Modernistička ambicija raščaravanja svih iracionalnih pitanja razumom je očajnički vrisak nesigurnosti u divljem svijetu života s ciljem da bi ga se isprostituiralo na razini jeftine logičke forme.
Što je uopće modernizam?
Animozitet, odnosno razlika tradicionalnoga i modernog društva (i čovjeka), centralno je pitanje klasične sociološke misli. Na temu ovog pitanja teoretiziralo se do besvijesti i ponuđeni su mnogi odgovori. Jedan od istaknutijih ponudio je Max Weber, koji ističe racionalnost[1] i razum kao kardinalne odrednice moderne organizacije društva (raščaranog svijeta) i načina čovjekovog promišljanja. S druge strane stoji tradicionalni svijet u kojem je datost spontani oslonac na vjerovanje (začarani svijet) vezan uz duhovnost, bez velike potrebe za objašnjavanjem i dokazivanjem. U kontekstu suvremene ideologije racionalnost se uzima kao vrijednost izrazito pozitivnog sentimenta. Dapače, podrazumijeva se da racionalno[2] promišljanje osigurava linearni put čovjeka ka spoznaji istine.
Bjelodano je da racionalna promišljenost prije svakog djelovanja nudi priliku osobnog ili kolektivnog planiranja i samim time izbjegavanja nedaća koje čovjeka i društvo snalaze u divljim bespućima svakodnevlja. Jasno je i da taj pristup unaprjeđuje kvalitetu života u svijetu, jer se promišljenim djelovanjem mogu izbjegavati problemi i nadilaziti izazovi. Fizička stvarnost kao takva uglavnom funkcionira na predvidljivoj razini matematičke računice, i kad se djelovanje svede na razložnost koja uvažava fizikalnu stvarnost vidljivi su konkretni rezultati. Iz toga proizlazi znanstvena spoznaja koja otvara put razvoju nove tehnologije, a nove tehnologije stvaraju prostor za inovacije u industrijskoj i tržišnoj sferi implementaciji noviteta u svrhu veće razine proizvodnje, što pak vodi do stanja izobilja. Suvišno bi bilo nabrajati sve popratne procese modernizacije poput industrijalizacije, urbanizacije i birokratizacije, iako je očito da su oni od modernizacije neodvojivi, ali nužno je istaknuti da je zajednička karakteristika svih tih procesa pokušaj instrumentalnog racionalnog uređenja. Ako je racionalno poimanje svijeta koje daje presedan razumu ono što je vidljivo na individualnoj psihičkoj razini modernizma, onda su popratni procesi poput industrijske organizacije i birokracije ono što se odražava kao racionalno uređenje na društvenoj razini.
Tim shvaćanjem, cijela motivacija prosvjetiteljstva i modernističkog entuzijazma temelji se na nadi da će racionalno uređenje svijeta čovječanstvo povesti u neviđeno stanje blagostanja. Dijelom su se ova predviđanja i ostvarila. Sve veća racionalna proizvodnja odbacila je maltuzijanske teze fatalista koji su predviđali propast čovječanstva zbog neuhranjenosti i prenapučenosti, a popratno izobilje zapada otvorilo je prostor razvoju konzumerizma kojim je dokazana svjetovna neutaživost ljudskih čežnji. Nakon svih tih obećanja i rezultata, ipak se nameće pitanje, neizbježno koliko i potrebno: postoji li išta u ovom svijetu što se ne valja podrediti modernističkom principu i instrumentalno racionalizirati, pa posljedično podrediti ljudskoj volji?
Ako je sve svodivo na univerzalni kôd objašnjivosti i razložnosti, put do utopije u kojoj je sve uređeno na najbolji mogući način više nije samo bajka, već realna mogućnost. Ova nada u buduće blagostanje svijeta, koji je racionalno uređen na najbolji mogući način od prosvjetiteljskog sanjarenja i Francuske revolucije, do danas poprima oblik jedne nove ideologije prema kojoj je sve što postoji razložno i svedivo na jednostavniji binarni oblik, na formu uzroka i posljedice, da ili ne, jedinice i nule. Jedan primjer modernističke ignorantnosti ovog tipa vidljiv je na situaciji COVID krize. Ideolozi sustava su argumentirali potpuno zatvaranje i masakr društvenog života kako bi se smanjio broj oboljelih i mrtvih. Naravno, uzrok – zatvaranje ljudi u sterilne hermetičke kutije posljedično znači da svi ostaju živi i zdravi, ali u ovoj jednadžbi nema prostora za puno drugih varijabli, poput kvalitete života ili nezdravih životnih navika koje se razvijaju u takvim uvjetima.
