
