Written by 08:41 Kolumne i osvrti, Nove hereze, Po izboru urednika, Popularne objave

Armano Srbljinović: Panika je virus za koji ne postoji cjepivo

U skladu s predviđanjima stručnjaka, koronavirus stigao je i u Hrvatsku, a s njim i panika koja se ogleda u pražnjenju polica u trgovinama s prehrambenim proizvodima i sredstvima za zaštitu i dezinfekciju u prvom redu. I dok je broj oboljelih od virusa još uvijek malen (a nadajmo se da će tako i ostati), broj onih koji su pohrlili po zaštitne maske, antiseptike, ili naprosto konzerve, mlijeko i brašno, višestruko je veći. Čini se, dakle, da se panika širi još brže od virusa. Zašto?

Širenje emocija

U pozadini širenja panike nalazi se društveni proces koji različiti autori različito nazivaju, a najčešće se može naići na izraze „emocionalna zaraza“ (emotional contagion) i „društveno dijeljenje emocija“ (social sharing of emotion), kojima se opisuje prijenos emocija s čovjeka na čovjeka. Već i sam izraz „emocionalna zaraza“ sugerira sličnost s epidemiologijom zaraznih bolesti, što nije slučajno, jer su procesi doista slični.

Kako se, dakle, možemo „zaraziti“ emocijama? Čovjek koji doživi neko emocionalno iskustvo ima vrlo snažnu potrebu podijeliti to iskustvo s drugim ljudima. To „dijeljenje“ iskustva najčešće se odvija jezikom, bilo usmenim ili pisanim putem. Istraživanja pokazuju da ljudi tako dijele čak oko 90% svojih emocionalnih iskustava, a oko 60% podijele ih još istog dana kad se dogode, drugim riječima: dok su iskustva još svježa. Većina iskustava dijeli se višekratno u vremenu i s više drugih osoba. Do sada nisu ustanovljene značajne razlike s obzirom na dob, spol ili stupanj obrazovanja osoba koje prenose emocije. Konkretno, kad govorimo o panici, to bi značilo da su širenju panike podjednako skloni djeca i odrasli, muškarci i žene, osobe nižeg, kao i višeg stupnja obrazovanja. Postoje, međutim, razlike među kulturama u brzini i repetitivnosti širenja emocija, kao i u izboru osoba kojima će se emocije prenijeti. Azijci, recimo, općenito manje dijele emocije od Zapadnjaka.

Podjednako se prenose i pozitivne (sreća, ponos…) i negativne (tuga, bol, srdžba, strah, panika…) emocije, uz iznimku osjećaja srama i krivnje. Sram i krivnja emocije su koje nas „zatvaraju“, tj. s njima povezana emocionalna iskustva uglavnom nismo skloni dijeliti s drugima, već ih zadržavamo za sebe.

Svakome tko ima imalo iskustva s internetskim društvenim mrežama sve ovo vjerojatno zvuči poznato. Velik dio sadržaja objava na društvenim mrežama povezan je, naime, upravo s dijeljenjem emocija: od veselja zbog raznih važnih događaja u našim životima, poput vjenčanja, rođendana, matura, diploma, godišnjica; preko svakodnevnih radosti – a ponekad i neugodnosti – u obiteljskom i poslovnom životu; do tuge i boli zbog gubitka najbližih, prijatelja, poznanika ili naprosto javnih osoba koje smo naročito cijenili.

Snažnije emocije općenito se i više dijele, no odnos nije do kraja jasan. U nekim se istraživanjima pretpostavljao jednostavan linearan odnos između intenziteta emocije i učestalosti dijeljenja, no sve se više čini da postoji određeni prag intenziteta emocije („kritična masa“, threshold, tipping point), do kojega je dijeljenje slabo, oko kojega naglo raste, a nakon kojega više ne raste značajno. S obzirom na to da panika već sama po sebi znači intenzivan strah, možemo pretpostaviti da je riječ o emociji koja se vrlo lako i često širi.