Lakoumno, uz vidne rezultate modernističkog uređenja znanosti, tehnologije, industrije i države, ta prosvjetljujuća filozofija svijet je gurnula u bezdan zaslijepljene diktature kôda proračunljivosti. Ideali determinizma[3], fetišizacije koristi[4] i slijepe individualističke iluzije samodostatnosti[5] obuzeli su umove naivnih dogmatika koji u slijepoj nadi za potpunim ovladavanjem svijeta sve reduciraju na formu jednodimenzionalne binarne kopije stvarnosti. Ako se svime u svijetu može ovladati kao objektom, onda i subjekt postaje objekt. Djelovanje isključivo po racionalnim zaključcima nudi neizmjernu sigurnost nepogrešivosti, dok istovremeno sve svodi na ono malo stvarnosti koja je iz toga izvediva, što subjekta pretvara u opsesivnog promatrača svijeta. Bezuvjetna kapitulacija pred uvjerenjem da je sve u svijetu instrumentalno racionalno shvatljivo, na pojedinca baca teret odgovornosti za svaki, pa i najmanji postupak. U nastavku taj teret nosi opasnost da postane strah koji opstruira svako aktivno djelovanje i testiranje života u svijetu.
A u potrazi za sigurnošću racionalnog objašnjenja, često se postavlja pitanje vrijednosti samoga života,[6] iako svako pitanje takvog tipa biva unaprijed osuđeno na propast. Život nije vrijedan jer je to dokazivo racionalnom, logičkom ili matematičkom formom koja postoji pod nekim aksiomima, život je vrijedan jer jest, to je aksiom po sebi. U ovoj situaciji zaključna jednadžba je korak koji je prosto nepotreban i koji otvara prostor za dvojbu, ideologizaciju i skretanje u krivom smjeru. Racionalizirana i proračunata potraga za razlogom vrijednosti života nije potraga za istinom, nego otvaranje prostora za bijeg od istine potragom za egzaktnošću u strahu od preuzimanja odgovornosti stava. Oni koji se pitaju o istini vrijednosti života rijetko se pitaju o ideološkim utjecajima koji su ih motivirali da isto dovode u pitanje. Poziv na racionalno objašnjenje vrijednosti života zapravo je nesvjesni apel prema dogmatskom romantizmu mogućnosti racionalne objašnjivosti. Kao istinit se pretpostavlja sustav racionalnosti koji bi život trebao legitimirati, umjesto da se kao istinit pretpostavlja život kao takav.[7]
Djeca modernizma
S inicijalnim postupkom integracije čovjeka u prosvjetiteljski sustav modernističke diktature proračunljivog kôda začeto je dijete modernizma. Djeca modernizma žive u nadi da se širenjem industrije i tehnološkog razvoja svijet linearno kreće prema trajno boljem stanju. Uništenje kulture i prirodnog okružja samo su popratni procesi koje će modernizam sam od sebe riješiti, ne povratkom na staro, već inovacijom koja će supstituirati sve destruktivne elemente održivima. Vjeruje se da će modernizam pokrpati rupe koje je na haljini civilizacije rasparao samo zato što je tu haljinu dobrim dijelom i sašio, dok se istovremeno svaka vjera drugog tipa smatra primitivnom i nazadnom. Ključna odrednica podsvjesnog mentalnog sklopa djece modernizma ne uzima razum i mehanizme kontrole kao situacijske elemente koji imaju svoje mjesto u službi čovječanstva nego kao nepropitive ideološke principe koji obećavaju linearni tok razvoja, sigurnost civilizacijske transhumane kontrole i hedonističku utopiju. Radikalni oblik ovog instrumentalnog pristupa je psihopatska mantra tretiranja cijelog svijeta kao objekta u kojem je pojedinac sveden na aktualiziranje vlastite otuđene volje, ili sluganstvo ispraznim pojmovima koristi i funkcije.[8]
Dijete modernizma shvaća i vjeruje da svodivost čovjeka na proračunljivi objekt ima svoje prednosti jer daje veću kontrolu nad pojednostavljenom stvarnošću, ali često zaslijepljeno nadom progresa ostaje ignorantno na negativne posljedice koje iz tog pojednostavljenja proizlaze. Na sustavnoj razini čovjek je sveden na objekt u više isprepletenih dimenzija, od kojih su neke: 1) Čovjek kao objekt tržišta u kojem je samo puki kotačić općih ekonomskih “zakona” poput ponude i potražnje; 2) Čovjek kao objekt rezultata rada gdje se sve bogatstvo ljudskog stvaralaštva svodi na mjerljivu produkciju; 3) Čovjek kao objekt države koja birokratizira njegovo biće i apstraktnim mjerama nastoji izmjeriti njegovu poziciju i poželjnost u društvu.
