Reakcija na tekst Mirjane Kasapović Zašto Srbi napuštaju Viktora i viktorijance? Raskol u postjugoslavenskom taboru od 12. kolovoza 2024.
Najprije, zahvaljujem profesorici Kasapović što čita moje tekstove s RTS-ova esejističkog portala OKO, te zapažanja prenosi i citira u svojim analizama.
Ipak bi mi bilo draže da više razumije od onoga što citira. Pri tome ne tražim da razumije poriv iz kojeg ih pišem. Moji tekstovi su diskurzivno jasni, potkrijepljeni primjerima, uvijek se zna tko su adresati, što uvijek radim kad su teme osjetljive i imam strah da bi ih netko mogao tumačiti iz graha ili pileće jetre.
Primjedbe s moje strane svode se na dva prizemna logička skoka u njezinoj analizi, te jednu situacijsku konstrukciju pogrešnih početnih premisa.
- M.K.: No hrvatska država, pretpostavlja Knežević, nikad neće „krenuti na Novosti“ zbog dvaju razloga: prvo, „stvarno bi to bilo degutantno…“ (…) Ponajprije, što znači degutantno u interpretacijskom obrascu Novosti koji nudi Knežević?
Odgovor 1: Moj „interpretacijski obrazac“ u konkretnom pasusu je humor. No i ranije sam primijetila da dr. Mirjana Kasapović ima problema s humorom, posebice ironijom. Reklo bi se, pa ne može ona sve, može si priuštiti da joj višeznačnosti humora promaknu. Svejedno mi je to zanimljivo, jer se iz nekih njezinih knjiga vidi kako dobro se nasmijati njoj nije strano. Bit će da onda razumije poantu.
Što se mene tiče, samo naprijed, neka Zagreb obustavi financiranje Novosti. Jedino sam konstatirala da neće, a neće iz iste one motivacije zbog koje je i meni trebalo nekoliko godina da se pokrenem. Viktorijanci su od Novosti, uz podršku s Pupovčeve strane, stvorili nevjerojatno lako obranjivu tvrđavu. Oni su se utvrdili u Novostima. Svako „nasrtanje“ na pisanje tog lista se iz viktorijanskih dijelova Novosti i SNV-a tumači kao „nasrtaj“ na srpsku manjinu. U takvoj situaciji je državi jeftinije platiti održavanje tog lista nego da se u Bruxellesu izloži sumnjama o ugrožavanju manjinskih prava. Vrlo manjinskih. Ova zadnja ironija, bojim se da ju moram objašnjavati, odnosi se na činjenicu da vrlo malo Srba u Hrvatskoj čita „svoj“ list i nikako ne insinuira da bi u hrvatskim zakonima prava manjina bila manjkava.
- M.K.: Kritičarka „vječnih Srba“ i sama nastupa kao „vječna Srpkinja“ pišući izvan povijesno-političkoga konteksta ili, točnije, iz iskrivljene i skraćene perspektive u kojoj povijest počinje na kraju ili makar na sredini političkoga procesa.
Odgovor 2: Moja sociološka kategorija „večnih Srba“ čiju sam tvorbu objasnila i primijenila ne samo u, od strane M.K. citiranim tekstovima Tri kategorije Srba i Nesporazumi Srba sa svetom, već i u trećem o Sabornosti, izvedena je iz Bergsonove paradigme longue durée, unutarnjeg tijeka vremena kroz koje jedinka pliva kao kroz fiziološki rastvor. „Longue durée“ je dio Bergsonove religijske filozofije koji je moguće interpretirati i uz oslanjanje na Husserlovo vremenstvo/Zeitlichkeit/das innere Zeitbewusstsein. U nekom bliže sociološkom i praktičnom smislu i kao kategoriju sjećanja kod Aleide Assmann.
Želja mi je bila potražiti objašnjenje zašto Srbija ima problema u bržem priključivanju europskim političkim matricama i našla sam ga ne u državi, ne u naciji, gdje se taj problem samo reflektira, već u romantičarskoj terminologiji naroda. U njemu se autopoietski formirana kategorija „večnih Srba“ odbija suočiti sa stvarnošću i realnom poviješću, živeći svoje unutarnje vrijeme kao da su Nemanjići jučer imali banket na dvoru. Moja poanta je bila da je problem srpskog političkog identiteta u današnjici opterećen „vremenstvom“ te heurističke kategorije „večnih Srba“.
„Večni Srbi“ žive u neomeđenom beskrajnom vremenu, gdje ništa ne počinje i ne završava. Ako oni žive u „vremenstvu“ gdje je sve izduženo, kako je M.K. došla do zaključka da sam ja „vječna Srpkinja“ zato što pokazujem upravo suprotni, „skraćeni“ pogled na povijest, te u mapiranju posljednjeg rata idem samo do Miloševićevih pokušaja nasilnog mijenjanja Yu-Ustava iz 1974. godine? Što je trebalo, da počnem od Marije Terezije ili stoljeća sedmog, te svako poglavlje završim sa „QED, zato je Milošević izvršio agresiju na Hrvatsku 1991.“?
Kad M.K. inzistira na povijesnoj sveobuhvatnosti, ne javlja li se to možebiti argumentacija „vječne Hrvatice“? Kupa li se tu možda netko u hrvatskoj longue durée?
- 3. U posljednjem poglavlju svoje analize M.K. interpretira situacijski momentum političara Milorada Pupovca kao pokušaj da se vrati u „srpski svet“.
Sad ja uzimam pravo interpretacije i koristim bliže stvarnosti: Pupovac ne traži način da se vrati u „srpski svet“ jer on u njemu nikada nije bio. Niti bi po svom habitusu komunista i Jugoslavena mogao i želio biti. On je oportun samo u Zagrebu. To smatram dobrim, jer je politika generalno oportuna kategorija unutar normativnog obrasca. Ako M.K. ustvrdi da nije, već da je naprotiv etična, povjerovat ću da je pronašla smisao za humor. Prema Beogradu Pupovac (posljednji tekst za OKO o Miloradu Pupovcu detaljnije obrađuje njegovu trenutnu poziciju) naprotiv nastupa kao uporni ljevi idealist Yu-tipa, koji bi radije kreirao politiku u Srbiji nego u Hrvatskoj. Ako Pupovac ovih dana putuje po Hrvatskoj i drži govore o „budućim ratovima koji će biti gori od onih iz devedesetih godina“ on, skraćeno rečeno, blefira. On bi radije ušao (i jest) u revoluciju za skidanje vlasti u Beogradu, nego što misli da Beograd, Banja Luka, sinod SPC-a i odredi Srpske gimnazije na Svetom Duhu imaju realno u planu promjenu granica na bivšem prostoru bivše zajedničke bivše države SFRJ.
M.K. propušta da iz priče o Viktorijancima i njihovim političkim čežnjama i strastima izvuče smisleniji zaključak – da Milorad Pupovac i Viktor Ivančić ne stoje na dva pola. Ne znam osobno, ali interesno gledano oni su jedna strana. U viktorijanskom proljevičarskom, zombie-like jugoslavenskom stavu, oni su zajedno.