Izbor osoba kojima će se emocije prenijeti ovisi o dobi osobe koja prenosi emocije. Mala djeca, očekivano, svoje emocije najčešće dijele s roditeljima, a kasnije i braćom, odnosno sestrama. S odrastanjem raste udio prijatelja među onima kojima se prenose emocije. Kod odraslih se osoba emocije najčešće dijele sa supružnicima, odnosno partnerima, ali i drugi članovi obitelji, kao i prijatelji, i dalje ostaju česti primatelji emocija. Zanimljivo je da su sredovječni i stariji muškarci emocionalno najzatvoreniji – njih više od tri četvrtine dijeli emocije isključivo sa suprugom ili partnericom. Neke su profesije, primjerice razne hitne službe, specifične po tome što njihovi pripadnici češće dijele emocije međusobno, no i tu se kolegice i kolege, po učestalosti dijeljenja, nalaze iza supružnika, odnosno partnera.

S obzirom na to da se komunikacijom emocija ujedno prenosi i barem dio izvornog emocionalnog iskustva, za očekivati je tzv. „sekundarno“ dijeljenje emocija, tj. da će ona osoba kojoj je netko prenio vlastiti („primarni“) emocionalni doživljaj, tu emociju nastaviti dalje širiti. Pokazuje se da je doista tako, premda u nešto manjoj mjeri nego što je to slučaj kod primarnog dijeljenja, a i procjene učestalosti sekundarnog dijeljenja više variraju i kreću se u rasponu od približno 70 do 80%. Dijeljenje se nastavlja i u trećem koraku – pa govorimo o „tercijarnom“ dijeljenju – s još nešto manjom učestalošću od približno 60 do 70%. I tako se kaskada dijeljenja nastavlja i dalje, s tim što se u svakom sljedećem koraku učestalost dijeljenja dalje smanjuje. I kod ovih naknadnih dijeljenja, baš kao i kod primarnog, snažniji emocionalni doživljaji imaju veću učestalost dijeljenja.

Zašto se emocije šire?

Nije naročito teško objasniti zašto dijelimo pozitivne emocije – i izražavanje i primanje pozitivnih emocija općenito podižu raspoloženje pa nije nikakvo čudo što se ljudi vole veseliti u društvu. No, zašto jednako učestalo dijelimo i negativne emocije, poput straha i panike? Bernard Rimé pronašao je, pretraživanjem literature, čak desetak navodnih motivacija za dijeljenje emocija: od ponavljanja emocionalnog iskustva, preko prilike da se „ispušemo“, potrebe za pomoći i podrškom, utjehom, legitimiranjem i razumijevanjem, jasnoćom i smislom, traganja za savjetima i rješenjima, jačanja društvenih veza, pa do izazivanja empatije, privlačenja pažnje ili naprosto potrebe za zabavom. Razmotrivši sve te mogućnosti, Rimé zaključuje da društveno dijeljenje emocija donosi osjećaj olakšanja osobi koja dijeli emociju, dok se kod primatelja u većini slučajeva razvija osjećaj razumijevanja i spremnosti za eventualnu pomoć prijenosniku. U konačnici, jača društvena veza između prijenosnika i primatelja te se time ostvaruje društvena integracija.

Što se tiče mehanizama prijenosa emocija, socijalno-psihološka literatura opisuje dva različita mehanizma, od kojih je jedan više podsvjestan, automatski i afektivan, a drugi više svjestan i kognitivan. U prvom mehanizmu glavne uloge igraju mimika, govor tijela, obrasci i ton govora prijenosnika, te podsvjesno oponašanje i daljnje reakcije koje ono izaziva kod primatelja. U drugom mehanizmu naglasak je na usporedbi emocionalnih stanja između prijenosnika i primatelja i svojevrsnoj harmonizaciji koja obično slijedi. Čini se da prvi mehanizam ipak prevladava, no Rimé smatra da je uključivanje svjesnog, kognitivnog mehanizma nužno za prevladavanje neugodnih emocionalnih iskustava. Naime, Rimé primjećuje da dijeljenje negativnih emocija u mnogim slučajevima ne donosi prijenosniku ništa više od samo privremenog olakšanja. Nakon nekog vremena izvorna se negativna emocija ponovno javlja i potiče ponovno dijeljenje. Dolazi do svojevrsne vrtnje ukrug. Međutim, ako odgovor primatelja emocije nije samo afektivan, nego i kognitivan, u smislu da potakne kognitivnu artikulaciju emocije kod prijenosnika, povećavaju se izgledi da se prijenosnik s vremenom distancira od izvorno negativnog emocionalnog iskustva i u konačnici iscijeli eventualnu traumu nastalu tim iskustvom. Rimé vidi upravo primatelja emocije kao ključnog za iniciranje kognitivnog procesa, zbog primateljeve veće „udaljenosti“ od primarnog emocionalnog iskustva.