Svi suvremeni sustavi tvrde da osiguravaju slobodu pojedinca, ali mudro šute kad joj postavljaju kontekst. Taj kontekst zatim uvjetuje gabarite onoga što, kroz zamagljenu viziju, individualist smatra svojom slobodom. Sloboda izbora je prisutna, ali se izbor uvijek svodi na izbor “manjeg zla” i obranu od sveprisutnih mehanizama iskorištavanja dopaminskih ovisnosti, bilo da je u pitanju politički kandidat za nove medijske spektakle ili industrijski napoj za konzumaciju narednih dana. Svi oni koji svjesno ili nesvjesno preuzimaju i internaliziraju svoje uloge u kontekstu ideologije objekta, kao njegovi nepropitujući nositelji, djeca su modernizma.
Ovi obrasci očituju se i na političkoj sceni. Svi dominantni režimi 20. stoljeća bili su modernistički, počevši od krune analitičke filozofije na liberalnim svjetskim otocima pod glorifikacijom “slobodnog” tržišta (čovjek = potrošač), preko paćeničkog totalitarizma socijalističkih režima uz bajke o radničkoj klasi (čovjek = radna snaga) i konkluzivno paradoksalni autoritarni fašistički režim koji je bogatstvo ethnosa koji tobože štuje uvredljivo sveo na jednostavnu modernističku glorifikacije države (čovjek = objekt države). Poželjnost potrošača uvjetovana je BDP-om,[9] uloga radnika produktivnošću, i to da stvar bude gora, vrijednost ovih uloga iskazuje se u valutama koje su izgubile svaki orijentir vrijednosti[10] generacijama unazad. Svaki od navedenih režima je racionalan, birokratski razumno uređen i oportunistički nastrojen u svrhu osiguravanja opstojnosti volje svojih elita. U liberalnom sustavu potrošač navodno racionalno spoznaje potpuni opseg implikacija svoje konzumacije i sukladno tome racionalno donosi odluku o potrošnji i ulaganju. U socijalizmu i fašizmu racionalnost je u praksi delegirana na razinu vlasti. Dijete modernizma ne zazire od svoje svodivosti na ulogu koja ga poistovjećuje s objektivnom računicom. Zašto i bi? Ta svodivost daje komfor eksterne validacije, privid sigurnosti i iluziju kontrole u svijetu koji je inače nepredvidiv, divlji i živ.
Provalije modernizma
zbog erozije zdravlja, kao neizbježnog nusprodukta sjedilačkog načina života, novih bolesti i popratne sterilizacije populacije, na individualnoj razini svjedoci smo sve češćeg odbijanja ustaljenih konvencija življenja svakodnevice i korištenja raspoloživih kanala kao sredstva informiranja o boljem i zdravijem načinu življenja (najaktualniji primjer je popularan kanal Huberman Lab[11]). Duhovna razina u modernizmu također ispašta, napose zbog odbojne birokratizacije i pomodnosti institucija koje nedovoljno dobro drže ulogu nositelja istine o duhovno stabilnom načinu života, što pojedince često gura dublje u ralje modernističkih ideologija ciničnog ateizma ili nesigurnog agnosticizma.
