Na ovom je portalu Neven Barković već ponudio uvjerljive argumente za slobodu govora: za nju se ne zalažemo zato što bismo simpatizirali otvoreno i javno iskazivanje mržnje ili pozivanje na nasilje prema drugima i drugačijima, nego zato što ograničavanje slobode govora vlastodršci vrlo lako iskoriste za ušutkavanje svih koji ne misle isto što i oni. U ovom tekstu namjeravam obraditi u stvari istu tezu, ali s druge strane – sloboda govora jedan je od najvažnijih preduvjeta za generiranje širokog spektra ideja iz kojih demokratsko društvo onda može izdvojiti one koje će ga najbolje unaprijediti.
Par riječi o osobnoj motivaciji za ovaj članak: Odrastajući u bivšem sustavu, 1980-ih godina, za mene je sloboda, kakva se tada mogla naći samo na Zapadu, značila, na primjer, mogućnost kupovine nove ploče bilo kojeg benda isti dan kad ploča izađe, ili mogućnost ekspresne kupovine bilo koje knjige, čak i onih autora na koje se u tadašnjem sustavu gledalo s dosta sumnjičavosti. Sloboda je za mene značila i otići u crkvu kad god mi se prohtije, bez straha da će me možda vidjeti neki omladinski partijski sekretar i pribilježiti minusić u svoj crni notes. Međutim, isto tako, sloboda mi je značila, i još uvijek znači, i ne ići u crkvu, ako za to ne osjećam unutarnju potrebu, kao i ne tjerati u crkvu one koji to po vlastitoj savjesti ne žele.
Što je od tih snova o slobodi ostalo tridesetak godina kasnije? Priključili smo se tom, toliko žuđenom Zapadu, doduše ne baš kao sasvim ravnopravni partneri. Knjige i ploče, odnosno sada i CD-i i DVD-i, doista su postali pristupačniji (doduše ne samo zbog promjene političkog sustava, nego i zbog tehnologije). Umjesto na one koji idu, danas se sa sumnjičavošću gleda na one koji ne idu u crkvu. Redovito se održavaju višestranački izbori, ali na njima u pravilu pobjeđuju svega dvije stranke, od kojih se ni jedna ne može pohvaliti naročitim rezultatima upravljanja državom, te se Hrvatska prema većini pokazatelja kvalitete života i životnog standarda nalazi pri samom dnu Europske unije. A većina građana izgubila je iluzije o tome da ćemo prihvaćanjem višestranačkog sustava živjeti znatno bolje i slobodnije. Banalna metafora o slobodi izbora između različitih vrsta jogurta postala je ilustracija najveće sreće u tom vrlom, novom svijetu.
Za ovaj bi članak bilo preambiciozno da pruži odgovor na pitanje što je sve pošlo po zlu i zašto se ideali u koje smo vjerovali 1980-ih nisu sasvim ostvarili. Pa ipak, nastojat ću se dotaknuti barem nekih problema koji mi se čine bitnima te podijeliti neka razmišljanja o tome gdje bi se mogli nazrijeti izlazi iz tih problema.
Kralj i dvorski savjetnici
Priča počinje s američkim sociologom Jamesom Colemanom (1926.-1995.) i njegovim kapitalnim djelom velebnog naslova „Osnove društvene teorije“ (Foundations of Social Theory, 1990.). Ta knjiga od oko tisuću stranica nije uvijek lako štivo, pored ostalog i zato što Coleman isprepliće naraciju i matematička razmatranja. Za ovu ćemo priliku matematiku ostaviti po strani, a usredotočiti se na Colemanovu pripovijest o kralju i dvorskim savjetnicima koja ide otprilike ovako: Kralj svojim savjetnicima daje zadatke koje treba riješiti i karijera svakog savjetnika ovisi o njegovoj uspješnosti rješavanja tih problema. Međutim, umjesto da dobije najbolja rješenja, kralj s vremenom uoči da se savjetnici zapravo natječu u tome tko će bolje pročitati njegove misli i, u skladu s tim, pogoditi ono rješenje kojemu on sam već ionako naginje. Drugim riječima, umjesto potrage za najboljim rješenjem, situacija rezultira običnim sikofantstvom.