Što bi sve to značilo za nama zanimljiv slučaj širenja panike? Širenje panike pribavlja, dakle, osjećaj olakšanja kod širitelja, a osjećaj razumijevanja i spremnosti za pomoć kod primatelja emocije. Ako primatelj odgovori samo na afektivnoj razini, tj. ako samo iskaže emocionalnu podršku, širitelj će osjetiti privremeno olakšanje, ali će se, nakon nekog vremena, panika najvjerojatnije opet vratiti, kao i potreba za njezinim širenjem. Ako pak primatelj odgovori i na kognitivnoj razini, tj. ako uz emocionalnu podršku potakne i kognitivnu artikulaciju panike kod širitelja – primjerice, pitanjima tipa: Što je to što osjećaš? Ima li doista razloga za toliki strah? Što se može dogoditi u najgorem, a što u najvjerojatnijem slučaju? Što je realno očekivati? i sl.– tada se povećavaju izgledi da se širitelj s vremenom distancira od osjećaja panike koji ga prožima, a u konačnici se i riješi tog neugodnog osjećaja.

Zašto se emocije šire brže od virusa?

Sve što smo do sada rekli uglavnom se odnosi na sličnosti između širenja emocija i širenja virusa: šire se brzo, često već isti dan nakon zaraze, prijenos može biti višestruk i odvija se u koracima: od izravnih kontakata s početnim nositeljem, preko sekundarnih, tercijarnih veza itd. No, i dalje treba odgovoriti na početno pitanje: Zašto se emocije šire brže? Zašto su police nekih trgovina prazne i kad je virusom zaraženo tek nekoliko osoba?

Za precizniji proračun brzine širenja potrebni su i precizniji podaci koje za sada nemamo ni za koronavirus, a ni za širenje panike. Primjerice, još traju rasprave o tome koliko iznosi osnovni reproduktivni broj R0, tj. broj osoba koje u prosjeku zarazi jedna osoba zaražena koronavirusom, u populaciji u kojoj nema prethodnog imuniteta na virus (korona je novi virus pa prethodno razvijenog imuniteta u populaciji doista nema). Procjene vrijednosti R0, o čemu ovisi i brzina širenja, variraju od 1,4 do čak 6,6. Procjene R0 kod širenja emocija podjednako su neprecizne i sličnog su reda veličine: iznose 2-3 za Azijce, a 5-6 za Zapadnjake.

Osim o osnovnom reproduktivnom broju, brzina širenja ovisi i o latentnom intervalu – vremenu koje je potrebno proteći od zaraze virusom do sposobnosti da zaražena osoba i sâma zarazi neku novu osobu. Latentni interval za širenje emocija vrlo je kratak – već smo primijetili da se emocije često šire još istog dana, dok su još svježe. Podatak o latentnom intervalu koronavirusa, na žalost, nisam uspio naći na internetu. Našao sam samo podatak o procjeni srednje vrijednosti trajanja inkubacije od 5,2 dana, no često se spominje i inkubacija od 14 dana. Razdoblje inkubacije obuhvaća vrijeme od zaraze do pojave simptoma. Bez podrobnijih i preciznijih podataka, ne možemo isključiti mogućnost da se panika širi brže od koronavirusa zbog kraćeg latentnog intervala.

Postoji, međutim, još jedna važna razlika u širenju emocija i virusa koja gotovo sigurno utječe na brže širenje emocija u odnosu na viruse. Do sada smo razmatrali samo prijenos emocija s čovjeka na čovjeka (tzv. person-to-person ili peer-to-peer transmission). Za razliku od virusa koji se mogu širiti samo na taj način, tj. s jedinke na jedinku, emocije se mogu širiti i iz jednog središta prema mnoštvu primatelja (tzv. jednostrani prijenos ili one-sided transmission). Najvažniji primjer takvog prijenosa emocionalno obojenih sadržaja jesu javni mediji, poput televizije, radija, internetskih news-portala, novina i drugih sličnih izvora. Kod jednostranog prijenosa emocija, jedan „veliki“ širitelj zasipa mlazom emocionalnih sadržaja desetke pa i stotine tisuća primatelja odjednom. U svijetu virusa i njihovih nositelja srećom nema takvih vodoskoka (ili „virusoskoka“). Najbliži su im tzv. „superprijenosnici“ – osobe koje namjerno ili nenamjerno zaraze velik broj drugih, no taj „velik broj“ karakterističnog je reda veličine od nekoliko desetaka, a ne tisuća ili stotina tisuća. Ukratko, jednostrani prijenos emocija djeluje kao pojačalo prijenosa s čovjeka na čovjeka i zasigurno je jedan od glavnih razloga što je širenje panike znatno brže od širenja virusa.