Na kolektivnoj razini aktualna politička kruna modernizma je parlamentarna demokracija. Sistem koji se ponosi vlastitom stagnantnošću jer navodno živimo u najboljem od svih mogućih političkih svjetova.[12] Demokracija je u praksi svedena na ritualni medijski spektakl, reality show u kojem glumci koji načelno zastupaju iste stvari prodaju umjetno kreirane osobnosti i teatralne scene sukoba. Teza da suvremena demokracija osigurava slobodu pojedinca nije samo laž nego i uvreda, pri čemu sustav koristi tu tezu da legitimira gabarite koji osiguravaju da razlike među ponuđenim kandidatima i strankama ostaju minimalne ili nikakve. Parlament kao institucija u praksi biva sveden na pasivnu oportunističku masu ljudi čije su racionalizacije potpuno otuđene od svakodnevnog poimanja života prosječne populacije. Da se, kojim slučajem, pokoji politički akter i usudi stupiti izvan okvira koji se od njegovog političkog ponašanja očekuju, to bi za njega značilo počiniti simbolički suicid. Njegovo bi djelovanje u medijskom prostoru bilo predstavljeno kao apsurd, a iz medijske slike taj čovjek isključivo i postoji u očima građana koje tobože zastupa. Suočen s ovakvim sustavom pojedinac često priseže oportunizmu ili eskapizmu i političkoj apatiji.[13] U sferi modernističke zajednice pojedinci su otuđeni jedni od drugih i atomizirani. Žive u stalnoj interakciji sa sustavom, dok je interakcija među individuama licem-u-lice oskudna i bez značaja, budući da je svaki trag životne energije ispran s lica pokorenih masa.
Rečeno nas ne bi trebalo ni suviše iznenaditi, kada u danas prisutnom oceanu inflacije informacija, indoktrinacija modernog sustava više nego ikad subjekte čini podložnima pretjeranoj racionalizaciji. Svaki tehnološki alat samo hrani um sadržajem koji daje puno materijala za neprestano razmišljanje i odgađanje, a malo motivacije za hitru akciju. Tehnologija i razvoj više nisu nade bolje budućnosti izobilja koje se pokazalo ispraznim, već eventualno nade rješavanja problema koje je modernizam u međuvremenu kreirao. Teret modernizma u svijetu je očitiji no ikad, u okružju nakaradne arhitekture globalnih urbanih sredina kojima se jedva poznaju razlike, kod bjelodano psihički osakaćenih prolaznika koji bauljaju ulicama u potrazi za stimulansima i strepnji od posljedica netestiranog otpada koji na policama trgovina stoji spreman za konzumaciju.
Neželjena djeca modernizma
S obzirom na očitu skepsu prema modernizmu i popratnoj ideologiji instrumentalne racionalizacije svijeta nameće se pitanje licemjerja ovog teksta. Na kraju krajeva, razumom je spoznata i svaka ideja koja je ovdje predstavljena. Vrijedi li čemu racionalna kritika ideologije racionalnosti ili se samo radi o nepotrebnoj igri riječima i bezvrijednoj vrtnji u krug? Upravo ovo pitanje ključna je odrednica generacije neželjene djece modernizma.
Neželjena djeca modernizma jesu racionalna, ali tom racionalnošću su sposobni opisati rupe koje je modernizam na polju njihove psihe i uređenja svijeta ostavio. Previše uronjeni u ideologiju modernizma da bi bez zadrške živjeli intuitivno i spontano, a istovremeno previše željni plodova čistog života da bi se ideologiji modernizma mirnog duha prepustili. U njihovom se umu objašnjivost svijeta koju modernizam nudi okreće protiv sebe, jer se shvaćaju negativne posljedice trenutnog stanja. Ako se svi izazovi kasnog modernizma povežu do korijena instrumentalne racionalnosti, može se dovesti u pitanje i sposobnost vlastitog mentalnog sustava proračunatog promišljanja. Karakteristika neželjenje djece modernizma nije to da su izbjegli racionalnu proračunljivost, oni i dalje jesu proračunljivi i razumni, ali su tim razumom došli do paradoksalnog zaključka da ih podsvjesna tendencija proračunavanja svijeta nekad više udaljuje od stvarnosti nego što im tu stvarnost približava.
Neželjena djeca modernizma posljednji su vapaj pokušaja duhovne reakcije u svijetu koji si ispisuje osmrtnicu žargonom proračunate transhumane distopije. Oni su odraz modernizma koji je prigrlio vlastitu banalnost i duhovnu prazninu. Racionalnom spoznajom dolaze do banalnosti vlastite racionalnosti, shvaćajući da planiranje često više magli spontanost svakodnevnog života nego što ga rasvjetljuje. Prokletstvom osude na promišljanje, planiraju da bi izbjegli stanje uma u kojem se planiranje javlja. Dok djeca modernizma gube doticaj sa stvarnošću i utvrđuju ego na ponosu tog gubitka, neželjena djeca prema izgubljenoj stvarnosti gaje izraženi osjećaj nostalgije.