No, naš je kralj dobrohotan vladar – on doista želi dobiti najbolje rješenje i pritom ne favorizira ni jednog savjetnika, tj. potpuno mu je svejedno koji će savjetnik biti taj koji će traženo rješenje ponuditi. Stoga kralj savjetnicima nametne “strukturirano disidentstvo” (structured dissent) – svakome savjetniku on dodijeli po jedno moguće rješenje početnog problema, a savjetnikov zadatak sada je sastaviti što potpuniji popis argumenata “za” i “protiv” ponuđenog rješenja. Savjetničke karijere sada ovise o kvaliteti argumenata koje iznjedre. Drugim riječima, umjesto u čitanju kraljevih misli, savjetnici se sada natječu u kvaliteti argumenata. Moglo bi se, dakle, reći da je „strukturirano disidentstvo“ udarac koji istodobno ubija dvije muhe: donosi bolja rješenja početnog problema, a također unapređuje savjetničke sposobnosti argumentacije.
Medijalni birač i političke stranke
Tko su naši dvorski savjetnici? Zanimljiva je analogija koju Coleman povlači: u stranačkom sustavu političke su stranke savjetnici medijalnog birača. Medijalni birač (median voter) teorijska je apstrakcija – na osi koja bi kretala od krajnje ljevice, a završavala s krajnjom desnicom, medijalni bi se birač nalazio točno u sredini, tj. predstavljao bi „strogi centar“. (Pritom ostavljamo po strani činjenicu da je kompleksnost političkih stavova danas takva da jednodimenzionalni raspon od ljevice do desnice nije dovoljan za obuhvat sve raznolikosti tih stavova – ova diskusija ne gubi gotovo ništa tim pojednostavljenjem.) I još malo pojednostavljeno, medijalni birač trebao bi u teoriji zapravo predstavljati nas – građane. Prema Colemanovoj analogiji, političke stranke natječu se, dakle, u tome koja će nam se u većoj mjeri dodvoriti i ona stranka koja u tome uspije – pobjeđuje na izborima. Slabost takvog sustava analogna je slabosti onog prvog kraljevskog dvorskog režima: umjesto potrage za najboljim rješenjima problema koji nas muče, situacija rezultira običnim dodvoravanjem onima izrazito prosječnima među nama – fenomen koji u politici često nazivamo i populizmom.
Pluralizam kao „strukturirano disidentstvo“
Na žalost, Coleman ne daje eksplicitan odgovor na pitanje kako riješiti problem medijalnog birača, tj. ne pojašnjava što bi bilo „strukturirano disidentstvo“ u tom slučaju. Čini se da bi najbliže „strukturiranom disidentstvu“ bilo ono što obično nazivamo političkim pluralizmom. U pluralnom društvu sve su političke opcije – od socijalizma, preko socijaldemokracije, zelene politike, liberalizma, republikanizma, demokršćanstva, do konzervativizma, suverenizma itd. – potrebne i poželjne, jer je politička konkurencija preduvjet da na površinu isplivaju one najbolje ideje i dobiju najširu podršku birača. Možda je usporedba s evolucijom malo pregruba, ali u načelu, preduvjet svake dobre selekcije jest dovoljno velika varijacija. Naime, ako nema dovoljno varijacije, jednostavno se nemaju odakle selektirati dobra rješenja. I tako nas evo opet kod slobode govora. Jer, bez slobode govora (i ne samo govora, nego i slobode mišljenja, udruživanja itd.) nema ni varijacije ideja.
Na žalost, to je nešto što često zaboravljamo. Kao da još živimo u bivšem, jednostranačkom sustavu, u kojemu je postojala samo jedna partija i samo jedan politički program. I danas još mnogi konzervativci smatraju da bismo svi trebali biti konzervativci, mnogi liberali smatraju da bismo svi trebali biti liberali, mnogi socijalisti smatraju da bismo svi trebali biti socijalisti, itd. Slobodu govora često shvaćamo kao da je ona samo za nas i naše stavove, ali ne i za druge. No, ne živimo više u jednostranačju. Iz njega smo željeli pobjeći ne samo zato što smo htjeli moći birati između više od jedne vrste jogurta ili više od jednog okusa zubne paste (premda ljude vesele i takve male stvari). Iz jednostranačja smo željeli pobjeći i zato, ili čak u prvom redu zato, da bismo mogli slobodno misliti i slobodno govoriti, da bismo mogli birati između različitih ideja, različitih političkih opcija i koncepcija.
Gdje su zamke?