Kako smirivati paniku?

Rimé u svojim radovima uglavnom ne razmatra jednostrani prijenos. Autoru ovog teksta čini se, međutim, da bi kod jednostranog prijenosa ključnu ulogu pri iniciranju kognitivnog procesa trebao imati prijenosnik, a ne primatelj kao kod prijenosa emocija s čovjeka na čovjeka. Zašto? Zato što je prijenosnik kod jednostranog prijenosa dovoljno „udaljen“ od primarnog emocionalnog iskustva – prijenosnik tu najčešće nije osoba koja je neposredno doživjela emocionalno iskustvo, nego netko – najčešće urednik, novinar ili sl. – tko o tome samo izvješćuje. Stoga se prijenosnik, u načelu, može dovoljno „odmaknuti“ od emocionalnog tona koji prenosi i popratiti ga odgovarajućim kognitivnim sadržajem. S druge strane, primateljima, koji se nalaze pod stalnim mlazom sadržaja iz većeg broja medija, kao i iz vlastite društvene okoline, u pravilu je teže zadržati distancu neophodnu za iniciranje odgovarajućeg kognitivnog procesa. Primijetimo usput da šireni sadržaj, sâm po sebi, čak i ne mora nužno biti emocionalno obojen da bi potaknuo emocije. Primjerice, sâm broj do sada preminulih od koronavirusa „obična“ je informacija koja, međutim, može izazivati strah, ili čak paniku, kod primatelja.

Naravno, teško je očekivati da urednici ili novinari, često pritisnuti ograničenjima kao što su potreba za privlačenjem publike, vremenski rokovi, potreba za aktualnošću i brzinom izvješćivanja i sl., sâmi mogu inicirati kognitivnu refleksiju. Zato su tu stručnjaci koji u tome mogu pomoći. U slučaju epidemije koronavirusa, primjer dobre suradnje novinara i stručnjaka predstavlja medijsko prenošenje istupa uglednih znanstvenika, poput Igora Rudana koji je odmjereno upozorio na opasnost, ali i naznačio stvarne razmjere te opasnosti, koji, stavljeni u pravu perspektivu, ipak ne bi trebali pretjerano zabrinjavati niti izazivati paniku. Premda političari u Hrvatskoj ne uživaju naročito povjerenje, nisu zgoreg ni umirujući istupi iz političkih krugova, poput nedavnog obraćanja javnosti premijera Andreja Plenkovića. Još bi bilo poželjno u takvim istupima, uz pozive na prestanak pražnjenja polica u trgovinama, naročito istaknuti da se čak ni u najgorem scenariju potpune karantene sasvim sigurno neće dogoditi da bilo tko zbog toga ostane bez hrane i drugih osnovnih potrepština.

Usput, osim sprečavanja širenja panike, postoji još jedno područje povezano s epidemijama, u kojemu mediji mogu odigrati važnu ulogu. Već je spomenuto da su sram i krivnja „zatvarajuće“ emocije, koje ljudi u pravilu zadržavaju za sebe. Upravo su nelagoda, sram i krivnja emocije koje često mogu osjećati osobe koje su već zaražene. Stoga takve osobe mogu patiti od svojevrsne dvostruke izolacije. S jedne strane, one moraju biti fizički izolirane od drugih ljudi, kako im ne bi prenijele zarazu. S druge strane, one se mogu osjećati i emocionalno izoliranima, zbog već spomenutih osjećaja nelagode, srama ili čak krivnje, kao i zbog isključivanja kojemu mogu biti izložene u svojoj okolini. Medijski popraćeni iskazi razumijevanja i suosjećanja s takvim osobama mogu im olakšati situaciju u kojoj se, ne svojom voljom, nalaze.