Još nešto o razumu
Razum sam po sebi nije negativan i racionalnost je alat, a ne prepreka. No zbog prezasićenosti jezikom i dostupnim informacijama oboje postaju otuđeni samosvrhoviti sustavi koji čovjeka odstranjuju od života u svijetu. Problem suvremenog svijeta nije racionalno promišljanje po sebi, nego romantizacija racionalne proračunljivosti koja proizlazi iz transhumane ambicije proždiranja iracionalne sfere racionalnom.
Razum ima svoju poziciju u svjetovnom, ali kada se koncepti poput narodnog duha (Volksgeist), Boga i ljubavi, pokušaju spoznati razumom, gubi se neizostavni duhovni element vjere. Čim se nečemu daje razlog zašto, to nešto se gubi i razlog zauzima mjesto kao nositelj stabilnosti osobne racionalizacije svijeta. Na primjeru vjere u Boga, po racionalno-instrumentalnim okvirima najrealniji argument za vjeru se svodi na korist. Bilo da se radi o Pascalovom principu da je vjera u Boga korisna za čovjeka osobno, ili po ničeanskom principu da vjera može biti korisna izuzetnim pojedincima za kontrolu toka civilizacije po željenom uređenju.
Naravno, ove prednosti jesu po sebi točne, vjera u Boga je korisna za pojedinca, a korisna je i za strukture koje pod izgovorom da govore u ime Božje žele vladati. No, u ovoj situaciji isključivi fokus na elemente koristi služi njihovoj fetišizaciji. Onaj tko vjeruje u nešto iz koristi, zapravo ne vjeruje u to nego u samu korist. Samim time taj subjekt ne bere plodove istinske vjere, već eventualno isprazne rezultate neutažive volje za moć. Korist i pozitivni rezultati su ono što ispunjava smisao isključivo kad i ako dolaze spontano. Jedina vjera u dalekosežne koncepte koja ima smisla i nosi inherentno bogatstvo je ona koja počiva na nekom obliku nesigurnog skoka vjere (leap of faith)[14], jer ako se vjera u neki princip temelji na dokazima, onda to po definiciji nije vjera.
Zaključno
Najveća opasnost nije nepromišljeno vjerovanje, već prolazak kroz život u okovima neprestanog razumskog kalkuliranja i strahu od posljedica rizika čiju percepciju ionako često nameće kanonski sustav patoloških vrijednosti. Moderni svijet inflacije informacija i ideologije instrumentalne racionalnosti je kolijevka opsesivne ideologije smrti, i artikulacija snage života je potrebnija nego ikad.
Gdje bi bili slavni mučenici da im je svijest ostala na opsesivnom anticipiranju patnje koja ih čeka u životu za ideale?
Gdje bi bili veliki vladari prošlosti da su živote provodili u stagnantnoj bojazni o tome tko im zamjera srčane odluke za obranu sudbine matičnog naroda?
Gdje bi bili veliki filozofi, izumitelji i pisci da se nisu usudili svoj duh odraziti u svijetu?
Gdje bi bile obitelji i najljepši životni trenutci da se muškarac i žena, iz straha od razočaranja i boli, ne usude voljeti?
Gdje bi bio duh svjetske povijesti, gdje bi bio život?
Povjerenje u modernizam je narušeno i na putu ljudskih života je otvorena provalija koju su rasporile nuklearne eksplozije modernizma na zemljinoj kori. U potrazi za alternativom mnoga neželjena djeca modernizma padaju u tu provaliju posezanjem za ideologijama postmodernog cinizma, raznih tribalizama, new age simulakruma duhovnosti i eskapizma. Istovremeno djeca modernizma ispred provalije nijemo stoje. Trude se ne vidjeti je. Nose naočale s filterom naslikane optičke iluzije produkcije ili profita, dok uzaludno čekaju da ih bogovi tehnologije i kapitala preko te provalije prevezu u okićenim svemirskim brodovima. Ono što ljudima u ovom svijetu treba je snaga za iracionalni skok vjere kojim će se ta provalija preskočiti, kako bi čovjek zakoračio u sudbonosnu budućnost svijeta života.