I još koja riječ opreza, jer Colemanov model ipak je samo to – model, a ne dio stvarnog svijeta, a ni analogija između kralja i medijalnog birača nije baš potpuna. Prisjetimo se da je Colemanov kralj (1) želio dobiti najbolje rješenje svojeg problema i (2) pritom nije favorizirao ni jednog savjetnika. Što to znači za nas? (1) Koji je naš problem? Pa mi želimo (ili bismo barem trebali željeti) da vlast bude što bolja, da se državom što bolje upravlja, da državne ustanove postupaju jednako prema svim građanima, da smo pred zakonom svi jednaki, da na liječnički pregled za koji se prijavimo stignemo u razumnom roku, a ne da moramo čekati mjesecima ili godinama… Uglavnom, čini se da težnja za najboljim, ili barem dovoljno dobrim, rješenjima takvih problema ne bi trebala biti naročito problematična, u smislu da većina nas, pa onda i taj famozni medijalni birač, doista želi da se ti problemi rješavaju. E sad, ima i nekih razlika između kraljevih savjetnika i „savjetnika“ medijalnog birača, a to su, ne zaboravimo, političke stranke za koje možemo glasati na izborima. Naime, dok kraljevi savjetnici dobivaju već postojeće probleme, sa zadatkom da sastave popise argumenata „za“ i „protiv“, političke se stranke same usredotočuju na pojedine društvene probleme koje smatraju najvažnijima i najčešće se opredjeljuju ili „za“ ili „protiv“ pojedinih rješenja pojedinih problema. Primjerice, neka će se stranka fokusirati na pitanje rada trgovina nedjeljom i biti „za“, druga će se fokusirati na isto pitanje i biti „protiv“, a treća se možda na to pitanje neće uopće fokusirati. No, generalno, sve dok u političkoj ponudi postoje i opcija „za“ i opcija „protiv“, i sve dok postoji netko tko će podastirati argumente u korist tih različitih opcija, neovisno o tome je li to isti kraljev savjetnik ili različite političke stranke, takve „tehničke“ razlike u mehanizmu „strukturalnog disidentstva“ ne doimaju se bitnima.
Problematičnijom se čini pretpostavka (2), tj. ona o kraljevoj nepristranosti prema pojedinim savjetnicima – ne zaboravimo, kralj nagrađuje savjetnike isključivo na temelju kvalitete njihovih argumenata. Što je, dakle, s pretpostavkom (2) u slučaju medijalnog birača? Kao prvo, svatko od nas ima neke političke preferencije i svojim je političkim isto- ili slično-mišljenicima obično skloniji progledati kroz prste kad naprave neku pogrešku, nego onima s kojima ne dijeli političke stavove. To zapravo znači da mi ne možemo biti sasvim nepristrani u svojim odlukama. O pristranosti i otpornosti na dokaze koji proturječe usvojenim uvjerenjima na stranicama ovog portala zanimljivo je pisao Aleksandar Joksić.
Nadalje, Marko Grdešić u nedavnom članku argumentira da u Hrvatskoj uopće nema medijalnog birača, nego su birači, duž lijevo-desnog spektra, prilično oštro podijeljeni na lijeve i desne, od kojih svaki u pravilu glasaju „za svoje“. U stručnom žargonu, distribucija duž osi lijevo-desno bila bi više bimodalna nego normalna, kakvu pretpostavlja teorija o medijalnom biraču.
Političari često i sami potenciraju oštre ideološke podjele, jer im je, od rješavanja konkretnih problema, lakše sudjelovati u prepucavanjima između uvijek istih, ideološki međusobno suprotstavljenih rovova, između kojih nema naročite razmjene argumenata, te nakon kojih svi ostaju i dalje ukopani u vlastitom rovu. U takvim se uvjetima pluralizam često svodi tek na kakofoniju disonantnih tonova, narodski: „kokošinjac“, u kojem razumni prijedlozi više ne mogu ni doći do izražaja, a kamoli do većinske podrške. U tom ozračju, na žalost, mnogi izgube volju uopće iznijeti svoje prijedloge, a i oni koji ih iznesu to učine tek reda radi jer se na kraju, u pravilu običnim preglasavanjem, jednostavno usvoji volja vladajućih.
Nadalje, u politici ima i dosta klijentelizma: netko kome je stranka A omogućila zaposlenje u, recimo, državnoj službi, uz relativno solidnu plaću i pritom ne previše znoja, najvjerojatnije će biti sklon favorizirati stranku A. Ili, neki privatnik kojemu stranka B omogućuje pobijediti na pokojem natječaju za javnu nabavu, što itekako dobro dođe u inače promjenljivim i nesigurnim tržišnim vodama, najvjerojatnije će biti sklon favorizirati stranku B.