Može li društvo, općenito, postati otpornije na masovnu paniku? Ovo intrigantno i pomalo spekulativno pitanje u stručnom se žargonu postavlja kao pitanje tzv. „rezilijentnosti“ zajednice na potencijalno traumatske događaje. Jedan od ranih radova na tu temu navodi čitav niz čimbenika koji mogu utjecati na rezilijentnost zajednice: od osjećaja pripadnosti u njezinih članova, preko građanske participacije u životu zajednice, jasne podjele uloga i odgovornosti unutar organizacijske strukture hitnih i drugih javnih službi, posjedovanja potrebnih resursa, društvene podrške i brižnosti (support and nurturance), razvoja sposobnosti kritičkog mišljenja, te otvorene i jasne komunikacije među članovima zajednice. Općenito se smatra da bi zajednice s višim stupnjem navedenih čimbenika trebale biti sposobnije za suočavanje s događajima koji pobuđuju snažne, masovne emocije, kao što su teroristički napadi, prirodne i tehničke katastrofe, pa i masovne epidemije. Čitateljima ostavljam za razmišljanje koliko su navedeni čimbenici razvijeni u hrvatskom društvu i koliko o njima uopće vodimo računa.

Tešku temu treba malo i olakšati, stoga ću završiti u revijalnom tonu. Nekoć davno bijaše jedna reklama za mineralnu vodu koja je išla nekako ovako: „Veseli i zdravi bili, marku jedne mineralne vode pili!“ Reklame odavno više nema, no subliminalne pozitivne emocionalne vibracije koje je ona prenosila ostale su u meni latentne sve do danas i još uvijek se ne mogu oduprijeti porivu da ih prenesem dalje. Stoga: „Veseli i zdravi bili, koronu ne uhvatili!“

Zahvale i napomene

U blogu namjerno ne koristim strogo referenciranje izvora da ne bih nepotrebno opterećivao tekst. Pišući, oslanjao sam se na radove navedene u popisu literature, a ponajviše na one Bernarda Riméa. Misao o potrebi da političari daju čvrste garancije o tome da nitko neće ostati gladan potječe s nedavnog druženja autora okupljenih oko portala Heretica. Osnovna zamisao o temi potječe od urednice Ivane Zlatarić. Zahvalan sam svima navedenima na pomoći.

Literatura

Barsade, Sigal G. (2002). The ripple effect: Emotional contagion and its influence on group behavior. Administrative Science Quarterly 47(4), 644-675.

Fowler, James H. i Nicholas A. Christakis (2008). Dynamic spread of happiness in a large social network: Longitudinal analysis over 20 years in the Framingham Heart Study. British Medical Journal – The BMJ 337, a 2338.

Lawler, Edward J., Shane R. Thye i Jeongkoo Yoon (2009). Social Commitments in a Depersonalized World. New York: Russell Sage Foundation.

Pfefferbaum Betty J., Dori B. Reissman, Rose L. Pfefferbaum, Richard W. Klomp i Robin H. Gurwitch (2005). Building resilience to mass trauma events. U: Lynda S. Doll, Sandra E. Bonzo, David A. Sleet i James A. Mercy (ur.), Handbook of Injury and Violence Prevention. New York: Springer, 347-358.

Rimé, Bernard i Véronique Christophe (1997). How individual emotional episodes feed collective memory. U: James W. Pennebaker, Darío Paez i Bernard Rimé (ur.), Collective memory of political events: Social psychological perspectives. Mahwah: Lawrence Erlbaum, 131-146.

Rimé, Bernard (2007). The social sharing of emotion as an interface between individual and collective processes in the construction of emotional climates. Journal of Social Issues 63(2), 307-322.

Rimé, Bernard (2009). Emotion elicits the social sharing of emotion: Theory and empirical review. Emotion Review 1(1), 60-85.

Rimé, Bernard (2009). More on the social sharing of emotion: In defense of the individual, of culture, of private disclosure, and in rebuttal of an old couple of ghosts known as “Cognition and Emotion”. Author Reply. Emotion Review 1(1), 94-96.

O autoru:

Armano Srbljinović

Prati me blagoslov, ili možda prokletstvo, interdisciplinarnosti – diplomirao sam matematiku, magistrirao računalne znanosti, doktorirao sociologiju. Objavio sam – što u časopisima, što na konferencijama – šezdesetak radova na tromeđi tih područja. Na Heretici namjeravam na popularan način pisati o primjenama matematike i računarstva u društvenim znanostima. Živim u Zagrebu, gdje sam i upoznao suprugu Jasminu, na pola puta između naših dvaju rodnih gradova – Križevaca i Karlovca.Volim rock i jazz, a trenutno najviše slušam glas jednog simpatičnog malog dječaka.

(Visited 421 times, 1 visits today)
Last modified: 12. 3. 2020.
Close