Uloga racionalnosti u ovom procesu je jednostavna, modernistička fetišizacija razuma je u srži promašenosti aktualnog poretka. Shvaćanje relacije racionalno-iracionalno kao binarne opozicije otvara prostor za komfor onih koji svoj ego vezuju uz kategoriju racionalnoga. Korektniji pristup shvaća odnos racionalno-iracionalno kao ciklični proces, a ne opoziciju. Racionalno je potrebno spoznati da je život bez iracionalnog vjerovanja nemoguć. Racionalna iracionalnost je stoga jedina kategorija vrijedna internaliziranja, a paradoks koji sadrži joj je životna snaga, koja ruši komfor pojednostavljene binarne forme.
[1] Za detaljniji opis i karakteristike onoga što se u Weberovom smislu shvaća kao racionalnost vidi Eisen, A. (1978). The Meanings and Confusions of Weberian “Rationality.” The British Journal of Sociology, 29(1), 57. doi:10.2307/589219.
[2] Za potrebe ovog teksta racionalnost se uzima kao raščarana instrumentalna racionalnost koja zauzima dominantnu poziciju u analitičkim perspektivama. Postoji i ideja vrijednosne racionalnosti, koja uvažava vrijednosti i kojom svaka kultura objašnjava svoju poziciju u svijetu prigodnim jezikom. Racionalnost je tema i u Habermasovim pokušajima apologije modernizma, gdje ističe komunikativnu racionalnost kao krajnji oblik težnje racionalnosti koji podrazumijevaju uvažavanje različitih tipova racionalizacije svijeta komunikacijom.
[3] Ako je sve proračunljivo i planiranjem se može predvidjeti, već je i predodređeno. Ostaje oskudan prostor za slobodu.
[4] Promašena utilitaristička nastojanja da svedu društveni život na proračun koristi.
[5] Paradoksalno u svijetu gdje je pojedinac (urbanit) vezan uz opstojnost sustava više nego ikad, također ima najveću potrebu da ističe svoju individualnost. Može se dodati i činjenica da je ideja individualizma kolektivistički koncept par excellence. Romantika individualizma je karakteristika stagnantnog i opsesivnog pristupa životu, u kojem pojedinac iz nesigurnosti odbija prepoznati postojanje svog uvjetovanja, što mu negira mogućnost strateške promjene okoline kako bi se doveo u bolje stanje i osigurao si kretanje kroz život. Suvremeni individualist nije slobodan u romantičnom smislu te riječi, već je atomiziran i otuđen, pa od toga formira patnički identitet individualizma.
[6] Jednostavan primjer je Albert Camus prema kome je centralno pitanje filozofije samoubojstvo. Njegov apsurdizam prema kojem je izbor života jednako besmislen kao i izbor samoubojstva, pa se komotno može i poživjeti sam po sebi nije netočan, ali je ciničan i ne prepoznaje ideološku uvjetovanost svog cinizma, dok vuče užitak iz kvaziintelektualne pozadine koja ga je na to pitanje navela.
[7] Život nije isto što i preživljavanje. Život je dinamičan, preživljavanje stagnantno.
[8] Korist i funkcija nisu negativni. Ali u situaciji ideologizacije slavlja koristi i funkcije, dolazi do fetišizacije tih pojmova. Idealan primjer je socijalistička arhitektura, koja je organizirana na najfunkcionalniji mogući način, bez da je itko uvažio funkcionalne posljedice depresivne estetike ružnoće koja je iz prvotne intencije proizišla. Više o tome u Baudrillard, J. (1996) The System of Objects. London: Verso.
[9] Primjer – Hrvati su državi poželjni u Hrvatskoj ukoliko to osigurava rast BDP-a i održivost mirovinskog sustava. Drugi kvantifikabilni elementi poput niskog nataliteta i stope zaposlenosti samo su simptom bolesti društva koji se modernističkim pristupom interpretira kao uzrok negativnih pojava. Stvarnost je da su to samo simptomi duhovne i kulturne zatrovanosti elita i naroda.
[10] Npr. napuštanje zlatnog standarda.
[11] Fokusiranje na isključivo biološko hakiranje je isto transhumano i nedostatno za duhovni razvoj, važno je znati rezervirati savjete za praksu, a ne od njih raditi identitetske uloge za preuzimanje.
[12] Živio kraj povijesti.
[13] Tema razrađena u https://heretica.com.hr/petar-saric-apatija-i-krah-trule-realnosti-modernizma/
[14] Koncept danskog filozofa Sørena Kierkegaarda.