Sve u svemu, druga Colemanova pretpostavka – ona o nepristranom „ocjenjivanju“ savjetnika, a to su sad političke stranke – u slučaju medijalnog birača čini se podosta problematičnom. A ako ta pretpostavka nije zadovoljena, teško je očekivati da ćemo se ponašati nepristrano poput dobrohotnog kralja i doista birati najkvalitetniju političku opciju od svih ponuđenih.
Drugim riječima, politički pluralizam dobra je stvar, ali čini se da ne možemo uzeti zdravo za gotovo da ćemo samo s njim riješiti sve probleme. Potrebno je još i da međusobno konkurentske stranke procjenjujemo što je više moguće na temelju kvalitete njihovih argumenata, no kako to postići u gore opisanom ozračju kokošinjac-demokracije?
Ima li izlaza?
Korijeni problema duboki su i sežu do potiskivanja svih moralnih pitanja u privatnu sferu, do kojeg je došlo u postmodernom razdoblju, a kao reakcija na nametanje univerzalne moralnosti, koje je bilo karakteristično za totalitarne sustave. Međutim, postaje sve upitnije može li društvo u kojem je javna sfera posve lišena moralnih pravila uopće funkcionirati, te se pojavio niz prijedloga kojima bi se jedan univerzalno prihvatljivi „tanak sloj“ moralnosti ipak zadržao u javnoj sferi. Uglavnom je riječ o pravilima koja bi na neki način regulirala javne rasprave, kojih bi se svi sudionici trebali pridržavati, te koja bi omogućivala postizanje kakvog-takvog konsenzusa sudionika oko barem nekih pitanja, umjesto pukog preglasavanja. U takvim koncepcijama „zajedništvo“ ne znači da svi trebamo misliti isto, nego da se zajedno možemo usuglasiti oko načina na koji ćemo iznositi svoje stavove, a barem donekle i oko toga što možemo smatrati valjanim argumentom. Među najpoznatijim primjerima jesu tzv. „preklapajući konsenzus“ (overlapping consensus) Johna Rawlsa i „etika diskursa“ (discourse ethics) Jürgena Habermasa. Ovdje nećemo ulaziti u pojedinosti tih prijedloga, važno je samo da svaki takav prijedlog pretpostavlja slobodu govora, ali i spremnost govornika da, barem u nekoj mjeri, korigira vlastite stavove nakon što sasluša argumente sugovornika. Na žalost, svi ti prijedlozi imaju određene teorijske nedostatke, a što je još važnije, ni jedan nije ozbiljnije zaživio u praksi.
U ovo kaotično doba post-istinite, post-činjenične, post-stvarnosne post-politike, u kojemu se čini da u politici doslovce „sve može proći“, vjera u mogućnost argumentirane javne rasprave temeljene na slobodi mišljenja i govora doima se utopističkom. Ipak, po svemu sudeći, nema drugog načina na koji bi se moglo ostvariti istinski demokratsko društvo.
Nešto nade ulijeva činjenica da se kod nas pojavljuje sve više internetskih portala koji nastoje njegovati slobodnu i argumentiranu javnu raspravu o širokom spektru pitanja od javnog interesa: od Heretice, preko Ideja i Autografa, do H-Altera i Lupige. Spomenutima treba pridodati i mnoštvo news-portala koji pokrivaju još širi politički spektar, a većina ih, osim vijesti, sadrži i autorske kolumne. To što su pojedini portali bliži jednim političkim opcijama nego drugima, u pluralnom društvu ne bi smio biti problem. Moramo se naviknuti na to da ne mislimo svi isto, da slušamo jedni druge, te da budemo dovoljno otvoreni da barem ponekad korigiramo vlastite stavove nakon što saslušamo argumente sugovornika. Premda se nećemo uvijek moći složiti u svim pitanjima, jer različite političke koncepcije i jesu različite zato što se u nekim pitanjima bitno razlikuju, preduvjet je konstruktivne rasprave da ideološke neistomišljenike ne smatramo neprijateljima, nego suputnicima na zajedničkom putu izgradnje pluralnog društva.
O autoru:
Armano Srbljinović
Prati me blagoslov, ili možda prokletstvo, interdisciplinarnosti – diplomirao sam matematiku, magistrirao računalne znanosti, doktorirao sociologiju. Objavio sam – što u časopisima, što na konferencijama – šezdesetak radova na tromeđi tih područja. Na Heretici namjeravam na popularan način pisati o primjenama matematike i računarstva u društvenim znanostima. Živim u Zagrebu, gdje sam i upoznao suprugu Jasminu, na pola puta između naših dvaju rodnih gradova – Križevaca i Karlovca.Volim rock i jazz, a trenutno najviše slušam glas jednog simpatičnog malog dječaka.
